Ex corde Benedicti

Rorate Caeli nam donosi zanimljivu izjavu p. Federica Lombardija koju je dao 27. siječnja prilikom primanja nagrade u Toledu, Španjolska:

“Sjećam se pogotovo pisma biskupima nakon debate o podizanju ekskomunikacije biskupa lefevbrista i nakon afere s biskupom Williamsonom. To je dokument u kojem je Papa odgovorio na kritike s velikom poniznosti, ali i sa stvarnom evanđeoskom strasti. Dokument najviše duhovne plemenitost. Sjećam se kada mi se nadbiskup Ganswein obratio prije objave dokumenta, rekao mi je da je pismo napisano u cijelosti rukom Pape te da pokazuje – ovo ne mogu zaboraviti – Ratzingera u punom sjaju. Vrijedno je pročitati ovo pismo koje je vrlo karakteristično. Ono je za meme još i dalje jedan od najizražajnijih dokumenata pontfikata Benedikt XVI i njegova duha.”

Pročitah pismo i zaista je impresivno, doista kako je p. Lombardi opisao. Pismo odiše željom za pomirdbom, jedinstvom, poniznošću ali i petrovskim autoritetom. Pismo prenosim ovdje u cijelosti sa stranica vatican.va, s tim da ću istaknuti meni najzanimljivije dijelove.

PISMO PAPE BENEDIKTA XVI. BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE O UKIDANJU EKSKOMUNIKACIJE ČETVORICI BISKUPA KOJE JE ZAREDIO BISKUP LEFEBVRE

Draga subraćo u biskupskoj službi!

Ukidanje ekskomunikacije četvorici biskupa koje je godine 1988. bez mandata Svete Stolice zaredio nadbiskup Lefebvre, zbog različitih je razloga u Katoličkoj Crkvi i izvan nje uzrokovalo žestoke rasprave kakve već dugo nismo doživjeli. Mnoge je biskupe zbunio događaj koji se dogodio sasvim neočekivano i kojeg je teško pozitivno smjestiti u pitanja i zadaće današnje Crkve. Premda su mnogi pastiri i vjernici načelno pozitivno ocijenili Papinu želju za pomirenjem, ipak se nametnulo pitanje o prikladnosti takve geste spram stvarnih i važnijih potreba vjerničkoga života u našemu vremenu. Tako su različite skupine posve otvoreno spočitavale Papi da želi napraviti korak natrag, u stanje prije Koncila. Pokrenula se tako lavina prosvjeda, a njihova gorčina očitovala je rane koje nadilaze sadašnji trenutak. Stoga se osjećam dužnim da vam, draga subraćo, uputim riječi pojašnjenja koje trebaju pomoći da shvatite nakanu kojom smo se ja i odgovorna tijela Svete Stolice vodili pri toj odluci. Nadam se da ću na taj način pridonijeti miru u Crkvi.

Spletom nesretnih okolnosti, koje nisam mogao predvidjeti, objava ukidanja ekskomunikacije poklopila se sa slučajem Williamson. Tiha gesta milosrđa prema četvorici valjano, ali nedopušteno zaređenih biskupa odjednom se pretvorila u nešto sasvim drugo: odreknuće od kršćansko-židovskoga pomirenja i odstupanje od svega onoga što je Koncil u vezi s tim zacrtao kao put Crkve. Poziv na pomirenje s razdvojenom skupinom preokrenuo se u nešto suprotno: u prividni povratak na stanje koje je bilo prije svih onih koraka koji su nakon Koncila učinjeni prema pomirenju kršćana i Židova, a što je bio oduvijek cilj mojega teološkog rada. Mogu samo izraziti svoje duboko žaljenje što su se istodobno pojavila dva suprotna događaja koja su u jednom trenutku narušila mir kako između kršćana i Židova, tako i mir u Crkvi. Rečeno mi je da bi pozorno praćenje vijesti dostupnih na Internetu omogućilo pravodobno se upoznati s tim problemom. Iz toga učim da ubuduće u Svetoj Stolici moramo biti pozorniji prema tomu izvoru informacija. Ražalostila me činjenica da su i katolici, koji bi sve to trebali bolje znati, mislili da me moraju spremno napasti neprijateljstvom. Stoga još više zahvaljujem svojim židovskim prijateljima koji su pomogli spremno otkloniti nesporazum te ponovno uspostavili ozračje prijateljstva i povjerenja, koje je postojalo te koje i dalje, hvala Bogu, traje za vrijeme moga pontifikata, kao i u vrijeme Ivana Pavla II.

Druga pogreška, zbog koje mi je iskreno žao, bila je ta da se kod objavljivanja odluke nisu dovoljno jasno predstavile granice i opseg mjere od 21. siječnja 2009. godine. Ekskomunikacija se odnosi na osobe, a ne na institucije. Biskupsko ređenje bez papinskoga dopuštenja znači opasnost šizme, jer dovodi u pitanje jedinstvo biskupskoga kolegija s Papom. Stoga Crkva mora reagirati najtežom kaznom, ekskomunikacijom, i to radi toga da kažnjene osobe pozove na pokajanje i na jedinstvo. Nažalost, ni dvadeset godina nakon tih ređenja taj cilj još nije postignut. Povlačenje ekskomunikacije služi istomu cilju kao i sama kazna: želi se još jednom pozvati četvoricu biskupa na povratak. Ta je gesta bila moguća nakon što su navedena četvorica biskupa izrazila svoje načelno priznanje Pape i njegove pastirske vlasti, premda sa zadrškom s obzirom na poslušnost spram njegova učiteljskog autoriteta i spram Koncila. Time se ponovno vraćam razlikovanju između osobe i institucije. Ukinuće ekskomunikacije bila je mjera u području crkvene discipline. Osobe su bile oslobođene od tereta savjesti koji je predstavljala najteža crkvena kazna. Područje nauka treba razlikovati od te disciplinarne razine. Razlozi, pak, kanonskoga nepriznavanja Bratstva Pija X. nisu disciplinarni nego doktrinalni. Dokle god Bratstvo ne dobije kanonsko priznanje, njihove zaređene osobe vrše svoju službu nedopušteno. Stoga treba razlikovati između disciplinirane razine, koja se odnosi na osobe kao takve i doktrinalne razine kod koje je u pitanju služba i institucija. Da još jednom pojasnimo: sve dotle dok se ne pojasne doktrinalna pitanja, Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, a njegove zaređene osobe, premda su oslobođene od crkvene kazne, ne vrše svoju službu dopušteno.

U svjetlu te situacije u budućnosti namjeravam povezati Papinsku komisiju “Ecclesia Dei” – koja je od godine 1988. zadužena za sve one zajednice i osobe koje dolaze iz Bratstva Pija X. ili iz sličnih skupina a žele se vratiti u puno zajedništvo s Papom – s Kongregacijom za nauk vjere. Tako bi trebalo postati jasnije da su navedeni problemi bitno doktrinalne naravi i tiču se prije svega prihvaćanja Drugoga vatikanskog sabora i papinskog učiteljstva nakon Sabora. Kolegijalni organi s kojima Kongregacija obrađuje postojeća pitanja jamče uključenost pročelnika različitih rimskih kongregacija i episkopata diljem svijeta u donošenje određenih odluka (posebice redovito okupljanje kardinala srijedom i zajednička skupština koja se održava jednom do dvaput godišnje). Ne može se učiteljski autoritet Crkve zamrznuti na godini 1962. – to mora biti jasno Bratstvu. Ali, i one koji se predstavljaju kao veliki branitelji Koncila treba podsjetiti da Drugi vatikanski koncil nosi u sebi cjelokupnu učiteljsku povijest Crkve. Tko želi biti poslušan Koncilu, mora prihvatiti i stoljetnu vjeru i ne smije rezati korijene od kojih živi stablo.

Nadam se, draga subraćo, da sam time uspio pojasniti pozitivno značenje i granicu odluke od 21. siječnja 2009. godine. Ipak ostaje pitanje: je li to bilo nužno? Je li to bio stvarni prioritet? Nema li mnogo važnijih stvari? Naravno, postoje važnije i hitnije stvari. Mislim da sam prioritete svojega pontifikata jasno izrekao na početku svoje papinske službe. Ono što sam tada rekao, ostaje i dalje moja nepromijenjena misao vodilja. Prvi prioritet za Petrova nasljednika sam je Gospodin jasno naznačio: “Učvrsti svoju braću” (Lk 22, 32). Sam Petar je u svojoj prvoj poslanici taj prioritet nanovo formulirao: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). U našemu vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. I to ne bilo kojem Bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju; onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13, 1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Stvarni problem sadašnjega povijesnog trenutka jeste taj da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.

Vrhovni i temeljni prioritet Crkve i nasljednika sv. Petra u ovomu vremenu je dovoditi ljude Bogu, Bogu koji govori u Bibliji. Stoga je sasvim razumljivo da nam mora biti važno jedinstvo vjernika. Njihove razmirice, njihovo nutarnje proturječje dovodi u pitanje vjerodostojnost njihova govora o Bogu. Zato napor oko zajedničkoga svjedočenja vjere svih kršćana, ekumena, spada među najviše prioritete. Uz to je nužno da svi koji vjeruju u Boga zajednički traže mir, nastoje se jedni drugima približiti kako bi, premda imaju različite predodžbe o Bogu, zajedno koračali prema izvoru svjetla – to je međureligijski dijalog. Tko naviješta Boga kao ljubav do kraja, taj mora svjedočiti ljubav: s ljubavlju se posvetiti onima koji trpe, odbacivati mržnju i neprijateljstvo. Dakle, riječ je o socijalnoj dimenziji kršćanske vjere o kojoj sam govorio u enciklici “Deus caritas est”.

Ako, dakle, veliko nastojanje oko vjere, nade i ljubavi u svijetu predstavlja istinski prioritet za Crkvu u ovom trenutku (u različitim oblicima), tada se u to ubrajaju i manja ili veća pomirenja. Moramo uzeti na znanje da se oko te tihe geste ispružene ruke podigla silna prašina i tako se pretvorila u nešto sasvim suprotno od pomirenja. Ipak postavljam pitanje: je li stvarno bilo i je li pogrešno izaći u susret bratu “koji ima nešto protiv tebe” (usp. Mt 5,23s) i tražiti pomirenje? Ne treba li i građansko društvo pokušavati sprječavati radikalizacije i njihove moguće pristaše, ako je ikako moguće, ponovno uključiti u snažne silnice koje oblikuju društveni život kako bi se izbjeglo njihovu izolaciju sa svim onim što to za sobom povlači? Je li potpuno pogrešno nastojati razbiti krutost i ograničenosti koji sputavaju te davati prostor svemu onom pozitivnom što se može uklopiti u cjelinu? U godinama nakon 1988. osobno sam doživio kako se povratkom zajednica, koje su se odijelile od Rima, u njima promijenilo ozračje; kako je povratak u veliku i široku zajedničku Crkvu prevladao jednostranosti i razriješio zgrčenosti te su tako iz toga nastale pozitivne snage za cjelinu. Možemo li biti ravnodušni prema zajednici u kojoj je 491 svećenik, 215 bogoslova, 6 sjemeništa, 88 škola, dva sveučilišna instituta, 117 braće i 164 sestre i tisuće vjernika? Trebamo li ih zaista mirno odbaciti iz Crkve? Posebice mislim na 491 svećenika. Nepoznate su nam njihove motivacije. No, mislim da se oni ne bi odlučili za svećeništvo da u njima, uz ono što je krivo i bolesno, nije bilo ljubavi prema Kristu i volje da se naviješta njega i s njim živoga Boga. Trebamo li ih kao predstavnike radikalne rubne skupine jednostavno isključiti iz traganja za pomirenjem i jedinstvom? Što će biti nakon toga?

Dakako, već duže, a i u toj konkretnoj prigodi, čuli smo mnoge teške riječi predstavnika te zajednice – oholost i pametovanje, isključivost i jednostranost itd. Ali, istini za volju, moram nadodati da sam primio čitav niz dirljivih svjedočanstva zahvalnosti, u kojima sam osjetio otvaranje srca. Ne treba li i velika Crkva biti također velikodušna zbog strpljivosti koju posjeduje, zbog obećanja koje joj je dano? Zar ne bismo trebali postupiti poput pravih odgajatelja koji mogu prečuti ponešto od onoga što nije dobro i potruditi se pomoći osobi da se oslobodi svojih uskih okvira? Zar si ne moramo priznati da često i iz crkvenih krugova dolaze teške riječi? Ponekad se stječe dojam da je našemu društvu potrebna skupina prema kojoj ono ne treba biti tolerantno, na kojoj može mirno iskaliti svoj bijes. A ako im se netko usudi približiti, u ovom slučaju Papa, i on gubi pravo na toleranciju i prema njemu se ophodi s mržnjom, bez straha i opreza.

Draga subraćo, u danima kada mi je na pamet pala misao da napišem ovo pismo, sasvim slučajno se dogodilo da sam u bogoslovnom sjemeništu morao tumačiti i komentirati Gal 5, 13-15. Bio sam iznenađen koliko taj tekst govori o sadašnjem trenutku: “Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.” Uvijek sam težio tu rečenicu promatrati kao jedno od retoričkih pretjerivanja koje se mogu pronaći kod Pavla. U određenom smislu to može i biti slučaj. No, nažalost, postoji i u današnjoj Crkvi “griženje i glodanje”, što je izričaj pogrešno shvaćene slobode. Treba li iznenaditi da nismo ništa bolji od Galaćana? Da nam u najmanju ruku prijete iste kušnje? Da se moramo uvijek iznova učiti pravilno služiti vlastitom slobodom? Da se uvijek iznova moramo učiti najvišem prioritetu: ljubavi? Toga dana kada sam govorio o tome u bogoslovnom sjemeništu, u Rimu smo slavili blagdan Gospe od Pouzdanja. Marija nas stvarno uči pouzdanju. Ona nas vodi Sinu u kojega se svi smijemo uzdati. On će nas voditi i u nemirnim vremenima. Stoga, na kraju, želim od srca zahvaliti svim biskupima koji su mi u ovom trenutku ukazali dirljive znakove povjerenja i naklonosti, a prije svega mi zajamčili svoju molitvu. Tu zahvalnost dugujem svim vjernicima koji su u ovom trenutku posvjedočili svoju nepokolebljivu vjernost nasljedniku sv. Petra. Neka ih Gospodin čuva i vodi putem mira. To je želja koja spontano proizlazi iz mojega srca, upravo sada, na početku korizme, liturgijskoga vremena koje nas posebno potiče na nutarnje pročišćavanje te nas poziva da novom nadom promatramo svijetli cilj Uskrsa.

S posebnim apostolskim blagoslovom ostajem vaš u Gospodinu.

Papa Benedikt XVI

U Vatikanu 10. ožujka 2009.

Zašto bi jedan katolik trebao pisati blog – 2. dio

Drugi dio mojeg razmišljanja o tome zašto bi jedan katolik trebao pisati blog. Prvi pročitajte ovdje

Pitanje anonimnosti kod pisanja bloga je vrlo važno. Sve ovisi o sadržaju o kojem pišete i vašem stavu prema tome trebali se izlagati javnosti tako otvoreno ili ne.

Danas je trend među blogerima pisati sa svojim punim imenom i prezimenom, pa čak i o nekim kontroverznim temama. Zašto? Jer to tekstu koji je napisan daje autentičnost i jednu drugačiju vrijednost od onoga koji je napisan od anonimca. No, nekada je razumno pisati anonimno, recimo ako je u pitanju tradicionalizam gdje 98% klera (biskupa i svećenika) na tradicionalizam gleda s prezirom, te se nije baš pametno izlagati se javno: možete sebi recimo ugroziti status među visoko pozicioniranim katolicima (čini se da je bolje biti u Crkvi homoseksualac i propagirati isto, nego tradicionalist). Na kraju, vaš je odabir. Ako smatrate da vaša pozicija i privatni život neće biti ugroženi vašim blogom, preporučujem otvoreno pisanje. Što se mene tiče, ja sam odabrao biti anoniman, nekako mi je tako lakše, no vjerujem da većina mojih čitatelja zna tko sam (možete slobodno potvrditi u komentaru 🙂 ).

Odabrati o čemu pisati doista je lako. Blog osobne prirode može trpjeti svašta i takvi blogovi su mi osobno najdraži, kao i tematsko osobni blogovi – tipa tradicionalistički ili obiteljski.
No, najkorisniji blogovi su oni koji se doista bave konkretni područjem i iz toga područja donese informacije, razmišljanja, ideje i slično. Takvih je blogova malo.  Odabir ovisi o vama. Recimo da ste neokatekumen i primijetili ste da fali kvalitetnog neokatekumenskog sadržaja na internetu koji će upoznati širu publiku s vašim pokretom, onda bi bilo logično da pišete blog o neokatekumskom pokretu. Bilo bi pošteno da takav jedan blog bude objektivan koliko je moguće i da druge upozna s problemima i prednostima neokatekumenskog pokreta, te također donosi vijesti o pokretu u Hrvatskoj i svijetu (takav blog doista fali i nadam se da će se netko napokon odvažiti, te doista pisati o neokatekumeni s dozom kritike i objektivnosti, sve što sam čitao o neosima, čitao sam od onih koji nisu neosi). Mislim da ste shvatili poantu.

Koliko često objavljivati također ovisi o vama. No, idealno bi bio svaki dan, nekakav prosjek bi bio tri puta tjedno, minimum jednom tjedno. Prva dva slučaja pokazuju da je vaš blog jako aktivan i da čitatelj uvijek može nešto vidjeti i pročitati kod vas, no rijetko tko ima danas toliko vremena za posvetiti se blogu. Objavljivanje jednom tjedno ostavlja dojam aktivnosti, a i vas rasterećuje pritiska.  Možete recimo odabrati dane kojima će te pisati npr. ponedjeljkom, četvrtkom i nedjeljom, tako će vaši čitatelji znati kad je nešto objavljeno. Ili samo nedjeljom. Lijepo imati tematske dane u slučaju da pišete osobni blog npr. nedjeljom objavljujete fotografiju, srijedom neku vijest, petkom opis nekog osobnog doživljaja, subotom dijelite savjete i slično…

Dobar primjer ovih mojih prijedloga je blog In Caelo et in Terra – katolički nizozemski insajderski blog. Mark de Vries, laik, piše više puta tjedno o stvarima koje su važne za Crkvu u Nizozemskoj te u svijetu i pritom daje svoj komentar gdje nastoji biti dosta objektivan. Blog odiše jednom posebnošću i kvalitetom.

I tu je naravno nezaobilazni Katolik s dna kace. Kad piše, piše svaki dan, kad ne piše, ne piše po mjesec dana. Nitko ne zna tko je i bavi se uglavnom prevođenje tekstova poznatih američki blogera, filozofa i teologa, konzervativnog usmjerenja. Nekada i nešto sam napiše, a to bude uvijek dosta kvalitetno.

Imate li vi kakvih prijedloga? Koja su vaša iskustva? Jeste li za anonimno pisanje ili otvoreno? Koliko često pišete i zašto? Što volite čitati?

Zašto bi jedan katolik trebao pisati blog – 1. dio

U sljedeći par postova donijet ću nekoliko razmišljanja o tome zašto bi jedan katolik trebao pisati blog, iznijeti ću svoje iskustvo, primjere i alate u svrhu poticanja drugih katolika da otvore blog.

Moje blogersko iskustvo traje skoro šest godina. Pokretao sam razne blogove, pisao o raznim temama, događajima. Isto tako, čitao sam razne blogove, komentirao na njima, mnogo toga naučio i formirao svoja mišljenja. Svi su mi ti blogovi pružali manje više drugu stranu medalje, nešto drugačije, bolje od prosjeka. I uglavnom je to tako, na blogovima mnogi ljudi bave se rjeđe zastupljenim temama u društvu i često su u tim temama vrhunski znalci.

Gledano iz katoličke perspektive, blogovi su odlična stvar za evangelizaciju, informiranja o vjeri, učenja, razmjene ideja i slično. Katolici na Zapadu, posebno u SAD-u su u tome velemajstori i njihova blogosfera je meni uzor. Tamo pišu svi od kardinala do baka s krunicom, od progresivista do tradicionalista, od časnih sestara do mama s 10+ djece.

Stanje u Hrvatskoj nije baš tako bajno što se tiče brojnosti. Tu je nekoliko blogova koji redovito pišu i objavljuju barem jedan članak tjedno. Oni imaju svoje čitateljstvo koje je uglavnom vjerno i željno iščekuje nove članke. Osobno, ja redovito pratim Tomu Blizanca, najviše se veselim autorskim tekstovima s liturgijskom tematikom. Kao i blog Splendor Domini. To su tradicionalistički blogovi koji donese drugačije vijesti i to je moje područje interesa trenutno.

Mnogi su razlozi za početak pisanja bloga, no mislim da bi glavni razlog bio donošenje novog i drugačijeg sadržaja. Izvrstan primjer bi bio blog Na tvom dlanu, moje braće u Kristu. Radi se o blogu katoličke obitelji koja je uočila da u hrvatskom internetskom svijetu (i ne samo internetskom) nema sadržaja za obitelji s više djece – oni trenutno imaju šest. Čitajući blogove velikih katoličkih (uglavnom tradicionalističkih – linkove imate sa strane na njihovom blogu) obitelji iz SAD-a, dobili su inspiraciju da nešto tako u Hrvatskoj pokrenu jer toga zaista nedostaje.

Ili blog Zlatna djeca za vjeroučitelje, učitelje i odgajatelje.

Možete pisati meditacije, poeziju, duhovne priče, duhovni dnevnik, obični dnevnik, svoja razmišljanja, fotoblog, vijesti, što vam god padne na pamet. Možete sve to zajedno pisati na jednom blogu. Bitno je započeti i redovito pisati. Barem jednom tjedno. Zatim se povežete s drugim blogerima, komentirajući na njihovim blogovima, pozovete da vaš čitaju i tako stvarate krug oko vašega bloga.

Mnogi misle da ih neće nitko čitati. No, ako pišete redovito, pišete zanimljivo, vjerujte mi brzo ćete biti prepoznati.

U sljedećem nastavku ću obraditi pitanje anonimnosti, konkretizacije sadržaja i dat ću neke primjere.

Jeste li vi bloger? Koji je razlog vašeg pisanja? Što vas je potaklo? Ako niste bloger, zašto čitate blogove? Ostavite vaše odgovore u komentarima i pitajte što vam zanima.

Farizej

Zašto de la Puente – detaljnije o knjizi Razmatranja o otajstvima naše svete vjere

Nakon što sam objavio članak o knjizi Razmatranja o otajstvima naše svete vjere na preporuku prijateljice, ona mi je poslala jedan malo detaljniji članak o tome zašto je zavoljela tu knjigu.  Pa pročitajte. 

Zašto de la Puente? Odgovor je čisto praktične naravi. Dugo vremena sam u potrazi za kvalitetnom katoličkom knjigom razmatranja koja nije preteška i previše spekulativna, a slijedi ignacijansku duhovnost. Točke za razmatranje s isusovačkog Prostora Duha sve su me manje zadovoljavale i ostavljale praznom. Termini poput “solidarnost”, “društvena nepravda”, “bratstvo” (samo još fali “i jedinstvo”) udaljavaju me od Boga, a ne približuju čovjeku. Prostor Duha previše ovisi o individualnom sastavljaču točaka, a mnogi od njih ne slijede klasičnu ignacijansku duhovnost koja vodi u intimni osobni odnos s Bogom. Treba se vratiti izvorima ignacijanske duhovnosti koja je odgojila tisuće svetaca i običnih laika. U jednom trenutku sjetila sam se da je sv. Franjo Saleški u Filoteji preporučio upravo ova razmatranja – zajedno sa Suarezovima – kao odlične tekstove za osobnu misaonu molitvu. Zbog toga sam i zapamtila autora, a kad sam ga našla na webu, i to u engleskom prijevodu otaca oratorijanaca iz 19. stoljeća, bila sam oduševljena. Odmah sam pomislila na J. H. Newmana.

Nešto o autoru.

Luis de la Puente SI (u Njemačkoj i Italiji bio je poznat kao Ludwig/Ludovico de la Ponte, u Francuskoj Louis du Pont ili Dupont) nije bilo kakav duhovni pisac u Katoličkoj crkvi. Kako je bio Suarezov i Alvarezov učenik, može se reći da predstavlja najizvorniju isusovačku asketsku školu. Katolička enciklopedija ima službeni članak o de la Puenteu (pročitajte ovdje), a zbog ogromnog duhovnog uspjeha i utjecaja ove knjige razmatranja u 6 tomova, odmah po smrti počeo je i proces beatifikacije. To je i njegovo najpoznatije djelo; nazvala bih ga opus magnum. Upravo ova razmatranja  doživjela su jako puno izdanja na mnogo jezika i utjecala su na brojne svece od 17. stoljeća do danas. U Hrvatskoj sam knjigu našla u knjižničnim katalozima i u franjevačkim samostanima i – naravno – u knjižnici FFDI. To su sve stara izdanja iz 17. i 18. stoljeća na različitim jezicima (latinski, talijanski, njemački), što ukazuje na to da su razmatranja bila redovna duhovna literatura naših fratara, premda se radilo o ignacijanskoj duhovnosti. Naišla sam na podatak da su je prevodili i koristili čak i u Anglikanskoj crkvi kroz cijelo 17., 18. i 19. stoljeće, premda su anglikanci isusovce smatrali svojim smrtnim neprijateljima.

Sada nešto o samoj knjizi. Svaki tom ima minimalno 350 stranica, a broj stranica raste do 570. To su tisuće i tisuće stranica za razmatranje! Za današnje vrijeme čini se da je to jako puno. Međutim, to je bilo vrijeme kad su ljudi vrlo studiozno prilazili svim stvarima, pa tako i molitvi. Od prve stranice jasno je da se radi o izvornoj ignacijanskoj duhovnosti. S jedne strane je posve usustavljena, s druge strane posve otvorena nadahnućima Duha Svetoga prema pojedincu. Postoje tri glavna kamena temeljca na kojima de la Puente gradi Razmatranja:

1. knjižica Duhovne vježbe sv. Ignacija Loyole

2. Sveto Pismo

3. glavni zapadni i istočni crkveni oci od antike do 16. stoljeća, s naglaskom na sv. Tomu Akvinskog. Tako se u citatima i bilješkama nailazi na Augustina, Ivana Zlatoustog, Jeronima, Bonaventuru itd. itd.

Radi se o knjizi koja na vrlo jednostavan način i na jednom mjestu sažima kompletan tadašnji katolički nauk o molitvi te majstorski povezuje Pismo i tradiciju s – u tom trenutku – inovativnom i osebujnom ignacijanskom duhovnošću.

Tomovi slijede strukturu Duhovnih vježbi po tjednima, a svake dvije knjige odgovaraju trima duhovnim putevima, koji su i inače poznati u tradiciji katoličke molitve. Prva dva toma obuhvaćaju put čišćenja (via purgativa), sljedeća dva put prosvjetljenja (via iluminativa), a posljednje dvije put savršenosti i sjedinjenja (via unitiva).

Jedan detaljčić: premda de la Puente preporučuje sustavno korištenje knjige od prvog toma, baš je pravi isusovac kad kaže da je stanje svake duše individualno pa i onaj tko se nalazi na vii unitivi može koristiti razmatranja o paklu iz vie purgative da bi postigao ljubav prema svom osobnom stanju. Svatko dakle može koristiti knjigu na način koji najviše odgovara stanju njegove duše, jer sve ovisi u Duhu Svetom i o otvorenosti pojedinčevog srca milostima. No, ipak je dobro krenuti od početka.

U toj knjizi koja je bezbrojne svece naučila kako razmatrati osobito me je oduševila sažetost i jednostavnost jezika. Što bi se po naški reklo, svaka mu je na mjestu. Nema nijedne suvišne rečenice. De la Puente govori o zapravo najzahtjevnijem obliku osobne molitve, misaonoj molitvi, i to na vrlo jednostavan i  konkretan način. Cilj je da ga svatko može razumjeti i praktično primijeniti te tekstove. Kako on kaže, to je knjiga za početnike u molitvi. I, što mi se jako sviđa – to nije knjiga (samo) za redovnike, velike kontemplativce i svece. To je napisano za nas laike! Knjigu jesu doduše koristili redovnici i redovnice kroz stoljeća, ali de la Puente jasno kaže da je knjiga za SVE. Bit je u stanju duše, a ne u staležu kojemu pripadamo. Zato i jest aktualna i danas.

Ono što je najljepše jest da kroz knjigu učimo kako kroz korištenje triju moći duše (sjećanje, razum i volju) pobuditi osjećaje da volimo Boga i sjedinimo se s Njim. Osobni razgovor s Bogom puni nas ljubavlju i žarom za Boga, a taj žar će spontano zapaliti naše bližnje za Boga – to je sažetak knjige u jednoj rečenici.

Kako i zašto je jedna ovako ozbiljna, sustavna i korisna knjiga pala u zaborav u 20. stoljeću, može se objasniti postkoncilskim neredom koji je iz katoličke duhovnosti izbacio termine poput razmišljanja o četiri posljednje stvari, partikularnom i općem sudu, duhu žrtve i sl. Kao što je u postkoncilskoj liturgijskoj zbrci pažnja usredotočena na čovjeka i (lokalnu) zajednicu umjesto na Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, tako je i u brojnim oblicima osobne molitve u postkoncilskom vremenu pažnja posvećena improvizaciji i kruženju oko čovjeka i njegovih individualnih osjećaja. Božje Veličanstvo je nekako palo u drugi plan. No, bez temeljitog i sustavnog oblika osobne molitve nema ulaska u ozbiljniji duhovni život pa mislim da bi knjigu svakako trebalo prevesti na hrvatski jezik.

H.

Knijga ima šest dijelova. Možete im pristupiti dolje na linkovima i skinuti na vaše računalo, kindl, tablet i razmatrati ukoliko znate engleski jezik. Kada kliknete na link, u izbornik sa strane imate različite opcije za download.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 1.  

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 2. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 3. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 4. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 5.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 6.

Razmatranja o otajstvima naše svete vjere

Na preporuku drage mi prijateljice i sestre u Kristu, donosim vam knjigu na engleskom jeziku Meditations on the mysteries of our holy Faith (Razmatranja o otajstvima naše svete vjere), p. Luisa de la Puente, SI . Klasik izvorne ignacijanske duhovnosti iz 16. st.  Na hrvatskom ta knjiga valjda nikada ni nije bila prevedena, što je jako velika šteta. Knijga ima ima šest dijelova. Možete im pristupiti dolje na linkovima i skinuti na vaše računalo, kindl, tablet i razmatrati ukoliko znate engleski jezik. Kada kliknete na link, u izbornik sa strane imate različite opcije za download.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 1.  

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 2. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 3. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 4. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 5.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 6.

Farizej