Benedikt XVI: Ivanovo Otkrivenje – (nije) knjiga sa sedam pečata: spoznaje, misli, poticaji

Blago skriveno

Tako bi glasio slobodan prijevod naslova njemačkog izdanja knjižice pape emeritusa Benedikta XVI, koju je 2014. izdala Libreria Editrice Vaticana, odnosno njemačka izdavačka kuća St. Benno-Verlag. Premda knjiga inače ne bi pripadala rubrici Blaga skrivenog a i radi se o knjizi koju će Verbum prije ili kasnije biti objaviti – trenutno je za hrvatske čitatelje još uvijek nepoznanica. Stoga, preduhitrimo Verbum skromnim prikazom pravog dragulja iz Benediktove riznice!

Na prvi se pogled radi o jednoj od uobičajenih tematskih kompilacija tekstova Benedikta XVI, sabranih ne samo iz različitih godina njegova pontifikata, već i iz vremena kad je bio prefekt  Kongregacije za nauk vjere ili ranije. Takvih kompilacijskih knjižica ima podosta i u hrvatskom izdavaštvu: Kršćanska sadašnjost specijalizirala se za ranije tekstove, Verbum za recentn(ij)a izdanja. Knjiga o Ivanovom Otkrivenju obuhvaća propovijedi i nagovore iz papinskog perioda od 2005. do jeseni 2012. g., dakle svega nekoliko mjeseci prije Benediktova odreknuća.

Benedikt XVI, veliki i od vjernog dijela Crkve voljeni papa-naučitelj, cijeli svoj pontifikat posvetio je poniznom i blagom naviještanju vjere, govoreći o lakšim i težim točkama vjere na mudar, pronicljiv, transparentan i nepolemičan način, bez kontroverzi i potrebe za dodatnim tumačenjima. Nepokolebljiva vjernost onome što mu je bilo predano nužno je izazivala otpore, jer „nije moguće sakriti grad koji leži na gori“ (Mt 5,14), ali je također i najmanjim vjernim udovima Kristovog Tijela pružala toliko potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga i u ovoj knjizi papa ostaje vjeran svom apostolskom poslanju naviještanja i tumačenja sadržaja vjere. S jedne strane, tekstovi otkrivaju pogled pape-naučitelja na jednu od najdramatičnijih i najtajnovitijih biblijskih knjiga. On im ne pristupa s pozicije teologa-znanstvenika, niti su tumačenja spekulativnog ili alegoričkog karaktera. Upravo suprotno, papa teške tekstove tumači na izuzetno jednostavan i životan način, obraćajući se malim ljudima  kao posjetiteljima i slušateljima općih audijencija i drugih prigoda. Vjerojatno nije potrebno naglašavati da papa i ovdje koristi svoju prokušanu metodu genijalnog povezivanja različitih biblijskih referenci s tumačenjima crkvenih otaca, što tekstu daje dodanu vrijednost, ali je istovremeno upravo onaj profil naviještanja vjere kojeg bi jedan papa trebao posjedovati. S druge strane, knjiga nam daje uvid u srce kontemplativnog Josepha Ratzginera i njegovu osobnu duhovnost, predstavljajući nam papu-molitelja kojemu je prvenstveni cilj svoje slušatelje upraviti prema molitvenom osobnom susretu s Isusom Kristom te ih ohrabriti na često tegobnom i mračnom putu vjere. To je uostalom konstanta Ratzingerovog naviještanja vjere, ovdje i naglašenija nego inače. Tek u knjigama Gledati Probodenoga i Na putu k Isusu Kristu  nailazimo na toliku koncentraciju osobne kontemplacije. Pri tome se ne mogu ne zamijetiti i poneki osobni impulsi i pitanja u kojima se naziru težina, ali i veličina jednog osobnog vjerničkog puta. Ratzingerova neskrivena čežnja za promatranjem Gospodina postaje nam jasnija nakon njegovog odreknuća zbog odabira kontemplativnog  načina života.

Četrnaest kratkih tekstova podijeljeno je u tri cjeline pod nazivima: Simfonija molitve, Marija – vrata nebeska, „Sve činim novo“. Ti kratki tekstovi, ponekad crtice duljine svega pola kartice teksta, mogu poslužiti i kao tekstovi za osobnu molitvu razmatranja. Štoviše, čini se da upravo tome knjiga i naginje. Papa ističe da „nas Otkrivenje uvodi u vrlo bogatu molitvu: slušamo i hvalimo Gospodina, zahvaljujemo Mu, promatramo Ga, molimo Ga za oproštenje“. Na ignacijansku metodu pripremanja točaka za razmatranje podsjećaju na marginama izvučene kratke Benediktove rečenice iz teksta. Evo nekoliko primjera: „Strah Božji povezan je s ljubavlju; Zlatni svijećnjaci ukazuju na Crkvu u molitvenom stavu tijekom liturgije; Naša molitva mora biti slušanje Boga koji nam govori; Biti svetac znači živjeti u Božjoj blizini“ itd. itd. Namjena tih pregnantnih rečenica jest: biti poruka i pouka; jednostavnost; sabiranje mudrosti.

Papino tumačenje Knjige Otkrivenje precizno razgrće slojevite tekstove i razotkriva bît istinske poruke autora Knjige Otkrivenja: za progonjene kršćane antičkih i svih vremena do kraja svijeta, to je knjiga nade i utjehe. U Ivanovim, ali i papinim rečenicama nalazimo mir, blagost, svjetlo i utjehu koji nam toliko nedostaju – u svijetu i u Crkvi.

Joseph Ratzinger je čovjek velike vjere, vjernik unatoč svemu  čiji se pogled ne zaustavlja na razornom zlu oko njega, već na Jaganjcu koji sjedi na Prijestolju i koji će dati krajnja tumačenja naših osobnih povijesti, kao i onih svijeta. Umjesto potonuća u trenutne poteškoće i mrak, papa čezne za nebeskim Jeruzalemom. To je put koji pokazuje kako trebamo živjeti i gdje leži istinska nada svakog kršćanina, a na nama ostaje odabir.

A.

Ex corde Benedicti

Rorate Caeli nam donosi zanimljivu izjavu p. Federica Lombardija koju je dao 27. siječnja prilikom primanja nagrade u Toledu, Španjolska:

“Sjećam se pogotovo pisma biskupima nakon debate o podizanju ekskomunikacije biskupa lefevbrista i nakon afere s biskupom Williamsonom. To je dokument u kojem je Papa odgovorio na kritike s velikom poniznosti, ali i sa stvarnom evanđeoskom strasti. Dokument najviše duhovne plemenitost. Sjećam se kada mi se nadbiskup Ganswein obratio prije objave dokumenta, rekao mi je da je pismo napisano u cijelosti rukom Pape te da pokazuje – ovo ne mogu zaboraviti – Ratzingera u punom sjaju. Vrijedno je pročitati ovo pismo koje je vrlo karakteristično. Ono je za meme još i dalje jedan od najizražajnijih dokumenata pontfikata Benedikt XVI i njegova duha.”

Pročitah pismo i zaista je impresivno, doista kako je p. Lombardi opisao. Pismo odiše željom za pomirdbom, jedinstvom, poniznošću ali i petrovskim autoritetom. Pismo prenosim ovdje u cijelosti sa stranica vatican.va, s tim da ću istaknuti meni najzanimljivije dijelove.

PISMO PAPE BENEDIKTA XVI. BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE O UKIDANJU EKSKOMUNIKACIJE ČETVORICI BISKUPA KOJE JE ZAREDIO BISKUP LEFEBVRE

Draga subraćo u biskupskoj službi!

Ukidanje ekskomunikacije četvorici biskupa koje je godine 1988. bez mandata Svete Stolice zaredio nadbiskup Lefebvre, zbog različitih je razloga u Katoličkoj Crkvi i izvan nje uzrokovalo žestoke rasprave kakve već dugo nismo doživjeli. Mnoge je biskupe zbunio događaj koji se dogodio sasvim neočekivano i kojeg je teško pozitivno smjestiti u pitanja i zadaće današnje Crkve. Premda su mnogi pastiri i vjernici načelno pozitivno ocijenili Papinu želju za pomirenjem, ipak se nametnulo pitanje o prikladnosti takve geste spram stvarnih i važnijih potreba vjerničkoga života u našemu vremenu. Tako su različite skupine posve otvoreno spočitavale Papi da želi napraviti korak natrag, u stanje prije Koncila. Pokrenula se tako lavina prosvjeda, a njihova gorčina očitovala je rane koje nadilaze sadašnji trenutak. Stoga se osjećam dužnim da vam, draga subraćo, uputim riječi pojašnjenja koje trebaju pomoći da shvatite nakanu kojom smo se ja i odgovorna tijela Svete Stolice vodili pri toj odluci. Nadam se da ću na taj način pridonijeti miru u Crkvi.

Spletom nesretnih okolnosti, koje nisam mogao predvidjeti, objava ukidanja ekskomunikacije poklopila se sa slučajem Williamson. Tiha gesta milosrđa prema četvorici valjano, ali nedopušteno zaređenih biskupa odjednom se pretvorila u nešto sasvim drugo: odreknuće od kršćansko-židovskoga pomirenja i odstupanje od svega onoga što je Koncil u vezi s tim zacrtao kao put Crkve. Poziv na pomirenje s razdvojenom skupinom preokrenuo se u nešto suprotno: u prividni povratak na stanje koje je bilo prije svih onih koraka koji su nakon Koncila učinjeni prema pomirenju kršćana i Židova, a što je bio oduvijek cilj mojega teološkog rada. Mogu samo izraziti svoje duboko žaljenje što su se istodobno pojavila dva suprotna događaja koja su u jednom trenutku narušila mir kako između kršćana i Židova, tako i mir u Crkvi. Rečeno mi je da bi pozorno praćenje vijesti dostupnih na Internetu omogućilo pravodobno se upoznati s tim problemom. Iz toga učim da ubuduće u Svetoj Stolici moramo biti pozorniji prema tomu izvoru informacija. Ražalostila me činjenica da su i katolici, koji bi sve to trebali bolje znati, mislili da me moraju spremno napasti neprijateljstvom. Stoga još više zahvaljujem svojim židovskim prijateljima koji su pomogli spremno otkloniti nesporazum te ponovno uspostavili ozračje prijateljstva i povjerenja, koje je postojalo te koje i dalje, hvala Bogu, traje za vrijeme moga pontifikata, kao i u vrijeme Ivana Pavla II.

Druga pogreška, zbog koje mi je iskreno žao, bila je ta da se kod objavljivanja odluke nisu dovoljno jasno predstavile granice i opseg mjere od 21. siječnja 2009. godine. Ekskomunikacija se odnosi na osobe, a ne na institucije. Biskupsko ređenje bez papinskoga dopuštenja znači opasnost šizme, jer dovodi u pitanje jedinstvo biskupskoga kolegija s Papom. Stoga Crkva mora reagirati najtežom kaznom, ekskomunikacijom, i to radi toga da kažnjene osobe pozove na pokajanje i na jedinstvo. Nažalost, ni dvadeset godina nakon tih ređenja taj cilj još nije postignut. Povlačenje ekskomunikacije služi istomu cilju kao i sama kazna: želi se još jednom pozvati četvoricu biskupa na povratak. Ta je gesta bila moguća nakon što su navedena četvorica biskupa izrazila svoje načelno priznanje Pape i njegove pastirske vlasti, premda sa zadrškom s obzirom na poslušnost spram njegova učiteljskog autoriteta i spram Koncila. Time se ponovno vraćam razlikovanju između osobe i institucije. Ukinuće ekskomunikacije bila je mjera u području crkvene discipline. Osobe su bile oslobođene od tereta savjesti koji je predstavljala najteža crkvena kazna. Područje nauka treba razlikovati od te disciplinarne razine. Razlozi, pak, kanonskoga nepriznavanja Bratstva Pija X. nisu disciplinarni nego doktrinalni. Dokle god Bratstvo ne dobije kanonsko priznanje, njihove zaređene osobe vrše svoju službu nedopušteno. Stoga treba razlikovati između disciplinirane razine, koja se odnosi na osobe kao takve i doktrinalne razine kod koje je u pitanju služba i institucija. Da još jednom pojasnimo: sve dotle dok se ne pojasne doktrinalna pitanja, Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, a njegove zaređene osobe, premda su oslobođene od crkvene kazne, ne vrše svoju službu dopušteno.

U svjetlu te situacije u budućnosti namjeravam povezati Papinsku komisiju “Ecclesia Dei” – koja je od godine 1988. zadužena za sve one zajednice i osobe koje dolaze iz Bratstva Pija X. ili iz sličnih skupina a žele se vratiti u puno zajedništvo s Papom – s Kongregacijom za nauk vjere. Tako bi trebalo postati jasnije da su navedeni problemi bitno doktrinalne naravi i tiču se prije svega prihvaćanja Drugoga vatikanskog sabora i papinskog učiteljstva nakon Sabora. Kolegijalni organi s kojima Kongregacija obrađuje postojeća pitanja jamče uključenost pročelnika različitih rimskih kongregacija i episkopata diljem svijeta u donošenje određenih odluka (posebice redovito okupljanje kardinala srijedom i zajednička skupština koja se održava jednom do dvaput godišnje). Ne može se učiteljski autoritet Crkve zamrznuti na godini 1962. – to mora biti jasno Bratstvu. Ali, i one koji se predstavljaju kao veliki branitelji Koncila treba podsjetiti da Drugi vatikanski koncil nosi u sebi cjelokupnu učiteljsku povijest Crkve. Tko želi biti poslušan Koncilu, mora prihvatiti i stoljetnu vjeru i ne smije rezati korijene od kojih živi stablo.

Nadam se, draga subraćo, da sam time uspio pojasniti pozitivno značenje i granicu odluke od 21. siječnja 2009. godine. Ipak ostaje pitanje: je li to bilo nužno? Je li to bio stvarni prioritet? Nema li mnogo važnijih stvari? Naravno, postoje važnije i hitnije stvari. Mislim da sam prioritete svojega pontifikata jasno izrekao na početku svoje papinske službe. Ono što sam tada rekao, ostaje i dalje moja nepromijenjena misao vodilja. Prvi prioritet za Petrova nasljednika sam je Gospodin jasno naznačio: “Učvrsti svoju braću” (Lk 22, 32). Sam Petar je u svojoj prvoj poslanici taj prioritet nanovo formulirao: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). U našemu vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. I to ne bilo kojem Bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju; onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13, 1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Stvarni problem sadašnjega povijesnog trenutka jeste taj da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.

Vrhovni i temeljni prioritet Crkve i nasljednika sv. Petra u ovomu vremenu je dovoditi ljude Bogu, Bogu koji govori u Bibliji. Stoga je sasvim razumljivo da nam mora biti važno jedinstvo vjernika. Njihove razmirice, njihovo nutarnje proturječje dovodi u pitanje vjerodostojnost njihova govora o Bogu. Zato napor oko zajedničkoga svjedočenja vjere svih kršćana, ekumena, spada među najviše prioritete. Uz to je nužno da svi koji vjeruju u Boga zajednički traže mir, nastoje se jedni drugima približiti kako bi, premda imaju različite predodžbe o Bogu, zajedno koračali prema izvoru svjetla – to je međureligijski dijalog. Tko naviješta Boga kao ljubav do kraja, taj mora svjedočiti ljubav: s ljubavlju se posvetiti onima koji trpe, odbacivati mržnju i neprijateljstvo. Dakle, riječ je o socijalnoj dimenziji kršćanske vjere o kojoj sam govorio u enciklici “Deus caritas est”.

Ako, dakle, veliko nastojanje oko vjere, nade i ljubavi u svijetu predstavlja istinski prioritet za Crkvu u ovom trenutku (u različitim oblicima), tada se u to ubrajaju i manja ili veća pomirenja. Moramo uzeti na znanje da se oko te tihe geste ispružene ruke podigla silna prašina i tako se pretvorila u nešto sasvim suprotno od pomirenja. Ipak postavljam pitanje: je li stvarno bilo i je li pogrešno izaći u susret bratu “koji ima nešto protiv tebe” (usp. Mt 5,23s) i tražiti pomirenje? Ne treba li i građansko društvo pokušavati sprječavati radikalizacije i njihove moguće pristaše, ako je ikako moguće, ponovno uključiti u snažne silnice koje oblikuju društveni život kako bi se izbjeglo njihovu izolaciju sa svim onim što to za sobom povlači? Je li potpuno pogrešno nastojati razbiti krutost i ograničenosti koji sputavaju te davati prostor svemu onom pozitivnom što se može uklopiti u cjelinu? U godinama nakon 1988. osobno sam doživio kako se povratkom zajednica, koje su se odijelile od Rima, u njima promijenilo ozračje; kako je povratak u veliku i široku zajedničku Crkvu prevladao jednostranosti i razriješio zgrčenosti te su tako iz toga nastale pozitivne snage za cjelinu. Možemo li biti ravnodušni prema zajednici u kojoj je 491 svećenik, 215 bogoslova, 6 sjemeništa, 88 škola, dva sveučilišna instituta, 117 braće i 164 sestre i tisuće vjernika? Trebamo li ih zaista mirno odbaciti iz Crkve? Posebice mislim na 491 svećenika. Nepoznate su nam njihove motivacije. No, mislim da se oni ne bi odlučili za svećeništvo da u njima, uz ono što je krivo i bolesno, nije bilo ljubavi prema Kristu i volje da se naviješta njega i s njim živoga Boga. Trebamo li ih kao predstavnike radikalne rubne skupine jednostavno isključiti iz traganja za pomirenjem i jedinstvom? Što će biti nakon toga?

Dakako, već duže, a i u toj konkretnoj prigodi, čuli smo mnoge teške riječi predstavnika te zajednice – oholost i pametovanje, isključivost i jednostranost itd. Ali, istini za volju, moram nadodati da sam primio čitav niz dirljivih svjedočanstva zahvalnosti, u kojima sam osjetio otvaranje srca. Ne treba li i velika Crkva biti također velikodušna zbog strpljivosti koju posjeduje, zbog obećanja koje joj je dano? Zar ne bismo trebali postupiti poput pravih odgajatelja koji mogu prečuti ponešto od onoga što nije dobro i potruditi se pomoći osobi da se oslobodi svojih uskih okvira? Zar si ne moramo priznati da često i iz crkvenih krugova dolaze teške riječi? Ponekad se stječe dojam da je našemu društvu potrebna skupina prema kojoj ono ne treba biti tolerantno, na kojoj može mirno iskaliti svoj bijes. A ako im se netko usudi približiti, u ovom slučaju Papa, i on gubi pravo na toleranciju i prema njemu se ophodi s mržnjom, bez straha i opreza.

Draga subraćo, u danima kada mi je na pamet pala misao da napišem ovo pismo, sasvim slučajno se dogodilo da sam u bogoslovnom sjemeništu morao tumačiti i komentirati Gal 5, 13-15. Bio sam iznenađen koliko taj tekst govori o sadašnjem trenutku: “Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.” Uvijek sam težio tu rečenicu promatrati kao jedno od retoričkih pretjerivanja koje se mogu pronaći kod Pavla. U određenom smislu to može i biti slučaj. No, nažalost, postoji i u današnjoj Crkvi “griženje i glodanje”, što je izričaj pogrešno shvaćene slobode. Treba li iznenaditi da nismo ništa bolji od Galaćana? Da nam u najmanju ruku prijete iste kušnje? Da se moramo uvijek iznova učiti pravilno služiti vlastitom slobodom? Da se uvijek iznova moramo učiti najvišem prioritetu: ljubavi? Toga dana kada sam govorio o tome u bogoslovnom sjemeništu, u Rimu smo slavili blagdan Gospe od Pouzdanja. Marija nas stvarno uči pouzdanju. Ona nas vodi Sinu u kojega se svi smijemo uzdati. On će nas voditi i u nemirnim vremenima. Stoga, na kraju, želim od srca zahvaliti svim biskupima koji su mi u ovom trenutku ukazali dirljive znakove povjerenja i naklonosti, a prije svega mi zajamčili svoju molitvu. Tu zahvalnost dugujem svim vjernicima koji su u ovom trenutku posvjedočili svoju nepokolebljivu vjernost nasljedniku sv. Petra. Neka ih Gospodin čuva i vodi putem mira. To je želja koja spontano proizlazi iz mojega srca, upravo sada, na početku korizme, liturgijskoga vremena koje nas posebno potiče na nutarnje pročišćavanje te nas poziva da novom nadom promatramo svijetli cilj Uskrsa.

S posebnim apostolskim blagoslovom ostajem vaš u Gospodinu.

Papa Benedikt XVI

U Vatikanu 10. ožujka 2009.

Papa Franjo i poslušnost autoritetu

Papa Franjo – prošlo je više od pola godine pontifikata, pola godine turbulencije i neprestanog iščekivanje što će Papa reći, s kime će sad intervju imati, itd.

S tradicionalističke strane gledajući komentari su gotovo na sve Papine poteze bili uglavnom negativni. Gleda ga se ispod oko, svatko njih ispravlja Papu, daje svoje tumačenje, govore što bi trebao činiti, a što ne, itd. U svemu se osjeti jedan prijezir prema ovome pontifikatu koji nije ni počeo kako treba. Sigurno, kritika mora postojati – ali kada ta kritika ide u smjeru da se jedan novinar, bloger ili bilo tko drugi stavlja iznad autoriteta kojeg je postavio sam Krist, to svakako nije u redu. No, među tradicionalističkim krugovima toga ima i previše. I kao da se stvara jedna klima nepovjerenja prema Papi i traže se razlozi da ga se ne sluša.

Pričali su mi da se nešto slično događalo i na početku pontifikata papa Benedikta XVI., samo s modernističke strane – nastojao se potkopati autoritet sv. Oca putem njihovih stranica, blogova i slično. Nastojalo ga se prikazati kao radikalnog konzervativca, monarha koji je ostao u nekom pretkoncilskom dobu i kojeg nije briga za najsiromašnije i odbačene. A znamo da je to dijametralno suprotno istini. A papu Franju se nastoji prikazati kao radikalnog progresivca koji je pun „duha Koncila“, što je također suprotno istini.

Tako sam razgovarao s jednim mudrim čovjekom koji je dao zanimljivu opservaciju na temelju raznoraznih komentara o papi Franji i papi Benediktu. On je rekao da je zapravo tu Sotona na djelu (bunimo se kako modernisti negiraju postojanje Sotone, a i sami smo ga zaboravili). I bojim se da ima pravo. I Sotona djeluje sada s „desna“ – nažalost. Njemu je jedinom stalo da se stvori nepovjerenje prema Kristovu namjesniku i da stvori nove podijele unutar Crkve – jer zna Sotona – slušao je Isusa – kraljevstvo u sebi razdijeljeno ne može opstati.

Mudri čovjek je rekao da je svaki autoritet na neki način postavljen od Boga. To se posebno odnosi na Crkvu. Ako nema povjerenja prema Kristovu namjesniku onda i ako mu se izražava neposluh tj. ne poštuje se njegov autoritet radi tobože neke pravovjernosti , onda tu nešto nije uredu. Očito pravovjernost tu šteka.

Ne mogu reći za sebe nisam pao u ovu gore napast – jesam. Muči me to već pola godine. Na svaku Papinu riječ gledam s nekom dozom opreza, preispitivanja, tražim što je papa Benedikt rekao po istom pitanju i slično. I dosta molim da razumijem Papu i da mu ostanem vjeran.

Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?

Farizej

Sed libera nos a malo

Protekli tjedan je bio zaista buran. Još sam pod dojmom odreknuća pape Benedikta XVI. od službe papinstva. Osjećaji su mi pomiješani i ne mogu se lako pomiriti s njegovim odlaskom pošto sam u zadnje vrijeme pročitao nekoliko njegovih knjiga i zaista sam se zaljubio u njegovu misao i djelo (trenutno čitam Duh liturgije).
Nakon što sam pročitao veliki broj članaka i mišljenja o odreknuću među kojima bih izdvojio:

Zašto Benedikt XVI. nije slijedio primjer Ivana Pavla II.?
Quo vadis, Domine?
The Left Lobbies for a Liberal Successor to Benedict
Cardinal Arinze reacts to pope’s resignation
Pope says media disfigured Vatican II (closed captions)
A Conversation with Cardinal George Pell on Pope Benedict XVI’s Announcement

mogu reći da sam siguran da je ovo doista po Božjoj volji, sviđalo se to nama ili ne. Papa Benedikt XVI. – Joseph Ratzinger, čovjek koji ljubi Crkvu više nego itko, koji je poznaje i koji diše zajedno s njome, sigurno zna što je za nju najbolje.  Odbacio sam sva proroštva i privatne objave i sve spekulacije o Sudnjem danu jer Gospodin jedini zna dan. Na nama je sada jedino da molimo i postimo  ovoj Korizmi za papu Benedikta i za izbor novog Pape, za kojeg se toplo nadam da će biti opet Europljanin po mogućnosti Talijan i koji će biti kao i Benedikt. Od kandidata bih izdvojio kardinala Scolu, Bagnasca i Ranjitha. No, to su moje želje, Duh Sveti će nam sigurnom providiti Papu koji nam je potreban za naše vrijeme. Ukoliko smo u strahu od nekog progresivnog Pape, imajmo na umu da nijedan Papa u povijesti Crkve nije naštetio nauku Crkve.

***

Kako sam skeptičan prema raznim pokretima u Crkvi, moje skepticizmu je pridonio i ovaj članak. Supruga mi ga je preporučila i mogu reći da je dobra analiza stanja u pojedinim postkonciliskim pokretima. No, već sam primio kritike na račun toga da previše na sve ovo gledam s pesimizmom, da ne gledam na dobro koje su ti pokreti donijeli, da mi je srce tvrdo i zatvoreno za drugačije putove unutar Crkve, jer ishodište svih ti pokreta i cilj je isti.
Slažem se, Duh Sveti podiže pokrete i pokretače u Crkvi i on sigurno želi spasenje sviju i uvjeren sam da se mnogi mogu vratiti u Crkvu preko istih pokreta (kao i ja sam došao kroz karizmatski pokret indirektno, jer u tome okruženju mi je pružena kvalitetna ispovijed i ljubav prema Presvetom oltarskom sakramentu).  No, mislim da mogu imati dozu kritike prema svim tim pokretima, kritike prema banaliziranju liturgije do protestantizicaje vjere, okrenutosti prema sebi i elitizmu koji se tu javlja. Zar je loše upozoriti da neke stvari odstupaju od katoličkog?

***

Kako sam se u zadnje vrijeme počeo interesirati za izvanredni oblik rimskog obreda ili tradicionalnu latinsku misu (smatram taj pojam preopćenit, no dobro), primjetio sam doista kako nam je liturgija današnjice postala nemistična, neprivlačna i svrha za okupljanje. I duboko osjećam da nam je potreban novi liturgijski pokret, nova liturgijska reforma reforme koja će ovoga puta morati doći od laika. Jer čini mi se da se kler više bavi socialno-društevim problemima nego evangelizacijsko-pastolarno-katehetsko-liturgijskim.

No, više o tome drugi put.