Tradicionalni liturgijski katolik – što je to?

Zamolio sam jednu prijateljicu koja je već pisala za ovaj blog da napiše svoje svjedočanstvo zašto voli tradicionalnu latinsku misu i tradicionalnu duhovnosti. Pa pročitajte. Mene je ugodno iznenadila. 

Foto: Populus Summorum Pontificum

Zadnjih 13-ak godina pripadam nečemu što bih jednostavno nazvala: tradicionalni liturgijski katolik. Nije to neki dugi staž, pogotovo u usporedbi s onima koji su (ostali) u liturgijskoj tradiciji i po 30, 40 i više godina, u dobru i u zlu… ali opet, u tom se desetljeću ipak mogu steći određeni uvidi i proći mnoge dobre i loše strane na putu otkrivanja liturgijske tradicije. Ne želim ulaziti u teološku problematiku, razlike između Novus Orda i tradicionalne latinske Mise (dalje: TLM) niti se bazirati na temi krize u Crkvi; o tome su pisali i pišu kako profesionalni teolozi i svećenici, tako i bezbrojni blogeri. Ja sam samo običan laik bez teološkog obrazovanja, supruga i majka, radnica s punim radnim vremenom koja ne može pratiti stručnu teološku raspravu i literaturu. Pribrojila bih se, dakle, vjernicima za koje je Joseph Ratzinger još početkom 1980-tih rekao da posjeduju jednostavnu vjeru naših majki i na čiju se stranu otvoreno stavio u obrani od samovolje teologa. Želim samo opisati svoj put ka tradicionalnoj latinskoj Misi.

Odrasla sam u katoličkoj obitelji u kojoj sam vjeru dobila doslovno s majčinim mlijekom. Katolička vjera bila je i jest najnormalniji dio naše svakodnevice; nešto što zapravo oblikuje svakodnevicu. U mojoj obitelji prakticirala se i prakticira se nedjeljna i blagdanska Sveta Misa, svakodnevna molitva, devetnice, hodočašća, crkvena predavanja, posjet bolesnicima, milostinja siromasima i Crkvi itd. bez obzira na vremenske uvjete, umor, planove, osobne probleme, želje i željice i sve ono što ljudi izmišljaju kao izgovore da ne žive svoju vjeru. Katolička vjera je jednostavno konstanta našeg života. Dakle, nisam nikakav obraćenik sa spektakularnom životnom pričom.

Premda nije moguće generalizirati situaciju u hrvatskoj Crkvi, čini mi se da je moja župa ipak bila više-manje prosječna župa kontinentalne Hrvatske: bilo je dobrih, ali i nevjernih franjevaca-svećenika, pravovjernog, ali i neortodoksnog vjeronauka,  Svetih Misa slavljenih na doista različite načine itd. itd. Samo jedan detalj. Kakva je to bila župa, govori i činjenica da je na župskoj biblijskoj grupi za mlade vrlo cijenjen i učeni svećenik otvoreno govorio protiv „kruničanja“, pobožnosti prema svecima i Majci Božjoj i ostalim aspektima katoličkog života te nas vrlo sustavno i perfidno podučavao načelu „Sola Scriptura“. (Mislim da upravo odavde potječe moj dugogodišnji interes za katoličku apologetiku u odnosu na protestantizam u svim njegovim oblicima.) Nešto jest spominjao tradiciju i crkveno učiteljstvo, ali bez argumenata, ne osobito uvjerljivo i bez ikakvog oduševljenja. Taj isti svećenik već bi sutradan uredno predmolio devetnicu Gospi Lurdskoj, doduše, samo iz poslušnosti svom gvardijanu. Da ne nabrajam dalje, postkoncilska strujanja u specifičnoj hrvatskoj komunističkoj i postkomunističkoj verziji – hibridu ortodoksije i ortopraksije s kojekakvim luteransko-karizmatskim natruhama –  itekako su oblikovala moj vjernički život do studija. Ono što bih istaknula kao zajedničko većini nas koji pripadamo prosječnim hrvatskim katolicima rođenima nakon Koncila je sljedeće: rođeni smo i odgojeni u potpunom nepoznavanju crkvene liturgijske prakse i tradicije prije 1969. g. O tome se naprosto šutjelo. Bila sam odgojena u terminima „prije“ i „poslije“ 2. Vatikanskog koncila. Tek sam kasnije srela svećenike – obične! – koji su govorili i da je ono „prije“ bilo dobro i sveto i da je odgajalo svece.

Za tradicionalnu latinsku Misu  (dalje: TLM) prvi put sam čula na studiju. I to doslovno na studiju, unutar jednog kolegija, tijekom kojeg smo detaljno učili dijelove TLM, dakako neovisno od teologije. U to vrijeme imala sam cimericu u studentskom domu koja je bila adventistica, a inače je jedna predivna osoba s kojom me i danas veže prijateljstvo. Brojni razgovori s njom potakli su u meni osobit interes za odnos „Sola Scripturae“ prema katoličkoj tradiciji i autoritetu. Kombinacija razgovora i ispitne građe dovela me je do toga da je liturgijska tradicija postala dio „paketa“ tih interesa. Nekako u isto vrijeme u domu sam upoznala i nekoliko uvjerenih katolika koji su se u traženju autentičnog katoličkog života počeli sve više interesirati za liturgijsku tradiciju, nešto što smo tada zvali „stara Misa“. Svi smo do tada – uz gotovo svakodnevnu Svetu Misu – prošli i klasični studentski vjeronauk u domu i po župama, po koji karizmatski seminar, različita predavanja, izlete sa salezijancima… ono što se tada nudilo na zagrebačkoj katoličkoj studentskoj sceni. No, u svemu tome nismo pronalazili dovoljno nutarnjeg „štofa“. Tražili smo više. Ne kažem da to drugima nije bilo dovoljno – samo da nije bilo dovoljno nama. Uskoro je liturgijska tradicija postala glavna tema naših razgovora i druženja te smo malo-pomalo postajali istomišljenici i prijatelji. Počeli smo dubinski čitati i analizirati tekstove ordinariuma TLM, oduševljavati se Rimskim kanonom (kojeg do tada, usput rečeno, nijednom nismo doživjeli u uobičajenoj liturgijskoj praksi, to smo doživjeli tek na ignacijanskim duhovnim vježbama!), nailaziti na različite teološke studije o liturgiji na raznoraznim stranim jezicima… To je bilo vrijeme čistog oduševljenja doktrinom i ljepotom katoličke tradicije – i to na isključivo teorijskoj razini! Pri tom sam istinski zahvalna isusovcima stare i srednje generacije koji su imali razumijevanja za naše oduševljenje, poticali ga i duhovno se brinuli za nas. Stoga mi je pomalo smiješno kad netko kaže da isusovci nemaju smisla za liturgiju. Na osobnoj sam razini doživjela upravo suprotno.

Otkriće grkokatoličke liturgije na Gornjem gradu bilo je doslovno otkrivanje jednog novog svijeta. Ne mogu zaboraviti trenutak kada sam prvi put zastala na vratima crkve sv. Ćirila i Metoda tijekom Božanske liturgije. Ono je bio raj. A ja sam bila grešnik. Nisam se usuđivala prijeći praga, jer sam kristalno jasno vidjela vlastitu nedostojnost. Samo sam gledala i gledala liturgiju i osjećala da je to ono istinsko bogoslužje koje je Bog darovao Svojoj Crkvi da Mu se klanja, ono o kojemu je Ratzinger pisao u Duhu liturgije. Osjećala sam da je bez obzira na razliku u vanjskoj formi i jeziku ova liturgija iznutra isto ono što je TLM o kojem sam čitala. Kad sam koji mjesec kasnije po prvi put vidjela TLM uživo, moram priznati da sam doživjela šok. Nije bilo otvaranja nebesa ni anđeoskih korova, ni ikakvih emocija pa ni posebne ljepote – samo tišina. Tišina je šok. Ona je teška. I uči nas disciplini. Jako je teška na duhovnim vježbama i u misaonoj molitvi i u klanjanju – no najteža je na Misi. Koliko je teško održavati nutarnju tišinu u svakodnevnom životu – da bismo čuli Božji glas, a ne samo naše misli – zna svatko tko je to pokušao barem jedan dan: najčešće je uvidio vlastitu slabost i ograničenost.

Ilustracija – Foto: Populus Summorum Pontificum

Bila sam na mnogo tradicionalnih Misa, uvijek u okrilju Ecclesia Dei skupina. Ostale ne poznajem pa ne mogu suditi, premda je dosta svećenika koje sam upoznala prvobitno završilo studij u Econu. Premda svećenik nije važan u TLM, on je samo „ljuštura“, ipak bih nešto primijetila. U tradicionalnim krugovima uvijek se govori o objektivnosti Mise koja ne dopušta vidjeti svećenikovu osobnost. Uvidjela sam da i ovdje, baš kao i u Novus Ordu, ima svećenika koji „uspiju“ Misu slaviti u 20 minuta – morala sam se upitati o valjanosti te tradicionalne Mise jer nisam bila sigurna je li svećenik doista izmolio propisane molitve. Vidjela sam svećenike koji su molili tihu Misu sat vremena jer su vjerno pazili na svaku i najmanju jotu. Doživjela sam da i ovdje, kao i u Novus Ordu, ima svećenika koji su naprosto nadareni za liturgiju i onih koji to nisu; onih preko kojih se duh pobožnosti izlijeva na vjernike i onih koji uguše svojim dosadnim propovjedima i nedostatkom pobožnosti. I nemojmo se zavaravati da tako nije bilo i prije Koncila, kao što neki misle. A ipak, svaki od tih svećenika dao bi vlastiti život za tradicionalnu latinsku Misu; mnogi od njih izgubili su i domovinu i materinji jezik i obitelji zbog Mise. To je veličina kojoj jednostavno moram odati priznanje.

TLM nas uči nutarnjoj molitvi i klanjanju Božanskom Veličanstvu – ako mi to dopustimo. A ne moramo dopustiti jer nam je Stvoritelj ostavio slobodnu volju! Povijest Crkve nam jasno govori o tome da je i uz prakticiranje TLM postojalo mnogo krivih shvaćanja i zloporaba Mise. I uz TLM postojala je jednostavna hladnoća srca vjernika, osobito svećenika, koji nisu odgovarali na poticaj milosti. Nevjerojatan razvoj pobožnosti Srcu Isusovom kroz stoljeća, a posebno objave M. M. Alacoque, F. Kowalskoj i J. Menendez, govori upravo o tome – pa svatko treba preispitati kako stoji po tom pitanju. Sljedeći korak u tom procesu jest da nas u Misi i kroz nju Gospodin uči prinošenju i žrtvovanju nas sâmih u sjedinjenju s Kristovom žrtvom. I to nije samo po sebi razumljivo, nipošto nije! To nas uči naša vjera, ali možda je potrebno da do osobnog koraka prođu i godine života. Bog je strpljiv s nama. Nikada to nisam tako duboko shvatila do dana kad sam ležala u bolnici i molila tradicionalnu Misu iz misala u duhovnom sjedinjenju s jednom Misom koja se u tom trenutku slavila negdje u svijetu. A to je bilo tek prošle godine!

Foto: Populus Summorum Pontificum

Završila bih sa tri primjedbe. Primjećujem, osobito u internetskim blogerskim raspravama, da se znatan broj tradicionalnih liturgijskih katolika veže uz teološke tekstove, analize i minuciozne detalje, što često rezultira prepucavanjem oko različitih mišljenja. No, tu nerijetko stradavaju međuljudski odnosi, propadaju prijateljstva, dolazi do nepoštivanja sugovornika i strančarenja, a ponekad i sektaštva. Toga se svaki katolik treba osobito paziti i neprestano preispitivati vlastitu savjest. Kažem to iz vlastitog iskustva. Drugo, trebamo disati i živjeti sa Crkvom. Hijerarhijskom. Takvom kakva jest. Tu će se sada nekima nakostriješiti kosa pa će strastveno povikati: evo neokonzervativca, evo Opus Dei-mentaliteta! Da budem iskrena – to je njihov problem. Povijest Crkve je povijest kriza; stanje jest teško, baš kao što je uvijek i bilo. Rješenje nije u izlasku iz Crkve. Kao studenti svakodnevno smo ponavljali: ne spašavamo mi Crkvu, nego Crkva spašava nas. I tu daljnje polemike nema. Treće, a povezano sa prvim: potrebno je razlikovati učenje koje nam pomaže razumjeti dubinu katoličke tradicije od pukog teologiziranja. Ono je samo početak od kojega se svaki pravi tradicionalist mora maknuti. Benedikt XVI je na izvanredan način iznutra shvaćao liturgiju; to trebamo nasljedovati. Teološko znanje, pa bilo ono ne znam kako opsežno, NE zadovoljava dušu, već ono što je sveti Ignacije Loyola nazvao „unutarnjim kušanjem i proživljavanjem stvari“. Ignacije je tu govorio o misaonoj molitvi, ali mi se čini da to osobito trebamo primijeniti na Svetu Misu kao središtu i vrhuncu kršćanskog života. Netko će sada primijetiti da sam subjektivist i neokonzervativac, da pojma nemam i slično, da treba problematizirati krizu u Crkvi… Kriza nije ono najvažnije. Bez unutarnjeg odnosa s Gospodinom i bez osobnog unutarnjeg sjedinjenja sa Svetom misnom žrtvom cijela priča oko TLM je besplodno teoretiziranje za koje će svatko od nas odgovarati na Posljednjem sudu. I upravo tu vidim odgovor na pitanje što je to tradicionalni liturgijski katolik koji je istovremeno običan laik, supružnik, roditelj i radnik – to je način na koji u Crkvi i zajedno sa Crkvom pridonosimo otkupljenju svijeta.

A. M.

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane