Muževnost i liturgija

U zadnjih godinu dvije dana pojavio se u SAD-u pokret ponovnog buđenja istinske katoličke muževnosti. U današnjoj feminiziranoj Crkvi, muškarci se ne osjećaju ugodno, o tome sam već pisao ovdje. Jedan od predvodnika toga pokreta u SAD-u je Samuel Guzman, predani laik, obraćenik, koji nastoji probuditi ponovno muškarce i oduševiti ih za vjeru putem svoga bloga The Catholic Gentelman. Samuel je uočio veoma jaku vezu između liturgije i muževnosti. Članak me oduševio i odlučio sam ga dati prevesti. Zahvaljujem M.C. na prijevodu. (Korekcije u prijevodu su dobrodošle, možete mi ih poslati na mail).

Danas želim započeti kontroverznu temu, znajući da mogu izazvati negodovanja. Želim razgovarati o muževnosti i liturgiji. (Upozorenje: ovo će biti dugo.)

Započet ću s nekoliko napomena. Prvo, liturgija nikad ne bi trebala biti kontroverzna tema, niti predmet politke, stranaka, osobnih povlastica, ili kulturnih prohtjeva. Nažalost, mnogi su od liturgije napravili osobnu igračku i time onemogućili izbjegavanje ovakvih razgovora.

Drugo, sva ova mišljenja su upravo to – samo mišljenja. Ja sam neobrazovani laik. Nisam ni teolog ni liturgičar. Ako želite dublju analizu liturgije pročitajte knjigu pape Benedikta Duh liturgije [Verbum izdaje novo izdanje te knjige, op. moja] . Dakle, ja sam muškarac i želim podijeliti s vama zašto mislim da je današnja liturgija manje muževna.

Konačno, da budemo na čisto, pohađam [tradicionalnu, op. moja] latinsku misu. Nisam sedevakantist, niti mislim da Novus ordo [redovni oblik – novi obred, op. moja] ima neke nedostatke, čineći time one koji prisustvuju takvoj misi, lošijim katolicima. Volim papu Franju, naše svećenike, i Katoličku Crkvu. U redu, krenimo na probleme.

Moje iskustvo

Kako sam obraćenik želim započeti s nekoliko svojih iskustava. Na posljednjim fazama moga puta prema Rimokatoličkoj Crkvi, proveo sam dosta svoga vremena družeći se s anglikancima, redovno sudjelujući na liturgiji u sjemeništu i crkvi u blizini moje kuće. Ovi anglikanci svoju liturgiju shvaćaju veoma ozbiljno, a službe vode lijepo i s poštovanjem.

U stvari, liturgija je djelovala toliko katolički, da me natjerala da dublje proučim zašto anglikanci nisu više katolici. Ostatak priče je izvan dometa ovoga članka, ali poanta je, da sam u katolicizam ušao s iskustvom smjerne i uzvišene liturgije, primanja pričesti na klecalu  i atmosferom svetosti.

Napokon, nakon mjeseci proučavanja katoličkog nauka, ohrabrio sam se da prisustvujem katoličkoj misi. Nisam imao pojma kako misa izgleda, ali sam barem očekivao uzvišeniju i ljepšu službu nego što je to bila anglikanska. Ipak, katolici imaju Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, dok anglikanci nemaju pravu stvar.

Jedne nedjelje, moja supruga i ja otišli smo u prekrasnu župu u španjolskom stilu  u blizini našeg doma. Ono što je uslijedilo, otvorilo nam je oči, i iskreno, bilo pomalo razočaravajuće. Glazba je, u najboljem smislu te riječi, bila kičasta – svirali su plitke pjesmice na klaviru i gitari. Oltar je bio ogoljen i prazan. Tamo gdje je nekoć bio predivan visoki oltar (postoji njegova slika iza crkve) danas je čudan komad stakla s prelijevajućim bojama. Svećenikova odjeća izgledala je kao prugasta plahta. Čak je i jezik bio daleko od onog sakralnog – gotovo prilagođen vrtićkom uzrastu. Kada je došao red na obred pričesti, par laika je prišlo naprijed kako bi je podijelili, a župljani su je primali stojeći i na ruke.

Sve ovo je bilo u potpunoj suprotnosti s onim što sam doživio na konzervativnoj anglikanskoj misi. U ovom slučaju, anglikanci su u potpunosti više katolici od samih katolika.

Ovakvo iskustvo bilo mi je teško probaviti. Intelektualno, znao sam koliko je jaka misa iz mojih proučavanja katoličke doktrine. Kad sam je napokon iskusio, bila je daleko od uzvišenog iskustva. Naprotiv, obična i banalna. Nekoliko mjeseci nakon što smo primili sakrament sv. Potvrde, moja supruga i ja prisustvovali smo [tradicionalnu, op. moja] latinskoj misi.

Gdje su muškarci?

Prijatelj, koji je irski katolik, rekao mi je da se njegov djed, koji je radio u rudniku ugljena, ustajao prije zore kako bi sa svojim kolegama prisustvovao misi u 5.00 sati. Ovi su ljudi shvaćali vjeru ozbiljno i voljeli su svetu misu. No, nisu bili jedini. Župe su u prošlosti bile pune muškaraca koji su svetu misu smatrali muževnom, inspirirajućom i nečim za što vrijedi žrtvovati svoje vrijeme.

Nekoliko desetljeća poslije, na većini misa u župi dominiraju žene. Žene su čitači, pjevači pa i ministranti. Osim svećenika, rijetko se može naći muškarac koji sudjeluje u liturgiji,

Zbog čega se ovo događa? Ja nisam školovani liturgičar i ne mogu ponuditi preciznu dijagnozu. Mnogi drugi su s tim napravili dobar posao, uključujući i Papu Benedikta. Umjesto toga, ponudit ću sedam razloga koji mogu biti uzrok tomu zašto muškarci više ne vole misu.

1. Nedostatak reda

U izvanrednom obredu [tradicionalnoj latinskoj misi, op. moja], postoji tek nekoliko liturgijskh iznenađenja. Obred slijedi set uzoraka koji se lako nauče, uz nekoliko promjena u određenim razdobljima. Služba svećenika i ministranata je disciplinirana i uredna, i misa izgleda isto ma gdje se našli. Ukratko, misa po izvanrednom obredu je stroga, disciplinirana i skoro militaristička u svojoj preciznosti.

Kao kontrast, Novus Ordo je mnogo više prilagodljiv. Svećenik može izabrati nekoliko različitih Euharistijskih molitvi, pokajnčki čin na početku mise može biti, a i ne mora, napomene i obavijesti su uobičajene kad se završava ili počinje molitva. Izvanredni djelitelji pričesti nisu nužni, ali su gotovo uvijek tu, iako je na svagdašnjoj misi deset ljudi.

Novus ordo može biti prekrasan i uzvišen, a nekad može biti i izuzetno siromašan. Činjenica je, nikad ne znaš što možeš očekivati. Razlika između ove dvije forme mise je u biti razlika između objektivnosti  i subjektivnosti.

2. Više nije isključivo za muškarce

Radikalni feminizam je osigurao da više i nema uloge koja je ostala isključivo za muškarce. Tamo gdje su muškarci i žene imali distinktivne i isključive uloge, danas su te granice izblijedile. Nažalost, ovo blijeđenje dospjelo je i u liturgiju. Nekoć je biti ministrant bila velika čast. Čak je smatran i prvim korakom ka svećenstvu. I ako dječak ne bi postao svećenik, iz prve je ruke imao jedinstvenu priliku doživjeti dostojanstvo i muževnost svećeničkog poziva.

Danas djevojčice mogu biti ministranti, a dječaci nisu više zainteresirani. To je isto kao da djevojčice igraju u muškom nogometnom timu – istom potkopava muževnost. Iako će možda ženama to biti teško razumljivo, isključivo muške uloge zdrava su stvar za dječake. Doslovno, dječaci trebaju biti dječaci, i trebaju učiti od muževnih muškaraca.

Kao dodatak temi ženskih ministranata, osobita uloga svećenika, koji je, naravno, muškarac, obezvrijeđuje se, ulaskom laika u liturgiju. Činjenica da žene sada dijele sv. Pričest ili čitaju Evanđelje, odmah čini liturgiju manje muževnom.

Može se reći da je svećenstvo i danas isključivo muški posao. No, ako počnemo dijeliti svećeničke dužnosti laicima, više nije važno što žene ne mogu biti ređene za svećenstvo. One svejedno mogu raditi posao svećenika.

3. Sentimentalna glazba

U mnogim župama glazba je bezvučna. Više odgovara skupu Greenpeace-a nego hramu Gospodnjem. Užasno je slatka i sentimentalno pahuljasta, da je ne bi nijedan zdravorazumski čovjek poželio pjevati. Riječi se svode samo na naše osjećaje i rabe se neodređene dvosmislice kako bi se opisao naš odnos s Bogom. Naravno, veliki broj župa radi na rješavanju ovog problema, ali većina je još uvijek zapela u toj potištenosti.

Ne spominjem glazbu samo da bih cjepidlačio. Glazba puno doprinosi atmosferi Mise. Slava pjevana tonom koji zvuči kao pjevana tema za dječju seriju Moj mali poni, tivijalizira izvor i vrhunac katoličkog života.

Naprotiv, prelijepa, uzvišena, drevna i muževna glazba kao što je gregorijansko pjevanje (na koje nas je II. vatikanski koncil pozvao), ima uzvšen ton koji inspirira uzdizanje razuma i srca k Bogu.

4. Svećenik okrenut narodu

Iskreno, većina ljudi ne smatra ovo velikim problemom. A i ako je problem, nema veze sa muževnošću, je li tako? Pogrešno. Ovo je veliki problem.

Kada svećenik gleda u istom smjeru u koji gleda narod (ad orientem) jasno je da je on posrednik između njih i Boga. On je prije svega predstavnik Božjeg naroda. Stoji u međuprostoru i prinosi žrtvu za nas i naše grijehe – nešto što mi ne možemo. On je kapetan, koji nas vodi prema nebu.

Osim toga, cijela kongregacija je okrenuta prema nekomu: Isusovoj prisutnosti u taberankulu. Nadalje, veoma je jasno tko je prava “publika” na Misi (hint: nismo mi). Kada je svećenik okrenut prema narodu (versus populum), okreće cijelu misu prema unutra, prema nama i prema našim iskustvima i osjećajima prema Bogu. Okreće objektivnu i transcedentalnu stvarnost u samoreferencijalno djelovanje.

Okretanje “glavnog igrača” na misi, predstavnika Isusa Krista, prema ljudima je kao da zapovjednik vojske uđe u bitku unatraške. Nema smisla. To okreće akciju prema objektu kojemu nikada nije bilo namjenjeno.

5. Osjećaj drevnoga je izgubljen

Muškarci vole tradiciju. Dok žene osjećaj zajedništva doživljavaju kroz razgovore, muškarci ga doživljavaju kroz zajedničko djelovanje. Muškarci će radije podijeliti bojni poklič (Hooah!) nego razgovarati uz šalicu čaja. Zbog ovoga muškarci radije vole bratske zakone i zajedništvo vojske.

Drevna djelovanja su neodvojivi dio izvanrednog obreda. Kod kuće imam misal koji sadrži stranice drevnih rukopisa o sv. Misi. 900. godine poslije Krista red mise se nije se puno razlikovao od današnjeg [vjerojatno se misli na izvanredni oblik, op. moja]. Kada postanete svećenik staroga obreda, doslovno ulazite u klub star stoljećima, koji ima svoje tajne znakove i djelovanja. Uloga naroda je, također, nepromijenjena.

Postoji osjećaj sudjelovanja s Crkvom kroz stoljeća, kojeg muškarci trebaju (a rekao bih i žene, također). Kao muškarci trebamo znati da klečimo isto kao što je sv. Ignacije Lojolski klečao. Želimo biti precrtani u stvarnost koja je veća i starija od nas, kao da smo primljeni u tajno društvo.

Dok se raspravlja o tome je li novi obred predstavlja problem ili ne, činjenica je da u njemu nema ništa drevnog. Točnije, promjena je pravilo igre . Čak i riječi Novus ordo znače “novi” redoslijed (red).

Ako proučavate sadržaj Mise, primjetite koliko su se molitve promijenile. Pa i da se nisu molitve promijenile, atmosfera na misama u mnogim župama je novija i inovativna. Nikad ne znate što vas može dočekati. Nema osjećaja drevnog ni zajedništva. Negdje se drže za ruke za vrijeme “Oče naš”, a negdje ne. Negdje se pak ne pruža ruka kao znak mira, negdje da.

Muškarci ne vole ovu nepredvidljivost. Mi čeznemo za redom, i što je tradicija koja oblikuje naše djelovanje starija , to je bolja.

6. Nema latinskog

Sviđalo se to vama ili ne, latinski je jezik Crkve. To nije nešto što se treba prezirati i što je područje nekolicine ekstremnih tradicionalista. To je nešto što je esencijalno kod nas katolika.

I pogodite što: latinski zvuči tako muževno. Snažan je i konkretan u svom ritmu.Credo in unum Deum. Omnipotens Deus. Adveniat Regnum Tuum.  Ukidanje latinskog u misama nije bio predmet II. vatikanskog koncila. Pročitajte dokumente. II vatikanski koncil pozvao nas je na “latinsku” misu.

Osim toga, latinski daje dozu drevnog, starog, tradicionalnog koje sam maloprije spomenuo. Spriječava stalno mijenjanje i prevođenje mise kako bi se ostalo u koraku s promjenjivim prohtjevima dijalekata.

Iako se možda čini čudno i strano na prvu, muškarci su kao nacrtani za snagu latinskog. Na neki način, mi i želimo učiniti misu stranom, kao da kročimo na neko posebno, a ne jednostavno mjesto. Latinski daje zdravi osjećaj dezorijentacije kada stupimo na posvećeno mjesto.

7. Žrtva je umanjena

Misa je ponovno proživljavanje kalvarijske žrtve, nažalost, ta stvarnost ne postoji u mnogim misama. U nekim crkvama uopće ne postoji križ u blizini oltara. Umjesto toga, misa je shvaćena kao “zajednički objed”.

Ovo oslabljuje misu, čije je središte uvijek Kristova žrtva, gledajući njegovu žrtvu ona nas reinspirira da i mi činimo svoje žrtve. Muškarcima se sviđa koncept žrtve. Želimo da nas se poziva na nju. Ne želimo zajednički objed. To možemo napraviti u najbližem pubu.

Micanje, ili umanjivanje, elemenata žrtve otjeralo je muškarce iz crkve.

Zašto je ovo važno

Možda ovo čitate i mislite da se samo iživljavam i kritiziram sve što se tiče uobičajene mise i onih koji idu na nju. No, to naprosto nije istina. Volim misu i zato želim da bude najbolja što može. Djelovanje vrijedno Njega.

Uzeo sam si vremena i napisao ovaj članak jer vjerujem da uzvišena liturgija nije samo opcija. Ona je sve, i kakva bude “kvaliteta” liturgije, takva će biti i Crkva.

Misa je, doslovno, inkarnacija vjere. Lex orandi, lex credendi. To je mjesto gdje se sureću vjera i naša realnost, mjesto gdje iz prve ruke susrećemo vjeru. I zbog ovoga, nema ništa važnije u Crkvi nego se dramatično okrenuti svetosti liturgije. Razlog zbog kojeg 50% katolika ne vjeruje u stvarno prisustvo Isusa Krista je taj što idu na mise koje im to ne govore, ne samo kroz riječi nego ni preko svećenika ni služenja.

Osobito govorim muškarcima. Možemo se mi uključiti u razne programe, klubove, molitvene zajednice, čitati knjige, itd., ali ako je liturgija slaba i banalna (otrcana), muškarci ovu ljepotu neće stvarno voljeti. Bit će zbrkani i u, najboljem slučaju, na pola uronjeni. Naravno, da bi muškarci, bez obzira na ovo, trebali ići na misu, ali činjenica je da nas neće inspirirati za svetost niti veliku žrtvu.

Ako se vratimo na smjernu i svetu liturgiju, garantiram da ćemo vidjeti dinamičnu promjenu u Crkvi: povećanje obraćenja, više poziva, i muškarci će ponovno preuzeti vodstvo po pitanju vjere.

Samuel Guzman | The Catholic Gentleman

Tradicionalna misa u Lourdesu

Već šestu godinu za redom idem u Lourdes volontirati. Tek sam ove godine otkrio da mi se misa po izvanrednom obredu služila ispred nosa, tj. odmah u kapeli do volonterskog smještaja. Uspio sam dobiti dopuštenje otići sa zaduženja te pohoditi misu.

Misu sam prikazao za velečasnog Stanislava Vitkovića koji je preminuo u petak 17. listopada, te za Društvo Benedictus.

Svećenik koji je služio misu je iz Svećeničkog Bratstva sv. Petra, inače je ceremonijer na slavljima u lurdskom svetištu. Nakon mise popričao sam s njime jedno pola sata. Razgovarali smo između ostalog o SSPX-u, problemima u tradicionalističkom pokretu te trenutnom stanju u Crkvi. O FSSP-u u Lourdesu imate više informacija ovdje.

Kao što vidite na slici dolje, svećenik nije imao ministranta, a svega je 7 ljudi bilo na misi. Ja, iako sam ministirao dva puta, nisam se usudio zbog toga jer ne poznajem napamet molitve, a nisam ponio latinskog-hrvatski misal za puk. Za vrijeme mise morao sam se snalaziti u nekom starom francunskom misalu koji je totalno nepraktičan, pa sam ga kasnije zamijenio s talijanskim koji toliko siromašan pa se i on pokazao nepraktičan.

Zahvalan sam Gospodinu za iskustvo ove mise u Lourdesu. Nadam se da ću ići i sljedeće godine.

Vjenčanje i misa po starom obredu na Korčuli

Jedan kolega je objavio fotografije zanimljivog događaja na Korčuli. Naime, jedan par iz Švicarske na Korčuli je imao vjenčanje po starom obredu i misu služenu također po starom obredu. Sve je bilo regularno i s dopuštenjem župnika, veli kolega. Po svemu sudeći, svećenik nije bio iz nekog posebnog bratstva, nego obični dijecezanski svećenik. Vrijedi zabilježiti taj događaj i u blogosferi pa evo nekoliko fotografija. 

Tradicionalnamisa.com

Prenosim s facebook stranice Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj:

Drago nam je što vas možemo među prvima obavijestiti da je na današnji dan, i to vrlo poseban dan za Crkvu, Duhove, u rad puštena stranica www.tradicionalnamisa.com

Ova stranica namijenjena je svim ljubiteljima klasičnog liturgijskog izričaja Svete Majke Crkve. Prvenstveno se to odnosi na tradicionalni rimski obred, no s vremenom će na stranici svoje mjesto pronaći i drugi tradicionalni obredi zapadne Crkve.

Nakon višemjesečnog mukotrpnog rada, drago nam je što s vama možemo podijeliti plodove bezgraničnog Božjeg milosrđa koje nam je Stvoritelj udijelio u ovom obredu, ovoj “svetoj Misi svih vremena”

Stranica obiluje svim materijalima potrebnima kako za svećenike, tako i za vjernike laike. Želja nam je bila podijeliti sa svima bar djelić te nevjerojatne ljepote koja nezasluženo leži izvan pogleda mnogih vjernika.

Sav ovaj trud ima za cilj samo jedno: Proslavljanje Trojedinog Boga i Njegove Svete Crkve. Slava Bogu!

Preporučam pročitati O nama i blog post Nova stranica Tradicionalnamisa.com.

Stranica je primjer kako se vrijeme može uložiti u koristan rad, umjesto u nepotrebne prepirke na raznoraznim blogovima.

 

Zanimljivost vezana uz oratorije sv. Filipa Nerija

Primjetio sam da po svijetu u oratorijima sv. Filipa Nerija niče tradicionalna katolička liturgija.

Community-in-Formation of the Oratory of St Philip Neri, Cincinnati, Ohio

The Oratory of S Philip Neri in London (Brompton Oratory)

Institut St. Philipp Neri – Berlin – Gesellschaft päpstlichen Rechts

The Oratory of St. Philip Neri – Toronto

I iz onoga što se da vidjeti na stranicama Oratorijanaca po svijetu  jest da njeguju liturgiju.

Sveti Filipe Neri, moli za nas!

Fotografije i izvještaj s misa služenih 24. i 25. svibnja

Kao što već znate, tradicionalna latinska misa tj. misa po izvanrednom obliku rimskog obreda služena je u subotu 24. i u nedjelju 25. svibnja u crkvi sv. Filipa Nerija u Splitu. Mogu reći u ime svih organizatora, da smo ugodno iznenađeni brojem ljudi koji su pohodili  misu ovih par dana. Osobno sam veoma zahvalan Gospodinu što nam je dao priliku i ohrabrenje za daljnje djelovanje. Možemo reći da je i onaj susret ljubitelja tradicionalne latinske mise rodio plodom.

U subotu smo doista očekivali puno više ljudi nego u srijedu, no da će biti crkva popunjena i do skoro zadnjeg mjesta, nismo se nadali. Mnogima je ovo bio prvi put i došle su cijele obitelji s djecom. Osjetila se doista jedna posebna atmosfera.  Sveukupno je bilo negdje oko 70-tak vjernika.

Misa se služila na oltaru Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila vrlo slična onoj u srijedu, s tim da je bila proširena s nekim dodatnim detaljima. Naglašena je univerzalnost ovoga obreda i latinskog jezika.

Imali smo čast da ovaj put jedan mladi Splićanin, srednjoškolac ministrirao na sv. misi, a to je odradio vrlo impresivno i točno s obzirom da mu je ovo prvi put.

Slike od subote pogledajte u galeriji koja slijedi.

I video:

 

U nedjelju je također bilo negdje oko 60-tak vjernika, od kojih je polovica bilo novih, tj. oni koji nisu dolazili zadnja dva puta. Misa se služila na oltaru sv. Ivana Nepomuka. Taj oltar je okrenut prema Istoku, a i blagdan sv. Ivana Nepomuka je bio nedavno, stoga smo zaključili da je zgodno imati misu na tome oltaru, iako je siromašniji detaljima nego oltar Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila kratka, te se svećenik  posebno osvrnuo na prvo čitanje koje bilo iz Poslanice sv. Jakova  te ohrabrio prisutne da žive svetačkim životom. Naglasio je važnost tišine, kako u sv. misi, tako i u životu općenito.

Fotografije imate u galeriji koja slijedi. Nastojao sam što manje fotografirati zbog toga da bih mogao biti više usmjeren na sv. misu i da ne bih ljudima previše odvlačio pažnju od iste.

Akademska crkva sv. Filip Neri nije imala nikakve veze s organizacijom mise po izvanrednom obliku, u smislu da nije bila inicijator ovih događanja. Rektor crkve nam je dopustio koristiti crkvu za služenje mise, na čemu smo mu iznimno zahvalni.

Misa se služila na pokrajnjim oltarima zbog toga što na glavnom oltaru, koji je odrezan da bi se na njemu mogla služiti misa versus populum (prema narodu), nema dovoljno mjesta na oltarskim stepenicama za svećenika da može bez problema kleknuti i kretati se. Isto vrijedi za ministranta.

Neki su komentirali svećenika don Matu Bartulicu, koji je služio sv. misu. Ukoliko vas zanimaju detalji, možete me osobno pitati preko maila i mogu vam dati objašnjenje.

Misnica koju smo koristili je misnica iz kolekcije misnica crkve sv. Filipa Nerija koje se brižno čuvaju. Neke detalje s misnice imate u galeriji koja slijedi. Sve je od jednog kompleta.

O samoj crkvi sv. Filip Neri imate više na njihovoj stranici svfilipneri.hr.

Ukoliko je netko od čitatelja sudjelovao na sv. misi ovih dana, neka slobodno ostavi svjedočanstvo o tome kako mu je bilo, naročito oni koji su se prvi puta susreli s tradicionalnom latinskom sv. misom.

Zahvaljujem Gospodinu od srca na Summorum Pontificumu pape Benedikta XVI, a još više na papi Benediktu XVI koji je mnogima otvorio dušu za liturgiju.

Lex

OBAVIJEST: Tradicionalna latinska misa u Splitu u nedjelju!

Fotografija s mise 24. svibnja.

Fotografija s mise 24. svibnja.

Tradicionalna latinska misa služit će se u nedjelju 25. svibnja u 11:00  u crkvi sv. Filipa Nerija.

Za sve informacije javite se na lexvivendi88@gmail.com.

Preporučam da proučite latinsko-hrvatski misal za puk- kojeg trebate isprintati kao booklet te pokušate pratiti uz ove video TLM-a. Misal isprintajte kao booklet i ponesite na misu.

Akademska crkva sv. Filip Neri ni na koji način nije povezana s organizacijom ovoga događaja.

***

Izvještaj s prve tradicionalne mise pročitajte ovdje.

Fotografije s druge tradicionalne mise ćemo objaviti uskoro.