Kardinal Pell o nedavnim izjavama biskupa Fellaya

Kardinal Pell, koji je poznat po svojim tradicionalističkim stavovima, dao je intervju za Vatican Insider gdje je između ostalog odgovorio na pitanje što misli o posljednjim izjavama biskupa Bernarda Fellaya, vrhovnog generala Svećeničko bratstva Sveti Pio X.:

Novinar: Biskup Fellay je osudio papu Franju kao “jedinstvenog modernista”, tereti ga da je učinio stanje u Crkvi “10 000 puta gorim”, govoreći da je Crkva i prije njegovog izbora bila u katastrofalnom stanju. Što vi kažete na to?

Pell: Da budem pristojan, mislim da je to apsolutno smeće! Franjo je rekao da je vjerni sin Crkve i njegovo svjedočanstvo to pokazuje. On je vrlo, vrlo zabrinut za svakodnevni život ljudi, onih koji pate, onih kojima ne ide dobro i onih u koji su u teškim situacijama. On vjerni eksponat Kristovog nauka i Tradicije Crkve.

Novinar: Dakle, ljudi poput Fellay su pogrešno protumačili papu Franju?

Pell: Da, to je divovsko pogrešno tumačenje ! U stvari, lefebvristi – mnogi od njih – pogrešno tumače situaciju već desetljećima. Benediktu idu velike zasluge što se pokušavao izmiriti s njima, ali oni nisu odgovorili. Danas Crkva prihvaća Drugi vatikanski koncil. Ne moraš prihvatiti svaku jotu i naslov, ali to je dio život Crkve danas i nema put oko njega.

Farizej

Papa Franjo i poslušnost autoritetu

Papa Franjo – prošlo je više od pola godine pontifikata, pola godine turbulencije i neprestanog iščekivanje što će Papa reći, s kime će sad intervju imati, itd.

S tradicionalističke strane gledajući komentari su gotovo na sve Papine poteze bili uglavnom negativni. Gleda ga se ispod oko, svatko njih ispravlja Papu, daje svoje tumačenje, govore što bi trebao činiti, a što ne, itd. U svemu se osjeti jedan prijezir prema ovome pontifikatu koji nije ni počeo kako treba. Sigurno, kritika mora postojati – ali kada ta kritika ide u smjeru da se jedan novinar, bloger ili bilo tko drugi stavlja iznad autoriteta kojeg je postavio sam Krist, to svakako nije u redu. No, među tradicionalističkim krugovima toga ima i previše. I kao da se stvara jedna klima nepovjerenja prema Papi i traže se razlozi da ga se ne sluša.

Pričali su mi da se nešto slično događalo i na početku pontifikata papa Benedikta XVI., samo s modernističke strane – nastojao se potkopati autoritet sv. Oca putem njihovih stranica, blogova i slično. Nastojalo ga se prikazati kao radikalnog konzervativca, monarha koji je ostao u nekom pretkoncilskom dobu i kojeg nije briga za najsiromašnije i odbačene. A znamo da je to dijametralno suprotno istini. A papu Franju se nastoji prikazati kao radikalnog progresivca koji je pun „duha Koncila“, što je također suprotno istini.

Tako sam razgovarao s jednim mudrim čovjekom koji je dao zanimljivu opservaciju na temelju raznoraznih komentara o papi Franji i papi Benediktu. On je rekao da je zapravo tu Sotona na djelu (bunimo se kako modernisti negiraju postojanje Sotone, a i sami smo ga zaboravili). I bojim se da ima pravo. I Sotona djeluje sada s „desna“ – nažalost. Njemu je jedinom stalo da se stvori nepovjerenje prema Kristovu namjesniku i da stvori nove podijele unutar Crkve – jer zna Sotona – slušao je Isusa – kraljevstvo u sebi razdijeljeno ne može opstati.

Mudri čovjek je rekao da je svaki autoritet na neki način postavljen od Boga. To se posebno odnosi na Crkvu. Ako nema povjerenja prema Kristovu namjesniku onda i ako mu se izražava neposluh tj. ne poštuje se njegov autoritet radi tobože neke pravovjernosti , onda tu nešto nije uredu. Očito pravovjernost tu šteka.

Ne mogu reći za sebe nisam pao u ovu gore napast – jesam. Muči me to već pola godine. Na svaku Papinu riječ gledam s nekom dozom opreza, preispitivanja, tražim što je papa Benedikt rekao po istom pitanju i slično. I dosta molim da razumijem Papu i da mu ostanem vjeran.

Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?

Farizej

Gif reakcije na događanja za vrijeme sv. mise – II. dio

Kad me milost strefi za vrijeme pričesti

Kad neka teta dođe na misu u minici

Kada svećenik služi misu bez misnice, samo u albi

Kakvo je stanje u crkvi nakon dobre propovijedi

Kada nekomu zazvoni mobitel za vrijeme mise, a pobožna raja reagira

Kada svećenik počne propovijed o komunizmu

Kad je propovijed dosadna

Kada sam na misi od vjenčanja, a tete nisu baš prikladno obučene

Kada dođem na Misu preko tjedna, a samo jedan čovjek u klupi i ja ga znam

Kako se daje lemuzina kad stigne plaća

Kada baka pored mene pušta svoj predivan glas

Kad svećenik digne hostiju za vrijeme prikazanja i drži je u zraku malo duže nego inače

Prvi dio imate na linku ovdje.

Joseph Ratzinger o transsignifikaciji

[…] Ono što se odigrava u euharistiji objektivno je događanje a ne tek povezivanje što ga poduzimamo među sobom. Kad bi posrijedi bilo ovo drugo, euharistija bi bila samo povezivanje među nama; fikcija u kojoj bismo bili suglasni da “ovo” promatramo kao “nešto drugo”. Tada bi ona bila samo igra, a ne stvarnost. Njezino bi slavljeno imalo obilježje igre. Darovi bi bili samo privremeno “prefunkcionirani” u kultne svrhe. Nasuprot tome vrijedi ovo: ono što se ovdje događa nije “prefunkcioniranje” nego stvarna pretvorba; Crkva to naziva promjenom supstancije.

Time smo dodirnuli onaj spor koji je šezdesetih godina uzvitlao dosta prašine. Tada se govorilo da bi se euharistiju moralo ovako shvaćati: zamislimo da imamo komad platna o kojeg smo načinili zastavu države ili vojne regimente. Kao platno ono je ostalo isto, ali budući da je ovaj komad platna postao simbol nacije ili simbol regimente, moram pred njim skinuti kapu. On nije nešto drugo, ali označuje nešto drugo. Kasnije će biti pohranjen u nekom muzeju i nositi u sebi svu povijesti onoga vremena. Ovu se promjenu platna nazivalo transsignifikacija, njemački: promjena značenja, “prefunkconiranje”.

Ovaj nam primjer može ponešto pomoći da shvatimo kako se smještanjem u neki novi kontekst ostvaruje promjena. Ali primjer nije dovoljan. Ono što se u euharistiji zbiva s kruhom i vinom ide mnogo dublje; to je više od prefunkcioniranja. Euharistija prekoračuje prostor funkcionalnoga. Upravo je nevolja našega vremena što mislimo i živimo još samo u funkcijama, što sam čovjek biva svrstavan prema vrijednosti svoje funkcije i što svi mi možemo biti samo funkcije i funkcionari ondje gdje se poriče bivanje.

Značenje euharistije kao sakramenta vjere je upravo u tome što ona izvodi iz funkcionalnoga i pogađa u sam temelj stvarnosti. Svijet euharistije nije svijet igre; on ne počiva na dogovorima koje usuglašujemo i koje možemo i opozvati, nego je ovdje riječ o stvarnosti. To je bitno razlog zbog kojeg Crkva odbacuje prefunkcioniranje (“transsignifikaciju”) kao nedostatno i čvrsto zastupa “promjenu supstancije”: euharistija je stvarnija od stvari s kojima se svakodnevno susrećemo. Ovdje je istinska stvarnost. Ovdje je mjerilo, središte; ovdje susrećemo onu stvarnost kojom svi mi moramo naučiti mjeriti ostalu stvarnost. […]

Bog je s nama – Euharistija: središte života, Joseph Ratzinger, Verbum, 2005., str. 90-92