Robert Hugh Benson: Prijateljstvo Kristovo, studija o čovještvu Isusa Krista

benson

Prijateljstvo Kristovo je duhovni klasik R. H. Bensona, velikog engleskog obraćenika na katoličanstvo i autora poznatog romana Gospodar svijeta. Moglo bi se bez mnogo pretjerivanja reći da je ovo jedno od najsvježijih katoličkih duhovnih djela 20. stoljeća, čija će dubina, intimnost i eterična ljepota oduševiti čitatelje i stotinu godina nakon objavljivanja. Knjiga Prijateljstvo Kristovo prvi je put objavljena 1912. g., a zbog svoje popularnosti doživjela je niz izdanja na više jezika, no nekako je tijekom ovih stotinu godina pala u zaborav. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku ove je godine objavila Naklada Benedikta (prijevod Suzana Kos). Prema jednom od prvih američkih izdanja, knjiga sažima propovijedi koje je Benson održao u crkvi San Silvestro in Capito u Rimu te karmelićanskoj crkvi u Kensingtonu (1910.-1911.). Opsegom neveliko, Bensonovo djelo po svom posve tradicionalnom, a opet potpuno suvremenom duhu predstavlja profil duhovne literature koji će duboko dirnuti današnjeg ortodoksnog katolika u potrazi za intenzivnijim duhovnim životom: koji god ju je od mojih poznanika čitao, rekao bi da je knjiga „jednostavno predivna“. Stoga je vrijedi predstaviti u ovoj rubrici, tim više što je doista jedan zaboravljeni dragulj.

Knjiga je podijeljena u tri velike cjeline. U prvoj, nazvanoj Isus u duši,  Benson općenito razmatra prijateljstvo Kristovo, potom prijateljstvo Kristovo u duši te načinima kako doći do osobnog odnosa s Isusom kroz dva velika klasična mistična puta, put pročišćenja i put sjedinjenja. Poglavlja o dvama putevima osobito su pronicljivo i iskustveno napisane, te će u ovim jasnim rečenicama mnogi čitatelj moći prepoznati različite faze osobnog duhovnog puta odnosno njihov nagoviještaj. Drugi dio knjige pod nazivom Isus u pojavnom svijetu, prikazuje „Isusa u svim djelima i oblicima u kojima se ukazuje“ (str. 24): u Euharistiji, Crkvi, svećeniku, svecima, grešniku, običnu čovjeku, patniku. Poanta ovog važnog dijela knjige jest: da bismo došli do potpunog poznavanja Isusa , tj. „da odnos s nama bude onakav kakav On želi“ (ibid.), potrebno Ga je prepoznati u svim navedenim oblicima, bez izostavljanja ijednog. Treći dio knjige, Isus u svome povijesnom životu, predstavlja prekrasnu kontemplaciju Isusove muke i smrti (Sedam riječi: Isus – naš prijatelj ) te uskrsnuća (Uskrsni dan: Iv 20, 17). Premda knjiga nije apologetske naravi niti je kompendij članaka vjere, već istinsko duhovno štivo, nije moguće previdjeti Bensonov obraćenički i apologetski žar. Kao i u distopijskom romanu Gospodar svijeta, i ovdje nailazimo na Bensonove nepogrešive dijagnoze suvremenog čovjeka i vremena. Njegova obraćenička nutarnja vizura pomalo podsjeća na velikog zemljaka J. H. Newmana, koji je imao sličan životni put, uključujući i to što je na genijalan način razotkrivao heretičke misli i dvojbe svojih suvremenika. Ovu srodnost Newmanu otkriva i Benson, čije pregnantne rečenice jednim udarcem razoružavaju protestantske, liberalne i ostale zablude koje se posebno danas često sreću i kod vjernika katolika. Kada bi se knjigu trebalo opisati u svega dvije riječi, moja prva asocijacija bile bi: dubina i jasnoća. Rijetko kada nailazimo na toliko precizne, prosvijetljene i inteligentne rečenice, od kojih svaka posve iskustveno i jednostavno progovara o onom najvažnijem u katoličanstvu. Svaka rečenica je na svom mjestu i, pučki rečeno, „pogađa u sridu“. Mora se napomenuti da blistavosti knjige ne pridonose samo Bensonova predivna nutarnja razmišljanja, već i sjajan stil pisanja. Benson je izvrstan pisac pa se nerijetko moramo zaustaviti ne samo nad mislima kao takvima, već i nad literarno prekrasno sročenim rečenicama.

Ovo je knjiga koja ne namjerava nikoga obratiti s neke druge religije, agnosticizma, ateizma ili čega drugog. To je knjiga za ljude koji su se ili već obratili ili se cijelog života – uz više ili manje padove – vjerno i savjesno trude vršiti Božje zapovijedi i pronaći volju Božju. Većina (nas) prosječnih katolika može se pronaći u ovoj drugoj skupini, a Benson upravo ovu skupinu prosječnih (što bi Lex rekao, farizeja) želi uvesti u dubine prijateljstva koje traje u vječnost. Daleko od uobičajenog suvremenog omalovažavajućeg i obeshrabrujućeg pastorala koji nas osuđuje i proglašava legalističkom, otužnom starijom braćom, zavidne sinu razmetnom,  Benson polazi od sljedećeg: sav naš dosadašnji vjerski život s molitvom, nedjeljnom  Misom, obdržavanjem Božjih zapovijedi, izbjegavanjem grijeha, dobrim djelima… je dobar, Bogu mio, potreban za život vječni. No, on nije dovoljan da bismo bili do kraja sretni; za to je potrebno „intimno poznavanje Isusa i druženje s Njime, od čega se sastoji Božansko prijateljstvo“ (str. 20). Ova polazišna točka knjigu čini idealnim štivom za primjerice duhovne vježbe, koje u konačnici trebaju voditi upravo tom dubokom prijateljstvu s Gospodinom. Ipak, naše potrebe nisu te o kojima Benson najviše govori; njegov temeljni fokus jest Isusova potreba i čežnja za našim prijateljstvom. I upravo ovdje trebaju se i mogu se mijenjati vlastite perspektive: umjesto da se razmišlja o sebi odnosno čovjeku kao središtu, što je toliko često u suvremenoj, psihologiziranjem opterećenoj duhovnosti, teologiji i liturgiji, čitatelj svu svoju pažnju usmjerava na Isusa Krista i njegove nutarnje dispozicije. Doista, nema ničeg potrebnijeg za ispravno usmjeravanje nas sâmih, naše lokalne, nacionalne, ali i univerzalne Crkve.

A.

Oglasi

Božja prisutnost: mistika svete Madeleine Sophie Barat

Blago skriveno

MSB_portrait_par_Savinien_Petit

Na današnji je dan (25. svibnja) duhovski ponedjeljak, a upravo danas slavimo i 150-tu obljetnicu smrti jedne velike i nepoznate svetice. Sretna je podudarnost to preklapanje blagdana Duhova i njenog odlaska u Nebo: sv. Madeleine Sophie Barat (1779.-1865.) bila je svetica koja je imala posebno blizak nutarnji odnos s Duhom Svetim. 

Mišljenje Katoličke crkve o sv. Madeleine Sophie Barat možda najbolje otkriva činjenica da se njen kip nalazi u bazilici sv. Petra u Rimu. Dakle, Crkva je smatra dostojnom društva svetaca poput Benedikta,Terezije Avilske, Ivana od Boga, Ignacija Loyole…, čiji se kipovi također nalaze u bazilici sv. Petra. O svetici su njeni suvremenici iz najviših crkvenih krugova govorili da je Terezija Avilska 19. stoljeća. A ipak, Madeleine Sophie u općoj je Crkvi danas gotovo zaboravljena svetica, a u Hrvatskoj je posve nepoznata. To je razlog više da se upravo u ovoj rubrici predstavi njen lik, jer ona doista predstavlja „blago skriveno“ Katoličke crkve. Kako je životopis svetice dostupan na brojnim mrežnim stranicama (poput ovdje, ovdje i drugih), ovdje će se nastojati u skromnim obrisima naznačiti glavne karakteristike njene duhovnosti i nutarnjeg života. Njih je lijepo ocrtao isusovac Alexander Brou u knjizi Božja prisutnost : mistika svete Madeleine Sophie Barat.

(Knjiga je iz tiska izašla 1925. g., uz predgovor kardinala Gasparrija, napisanog u papino ime – s papinim posebnim blagoslovom, preporukom i pohvalom. Osim na francuskom jeziku, knjiga je poznata i u engleskim i njemačkim prijevodima. Jedini noviji pretisak knjige onaj je na njemačkom jeziku iz 2000. g., u izdanju Kölner Schriftenapostolat (ovdje ), kojeg vodi svećenik Družbe sv. Petra, p. Engelbert Recktenwald.).

Na putu osobnog susreta s nekim svecem najbolji je vodič njegova pismena ostavština. Sveta Madeleine Sophie nikada nije napisala dnevnik, autobiografiju ili duhovno djelo, kao što su to činile Terezija Avilska, Terezija iz Lisieuxa i toliki veliki kontemplativci. Stoga se ni njen duhovni nauk ne može svesti na jednu knjigu. Ipak, o njenoj specifičnoj duhovnosti saznajemo iz 14.000 pisama upućenih ponajviše njenim duhovnim kćerima te iz brojnih nagovora kojima ih je je duhovno oblikovala. P. Brou svoju je knjigu temeljio upravo na toj pisanoj ostavštini, kao i na svjedočanstvima korištenima u procesima beatifikacije i kanonizacije. Unatoč tome što je knjiga p. Broua vrlo dobro štivo za upoznavanje s duhovnošću svetice te obiluje brojnim citatima, njena duhovnost je kompleksnija od one koju je p. Brou opisao. Stoga ovaj mali osvrt nije samo prikaz knjige p. Broua; ona je polazišna točka za jedno uzbudljivo duhovno putovanje.

Tko je sv. Madeleine Sophie Barat? Ističe se kao utemeljiteljica jedne od najstarijih kontemplativno-aktivnih kongregacija u povijesti Crkve, Družbe Presvetog Srca Isusovog (ili Sacré Cœur), koju smo već spominjali na stranicama Lexa vivendija. Radilo se o vjerojatno najobrazovanijim katoličkim redovnicama na svijetu, čije su učenice bile uključene u vrhunski obrazovni sustav kojemu nije uspijevala parirati niti jedna srodna ženska kongregacija; u službenim krugovima Crkve kroz cijelo 19. stoljeće do 2. vatikanskog koncila ove se redovnice često nazivalo „les saintes savantes“, „svetim učenjakinjama“. Kada čitamo biografije brojnih utemeljitelja i utemeljiteljica aktivnih kongregacija, nerijetko nailazimo na formulacije: „Primijetio/la je konkretne (najčešće socijalne) potrebe svog vremena i odlučio/la odgovoriti na njih…“ Kod Madeleine Sophie to nije slučaj. Ona je primijetila istinski najveću potrebu svog vremena – proslavljati Srce Isusovo i davati Mu zadovoljštinu za toliku nevjeru i grijehe –, željela je na nju odgovoriti kontemplativnim životom žrtve, ali sama po sebi nikada nije razmišljala o osnivanju nove redovničke družbe. Naprotiv, bila je odabrana za misiju o kojoj nije ni sanjala i koja nije bila odgovor samo na trenutne potrebe vremena, već je bila namijenjena univerzalnoj Crkvi. Nju kao utemeljiteljicu te njenu Družbu s glavnim karakteristikama koje su se doista i obistinile, još je prije njenog rođenja i u vrijeme njenog djetinjstva proreklo nekoliko isusovaca na glasu svetosti: p. Tournely, p. Nectoux, p. Drouaud. Najveći dio svetičinog života u izvanjskom se vidu svodio na bezbrojna putovanja u tadašnjim teškim fizičkim uvjetima, na osnivanja samostana, internata i škola, kao i na sate i sate provedene u razgovorima s brojnim državnim i crkvenim vlastima i individualcima, podučavanje djece, pisanje nevjerojatnog broja pisama, duhovnu formaciju novakinja i sestara, mjesece provedene u bolesničkom krevetu… Čini se da je njen život neprestana akcija; čitajući o njenom životu postavlja se pitanje može li osoba toliko aktivnog života uopće biti mistik? A ipak, njen stvarni život u potpunosti je bio usmjeren na kontemplaciju koja je definirala cijelo njeno postojanje i poslanje. Iz jednog njenog pisma otkrivamo da je svakog dana – bez obzira na aktivnosti – provodila u molitvi minimalno 6-7 sati, često i u noćnim satima. Iz svjedočanstava njenih susestara čitamo da su je često nalazile u potpunoj ekstazi iz koje ju je bilo teško istrgnuti. Imala je dar čitanja i vođenja duša, predskazivanja budućih događaja, razotkrivanja lažnih mistika, čudesnih uslišanja molitvi… Molitva je za nju bila životna potreba koja je nije sprječavala u vjernom vršenju dužnosti. Dakako da svaka Bogu posvećena osoba treba svakodnevno moliti: to je obveza koju propisuje Crkva. Razlika je u tome kako se to čini: ostaje li se u duhu molitve i tijekom vršenja aktivnosti ili je molitva samo jedna obveza više koja se mora „odraditi“, dok je izvanjski apostolat bitniji? Tajna mističnog života Madeleine Sophie Barat počiva u naslovu knjige p. Broua: Božja prisutnost koju je ostvarivala kroz neprekidno sjedinjenje sa Srcem Isusovim.

Madeleine Sophie bila je izvrstan poznavatelj Svetog Pisma, crkvenih naučitelja i velikih duhovnih klasika. Sve je to postepeno oblikovalo njenu osobnu svetost, čiji je plod specifična duhovnost koja se sve do 2. vatikanskog koncila gotovo skrupulozno vjerno prenosila generacijama redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog i tisućama učenica diljem svijeta. U njenoj duhovnosti prepoznajemo nekoliko jasnih linija velikih duhovnih tradicija čije se silnice spajaju u središtu, Presvetom Srcu Isusovom. Madeleine Sophie je s jedne strane duhovna kćerka sv. Terezije Avilske, koju svojim kćerima neprestano predstavlja kao uzor nutarnjeg i kontemplativnog života i na čiji se duhovni nauk često poziva. To nimalo ne začuđuje: od najranije mladosti njezina jedina životna želja bio je skriveni život u Karmelu, čijeg se ispunjenja odrekla da vrši očitovanu Božju volju. S druge strane njenu duhovnost snažno oblikuje sv. Ignacije Loyola. Ne otkrivamo ga samo po njenom apostolskom žaru, već i po specifično ignacijanskim segmentima molitvenog života poput razmatranja, pojedinačnog i općeg ispita savjesti, obveznih ignacijanskih duhovnih vježbi, primjene duhovnih načela Duhovnih vježbi  itd. Sv. Franjo Saleški treća je osoba koja je utjecala na njenu duhovnost: naglašavanje poniznosti i blagosti kao temeljnih vrlina Srca Isusovog koje treba nasljedovati svoj utjecaj zahvaljuje upravo ovom svecu. No, njena duhovnost i poslanje nisu posljedica ciljanog nasljedovanja ove ili one duhovne struje niti se mogu svesti na puku mješavinu karmelićanske i ignacijanske duhovnosti: Duh Sveti je taj koji prvenstveno oblikuje njenu osobu i njenu duhovnost. Stoga ni Konstitucije njene Družbe nisu preuzete od neke druge kongregacije ili reda. Njihovo stvaranje pratila je ogromna količina trpljenja i molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a rezultat je bio toliko drugačiji od svih postojećih konstitucija da je više odgovornih kardinala pri prihvaćanju Konstitucija izjavilo da ih nije pisao čovjek nego sâm Duh Sveti; stoga ih – bez obzira na neke posve nove elemente poput uklanjanja monastičkih rešetki zbog apostolata – Crkva jednostavno mora prihvatiti!

Pronaći ravnotežu između kontemplativnog duha i stremljenja kontemplativnom životu te intelektualno i emocionalno izrazito zahtjevnog apostolata koji obuhvaća odgojno-obrazovni rad s djevojčicama i djevojkama iz najviših društvenih slojeva – bio je jedan od najvećih izazova za Madeleine Sophie Barat i njene duhovne kćeri. Razlog postojanja te Družbe i njeno poslanje, definirani u starim (a danas odbačenim) Konstitucijama, sažimaju život i poslanje sv. Madeleine Sophie: „Cilj Družbe je proslavljanje Presvetog Srca Isusovog. Ona postiže taj cilj time što radi na spasenju duša i na postizanju savršenosti svojih vlastitih članova kroz nasljedovanje kreposti, čije je žarište i uzor Srce Isusovo; nadalje, time što se posvećuje posvećivanju bližnjih, dakle djelu koje je najdraže Srcu Isusovom… Odatle proizlazi da duh ove redovničke zajednice bitno počiva na molitvi i nutarnjem životu, jer se klanjanja vrijedno Srce Isusovo može dostojno proslaviti jedino onoliko koliko se teži proniknuti u Njegova nutarnja shvaćanja – da bi se s Njim sjedinilo, da bi Mu se postalo nalik.“ Ove rečenice najbolje opisuju duhovnost sv. Madeleine Sophie.

Tri su stupa nutarnjeg života koji su oblikovali sveticu i svaku redovnicu njene Družbe: nutarnja molitva kroz razmatranje po metodi sv. Ignacija, Sveta misna žrtva te klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sredstva postizanja svetosti direktno su oslonjena na tradiciju Crkve. Kako je p. Brou lijepo rekao: kod Madeleine Sophie nema ničeg neuobičajenog, no sve je neobično duboko. Život svake njene redovnice trebao je biti u potpunosti usmjeren na nutrinu i kontemplaciju. Iz pisane ostavštine Madeleine Sophie vidimo da je omiljena tema njenih pisama nutarnji život. Kad god govori o glavnim značajkama duhovnog života – a to je glavna tema tolikih pisama – najčešće koristi termine poput: „sjedinjenje sa Srcem Isusovim“, „nutarnji život“, „nutarnja molitva“, „duh molitve“, „duh žrtve“… Umjesto nabrajanja mnoštva usmenih molitava prema kojima se nema osobni odnos – a što je nerijetko gušilo duhovni život tolikih aktivnih kongregacija – Madeleine Sophie svojim redovnicama neprestano naglašava primat nutarnje molitve. Svaki molitveni čin, pa i usmene molitve propisane Pravilima, trebao je duboko prodirati u nutrinu i voditi ka neprekinutom sjedinjenju sa Srcem Isusovim koje se proteže i na apostolat. Madeleine Sophie upravo stoga često naglašava potrebu obdržavanja ne samo vanjske tišine, već i nutarnje – zato da bi se čulo glas Duha Svetoga, moglo odgovoriti na Njegove poticaje i tješnje se sjedinilo s Presvetim Srcem. Neke od glavnih vidljivih, vanjskih karakteristika koje primjećujemo na njenom licu i na fotografijama tolikih njenih duhovnih kćeri su sabranost i mirna vedrina.

Da bi se došlo do sjedinjenja sa Raspetim Zaručnikom, potrebno je dosegnuti posvemašnju nutarnju čistoću, odnosno nasljedovati kreposti Srca Isusova. To neprekidno usavršavanje vlastite nutrine, koje se postizalo kroz čak dva examena dnevno, ponovno nije bilo formalističke naravi: cilj je bilo nutarnje stapanje s krepostima Srca Isusovog umjesto pukog vanjskog, prividnog kreposnog izgleda. A da bi se saznalo koje su to kreposti i da bi se uopće steklo želju da ih se nasljeduje i praktično primjenjuje, bilo je potrebno kroz svakodnevno razmatranje susretati i  upoznavati osobu samog Isusa Krista i nazore Njegovog Srca. Tako se svi vidovi molitvenog i nutarnjeg života međusobno isprepliću: umjesto odvojenih vježbi o kojima pišu toliki pretkoncilski duhovni pisci, cijela stvarnost je prožeta kontemplativnim uranjanjem u Srce Isusovo.

Osobu Madeleine Sophie možda najbolje možemo opisati jednom riječju: poniznost. To je riječ kojom su je njeni suvremenici najčešće opisivali, to je riječ koju ona sâma toliko često koristi u svojim pismima i nagovorima, to je krepost koja je bila najvažnija krepost svake redovnice njene Družbe. Ona sebe nikad nije nazivala utemeljiteljicom: cijelog života naglašavala je da je njenu Družbu utemeljilo Presveto Srce Isusovo. (Zanimljiv detalj: U knjizi Ljubav zove Sotona kaže redovnici Družbe Presvetog Srca, Josefi Menendez RSCJ, da ne može podnijeti sv. Madeleine Sophie zbog njene ogromne poniznosti.) Duh poniznosti i jednostavnosti sve do 2. vatikanskog koncila bio je hallmark Družbe Presvetog Srca Isusovog; ako se nije postigla ne samo vanjska, već i nutarnja poniznost, nije bilo moguće postati redovnicom Družbe Presvetog Srca Isusovog, bez obzira na često visoki društveni status, intelektualnu nadarenost ili bilo koju drugu vanjsku okolnost. Duh siromaštva nije se odnosio samo na veliko materijalno siromaštvo svake redovnice, koje nije bilo manje od one franjevaca ili isusovaca. On se još više morao prakticirati u nutarnjem pogledu, u neprestanom procesu plijenjenja, odricanja od samog sebe, svih vlastitih želja, pa i onih koje se odnose na duhovni život.

No, što je središte života i duhovnosti Madeleine Sophie? To ipak nije duhovni život kao takav, već Euharistija. Upravo ona je onaj najvažniji segment kojeg p. Brou nije dovoljno duboko pokazao. Madeleine Sophie često piše o tome kako strastveno voli liturgiju, a njen molitveni život i molitveni život Sacré Cœur do najsitnijeg detalja određuje liturgijska godina. Njen život posve je određen i usmjeren ka Euharistiji: Svetoj misnoj žrtvi i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Družba Sacré Cœur svoje prvenstveno poslanje pronalazi u duhu davanja zadovoljštine za grijehe, osobito one počinjene nad Presvetim Oltarskim Sakramentom, te u duhu klanjanja Euharistiji. Ukupna svakodnevica, uključujući i njen aktivni dio, bila je usmjerena na neprestano davanje zadovoljštine za grijehe: duh zadovoljštine i žrtve ključan je za shvaćanje nutrine Madeleine Sophie. Redovnice su kroz svoje sjedinjenje sa Srcem Isusovim doista i postajale žrtvama Srca Isusova. Krajnji cilj egzistencije Madeleine Sophie i njenih kćeri, o kojemu govore tolika njena pisma i duhovni nagovori, bio je biti zaručnica Probodenog Srca Isusova, žrtva Srca Isusovog i Njegova klanjateljica. To se protezalo na apostolat koji nije bio puka dekoracija. Ogromna želja sv. Madeleine Sophie bio je stvoriti što veći broj euharistijskih klanjateljica, koje nije vidjela samo u Bogu posvećenim osobama – već u katoličkim suprugama i majkama! Evo što sama Madeleine Sophie kaže: „Trebamo se posvetiti odgoju mladih, u dušama obnoviti čvrste temelje žive vjere u Presveti Oltarski Sakrament, suzbiti ostatke jansenizma koji su prouzrokovali nedostatak pobožnosti. S objavom Isusa Krista blaženoj Marguerite-Marie o pobožnosti zadovoljštine prema Njegovom Presvetom Srcu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Ali, to nije bio unaprijed smišljen cilj; Madeleine Sophie je na kraju životu zapisala mističnu viziju iz mladosti koja je oblikovala njeno posebno poslanje: „Vidjela sam stotine milijuna klanjateljica ispred savršene, univerzalne monstrance, uzdignute iznad Crkve. To je to, trebamo se posvetiti obrazovanju mladih… stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Odatle proizlazi četvrti zavjet njenih redovnica: posvećivanje odgoju ženske mladeži.

Zašto bi Madeleine Sophie Barat danas uopće bila aktualna? Prvenstveno stoga što je živjela u jednako nemirnim i opasnim vremenima poput našeg. Mladost Madeleine Sophie obilježili su užasi Francuske revolucije, a njena Družba osnovana je 1800. g., kada se činilo da je društvo nepovratno potonulo u moralni i vjerski rasap. Cijelo 19. stoljeće obilježavaju politički nemiri i revolucije, otvoreni progoni vjere i Katoličke crkve, liberalizacija i ateizacija društva u cjelini. To je stoljeće istovremeno i euharistijsko stoljeće i stoljeće pozitivističkog ateizma, kao što je i naše stoljeće stoljeće mučenika za vjeru i stoljeće moralnog relativizma.

Recept  kojeg je Madeleine Sophie ostavila u baštinu univerzalnoj Crkvi je: tradicija Crkve. Madeleine Sophie svoje je duhovno i intelektualno uporište pronašla u ukupnoj tradicionalnoj vjeri Crkve, genijalno upozoravajući svoje kćeri na opasnosti modernizma, liberalizma i vjerničkog romantičarskog sentimentalizma koji nisu bili manje opasni od današnjeg. Primjerice, unatoč afektivnom sjedinjenju sa Srcem Isusovim, njena pobožnost Srcu Isusovom nipošto nije bilo sentimentalna te je u potpunosti slijedilo tradicionalnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom na način kakvo se ono očitovalo svetoj Margarete Marie Alacoque. Madeleine Sophie nije nam ostavila nijednu molitvu, novu metodu molitve ili nove grandiozne duhovne sustave, nije joj bila objavljena i povjerena nijedna nova pobožnost (kao što, uostalom, nije bila povjerena ni njenoj vjernoj kćeri Josefi Menendez), niti su joj bile objavljene nove dimenzije pobožnosti Srca Isusovog. Njeno je poslanje bilo je: stvoriti generacije mladih euharistijskih klanjatelja kojima će se prenijeti tradicija, blago Crkve koje nam je svima povjereno: naučiti mlade kako to blago pounutrašnjiti, na njega odgovoriti cijelom nutrinom te ga konkretno primijeniti u vlastitom životu.

Njena je Družba nakon 2. vatikanskog koncila počinila nešto što bi se jednostavno moglo nazvati veleizdajom katoličke vjere, vlastitog specifičnog poslanja u Crkvi, svoje duhovnosti i utemeljiteljice. Danas Sacré Cœur predstavlja sve ono što bi se gadilo Madeleine Sophie i što je čista negacija. No, da se iz tog otpadničkog kaosa uspjela provući i sitna mrvica vjernosti, pokazuje jedini svjetli primjer koji danas slijedi izvornu karizmu Madeleine Sophie i stare Konstitucije: samostan redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog u Firenzi. Nakon više od dva desetljeća neuspješnih borbi s Družbom oko očuvanja prvotnog duha i opstanka u Družbi, samostan s pripadajućom školom i internatom uspio se odvojiti od Družbe te sada postoji kao kuća sui iuris papinskog prava. Dok Družba na svjetskom nivou postaje izumirući dom umirovljenica, ova mala skupina u Firenzi unatoč nedostatku ikakve samopromocije privlači mlada zvanja. Rezultat toga može se vidjeti i na video ovdje .

Firenza dokazuje recept sv. Madeleine Sophie: samo kroz klanjanje Euharistiji i vjernost tradiciji Crkve može doći do novog preporoda Crkve i svijeta.

 

Misno ruho u novootvorenoj knjižari Naklade Benedikta

Blago skriveno

U Zadru je u blizini prvostolnice sv. Stošije nedavno otvorena knjižara Naklade Benedikta. Ova mala nakladnička kuća nije nepoznata čitateljima Lexa vivendija, jer je o jednom naslovu te izdavačke kuće već bilo riječi na Lexu: Ljubav zove Josefe Menendez. Knjižara se po mnogočemu razlikuje od ostalih hrvatskih knjižara. Već ozračje knjižare s ugodnom atmosferom i skladno uređenim prostorom, malom čitaonicom i minijaturnom igraonicom za djecu nema mnogo zajedničkih crta sa sterilnim knjižarskim svijetom. Osim u slučaju nekih naslova karizmatskog pokreta, knjižara uglavnom pokriva područje pravovjerne i tradicionaln(ij)e katoličke literature manjih izdavačkih kuća. Tako se na njenim policama tek iznimno može naći pokoja Biblija u izdanju Kršćanske sadašnjosti, te rijetki naslovi Glasa Koncila ili Teovizije – što je pravo osvježenje u močvari hrvatskog katoličkog izdavaštva.

Uz veliki asortiman vjerskih predmeta koji svojim dizajnom odudaraju od hrvatskog kičastog i/ili modernističkog prosjeka, kao posjetitelji ostajemo iznenađeni drugačijim misnim ruhom. Premda bi bilo lijepo kad bismo ovdje mogli predstaviti i koju kazulu (a što u budućnosti nije isključeno!), misno ruho u prodaji Naklade Benedikta nema veze sa jeftinim poliesterskim liberalnim uratcima made in China  kao jedinim misnim ruhom koje naši svećenici – za nemale novce – mogu nabaviti u Hrvatskoj. Fotografije ne mogu kao pogled uživo prikazati koliko su ove misnice ozbiljnije, dostojanstvenije i katoličkije od hrvatskog prosjeka. Visoku kvalitetu izrade i estetsku crtu svake misnice osigurava individualna izrada, zbog čega se svaka misnica razlikuje od ostalih. Nema tvorničkog štancanja.  Precizno i fino izrađeni vezovi s motivima Srca Isusova ili Srca Marijina izgledaju poput Handwerka, premda su u stvarnosti izrađeni na šivaćim mašinama. Kako se svakoj misnici pristupa na individualan način, moguća je izrada po narudžbi – pa i tradicionalnijeg misnog ruha od postojećeg.

Slijedi logično pitanje: izrađuju li kontemplativne redovnice ovako katoličke misnice? Odgovor je: ne. Prema riječima vlasnice knjižare, misnice izrađuju dvije laikinje kojima cilj nije zarada, već Božja slava. Stoga su i cijene misnica niže nego li bi se to reklo po njihovom izgledu i trudu uloženom u izradu: od 600 kn do 1.800 kn – za najskuplju brokatnu misnicu. Osim misnica mogu se nabaviti i štole (u i izvan misnih kompleta), albe, rokete, pluvijali, velumi, reverende, kompleti za ministrante i prvopričesnike, liturgijsko posuđe i dr. Osobno su mi bile posebno lijepe svečane, zlatom izvezene i po uzorku poprilično tradicionalne štole.

I laici i kler svojom kupnjom trebaju podržati opstanak upravo ovakvih katoličkih nakladnika i knjižara, stoga je na zamolbu vlasnica knjižare ljubazno ustupila svoje kontakt-podatke za objavu na Lexu vivendiju.

Kontakti:

Naklada Benedikta, Jakše Čedomila Čuke 8, 23 000 Zadar

mail: ambenedikta@gmail.com

telefon: 095 9033 414 (vlasnica: gđa Anđina Markić)

Napomena: fotogalerija ne prikazuje sav liturgijski asortiman jer se u međuvremenu proširila ponuda misnica i dr.

A.

Benedikt XVI: Ivanovo Otkrivenje – (nije) knjiga sa sedam pečata: spoznaje, misli, poticaji

Blago skriveno

Tako bi glasio slobodan prijevod naslova njemačkog izdanja knjižice pape emeritusa Benedikta XVI, koju je 2014. izdala Libreria Editrice Vaticana, odnosno njemačka izdavačka kuća St. Benno-Verlag. Premda knjiga inače ne bi pripadala rubrici Blaga skrivenog a i radi se o knjizi koju će Verbum prije ili kasnije biti objaviti – trenutno je za hrvatske čitatelje još uvijek nepoznanica. Stoga, preduhitrimo Verbum skromnim prikazom pravog dragulja iz Benediktove riznice!

Na prvi se pogled radi o jednoj od uobičajenih tematskih kompilacija tekstova Benedikta XVI, sabranih ne samo iz različitih godina njegova pontifikata, već i iz vremena kad je bio prefekt  Kongregacije za nauk vjere ili ranije. Takvih kompilacijskih knjižica ima podosta i u hrvatskom izdavaštvu: Kršćanska sadašnjost specijalizirala se za ranije tekstove, Verbum za recentn(ij)a izdanja. Knjiga o Ivanovom Otkrivenju obuhvaća propovijedi i nagovore iz papinskog perioda od 2005. do jeseni 2012. g., dakle svega nekoliko mjeseci prije Benediktova odreknuća.

Benedikt XVI, veliki i od vjernog dijela Crkve voljeni papa-naučitelj, cijeli svoj pontifikat posvetio je poniznom i blagom naviještanju vjere, govoreći o lakšim i težim točkama vjere na mudar, pronicljiv, transparentan i nepolemičan način, bez kontroverzi i potrebe za dodatnim tumačenjima. Nepokolebljiva vjernost onome što mu je bilo predano nužno je izazivala otpore, jer „nije moguće sakriti grad koji leži na gori“ (Mt 5,14), ali je također i najmanjim vjernim udovima Kristovog Tijela pružala toliko potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga i u ovoj knjizi papa ostaje vjeran svom apostolskom poslanju naviještanja i tumačenja sadržaja vjere. S jedne strane, tekstovi otkrivaju pogled pape-naučitelja na jednu od najdramatičnijih i najtajnovitijih biblijskih knjiga. On im ne pristupa s pozicije teologa-znanstvenika, niti su tumačenja spekulativnog ili alegoričkog karaktera. Upravo suprotno, papa teške tekstove tumači na izuzetno jednostavan i životan način, obraćajući se malim ljudima  kao posjetiteljima i slušateljima općih audijencija i drugih prigoda. Vjerojatno nije potrebno naglašavati da papa i ovdje koristi svoju prokušanu metodu genijalnog povezivanja različitih biblijskih referenci s tumačenjima crkvenih otaca, što tekstu daje dodanu vrijednost, ali je istovremeno upravo onaj profil naviještanja vjere kojeg bi jedan papa trebao posjedovati. S druge strane, knjiga nam daje uvid u srce kontemplativnog Josepha Ratzginera i njegovu osobnu duhovnost, predstavljajući nam papu-molitelja kojemu je prvenstveni cilj svoje slušatelje upraviti prema molitvenom osobnom susretu s Isusom Kristom te ih ohrabriti na često tegobnom i mračnom putu vjere. To je uostalom konstanta Ratzingerovog naviještanja vjere, ovdje i naglašenija nego inače. Tek u knjigama Gledati Probodenoga i Na putu k Isusu Kristu  nailazimo na toliku koncentraciju osobne kontemplacije. Pri tome se ne mogu ne zamijetiti i poneki osobni impulsi i pitanja u kojima se naziru težina, ali i veličina jednog osobnog vjerničkog puta. Ratzingerova neskrivena čežnja za promatranjem Gospodina postaje nam jasnija nakon njegovog odreknuća zbog odabira kontemplativnog  načina života.

Četrnaest kratkih tekstova podijeljeno je u tri cjeline pod nazivima: Simfonija molitve, Marija – vrata nebeska, „Sve činim novo“. Ti kratki tekstovi, ponekad crtice duljine svega pola kartice teksta, mogu poslužiti i kao tekstovi za osobnu molitvu razmatranja. Štoviše, čini se da upravo tome knjiga i naginje. Papa ističe da „nas Otkrivenje uvodi u vrlo bogatu molitvu: slušamo i hvalimo Gospodina, zahvaljujemo Mu, promatramo Ga, molimo Ga za oproštenje“. Na ignacijansku metodu pripremanja točaka za razmatranje podsjećaju na marginama izvučene kratke Benediktove rečenice iz teksta. Evo nekoliko primjera: „Strah Božji povezan je s ljubavlju; Zlatni svijećnjaci ukazuju na Crkvu u molitvenom stavu tijekom liturgije; Naša molitva mora biti slušanje Boga koji nam govori; Biti svetac znači živjeti u Božjoj blizini“ itd. itd. Namjena tih pregnantnih rečenica jest: biti poruka i pouka; jednostavnost; sabiranje mudrosti.

Papino tumačenje Knjige Otkrivenje precizno razgrće slojevite tekstove i razotkriva bît istinske poruke autora Knjige Otkrivenja: za progonjene kršćane antičkih i svih vremena do kraja svijeta, to je knjiga nade i utjehe. U Ivanovim, ali i papinim rečenicama nalazimo mir, blagost, svjetlo i utjehu koji nam toliko nedostaju – u svijetu i u Crkvi.

Joseph Ratzinger je čovjek velike vjere, vjernik unatoč svemu  čiji se pogled ne zaustavlja na razornom zlu oko njega, već na Jaganjcu koji sjedi na Prijestolju i koji će dati krajnja tumačenja naših osobnih povijesti, kao i onih svijeta. Umjesto potonuća u trenutne poteškoće i mrak, papa čezne za nebeskim Jeruzalemom. To je put koji pokazuje kako trebamo živjeti i gdje leži istinska nada svakog kršćanina, a na nama ostaje odabir.

A.

Jean-Pierre de Caussade: Predanje Božjoj providnosti

Blago skriveno

Cima da Conegliano, Bog Otac

O Predanju Božjoj providnosti čitala sam prije otprilike godinu dana na jednom američkom tradicionalnom katoličkom blogu. Knjigu sam odmah uvrstila na svoj must-read popis knjiga. Kako su druge knjige imale prioritet, ova je ostala samo na popisu. Kad je u rujnu ove godine objavljena ova de Caussadeova knjiga, u prvi mah nisam ni pomišljala pisati o Verbumovom izdanju, a još manje o knjizi koja se otprve smjestila na 2. mjesto top-liste najprodavanijih knjiga te izdavačke kuće. Do trenutka pisanja ovog bloga knjiga se popela na 1. mjesto te mi se reklamiranje učinilo još odbojnijim. Ipak sam promijenila mišljenje jer ova knjiga pripada upravo onom profilu knjiga o kojima bi se inače pisalo u Blagu skrivenom.

Knjiga pripada katoličkim klasicima koji su dugo bili zaboravljeni: nastala između 1730-tih godina u obliku duhovnih pisama, knjiga je zbog navodne bliskosti kvijetizmu bila zaboravljena  sve do 1861. g. Danas nam je pomalo nejasno zašto bi se opasnom smatrala jedna knjiga koja na jednostavan način sažima teške tekstove niza provjerenih katoličkih mistika poput isusovca Louisa Lallementa, Franje Saleškog, pa i karmelskih klasika Terezije Avilske i Ivana od Križa. Iz perspektive de Caussadeovih suvremenika, knjiga koja je promicala ideju sakramenta sadašnjeg trenutka mogla se u nekim elementima činiti heretičkom. Glavna de Caussadeova ideja – koja se zbog prvotne epistolarne namjene i forme neprestano ponavlja – jest: Bog nam se objavljuje u svakom trenutku, u našem običnom i svakodnevnom životu. Napredovanje u svetosti ne sastoji se u vrhunskoj kontemplaciji i misticizmu za odabrane, već u predanju Božjoj volji kroz prihvaćanje svih poteškoća svakodnevice (mi bismo suvremenim rječnikom rekli: izazova) i vjerno vršenje dužnosti našeg staleža. Kako se Božja milost izlijeva na nas upravo u ovom trenutku ukoliko vršimo Božju volju i uz iznimku grijeha, de Caussade sadašnji trenutak smatra svojevrsnim sakramentom, ali ga i razlikuje od sedam sakramenata. Iz teksta knjiga razvidno je da je isusovac de Caussade samo jedan dobar isusovac koji se vrlo jasno ograđuje od kvijetizma te štoviše upozorava na njegove zablude i opasnosti. „Pasivnost“ duše zbog koje su de Caussadeovi kritičari bili oprezni ne razlikuje se od pasivnosti o kojoj su pisali i drugi pravovjerni katolički mistici – a koja se naziva predanje srca. Dakle, de Caussade nije donio ništa novo, već je o teškim temama progovorio na jednostavan način. Kako su pisma namijenjena tada zajednici tada izuzetno popularnog francuskog reda Pohođenja Marijina u Nancyu, ne začuđuje što su mnoge misli direktno povezane uz tekstove jednog od osnivača reda, Franju Saleškog. Primjerice, to se osobito odnosi na duhovne suhoće i hod u tami vjere kao ono stvarno i najbolje mjesto pronalaska Boga. No, bez Franjinog uglađenog dvorskog jezika ili karmelićanskih misticizama: transparentnost de Caussadeove poruke, a i jednostavnost jezika takve su da knjigu mogu primjenjivati svi, a ne samo osobe posvećenog života. Štoviše, ni iz čega se ne bi moglo zaključiti da knjiga nije namijenjena prvenstveno laicima. Neke misli doimaju se prethodnicama stoljećima mlađe duhovnosti Opusa Dei.

U knjizi ima mnogo detalja koje bi vrijedilo izvući na svjetlo dana, što nije moguće u ovakvom skromnom osvrtu. Kako Blago skriveno nastoji prenijeti i osobne dojmove, evo jedne takve reference. Isusovci (pri tome mislim na stare isusovce s pretkoncilskim obrazovanjem!) su pravi majstori nauka o svetosti u svakodnevici. Svatko tko je studirao u Zagrebu i išao u Palmotićevu na ispovijed kod tih starih isusovaca, sjeća se da je prvo pitanje na ispovijedi redovito bilo: „A kako je s učenjem? Koliko još imate ispita?“ De Caussadeov tekst je dobar primjer prakticiranja starinske ignacijanske duhovnosti, osobito načela indiferencije iz 1. tjedna Duhovnih vježbi. Premda on tu riječ ne spominje, srž knjige jest prakticiranje neopredijeljenosti da bismo bili slobodni za vršenje Božje volje. To se osobito odnosi na mnoge stvari koje nam se ne sviđaju i koje moramo naprosto odraditi. De Caussade neprestano govori o „izvršavanju zadaća svog staleža“, „vršenju dužnosti staleža“ i sl. kao o prostoru u kojemu kršćanin susreće Boga jer vršenjem dužnosti vrši Božju volju. Ovaj istovremeno pasivan i aktivan pronalazak Boga u svemu svojom konkretnošću predstavlja istinsku suprotnost lažnim misticizmima.

Knjiga je idealno duhovno štivo za ljude koji su se našli u napornijim životnim razdobljima s vremenom dostatnim uglavnom samo za „vršenje staleških dužnosti“. De Caussade im može posvijestiti da to prihvate ne samo kao Božju volju, već i kao osobni put prema Gospodinu. Na tom putu Gospodin nam pomaže prevladati stare strahove pred neprestanim stresovima i problemima te pronaći Njega u svemu što nam je teško i odbojno, jednako kao i u radosnim trenucima. Stjecanje nutarnjeg mira „koji nadilazi svaki razum“ (Fil 4, 7) događa se na konkretan način, budući da to nije nikakva teorija o kojoj su govorili veliki učitelji duhovnog života, već nešto što im je bilo darovano u praktičnom životu, pa može biti i Božji dar svakome od nas.

Nešto o hrvatskom izdanju i prijevodu. Šteta je što su hrvatski čitatelji zakinuti za cjelovito hrvatsko izdanje ove vrijedne knjige. Prevoditelj don Mladen Parlov prevodio je iz talijanskog sažetog izdanja te Verbumovo izdanje broji manje od 150 stranica. Za usporedbu, francuski izvornik i suvremena američka izdanja imaju oko 450 stranica. Također, kada se prevodi s posrednog jezika, gube se brojne fine jezične nijanse izvornika, a i mnoge fraze se prevode krivo već i zbog toga što je talijanski prijevod vjerojatno bio loš. Upravo to se dogodilo i sa hrvatskim prijevodom: niz nelogičnosti i nejasnih, pa i pogrešno prevedenih termina narušavaju objektivnu vrijednost prijevoda.Terminologija francuskih duhovnih pisaca 17. i 18. stoljeća je izuzetno precizna; moglo bi se reći da u pogledu duhovnosti nijedan evropski jezik osim latinskog nije posjedovao takvu razrađenost i jasnoću kao francuski jezik. Francuzi su koristili i po tri-četiri termina s različitim značenjima koji su se u njemačkom, engleskom, pa i hrvatskom jeziku prevodili svega jednim terminom. Stoga – uvijek treba nastojati prevoditi iz izvornika!

Za kraj bih navela jedan citat koji me se osobito dojmio jer sam ga čitala za vrijeme obeshrabrujuće Sinode o obitelji: „Božji je poredak uvijek pobjednički, kao i svi oni koji su svrstani na njegovoj strani i koji će u svu vječnost biti sretni, dok nepravda nikada nije mogla zaštititi dezertere; ona ih je naplatila smrću, a potom i vječnom smrću. Uvijek se vjeruje u nepobjedivost kada se netko svrsta u bezbožnost. O, Bože! Kojim ti se sredstvom netko može oduprijeti? Kada bi dušu napali i svijet i pakao, ne bi se trebala bojati ako je izabrala predanje Božjoj volji. (…) Svi neprijatelji pravičnosti sluge su pravednosti te božansko djelovanje gradi nebeski Jeruzalem tim sredstvima Babilona, koji se ne izgrađuje drugim nego sa svojim potrošenim i raspršenim pabircima. Čemu služe najuzvišenija prosvjetljenja, božanske objave, kada se ne ljubi Božja volja?… Ne treba gledati na put koji oni slijede, nego uvijek čvrsto hoditi na vlastitome.“

A.

Mater Admirabilis

Danas slavimo blagdan Velike Gospe, a kako će svi blogovi pisati o ovom velikom marijanskom blagdanu, u Blagu skrivenom želimo predstaviti jedan posve nepoznat marijanski blagdan, blagdan Mater Admirabilis, Majke Divne. Radi se o blagdanu vezanom uz Družbu Presvetog Srca Isusovog (Sacré Cœur), u kojemu je živjela i umrla sestra Josefa Menendez, a o kojoj je bilo riječi u lipanjskom Blagu skrivenom.

Pobožnost prema Mater Admirabilis nerazdvojivo je povezana sa čuvenim rimskim samostanom i crkvom Trinità dei Monti u blizini Piazza di Spagna. (Svi koji su turistički ili hodočasnički posjetili Rim dobro poznaju ovu lokaciju, ako ni zbog čega, onda zbog toga što nema turista koji neće pogledati Berninijevu fontanu na Piazzi.) Trinità dei Monti bila je crkva o kojoj su do Francuske revolucije skrbili francuski kraljevi, te su prema ugovorima između Francuske i Vatikana u njoj mogli boraviti samo pripadnici neke francuske redovničke zajednice. Godine 1828. papa Leo XIII ponudio je redovnicama Družbe Presvetog Srca Isusovog preuzimanje tog napuštenog samostana i crkve, uz molbu da Družba otvori školu za rimske djevojčice. Crkva i samostan Trinità dei Monti postali su mjesto na kojemu su sve redovnice Družbe iz cijelog svijeta provodile mjesec dana priprema za svečano polaganje doživotnih zavjeta, ali i svetište Mater Admirabilis. U 2006. g. Sacré Cœur je zbog nedostatka duhovnih zvanja i nemogućnosti brige za ogromni samostan predao Trinità dei Monti Bratstvu Jeruzalema.

Freska Mater Admirabilis nastala je 1844. g., kada je mlada francuska postulantica Pauline Perdrau (kasnije Majka Perdrau RSCJ) izrazila želju da naslika fresku u niši hodnika prema klaustru. Pauline je bila talentirana, ali nije poznavala tehniku izrade freske. Kako je nadstojnica samostana bila upravo zbog toga protiv slikanja freske, Pauline se molila Majci Božjoj da joj se odobri slikanje. I uspjela je: dobila je dopuštenje. Mjesecima je 6-7 sati dnevno pripremala površinu zida za fresku i slikala. Kad je freska konačno bila gotova, boje su bile prežive. Freska je bila prekrivena tkaninom zbog sušenja, a kada se nakon nekoliko dana tkanina skinula, agresivna boja je izblijedjela do nježno ružičaste kakva je i danas. No, slika je i dalje bila ružna, pa je časna majka ipak zahtijevala da ostane prekrivena tkaninom. Dana 20. listopada 1846. papa Pio IX posjetio je Trinità dei Monti. Ugledao je nišu s tkaninom i uporno zahtijevao da vidi što je iza tkanine. Kada je ugledao prekrasnu fresku Marije kao mlade djevojke u Hramu u dubokoj kontemplaciji, papa je uskliknuo: „Mater Admirabilis!“ – i taj naziv je ostao. Ubrzo su hodočasnici počeli dolaziti vidjeti fresku, dogodila su se i neka čudesna ozdravljenja, a Pio IX je dao dozvolu za celebriranje Svete Mise ispred čudotvorne freske. Sveci koji su molili pred Mater Admirabilis bili su sv. Madeleine Sophie Barat, sv. Don Bosco, Sv. Terezija iz Lisieuxa, bl. Pio IX, sv. Pio X, sv. Vinko Pallotti, a i Josefa Menendez tijekom boravka u Rimu.

Slika ili kip Mater Admirabilis postoji u svim samostanima i školama Sacré Cœur čak i nakon postkoncilskih promjena. Jedna od lijepih tradicija od 1848. g. jest da je svaka učenica u školama Sacré Cœur diljem svijeta (a pripadale su pokretu Djece Presvetog Srca) na blagdan Mater Admirabilis dobila medalju s likom Mater i natpisom „Mater Admirabilis, ora pro nobis“. Ne znam je li ta tradicija ukinuta nakon Koncila.

Mater Admirabilis je zaštitnica svih koji traže dublji nutarnji život i vjeru, a kako je nutarnji život jedna od najvažnijih karakteristika duhovnosti Sacré Cœur, i pobožnost Mater Admirabilis postala je njenim nezaobilaznim dijelom. U prekrasnom pismu Marie-Thérèse de Lescure, generalne poglavarice Družbe koja je pokrenula postupak beatifikacije Josefe Menendez (https://rscj.org/archives) može se vidjeti kratak sažetak pobožnosti prema Mater Admirabilis. Marija je ovdje učiteljica i čuvar nutarnjeg života. Svaka rečenica ovog razmatranja nad Mater Admirabilis može pomoći i nama da usred najrazličitijih aktivnosti pronađemo unum necessarium.

Iz niza molitava upućenih Mater Admirabilis nastalih unutar Sacré Cœur izdvojimo Litaniae Mater Admirabilis. Upravo ovi kratki zazivi mogu nam pomoći da ostanemo u Marijinoj smirenoj prisutnosti tijekom užurbanog i pretrpanog dana.

Pobožnost Mater Admirabilis darovana nam je u ova nemirna vremena u Crkvi i svijetu. Bl. Pio IX je dan kada je ugledao fresku – 20. listopada – proglasio službenim liturgijskim blagdanom i dao oproste grijeha za molitvu pred slikom. Kao papa, Pio IX je 1848. g. morao je bježati iz Rima pred revolucionarima, a vratio se u Rim na blagdan Pohođenja Marijinog. Papa je iste godine ustanovio blagdan Mater Admirabilis u znak zahvalnosti za njen zagovor i mirno rješenje politički uzburkane situacije. Molimo Mater Admirabilis za našu braću kršćane koji ovog trenutka podnose progonstvo i mučeništvo od strane Islamske države.

LITANIJE MAJCI DIVNOJ

Majko divna, moli za nas

Ljiljanu u dolu,

Cvijete poljana,

Koju obavija dah nevinosti,

Koja nam sve olakšavaš,

Tvoj nas pogled uzdiže nad sve zemaljsko,

Ti nas učiš voljeti Isusa,

Ti lomiš okove najokorjelijih grešnika,

Ti svojoj djeci otkrivaš tajne Svetohraništa,

Čišća negoli sjajnobijeli ljiljan,

Balzame svih rana,

Uresu mira i tihe radosti,

Uzore istinske veličine,

Kod koje se uvijek želi ostati,

Koju se nikada ne moli, a da se ne postane boljim,

Najbolja tješiteljice,

Ponizno skrivena poput ljubice,

Ti ispunjaš naša srca radošću,

Ti nam daješ predokus neba,

Ti nam daješ hrabrost za najveće žrtve,

Čežnjo neba i zemlje,

Pomisao na Tebe daje mira našim srcima,

Ti nam kazuješ riječ života,

Tvoj nas pogled uzdiže u jedan bolji svijet,

Majko nutarnjeg života,

Ti potonulima ponovno daješ nadu,

Tvoja skromnost jednaka je Tvojoj veličini,

Samo Tvoje ime nas priziva ka vršenju dužnosti,

Ti si odavno očitovala koliko Ti je dragocjeno ovo ime,

Ime koje se nikada ne zaziva uzalud.

A.

Josefa Menéndez RSCJ, Ljubav zove

Blago skriveno

Na početku jedna posve osobna opaska.

Ne privlače me privatne objave. Nisam čitala tekstove velikih mističnih autora i vidioca poput bl. Anne Katharine Emmerich, sv. Terezije Avilske ili sv. Veronike Giuliani… Ne poznajem čak ni Fatimske tajne. Jedino što sam čitala bila je autobiografija sv. Margarete Marie Alacoque. A taj mi je tekst potvrdio da mističari nisu za mene. Oduševljavam se čistom doktrinom Crkve – i to mi je dovoljno. Međutim, bio mi je preporučen jedan pozamašni svezak pod naslovom Ljubav zove koji me je doslovno oborio s nogu. O toj knjizi čula sam od jedne osobe koju izuzetno cijenim ne samo zbog njene učenosti, već ponajprije zbog istinske, velike, posve uravnotežene i razumski utemeljene svetosti. Njena ocjena knjige kao potpuno autentične poruke koja je nastavak i produbljivanje tradicionalne pobožnosti Presv. Srcu Isusovom bila mi je dovoljna preporuka da se upustim u čitanje preko 650 stranica teksta. Spomenut ću i dva imena koja su me svojom preporukom dodatno uvjerila u to da knjigu treba pročitati. Prvo je bl. Alojzije Stepinac, kojemu je to bilo duhovno štivo; na koricama hrvatskog izdanja može se pročitati lijep Stepinčev osvrt na knjigu. Drugo ime je Eugenio Pacelli, tadašnji kardinal-protektor Družbe Presvetog Srca Isusovog, koji je u travnju 1938. g. prekrasnim vlastoručnim pismom blagoslovio i preporučio prvo izdanje knjige. Nekako mi se ne čini slučajnošću da je za manje od godinu dana postao Pio XII. Sapienti sat.

Knjigu je 2010. g. objavila nedovoljno poznata izdavačka kuća Naklada Benedikta kao jedno od svojih prvih izdanja koje je ujedno i prvi hrvatski prijevod. Ljubav zove  nema oficijelnog autora; uredile su je redovnice Družbe Presvetog Srca Isusovog kojoj je pripadala Josefa Menéndez. Ta Družba u povijesti Crkve poznatija je pod nazivom Sacré Cœur, a inače je kontemplativno-aktivna kongregacija posvećena odgoju djevojčica. Knjiga je sastavljena kao kompilacija Josefinog životopisa, njenih izvornih bilješki te sjećanja svjedoka njezinog života.

Tko je Josefa Menéndez (1890.-1923.)? U Hrvatskoj je gotovo posve nepoznata, kao i Poruka čiji je bila glasnik. O Josefi možete pročitati ovdje  i ovdje na službenoj stranici koju uređuje njena Družba. Preporučujem čitati francusku verziju koja sadrži daleko više tekstova od engleske.

Josefin životopis zapravo se može svesti u svega nekoliko rečenica.

Rođena je u Madridu. Sa 11 godina dobila je duhovno zvanje koje prati isusovački svetac novijeg datuma, sv. J. Maria Rubio, a sa gotovo 30 godina ulazi u novicijat Družbe Presvetog Srca Isusovogu Poitiersu u Francuskoj. (Zanimljivost: jedna njezina sestra također je bila redovnica u istoj Družbi, a druga sestra je bila karmelićanka i  učiteljica novakinja, među njima i sestri Luciji iz Fatime.) Josefa je bila obična sestra pomoćnica, poznata po iznimnoj marljivosti, poniznosti, jednostavnosti i pobožnosti. Kako je po zanimanju bila izvrsna krojačica, preuzela je vođenje krojačke radionice u samostanu. U svojoj Družbi živjela je svega 4 godine te je umrla sa 33 godine. Sažetak njenog života je: živjela je i umrla skromno, jednostavno i sveto, posve u duhu utemeljiteljice Družbe, sv. Madeleine Sophie Barat.

Ovih nekoliko rečenica ni po čemu ne bi dalo nagovijestiti da se radi o jednoj od najvećih mističarki 20. stoljeća. Čitajući knjigu, neminovno upada u oči izvanjska sličnost sestre Josefe sa sv. Faustinom Kowalskom, a s poljskom sveticom vezuje ju i sadržaj Poruke. Ono što ću navesti u odnosu na sestru Faustinu samo su neka općepoznata mjesta, bez mnogo veze s njenim Dnevnikom. Obje sestre su skromne pomoćne sestre. Nisu pripadnice kontemplativnih redova, već aktivnih kongregacija posvećenih odgoju djevojčica. U oba slučaja okolina nije znala za njihov mistični život, te su živjele posve nezapaženo u obavljanju fizičkih poslova. Sestra Josefa imala je viđenja s porukama Presvetog Srca Isusovog između 1920. i 1923., a sestra Faustina od 1933. g. Dakle, radi se o povijesnom periodu koji spaja dva najstrašnija svjetska rata u povijesti čovječanstva, ali i periodu u kojem vladaju duhovno beznađe i pustoš, te razaranje naravnog morala u društvu. Obje sestre imale su strašne vizije pakla, a ukazivali su im se Isus, Djevica Marija, duše iz čistilišta i sveci. Obje poruke su poruke Božanskog milosrđa, a obje glasnice umiru kao duše-žrtve u cvijetu mladosti, u 33. godini života.

No, ovdje prestaju sve sličnosti. Sestra Josefa nije proživljavala nerazumijevanje i sumnjičenja od strane svojih poglavara. Premda su na početku njezin duhovnik i poglavarica u samostanu Feuillants u Poitiersu bili oprezni, nakon kraćeg početnog promatranja u potpunosti su je podupirali. A radilo se o izuzetnim osobama: duhovnik je poznati dominikanac p. R. Philippe Boyer, poglavarica Marie-Thérèse de Lescure RSCJ, kasnije vrhovna poglavarica Sacré Cœur. Ona je mnogo pridonijela širenju Poruke, a i sama umrla na glasu svetosti.

Dok je poruka sestre Faustine s promicanjem posebne pobožnosti više desetljeća bila pod oštrim povećalom Vatikana, Ljubav zove od samog je početka nailazila na veliko odobravanje i preporuku crkvenih pastira. U Dnevniku Faustine Kowalske bilo je mjesta koja su crkvene pastire poput kardinala Ottavianija navele na sumnjičavost, dok kod sestre Josefe nema osobnih razmišljanja o značenju rečenog ili pokušaja tumačenja. Josefa kao osoba zapravo ne postoji. Ona je samo skriptor, vjerni zapisivač onoga što su joj rekli Gospodin, Djevica Marija, sv. Madeleine Sophie Barat ili sv. Ivan Evanđelist. Josefa na jednostavan način govori o vlastitim emocijama neizmjerne radosti, divljenja, kajanja, tuge ili straha – i ovdje završava svaki ukaz na samu sebe.

Lik sestre Josefe doista je izvanredan. Ona je krajnje jednostavna, skromna i razumna osoba s izuzetno čistom ljubavi prema Bogu i ljudima. Neprestano se bojala da se nalazi na krivom putu, da je pod utjecajem vlastitih iluzija ili Sotoninih obmana te da zbog vizija i ovog posebnog, nadnaravnog puta neće moći izvršavati svakodnevne dužnosti. Njezina jedina želja – da proslavlja Presveto Srce Isusovo putem vršenja dužnosti i potpunog ispunjavanja pravila iz Konstitucija svoje Družbe – bila joj je i najveća zapreka, jer joj se činilo da odbijanjem prihvaćanja tog neobičnog puta rastužuje Isusa i ne vrši Njegovu volju. A Josefa je veliki zaljubljenik u osobu Isusa Krista, čime je u potpunosti kćerka sv. Madeleine Sophie Barat. Kao što Madeleine Sophie ne postoji bez svoje Družbe Sacré Cœur, ni Josefa ne postoji bez Poruke. Zanimljivo je da su u Poruci koncentrirani duhovnost i kontemplativno poslanje sv. Madeleine Sophie Barat i njene Družbe, kojima je pridodano univerzalno značenje za cijeli svijet.

Poruku knjige mnogi nažalost svode na vizije pakla i Sotone, na strašne fizičke i psihičke muke kojima je Sotona mučio Josefu, Sotonine pokušaje uništavanja Josefinih bilježnica i sl. Međutim, takvo svođenje je posljedica traženja izvanrednih i zastrašujućih elemenata koji već sami po sebi izazivaju interes širih masa. Meni je to bila sporedna dimenzija knjige. Središnja Poruka je sâm Isus Krist koji pokazuje na svoje Presveto Srce te ljubav i milosrđe sadržane u Njemu. Sažetak Poruke je jasno i nedvosmisleno očitovanje beskrajnog milosrđa Srca Isusovog prema svima nama. Ona je nastavak na viziju sv. Margarete Marie Alacoque, ali i njeno nadilaženje te najava poruke sv. Faustini. Kako je sâm Gospodin više puta rekao sestri Josefi, Poruka ne govori donosi ništa novo. Ona ponavlja, naglašava i produbljuje sve što je prethodnih stoljeća sadržano u različitim manifestacijama pobožnosti Srcu Isusovom. To je jedna izuzetno duboka i višedimenzionalna poruka pred kojom čovjek ostaje nijem. Stoga je i teško izdvajati ove ili one poruke ili aspekte. Ipak, nastojat ću izdvojiti svega nekoliko elemenata koji su mene fascinirali.

Prvo, izvanredna jednostavnost i sažetost Poruke te njena tradicionalnost. Poruke su jednostavne i po svom leksičkom izričaju i u sadržaju te se neprestano ponavljaju. (Dragi Bog zna koliko brzo zaboravljamo sve što nam kaže.) Kroz knjigu je moguće osobno susresti jednostavnog Isusa. Čitatelju je i bez teološkog obrazovanja savršeno jasno što je Isus htio reći, dok komentari otaca isusovaca na kraju knjige ukazuju na vrlo jake podudarnosti s mističnom teologijom Srca Isusovog kod sv. Augustina i sv. Bernarda, ali i na vezu s kasnijom enciklikom Mystici Corporis Christi  Pia XII. Drugim riječima, jasna veza sa Svetim Pismom, crkvenim naučiteljstvom i pokladom vjere uvijek je bila onaj filter kroz kojeg mora proći bilo koja privatna objava da bi joj se priznala autentičnost.

Drugo, univerzalnost poruke. U knjizi svatko može pronaći poruku za sebe: ateisti, veliki grješnici, mlaki vjernici, pobožni vjernici kojima nedostaje „još samo malo“, sveci; laici i posvećene duše (redovništvo, svećenici, biskupi…) Poruka je doista namijenjena cijeloj Crkvi i onima izvan Nje. Postoji i poruka Srca Isusovog koja je preko Josefe bila upućena samo Družbi Presvetog Srca, no ta poruka je ostala tajna te se nalazi u Rimu u sjedištu Družbe.

Treće, osoban odnos s Isusom Kristom kao temelj pravog štovanja Srca Isusovog koje liječi i čisti svijet. Po Isusovim riječima, čitanje Njegovih riječi pojedincima će dati velike milosti te će uvećati osobnu ljubav i povjerenje prema Njegovom milosrđu.

Četvrto, duh žrtve i davanje zadovoljštine za grijehe svijeta da bi se postiglo obraćenje grješnika. Veliki naglasak je na davanju zadovoljštine upravo za grijehe posvećenih osoba. U ovom nemirnom vremenu za koje se čini da se sve u Crkvi raspada – Poruka je krajnje aktualna.

Peto, načini vršenja Poruke ne donose nove blagdane, pobožnosti, čašćenje predmeta i slično. Isus od duša traži tri stvari: obavljanje Svete ure kao načina davanja zadovoljštine, molitvu „Pet puta Oče naš… na čast Isusovim Ranama“ te neprestano sjedinjenje sebe i svojih (pa i najmanjih) djela s Presvetim Srcem, što daje vrijednost svim djelima. Barem ovo posljednje je nešto što svatko od nas može činiti svakodnevno činiti.

Knjiga je prepuna predivnih citata. Ne bih izdvajala niti jedan. To je knjiga kojoj ćete se iznova vraćati jer će vas privlačiti poput magneta. Možda ćete se sjetiti oduševljavajućih Josefinih riječi. Pisala bi: „Došao je Isus, prelijep…“

Što je danas s Josefom? Trenutno ništa. Ona je službenica Božja. Za Josefu je njena Družba na čelu sa Marie-Thérèse de Lescure 1948. g. pokrenula postupak beatifikacije. Družba je 1960–tih godina zaustavila postupak – navodno zbog nedostatka novca. Stvarni razlog nije novac, već opće oduševljenje Družbe „duhom Koncila“. Josefa je za svoje susestre postala „staromodna“, a njena poruka suvišna. Čudi me da uopće postoji službena web-stranica koja se još bavi Josefom, jer je Družba u potpunosti napustila svoju duhovnost i specifično poslanje, a jednim većim dijelom i pravovjernu katoličku vjeru. Iz današnje perspektive pomalo je tragično čitati Isusove riječi koje se odnose na Družbu, zadužene za širenje Poruke Srca Isusovog. No, sestra Josefa je i bez kanonizacije svetica, koja je u Nebu sigurno zadovoljna time što je samo „službenica Božja“.

A.