Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.
Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!
Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!
Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje!
Pričest je izvor života.
Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.
Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.
Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem.
Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.
Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.
Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije.
Euharistija napunja dušu rasvjetom koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.
Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu – Euharistiji. O, Bože, pomozi mi!
Sam ne znam kako, tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom.
Moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji.
Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u onaj svijet.
Kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, i sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji.
Pričest se dijeli (vojnicima na bojištu). Ona mala bijela hostijica sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim, izmučenim ljudima. A ovi su sklopili ruke, spustili glavu i u sebi proživljuju taj Misterij.
Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu.
Nema svete Euharistije. Živim ovdje na ratištu kao poganin, kao da Jaganjac nije više u središtu kozmosa.
Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu.
Neki dan vidjeh svećenika na bojištu. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista.
Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.
Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa – Euharistija.
Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti.
Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak.
U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života;
U sv. Pričesti je vrhunac cjelokupne liturgije.
Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života – sv. Pričesti.
Sjedinjujući se s Kristom u sv. Pričest već se na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje.
Sveta Misa je bez svete Pričesti donekle fragmentarna.
Spasitelj je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo.
Misna žrtva je tek onda potpuna ako se po Pričesti najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu.
Budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje.
Euharistija je najjače sredstvo, ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši.
Po Euharistiji u sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: “Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist.”
Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života.
Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.
Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni.
Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život.
U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska, postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.
***
I onda, nakon ovih riječi o Presvetom Oltarskom Sakramentu, neki bezobraznik se usudi naslikati ovako nešto te neki drugi bezobraznik se usudi izvjesiti to na javnom mjestu. Ovo je ruganje s vjerom bl. Ivana Merza. Skandalozno i sablazno. Hvala blogu Tradicionalna latinska misa što me je podsjetio na ovu sramotu.
***
Podsjećam vas također na susret ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu.
Blog jednog farizeja 