Rimokatolička crkva je liturgijski osiromašila

Zanimljiv tekst protoreja Aleksandra Šmemana kojeg mi je proslijedio jedan prijatelj.

Sreda 3. oktobar 1979.

Rimski Papa u Njujorku. Juče smo gledali na televiziji misu na “Jenki stadionu”. Pomešani utisci. S jedne strane [on je] nesumnjivo dobar i svetli čovek. Neobičan osmeh. Nešto istinsko: čovek Božiji. Međutim, sa druge, počinju sva ona “ali…”. Prvi utisak kako je samo [Rimo]katolička crkva “liturgijski” osiromašila! Gledao sam 1965. godine, takođe, službu pape Pavla VI na istom “Jenki stadionu”. I to je, bez obzira na sve, ipak, bilo izvesno prisustvo, javljenje na zemlji nadzemaljskog, večnog. Juče sam, pak, sve vreme imao osećanje da je ono glavno bila “message”. A ta poruka je jedna te ista: “mir i pravda”, “ljudska porodica”, “društveni rad”, itd. Bila je data bukvalno potresna mogućnost da ce milionima ljudi govori o Bogu, da ce milionima ljudi objavi da im je, pre svega, neophodan Bog, a tu je, naprotiv, sve bilo kao da je sav cilj u tome da ce dokaže da i Crkva govori žargonom Ujedinjenih Nacija. I svi, tom cilju odgovarajući, “simvoli”: Sveto Pismo su čitali nekakvi civili sa kravatama jarkih boja, i tome slično. I potpuno užasavajući [televizijski] prevod: nikada nisam, čak, ni podozrevao do koje mere prevod može biti jeretičan: “Blagodat” [je prevedena kao] “abiding love” (“postojana ljubav”)!

Masa ljudi, njihova radost i uzbuđenje. Istinsko [uzbuđenje], ali, zajedno sa tim, bilo je tako očigledno da tu postoji i element masovne psihoze. “Narodni Papa…” Šta to uopšte znači? Ne znam, nisam baš ubeđen da se može služiti misa na “Jenki stadionu”, da je to baš neophodno. A ako ce i može [služiti], i ako je to neophodno, zar onda služba ne bi trebalo da bude, tako da kažemo, na jedan “samoočigledan” način, krajnje nadsvetovna, krajnje “odvojena” od sekularnoga “sveta”, upravo zato da bi u njemu javljala Carstvo Božije?

o. Aleksandar Šmeman

Glupi argumenti u katoličkim raspravama

Nedavno sam imao jednu vrlo kratku raspravu o liturgiji – branio sam stav Učiteljstva Crkve, ali nisam se mogao oduprijeti „argumentima“ koji su me moji sugovornici (inače, mladi katolici) obasipali i na kraju potjerali. Koji su to argumenti? 

1. Famozni argument srca

Najbitnije je kako se osjećamo duboku u srcu – čini mi se da je ta floskula u zadnje vrijeme postala glavno pravilo za objašnjenje svega u Crkvi od teologije, duhovnosti, liturgije, pa do braka i obitelji. Najvažnije je kakav je čovjek u srcu i kako se osjeća. Što se tiče konkretno liturgije, sve je isprazno ako se čovjek ne preda svoj srce Bogu, a to će moći jedino ako se osjeća ugodno. Pitam se, ako se netko osjeća ugodno kada leži za vrijeme mise na sred crkve i pjeva partizanske pjesme, je li to ok?

2. Svaka devijacija u Crkvi, koja odstupa od Tradicije i koja se desila nakon II. vatikanskog koncila djelo je Duha Svetoga

Nisam stručnjak za praćenje djelovanja Duha Svetoga, no očito neke osobe u Crkvi imaju uvid u njegovu radnu knjižicu i popise aktivnosti. Ne daj Bože, pripisati nešto ljudskoj samovolji, ne, ne, sve je to plod Duha Svetoga. I to što nešto ima plodova – ne znači uvijek da je dobro – plodovi su možda nejestivi.

3. Ako je Papa to učinio to je sigurno dobro i svi to možemo činiti

Navodno je papa Aleksandar VI. imao puno žena, vanbračne djece itd. Smijem li i ja tako? Čudno mi je to, kada nas napadaju da vjerujemo sve što Papa kaže i da ne mislimo svojom glavom, branimo se dogmom o Papinoj nezabludivosti i naglašavamo da Papa ne može pogriješiti samo onda kada govori ex cathedra, a kad nas netko iz Crkve kritizira, onda se hvatamo gornjeg argumenta. A pošto se svi vole razbacivati citatima pape Franje danas, evo jedan meni osobno drag: „Ja sam grešnik“.

4. Blaćanje vlastitom povijesti

Često ti mladi apologete nelogičnog i glupog koriste navodnu zlu i sablaznu povijest Crkve da bi opravdali nelogičnosti i gluposti. No, većina što zna o povijesti vlastite Majke zna iz Jutarnjeg. Ne smeta mi kada neki ateist koristi inkviziciju kao argument, ali kada je koristi mladi katolik zbog neupućenosti da bi obranio svoj stav, recimo, po pitanju pričesti na ruku… uf.

5. Drugi vatikanski koncil je to promijenio

Nije.

Šalu na stranu. Često se iznenadim time koliku averziju katolici imaju prema Učiteljstvu Crkve kada se želi upozoriti na ono negativno. Taj bunt prema autoritetu mi nije jasan. A još manje mi je jasan kod teologa i svećenika.

Farizej

Protiv pjesama Dajemo ti slavu i Hosana u visini

Prije koju nedjelju bio sam na župnoj misi u filijalnoj crkvi. To je jedina misa taj dan u toj crkvi i većina župljana idu na tu misu. Uglavnom su to stariji ljudi, nešto djece, manje mladih. Te nedjelje se zatekao bend u crkvi. Veliki razglas, pojačala, gitare, električne, akustične, mikrofoni, pjevačica, bass gitara i tako. Bilo mi je jasno da neće izvoditi gregorijanske korale i pučke pjesme, što će reći da su na repertoaru bile moderne duhovne šansone.

Problem tih modernih duhovnih šansona  je što one ili nemaju veze s liturgijom toga dana (neke nemaju veze s katoličkom liturgijom uopće) ili imaju vrlo malo veze. Često su to pjesme vrlo površnog duhovnog sadržaja, plitkog značenja, lošeg glazbenog izričaja i vrlo brzo dosade. Ima tu i pjesama koje su baš dobro prilagođene novoj liturgiji, no one su zaista rijetkost i zahtjevnije su za izvođenje stoga se često i izbjegavaju. Neke su lako pjevljive, no većina ih nije. Mnoge su prevedene bez ikakvog smisla s engleskog jezika i uglavnom su protestantskog porijekla, što govori da su još više upitne.  Njihova uporaba najviše se opravdava tzv. misama za mlade, zabavnije su, nisu uštogljene i sl.

Komplikacije nastaju kod dijelova sv. mise gdje se neke pjesme koje uopće nisu prigodne kao npr. pjesma Dajemo ti slavu. Molitva Slava Bogu na visini jedna je od najstarijih molitava kršćanstva, dio liturgije od početka Crkve, izvorni izričaj vjere u Presveto Trojstvo. To se ne može jednostavno zamijeniti s riječima pjesme Dajemo ti slavu. Riječi te pjesme imaju vrlo malo dodirnih točaka s veličanstvenom molitvom Slave. Znano mi je da se u božićno doba može zamijeniti ta molitva s određenom pjesmom, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Još jedna pjesma koja apsolutni promašaj jest pjesma Hosana u visini. Ta vesela, ritmična, glasna pjesma koja je počesto praćena pljeskom u većini slučajeva se pjeva umjesto Svet, svet, svet. Zašto je promašaj? Jednostavno jer nakon nje slijedi najvažniji dio Mise – Prikazanje – Žrtva! Pjesma uzrokuje rastresenost, nesabranost i ne može uvesti u misterij koji nakon nje slijedi. I jedina poveznica s himnom Svet, svet, svet jest stih Hosana u visini – što još više ukazuje na neprikladnost te pjesme u tome trenutku.

Također je problem kada se umjesto Jaganjče Božji pjevaju pjesme o miru, o ljubavi i nešto slično tj. pjesme koje nemaju veze s tim trenutkom jer pružanje mira može biti izostavljeno u misi. Koncentracija uopće nije na Jaganjcu koju oduzima grijehe svijeta, nego na čovjeku koji pruža mir.

Često se psalam zamjeni nekom pjesmom koja nije psalam ili s pjesmom Gospodin je pastir moj iako taj psalam taj dana uopće ne paše.

Većina nema problem s ovim primjedbama i nazvat će one koju prigovaraju na ovakve stvarima farizejima, dosadnjakovićima i sličnima. Ali većina također ne poznaje važnost liturgije, a niti smisao, a takvih ima i među klerom. Misa nije neki društveni događaj, nego susret s Nebom. To je nešto što nas nadilazi. No, indiferentnost prema liturgiji je pokazatelj krize kateheze i poznavanje vlastite vjere. Liturgija se gleda kao nešto sekundarno i to je problem.

Iskreno, nema ništa protiv duhovnih šansona ako se one smisleno koriste i ako su dostojanstveno izvedene. Poznajem neke zborove koji to vrhunski rade. No, ponekad to prelazi u lakrdiju.

Postoje upute koje preporučujem pročitati.

PS. Danas sam bio na jednostavnoj misi u jednom samostanu. Pjevala se Misa de Angelis na hrvatskom jeziku. Misa je odmah poprimila drugačiji, svečaniji, mističniji oblik. Zašto to odbacujemo i prihvaćamo nešto što nije katoličko?

Sveta odjeća

U Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosantum Concilium br. 124. stoji: Neka se ordinariji pobrinu da promičući i njegujući uistinu sakralnu umjetnost više paze na plemenitu ljepotu negoli na puku raskoš. To neka vrijedi i za sakralno ruho i urese.

Naravno kao i sve nakon II. Vatikanskog koncila, u većini slučajeva plemenita ljepota se pretvorila banaliziranu jednostavnost gdje lijepoga više skoro pa i nema.

Papa Benedikt XVI, početak pontifikata

Joseph Ratzinger jednom reče:

Ima različitih motiva koji su potakli velik broj vjernika da nađu utočište u tradicionalnoj liturgiji. Najvažniji je taj da tamo nalaze sačuvano dostojanstvo svetinje. Poslije Koncila mnogi [svećenici, op. prev.] svjesno su stavili desakralizaciju sebi kao program, obrazlažući da je Novi Zavjet ukinuo kult Hrama; hramska zavjesa, razderana u času smrti Kristove, po njima označuje kraj svake sakralnosti. Isusova pogibija izvan jeruzalemskih zidina, što znači u profanom okruženju, to je po njima naš današnji kult. Ako uopće postoji kult, onda se on sastoji u ne-sakralnosti svakidašnjega života, u djelotvornoj ljubavi. Nošeni tim idejama odbacili su sveto ruho, kolikogod su više mogli iz crkava su izbacili svaki sjaj koji je podsjećao na svetinju, liturgiju su sveli na jezik i geste svakodnevnoga života, pozdravima, znakovima prijateljstva i drugim. (Govor čileanskim biskupima 13.7.1988.)

Donji citat je iz teksta Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve kojeg možete pronaći u cijelosti na stranicama vaticana.vaa prijevod na blogu Tome Blizanca, pogađa u samu biti liturgijske odjeće.

Oblik odjeće (…) govori da se liturgija slavi in persona Christi (u osobi Krista), a ne u vlastito ime. Onaj koji vrši neku bogoštovnu službu ne djeluje kao privatna osoba, nego kao službenik Crkve i kao oruđe u rukama Isusa Krista.

O razni vrstama crkvenog ruha možete pročitati ovdje.

Donosim vam video u dva dijela u kojem se lijepo objašnjava smisao liturgijske odjeće:

Papa Benedikt XVI, sredina pontifikata

Lex Vivendi

Mons. Klaus Gamber i reforma rimske liturgije

Mons. Klaus Gamber

Monsignor Klaus Gamber je veliki liturgičar 20. stoljeća. Jedan je od rijetkih koji se temeljito posvetio istraživanju razvijanja liturgije kroz povijest. Njegov rad je rodio mnogim djelima, među kojima je najznačajnije Reforma rimske liturgije: problemi i povijest . Ovo djelo je kritički osvrt na postkoncilsku liturgijsku reformu pape Pavla VI. u kojoj detaljno razlaže načine reforme i nelogičnosti u samoj reformi.

Papa Benedikt XVI. (kardinal Ratzinger) je bio veliki ljubitelj Gamberovih kritika i Gamber je bio jedan od akademskih inspiracija papi pri objavljivanju motuproprija Summorum Pontificum koji je omogućio ponovni povratak tradicionalne rimske liturgije.

Iz predgovora francuskom izdanju kardinal Ratzinger je rekao:

Nema tomu dugo, jedan mladi svećenik mi reče: »Danas bismo opet trebali pokret za obnovu liturgije«. Tu je došla do izražaja zabrinutost koju bagateliziraju samo oni koji svjesno ne žele vidjeti istinu. Tome svećeniku nije bilo do toga da izbori slobodu za još smionije pothvate — ta zar u liturgiji ima slobodâ koje još nisu osvojene? On je osjetio da treba opet započeti iznutra, kao što je to htio liturgijski pokret u svojim najboljim danima kada se nije radilo o tome da se slažu stalno novi tekstovi i izmišljaju nove akcije i oblici, već o tome da se ponovno otkrije ono živo središte, da se prodre u nutarnje tkivo liturgije i tako dođe do njezinoga svježijeg oblikovanja koje se zasniva na toj nutarnjoj spoznaji. Ostvarenje pokoncilske liturgijske reforme sve se više udaljuje od toga ideala. Ono što smo dobili nije oživljavanje nego opustošenje. (…) J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, upotrijebio je izraz »izrasla liturgija« da bi opisao povijesni razvoj liturgije na Zapadu. Pritom je to shvaćao i kao neku razliku prema poimanju kršćanskoga Istoka, koji u liturgiji ne vidi povijesno nastajanje i rast već odsjaj Vječne liturgije, koji po jedinstvenoj ljepoti i veličanstvenosti svetih čina prosipa svoje svjetlo u našu nestalnu svakodnevicu. I jedno i drugo shvaćanje imaju svoje opravdanje, te u krajnjoj liniji nije jedno s drugim nepomirljivo. Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju. Od živoga procesa rasta i nastajanja prešli smo na fabriciranje. Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka… 

Gamber se s obazrivosti pravog vizionara i s neustrašivosti istinskog svjedoka, protivio ovakvoj falsifikaciji i neumorno nas je naučavao življenju punine istinske liturgije zahvaljujući njegovom nevjerojatno bogatom poznavanju izvora. Kao čovjek koji je poznavao i koji je volio povijest, pokazao nam je više oblika razvoja i putova liturgije; kao čovjek koji je gledao na povijest iznutra, vidio je u ovome razvoju i plodovima toga razvoja nematerijalni odraz vječne liturgije, koja nije predmet naših aktivnosti, no koja može čudesno nastaviti cvjetati i dozrijevati ukoliko se intimno pridružimo tome misteriju.

Što tiče knijge Reforma rimske liturgije: problemi i pozadina, ona je po meni remek djelo. Do nje sam došao sasvim slučajno (ili možda ne) googlajući informacije o knjizi Iota Unum,  Romana Ameria. Vidio sam ime Klausa Gambera. Tako dalje se informirajući (internet je čudo) došao sam do pdfa ove Gamberove knjige i krenuo sam čitanjem nasumice. Oduševljen što sam pročitao, odlučio sam je pročitati cijelu. I pročitao sam je.

U knjizi Gamber detaljno analizira reformu liturgije Pavla VI. Dotiče teme poput:
– dokle seže papin autoritet u promjeni liturgije
– što je su koncilski oci doista htjeli reformirati
– kako je izgledao liturgijski pokret u 20 st. i tko je imao najviše utjecaja
– kako je izgledala liturgija do početka koncila do 1969.
– posljedice versus populum
– itd… 

Gamber nije samo kritičan prema reformama Pavla VI. nego daje i kritike na tradicionalnu latinsku misu i njene manjkavosti koje je trebalo reformirati. Naročito se hvata teme liturgijskih čitanja i aktivnijeg sudjelovanja puka u liturgiji.

Za razliku od modernista koji se služe arheologizmima da bi opravdali sve promjene i poticali na nove, mons. Gamber u ovoj knjizi detaljno opisuje razvoj rimske liturgije. Jedna od zanimljivih činjenica koju pokazuje jest da nikada nije postojala Tridentska misa kao poseban oblik, nego ta misa potječe od sv. pape Grgura Velikog.

Preporučam svima ovu knjigu. Na ovome linku je možete skinuti u pdf obliku. Ovdje imate verziju na scribd.com.

Lex Vivendi

Sacrosanctum concilium – što smo učinili i što smo propustili učiniti [1. dio]

Naišao sam na internetu na jedan odličan članak s kojim se većim djelom slažem. Odlučio sam ga prevesti. Mislim da sam to učinio vrlo nezgrapno jer nisam dobar prevoditelj, no nadam se da će se nakana članka shvatiti. Kako je članak prilično dug, odlučio sam ga objaviti u dva dijela.

Članak je napisao monsignor Andrew Wadsworth kao jedan osobni osvrt na razvoj liturgije prema Konstituciji o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“. Članak je napisan 22. svibnja 2013, znači friški materijal.

[…]

U svom uvodu,  Sacrosantum Conciulim (u daljnjem tekstu SC) naglašava primarne motive Koncila  u odnosu funkcije i značenja liturgije: navodi da je cilj Koncila ojačiti kršćanski rast katolika, poticati jedinstvo i privući sve ljude Crkvi .  Napominje se da bi liturgija trebala pridonijeti tome. Ovaj uvod je vrlo značajan i važan, jer stvara bitnu vezu između poslanja Crkve kao zajednice spašenih i liturgije koja proglašava to spasenje i koja nas dovodi u iskustvo istoga čak i u ovom životu. Iz tog razloga, iznenađujuće je to da liturgija nije odmah identificirana kao glavni instrument nove evangelizacije i da se u planovima ne teži prepoznati tu temeljnu važnost liturgije u evangelizaciji. SC jasno na svom početku naglašava da je liturgija, a posebno euharistija, glavno očitovanje Crkve, i da je liturgija uzrok i znak jedinstva.

Prečesto se Koncil  je predstavlja samo kao inovacija, kao razvoj i kao obnova, a ipak se čini da ga prvenstveno treba shvatiti kao organsko napredovanje i kontinuitet prije nego što se bude u  stanju dohvatiti ono što zaista treba mijenjati. Hermeneutički ključ cijelog dokumenta nalazi se u stavku 2. Ovdje je Koncilska definicija o  naravi  i namjeni liturgije – to je naše sudjelovanje u otajstvu Kristovu, to jest Crkve. Čitajući ovu jednu stavku, vidimo da se pojavljuju  tri strahovito važne teme:

1. Po liturgiji se naime, a napose po božanskoj euharistijskoj žrtvi, »vrši djelo našega  otkupljenja« pa stoga ona u najvećoj mjeri pridonosi tome da vjernici živeći  izražavaju i drugima očituju Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve

Ovdje nas Sacrosanctum Concilium podsjeća na istinu da se u liturgiji u konačnici radi o otkupljenju i to je  zapravo način na koji se otkupljenje primjenjuje na nas, a to je i vrhunski način na koji se istinska narav Crkve očituje. U svijesti mnogih ljudi, istinsko spasenjsko poslanje Crkve i jedinstvenost njezinih nadnaravnih ciljeva još nisu shvaćeni radi načina na koji slavimo liturgiju. Jednostavnije rečeno, liturgija je najočitiji način na koji katolici mogu odgovoriti na pitanje: što je Crkva? Možda se može odgovoriti:  da slavljenje Euharistije, više nego bilo što drugo, izražava narav i otajstvo Crkve.

2. Njezina je, naime, vlastitost da je ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno boţanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ono sadašnje budućem gradu za kojim tragamo

Ovdje nalazimo kontrastne osobine koje se pažljivo održavaju u ravnoteži: ljudska / božanska, vidljiva / nevidljiva; aktivna / kontemplativna …  Nerijetko se dobiva dojam da se, umjesto doživljavanja  ovih osobina istovremeno (što je istinska genijalnost liturgije),  može doživjeti samo jedna od njih. Prevladavajući karakter mnogih misa je još uvijek beznadno horizontalan i orijentiran na zajednicu – negdje na putu od Koncila prema dana, čini se da je prihvaćen protestantski model u katoličkom slavljenju i istinska crkvena dinamika o onome što se događa u liturgiji još uvijek mnogima zamračena. To je osobito vidljivo u slučaju kada uzmemo u obzir da je karakter liturgije u svojoj suštini omogućiti nebeski život. U zemaljskoj liturgiji sudjelujemo u predokusu nebeske liturgije, dok čekamo njezino ispunjenje.

Način na koji se liturgija slavi  mora uvijek pažljivo uzeti u obzir gore navedene važne osobine koje određuju primjerenost određenih načina slavlja,  počevši od načina kako svećenik predslavi i propovijeda, pripremi čitanja i ministriranja, promišljen odabir i korištenje odgovarajuće liturgijske glazbe koja je sastavni dio liturgije i najmoćnijih prijenosnika liturgijske kulture. To je priličan izazov  koji ne treba podcijeniti i koji zahtijeva predanje onoga najboljeg što imamo u svakom od tih važnih područja. Prečesto, liturgija se može učiniti beznadno zemaljska i statična umjesto da potiče u vjernicima žeđ za Bogom i za ono što on čezne da im dade i učini u njima i kroz njih. Imajući taj  izazov pred sobom bitno je pozitivno reagirati na njega: Sacrosanctum Concilium ističe ogromnu viziju za liturgiju  –  no uvijek je lakše odlučiti se za ono manje.

3. Stoga, budući da liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, u prebivalište Božje u Duhu, do mjere punine dobi  Kristove, ona ujedno na čudesan način krijepi njihove sile kako bi propovijedali Krista; tako liturgija pokazuje Crkvu onima koji su vani kao znak podignut za  narode, pod kojim se raspršena djeca Božja trebaju sabrati u jedno, dok ne postane jedno stado i jedan pastir.

Konstitucija je čudesno nedvosmislena u naviještanju da  liturgija treba ojačati vjernike za misijsko djelovanje, tako da  Radosna vijest  može biti propovijedana (i vjerovana) na snažniji način među ljudima današnjeg vremena. Crkva je misionarska po svojoj naravi i to bitno obilježje Crkve je prikazano u liturgiji, ne samo u činjenici da je liturgija potencijalno snažno naviještanje istine da je poruka spasenja za sve ljude, nego i u pravom osjećaju univerzalnosti koja se nalazi u srcu katoličanstva. Konstitucija nas podsjeća na to da je zadaća Crkve također pozvati ljude na obraćenje i vjeru, da ih pripremi za sakramente i da ih pridobije za djela ljubavi i apostolata.

To su istine koje su često zamračene . Lažni ekumenizam je imao katastrofalan učinak u tom smislu – mnogi katolici  imaju tendenciju da se vide (pojedinačno i skupno), kao samo jedan od subjektivnih odgovora na ljudske težnje, dok Sacrosanctum Concilium govori sasvim naglašeno da je Crkva najučinkovitiji Božji odgovor na veliku ljudsku težnju o trajnoj potrebi Njegovog milosrđa i milosti, dok vjernik pouzdano upućuje [SC]  neprestano na putu prema  pravom domu u Gospodinu.

Pristupi u liturgiji koja pomračuju  ovu temeljnu istinu imaju vrlo štetan utjecaj na svijest vjernika o crkvenoj pripadnosti.  Upravo zbog ovoga razloga Crkva često stavlja riječi Svetoga pisma  u liturgiji. Pismo je, naime, najveći pojedinačni izvor liturgije.  Na primjer, učestalije pjevanje tekstova koji se baziraju na Svetom pismu na misama zasigurno bi bilo poboljšanje u odnosu na neke od glazbene kompozicije koje trenutno ispunjavaju mnoge zbirke liturgijskih pjesama, a koje se razlikuju samo po njihovom očitom nedostatku pravog liturgijskog odijeka.

Nastavlja se…

Najčešće zablude u vezi tradicionalne latinske mise

U ovome članku, kojeg sam preveo, navode se stvari koje većini ljudi nisu poznate.

Klasična/tradicionalna latinska misa nije produkt Tridentskog sabora iz 16 st.

Povijest tradicionalne latinske mise vuče svoje korijene od početka kršćanstva. Misa je prolazila kroz organski, postupni razvoj tijekom stoljeća. Prvi pisani zapis o molitvama latinske mise nalazi se u rukopisu iz 6. stoljeća tzv. Lavov sakramentarij.

Sveti papa Pio V uredio  je  rimski latinski misal i učinio ga univerzalnim. Uređivanje  misala je bila jedna od mjera Tridentskog sabora, stoga se tradicionalna latinska misa često naziva i „Tridentska misa“. Nakon toga, kao prije, male, postupne promjene su napravljene u misalu (knjizi koja sadrži tekstove i molitve Mise) kroz naredna stoljeća, a zadnje promjene su napravlje od strane blaženog pape Ivana XXII 1962.

1969. papa  Pavao VI proglasio je novi oblik mise (Novus Ordo Missae) koja je dizajnirana od strane imenovanog povjerenstva. Ona je temeljena na tradicionalnoj latinskoj misi, ali je donijela značajne promjene, posebno u darovnim molitvama – molitva ofertorija.

II. vatikanski koncil nije promijenio niti zamijenio tradicionalnu latinsku misu

Naime, tradicionalna latinska misa se služila tijekom Koncila. Sacrosantum Concilium, dokument koji je proizašao iz II. vatikanskog koncila, iznio je određene smjernice za promjene u misi. Dodatne direktive su dane u postkoncilskim dokumentima. Novi oblik mise (Novu ordo) je sastavljen nakon Koncila od strane povjerenstva i proglašen 1969. od Pavla VI.

Okrenutost svećenika prema narodu (versus populum) nije disciplina koju je uveo II. vatikanski koncil

Orijentacija svećenika prema Istoku (ad orientem) s narodom koja simbolizira zajedničku usmjerenost na Boga, je tisućljetna. To je norma za tradicionalni latinski obred i istočne obrede Katoličke crkve, kao i obrede Pravoslavne crkve.

Praksa okretanja svećenika prema narodu (versus populum) umjesto prema Istoku (ad orientem), postupno je uvedena kao eksperiment od strane nekih svećenika u 20 stoljeću. Ta praska je postala nepisano pravilo Novus Ordo mise, iako nigdje u dokumentima II. vatikanskog koncila ne postoje smjernice da se tako čini niti u Misalu proglašenog 1969. Prvi pisani spomen u nekom službenom dokumentu Crkve o mogućnosti okretanja svećenika prema narodu je iz 2000. godine. Taj spomen se nalazi u dokumentu Opća uredba Rimskog misala (br. 299).

II. vatikanski koncil nije uveo misu na narodnom jeziku

Kao što je već rečeno, Novus Ordo misa nije djelo II. vatikanskog koncila. U dokumentu Sacrosantum Concilium spominje se mogućnost prevođenja mise na narodni jezik. Međutim, Koncil je potvrdio da je službeni jezik Crkve lazinski. Prema tome, izvorni jezik Novus ordo Missae iz 1969. jest latinski, a prijevodi se izvode iz izvornog teksta.

Izvor: www.institute-christ-king.org