Pričest na ruku: eksperiment i objašnjenje

U tijelovskoj smo osmini pa bi bilo prikladno da se nešto kaže o pričesti na ruku. Smatram da je pričest na ruku jedan od razloga zašto sve više ljudi ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isus Krista pod prilikama kruha i vina. Kako to obično u našoj Majci Crkvi biva, iznimka postane pravilo, tako je i indult Pavla VI postao jednako vrijedan općoj praksi pričesti na usta. Pričest na koljenima je danas rijetka pojava jer za to uvjeta u crkvama praktički više i nema.

Kao što sam prije pisao, pričest na ruku okreće smisao liturgije, gubi se žrtveni karakter i kristocentričnost, naglašava se gledište gozbe i naglasak je na zajednici.

Često se vodi debata da li mrvice hostiji ostaju po rukama i da li padaju na pod te bivaju zgažene. Kako se sam više puta osvjedočio kada sam ministrirao, svećenik je koristio pliticu za pričest i redovito bi na njoj ostajali komadići hostija, koje bi on kasnije konzumirao pri purifikaciji posuđa.

No, da se zaista uvjerimo u prosipanju mrvica koje su također Tijelo Kristovo, potrebno je stvari sagledati pobliže.

Gabriel Castillo aktivni je laik katolik. Većinu svoje aktivnosti je uložio u evangelizaciju putem video uradaka na Youtube i na drugim servisima. On također veliki borac za pobožnost i sakralnost u liturgiji te promotor pričesti na koljenima.  Neki od njegovih kanala na koje se može pretplatiti za praćenje su: True Faith TV, GabiAfterHours, TheChurchMiltant i Goodness Reigns Film School. Ima jako korisne uratke, preporučam gledanje i dijeljenje. Posjetite i njegovu stranicu truefaith.tv.

Gabriel je napravio jedan eksperiment o tome što se događa s hostijom kada ju osoba  primi na ruku. Rezultati su više nego iznenađujući. Drugi video je o pričesti na koljenima, jako zanimljiv također. Prilažem i treći video koji je prikladan uz ovu temu. Nažalost, nemam vremena napraviti titlove za ove videe, ali većina vas razumije engleski. Pogledajte.

Lex

Misli bl. Ivana Merza o Euharistiji

Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!

Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje!

Pričest je izvor života.

Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.

Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.

Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem.

Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije.

Euharistija napunja dušu rasvjetom koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.

Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu – Euharistiji. O, Bože, pomozi mi!

Sam ne znam kako, tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom.

Moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji.

Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u onaj svijet.

Kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, i sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji.

Pričest se dijeli (vojnicima na bojištu). Ona mala bijela hostijica sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim, izmučenim ljudima. A ovi su sklopili ruke, spustili glavu i u sebi proživljuju taj Misterij.

Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu.

Nema svete Euharistije. Živim ovdje na ratištu kao poganin, kao da Jaganjac nije više u središtu kozmosa.

Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu.

Neki dan vidjeh svećenika na bojištu. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista.

Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.

Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa – Euharistija.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti.

Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak.

U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života;

U sv. Pričesti je vrhunac cjelokupne liturgije.

Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života – sv. Pričesti.

Sjedinjujući se s Kristom u sv. Pričest već se na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje.

Sveta Misa je bez svete Pričesti donekle fragmentarna.

Spasitelj je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo.

Misna žrtva je tek onda potpuna ako se po Pričesti najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu.

Budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje.

Euharistija je najjače sredstvo, ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši.

Po Euharistiji u sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: “Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist.”

Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života.

Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni.

Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život.

U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska, postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.

***

I onda, nakon ovih riječi o Presvetom Oltarskom Sakramentu,  neki bezobraznik se usudi naslikati ovako nešto te neki drugi bezobraznik se usudi izvjesiti to na javnom mjestu. Ovo je ruganje s vjerom bl. Ivana Merza. Skandalozno i sablazno.  Hvala blogu Tradicionalna latinska misa što me je podsjetio na ovu sramotu.

***
Podsjećam vas također na susret ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu. 

Joseph Ratzinger o transsignifikaciji

[…] Ono što se odigrava u euharistiji objektivno je događanje a ne tek povezivanje što ga poduzimamo među sobom. Kad bi posrijedi bilo ovo drugo, euharistija bi bila samo povezivanje među nama; fikcija u kojoj bismo bili suglasni da “ovo” promatramo kao “nešto drugo”. Tada bi ona bila samo igra, a ne stvarnost. Njezino bi slavljeno imalo obilježje igre. Darovi bi bili samo privremeno “prefunkcionirani” u kultne svrhe. Nasuprot tome vrijedi ovo: ono što se ovdje događa nije “prefunkcioniranje” nego stvarna pretvorba; Crkva to naziva promjenom supstancije.

Time smo dodirnuli onaj spor koji je šezdesetih godina uzvitlao dosta prašine. Tada se govorilo da bi se euharistiju moralo ovako shvaćati: zamislimo da imamo komad platna o kojeg smo načinili zastavu države ili vojne regimente. Kao platno ono je ostalo isto, ali budući da je ovaj komad platna postao simbol nacije ili simbol regimente, moram pred njim skinuti kapu. On nije nešto drugo, ali označuje nešto drugo. Kasnije će biti pohranjen u nekom muzeju i nositi u sebi svu povijesti onoga vremena. Ovu se promjenu platna nazivalo transsignifikacija, njemački: promjena značenja, “prefunkconiranje”.

Ovaj nam primjer može ponešto pomoći da shvatimo kako se smještanjem u neki novi kontekst ostvaruje promjena. Ali primjer nije dovoljan. Ono što se u euharistiji zbiva s kruhom i vinom ide mnogo dublje; to je više od prefunkcioniranja. Euharistija prekoračuje prostor funkcionalnoga. Upravo je nevolja našega vremena što mislimo i živimo još samo u funkcijama, što sam čovjek biva svrstavan prema vrijednosti svoje funkcije i što svi mi možemo biti samo funkcije i funkcionari ondje gdje se poriče bivanje.

Značenje euharistije kao sakramenta vjere je upravo u tome što ona izvodi iz funkcionalnoga i pogađa u sam temelj stvarnosti. Svijet euharistije nije svijet igre; on ne počiva na dogovorima koje usuglašujemo i koje možemo i opozvati, nego je ovdje riječ o stvarnosti. To je bitno razlog zbog kojeg Crkva odbacuje prefunkcioniranje (“transsignifikaciju”) kao nedostatno i čvrsto zastupa “promjenu supstancije”: euharistija je stvarnija od stvari s kojima se svakodnevno susrećemo. Ovdje je istinska stvarnost. Ovdje je mjerilo, središte; ovdje susrećemo onu stvarnost kojom svi mi moramo naučiti mjeriti ostalu stvarnost. […]

Bog je s nama – Euharistija: središte života, Joseph Ratzinger, Verbum, 2005., str. 90-92

Pričest na koljenima – kamen spoticanja

Foto: Kardinal Burke

Foto: Kardinal Burke

Nedavno mi je nakon nekoliko godina prvi puta bilo uskraćeno pričestiti se na koljenima. Ta odluka svećenika je bila s pravom i moja je greška što sam se uopće išao pričešćivati na taj način iako za to nije bilo uvjeta. Bila je gužva, nije bilo klecala i svećenik je bio na uzvišenoj stepici – na kojoj je prije bila pričesna ograda. Odlučio sam da se više neću pričešćivati na koljenima u crkvama gdje nema mogućnosti za to. A takvih crkvi je mnogo. Da ne bi bilo zabune,  u cijelom tekstu govorimo o Novu ordo missae tj. redovnom obliku rimskog obreda.

Bez obzira na tvrdnje većine svećenika i teologa da su pričesti na ruku, stojeći na usta i na koljenima istovjetne (famozna uzrečica – jezik je jednako prljav kao i ruke), pričest na koljenima je najuzvišeniji oblik pričešćivanja. Njome se Gospodinu odaje najveća počast. Taj čin poniznosti pokazuje da vjernik nije dostojan primiti Gospodina, ali ipak Njegovom milošću to može i zato mu treba iskazati najveću čast.

Danas je popularno reći da vanjski oblik pobožnosti nije bitan, da je bitan nutarnji stav i čisto srce. No, to nije dovoljno i svakako nije istina. Nutarnji stav treba izražavati vanjskim pokretima i pobožnošću. Čistoća srca mora oblikovati i našu vanjštinu i djela. Blago i ponizno srce mora biti blago i ponizno na vani.

Prije II. vatikanskog koncila pričest na koljenima bila je uobičajena praksa. Danas je to najrijeđi način pričešćivanja. Nedavno je ponovno dobio zamaha karizmatskim pokretom. Neki svećenici su se ugledali na primjer pape Benedikta XVI. pa su u crkve vratili klecala. U Hrvatskoj je to svega nekoliko svećenika učinilo.

U antropocentričnom shvaćanju liturgije ovaj način pričešćivanja nema mjesta. Kada je liturgija usmjerana na zajednicu i na čovjeka i kada je naglasak u euharistiji na jelu, a ne na žrtvi, teško da će se osjetiti potreba za nečim poput pričešćivanja na koljenima. Na večeri, tko bi jeo klečeći? To je neshvatljivo i doista nema smisla.

Dok u kristocentričnom shvaćanju liturgije i gledanje na euharistiju prije svega kao na Žrtvu Kristovu, ovaj način pričesti itekako je poželjan, shvatljiv i razumljiv. To je jedan duboki izraz poniznosti i zahvalnosti za svu onu ljubav koju nam je Gospodin izrazio na Križu. Ako je On ponizio sam sebe, zašto mi ne bi prignuli koljena pred Njime (usp. Fil 2)?

No, svima je manje-više poznata klima u Crkvi u Hrvata oko ovoga načina pričešćivanja. Vjernici koji se žele pričestiti na koljenima nažalost nemaju tu mogućnost. Oni su često diskriminirani po tome pitanju. U crkvi ne postoje klecala gdje bi se to obavljalo. Veliki broj svećenika gleda na taj način pričešćivanja s prezirom, a veliki broj vjernika koji ne poznaju Crkvu prije Koncila se sablažnjava tim činom.

Vjerujem kada bi se vjernicima dala ta mogućnosti pričesti, kao što se da mogućnost pričesti na ruku, mnogi bi se odvažili pričestiti se tako. To se može jednostavno učiniti postavljanjem klecala u crkvama na prikladno mjesto ili da se vjernici koji se žele tako pričestiti pričešćuju posljednji i tako izbjegnu stvaranje gužva i neugodnosti.

Ako se pričešćivate na koljenima, koja su vaša iskustva? Što biste vi učinili da se proširi takav način pričešćivanja?

Lex Vivendi