Muževnost i liturgija

U zadnjih godinu dvije dana pojavio se u SAD-u pokret ponovnog buđenja istinske katoličke muževnosti. U današnjoj feminiziranoj Crkvi, muškarci se ne osjećaju ugodno, o tome sam već pisao ovdje. Jedan od predvodnika toga pokreta u SAD-u je Samuel Guzman, predani laik, obraćenik, koji nastoji probuditi ponovno muškarce i oduševiti ih za vjeru putem svoga bloga The Catholic Gentelman. Samuel je uočio veoma jaku vezu između liturgije i muževnosti. Članak me oduševio i odlučio sam ga dati prevesti. Zahvaljujem M.C. na prijevodu. (Korekcije u prijevodu su dobrodošle, možete mi ih poslati na mail).

Danas želim započeti kontroverznu temu, znajući da mogu izazvati negodovanja. Želim razgovarati o muževnosti i liturgiji. (Upozorenje: ovo će biti dugo.)

Započet ću s nekoliko napomena. Prvo, liturgija nikad ne bi trebala biti kontroverzna tema, niti predmet politke, stranaka, osobnih povlastica, ili kulturnih prohtjeva. Nažalost, mnogi su od liturgije napravili osobnu igračku i time onemogućili izbjegavanje ovakvih razgovora.

Drugo, sva ova mišljenja su upravo to – samo mišljenja. Ja sam neobrazovani laik. Nisam ni teolog ni liturgičar. Ako želite dublju analizu liturgije pročitajte knjigu pape Benedikta Duh liturgije [Verbum izdaje novo izdanje te knjige, op. moja] . Dakle, ja sam muškarac i želim podijeliti s vama zašto mislim da je današnja liturgija manje muževna.

Konačno, da budemo na čisto, pohađam [tradicionalnu, op. moja] latinsku misu. Nisam sedevakantist, niti mislim da Novus ordo [redovni oblik – novi obred, op. moja] ima neke nedostatke, čineći time one koji prisustvuju takvoj misi, lošijim katolicima. Volim papu Franju, naše svećenike, i Katoličku Crkvu. U redu, krenimo na probleme.

Moje iskustvo

Kako sam obraćenik želim započeti s nekoliko svojih iskustava. Na posljednjim fazama moga puta prema Rimokatoličkoj Crkvi, proveo sam dosta svoga vremena družeći se s anglikancima, redovno sudjelujući na liturgiji u sjemeništu i crkvi u blizini moje kuće. Ovi anglikanci svoju liturgiju shvaćaju veoma ozbiljno, a službe vode lijepo i s poštovanjem.

U stvari, liturgija je djelovala toliko katolički, da me natjerala da dublje proučim zašto anglikanci nisu više katolici. Ostatak priče je izvan dometa ovoga članka, ali poanta je, da sam u katolicizam ušao s iskustvom smjerne i uzvišene liturgije, primanja pričesti na klecalu  i atmosferom svetosti.

Napokon, nakon mjeseci proučavanja katoličkog nauka, ohrabrio sam se da prisustvujem katoličkoj misi. Nisam imao pojma kako misa izgleda, ali sam barem očekivao uzvišeniju i ljepšu službu nego što je to bila anglikanska. Ipak, katolici imaju Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, dok anglikanci nemaju pravu stvar.

Jedne nedjelje, moja supruga i ja otišli smo u prekrasnu župu u španjolskom stilu  u blizini našeg doma. Ono što je uslijedilo, otvorilo nam je oči, i iskreno, bilo pomalo razočaravajuće. Glazba je, u najboljem smislu te riječi, bila kičasta – svirali su plitke pjesmice na klaviru i gitari. Oltar je bio ogoljen i prazan. Tamo gdje je nekoć bio predivan visoki oltar (postoji njegova slika iza crkve) danas je čudan komad stakla s prelijevajućim bojama. Svećenikova odjeća izgledala je kao prugasta plahta. Čak je i jezik bio daleko od onog sakralnog – gotovo prilagođen vrtićkom uzrastu. Kada je došao red na obred pričesti, par laika je prišlo naprijed kako bi je podijelili, a župljani su je primali stojeći i na ruke.

Sve ovo je bilo u potpunoj suprotnosti s onim što sam doživio na konzervativnoj anglikanskoj misi. U ovom slučaju, anglikanci su u potpunosti više katolici od samih katolika.

Ovakvo iskustvo bilo mi je teško probaviti. Intelektualno, znao sam koliko je jaka misa iz mojih proučavanja katoličke doktrine. Kad sam je napokon iskusio, bila je daleko od uzvišenog iskustva. Naprotiv, obična i banalna. Nekoliko mjeseci nakon što smo primili sakrament sv. Potvrde, moja supruga i ja prisustvovali smo [tradicionalnu, op. moja] latinskoj misi.

Gdje su muškarci?

Prijatelj, koji je irski katolik, rekao mi je da se njegov djed, koji je radio u rudniku ugljena, ustajao prije zore kako bi sa svojim kolegama prisustvovao misi u 5.00 sati. Ovi su ljudi shvaćali vjeru ozbiljno i voljeli su svetu misu. No, nisu bili jedini. Župe su u prošlosti bile pune muškaraca koji su svetu misu smatrali muževnom, inspirirajućom i nečim za što vrijedi žrtvovati svoje vrijeme.

Nekoliko desetljeća poslije, na većini misa u župi dominiraju žene. Žene su čitači, pjevači pa i ministranti. Osim svećenika, rijetko se može naći muškarac koji sudjeluje u liturgiji,

Zbog čega se ovo događa? Ja nisam školovani liturgičar i ne mogu ponuditi preciznu dijagnozu. Mnogi drugi su s tim napravili dobar posao, uključujući i Papu Benedikta. Umjesto toga, ponudit ću sedam razloga koji mogu biti uzrok tomu zašto muškarci više ne vole misu.

1. Nedostatak reda

U izvanrednom obredu [tradicionalnoj latinskoj misi, op. moja], postoji tek nekoliko liturgijskh iznenađenja. Obred slijedi set uzoraka koji se lako nauče, uz nekoliko promjena u određenim razdobljima. Služba svećenika i ministranata je disciplinirana i uredna, i misa izgleda isto ma gdje se našli. Ukratko, misa po izvanrednom obredu je stroga, disciplinirana i skoro militaristička u svojoj preciznosti.

Kao kontrast, Novus Ordo je mnogo više prilagodljiv. Svećenik može izabrati nekoliko različitih Euharistijskih molitvi, pokajnčki čin na početku mise može biti, a i ne mora, napomene i obavijesti su uobičajene kad se završava ili počinje molitva. Izvanredni djelitelji pričesti nisu nužni, ali su gotovo uvijek tu, iako je na svagdašnjoj misi deset ljudi.

Novus ordo može biti prekrasan i uzvišen, a nekad može biti i izuzetno siromašan. Činjenica je, nikad ne znaš što možeš očekivati. Razlika između ove dvije forme mise je u biti razlika između objektivnosti  i subjektivnosti.

2. Više nije isključivo za muškarce

Radikalni feminizam je osigurao da više i nema uloge koja je ostala isključivo za muškarce. Tamo gdje su muškarci i žene imali distinktivne i isključive uloge, danas su te granice izblijedile. Nažalost, ovo blijeđenje dospjelo je i u liturgiju. Nekoć je biti ministrant bila velika čast. Čak je smatran i prvim korakom ka svećenstvu. I ako dječak ne bi postao svećenik, iz prve je ruke imao jedinstvenu priliku doživjeti dostojanstvo i muževnost svećeničkog poziva.

Danas djevojčice mogu biti ministranti, a dječaci nisu više zainteresirani. To je isto kao da djevojčice igraju u muškom nogometnom timu – istom potkopava muževnost. Iako će možda ženama to biti teško razumljivo, isključivo muške uloge zdrava su stvar za dječake. Doslovno, dječaci trebaju biti dječaci, i trebaju učiti od muževnih muškaraca.

Kao dodatak temi ženskih ministranata, osobita uloga svećenika, koji je, naravno, muškarac, obezvrijeđuje se, ulaskom laika u liturgiju. Činjenica da žene sada dijele sv. Pričest ili čitaju Evanđelje, odmah čini liturgiju manje muževnom.

Može se reći da je svećenstvo i danas isključivo muški posao. No, ako počnemo dijeliti svećeničke dužnosti laicima, više nije važno što žene ne mogu biti ređene za svećenstvo. One svejedno mogu raditi posao svećenika.

3. Sentimentalna glazba

U mnogim župama glazba je bezvučna. Više odgovara skupu Greenpeace-a nego hramu Gospodnjem. Užasno je slatka i sentimentalno pahuljasta, da je ne bi nijedan zdravorazumski čovjek poželio pjevati. Riječi se svode samo na naše osjećaje i rabe se neodređene dvosmislice kako bi se opisao naš odnos s Bogom. Naravno, veliki broj župa radi na rješavanju ovog problema, ali većina je još uvijek zapela u toj potištenosti.

Ne spominjem glazbu samo da bih cjepidlačio. Glazba puno doprinosi atmosferi Mise. Slava pjevana tonom koji zvuči kao pjevana tema za dječju seriju Moj mali poni, tivijalizira izvor i vrhunac katoličkog života.

Naprotiv, prelijepa, uzvišena, drevna i muževna glazba kao što je gregorijansko pjevanje (na koje nas je II. vatikanski koncil pozvao), ima uzvšen ton koji inspirira uzdizanje razuma i srca k Bogu.

4. Svećenik okrenut narodu

Iskreno, većina ljudi ne smatra ovo velikim problemom. A i ako je problem, nema veze sa muževnošću, je li tako? Pogrešno. Ovo je veliki problem.

Kada svećenik gleda u istom smjeru u koji gleda narod (ad orientem) jasno je da je on posrednik između njih i Boga. On je prije svega predstavnik Božjeg naroda. Stoji u međuprostoru i prinosi žrtvu za nas i naše grijehe – nešto što mi ne možemo. On je kapetan, koji nas vodi prema nebu.

Osim toga, cijela kongregacija je okrenuta prema nekomu: Isusovoj prisutnosti u taberankulu. Nadalje, veoma je jasno tko je prava “publika” na Misi (hint: nismo mi). Kada je svećenik okrenut prema narodu (versus populum), okreće cijelu misu prema unutra, prema nama i prema našim iskustvima i osjećajima prema Bogu. Okreće objektivnu i transcedentalnu stvarnost u samoreferencijalno djelovanje.

Okretanje “glavnog igrača” na misi, predstavnika Isusa Krista, prema ljudima je kao da zapovjednik vojske uđe u bitku unatraške. Nema smisla. To okreće akciju prema objektu kojemu nikada nije bilo namjenjeno.

5. Osjećaj drevnoga je izgubljen

Muškarci vole tradiciju. Dok žene osjećaj zajedništva doživljavaju kroz razgovore, muškarci ga doživljavaju kroz zajedničko djelovanje. Muškarci će radije podijeliti bojni poklič (Hooah!) nego razgovarati uz šalicu čaja. Zbog ovoga muškarci radije vole bratske zakone i zajedništvo vojske.

Drevna djelovanja su neodvojivi dio izvanrednog obreda. Kod kuće imam misal koji sadrži stranice drevnih rukopisa o sv. Misi. 900. godine poslije Krista red mise se nije se puno razlikovao od današnjeg [vjerojatno se misli na izvanredni oblik, op. moja]. Kada postanete svećenik staroga obreda, doslovno ulazite u klub star stoljećima, koji ima svoje tajne znakove i djelovanja. Uloga naroda je, također, nepromijenjena.

Postoji osjećaj sudjelovanja s Crkvom kroz stoljeća, kojeg muškarci trebaju (a rekao bih i žene, također). Kao muškarci trebamo znati da klečimo isto kao što je sv. Ignacije Lojolski klečao. Želimo biti precrtani u stvarnost koja je veća i starija od nas, kao da smo primljeni u tajno društvo.

Dok se raspravlja o tome je li novi obred predstavlja problem ili ne, činjenica je da u njemu nema ništa drevnog. Točnije, promjena je pravilo igre . Čak i riječi Novus ordo znače “novi” redoslijed (red).

Ako proučavate sadržaj Mise, primjetite koliko su se molitve promijenile. Pa i da se nisu molitve promijenile, atmosfera na misama u mnogim župama je novija i inovativna. Nikad ne znate što vas može dočekati. Nema osjećaja drevnog ni zajedništva. Negdje se drže za ruke za vrijeme “Oče naš”, a negdje ne. Negdje se pak ne pruža ruka kao znak mira, negdje da.

Muškarci ne vole ovu nepredvidljivost. Mi čeznemo za redom, i što je tradicija koja oblikuje naše djelovanje starija , to je bolja.

6. Nema latinskog

Sviđalo se to vama ili ne, latinski je jezik Crkve. To nije nešto što se treba prezirati i što je područje nekolicine ekstremnih tradicionalista. To je nešto što je esencijalno kod nas katolika.

I pogodite što: latinski zvuči tako muževno. Snažan je i konkretan u svom ritmu.Credo in unum Deum. Omnipotens Deus. Adveniat Regnum Tuum.  Ukidanje latinskog u misama nije bio predmet II. vatikanskog koncila. Pročitajte dokumente. II vatikanski koncil pozvao nas je na “latinsku” misu.

Osim toga, latinski daje dozu drevnog, starog, tradicionalnog koje sam maloprije spomenuo. Spriječava stalno mijenjanje i prevođenje mise kako bi se ostalo u koraku s promjenjivim prohtjevima dijalekata.

Iako se možda čini čudno i strano na prvu, muškarci su kao nacrtani za snagu latinskog. Na neki način, mi i želimo učiniti misu stranom, kao da kročimo na neko posebno, a ne jednostavno mjesto. Latinski daje zdravi osjećaj dezorijentacije kada stupimo na posvećeno mjesto.

7. Žrtva je umanjena

Misa je ponovno proživljavanje kalvarijske žrtve, nažalost, ta stvarnost ne postoji u mnogim misama. U nekim crkvama uopće ne postoji križ u blizini oltara. Umjesto toga, misa je shvaćena kao “zajednički objed”.

Ovo oslabljuje misu, čije je središte uvijek Kristova žrtva, gledajući njegovu žrtvu ona nas reinspirira da i mi činimo svoje žrtve. Muškarcima se sviđa koncept žrtve. Želimo da nas se poziva na nju. Ne želimo zajednički objed. To možemo napraviti u najbližem pubu.

Micanje, ili umanjivanje, elemenata žrtve otjeralo je muškarce iz crkve.

Zašto je ovo važno

Možda ovo čitate i mislite da se samo iživljavam i kritiziram sve što se tiče uobičajene mise i onih koji idu na nju. No, to naprosto nije istina. Volim misu i zato želim da bude najbolja što može. Djelovanje vrijedno Njega.

Uzeo sam si vremena i napisao ovaj članak jer vjerujem da uzvišena liturgija nije samo opcija. Ona je sve, i kakva bude “kvaliteta” liturgije, takva će biti i Crkva.

Misa je, doslovno, inkarnacija vjere. Lex orandi, lex credendi. To je mjesto gdje se sureću vjera i naša realnost, mjesto gdje iz prve ruke susrećemo vjeru. I zbog ovoga, nema ništa važnije u Crkvi nego se dramatično okrenuti svetosti liturgije. Razlog zbog kojeg 50% katolika ne vjeruje u stvarno prisustvo Isusa Krista je taj što idu na mise koje im to ne govore, ne samo kroz riječi nego ni preko svećenika ni služenja.

Osobito govorim muškarcima. Možemo se mi uključiti u razne programe, klubove, molitvene zajednice, čitati knjige, itd., ali ako je liturgija slaba i banalna (otrcana), muškarci ovu ljepotu neće stvarno voljeti. Bit će zbrkani i u, najboljem slučaju, na pola uronjeni. Naravno, da bi muškarci, bez obzira na ovo, trebali ići na misu, ali činjenica je da nas neće inspirirati za svetost niti veliku žrtvu.

Ako se vratimo na smjernu i svetu liturgiju, garantiram da ćemo vidjeti dinamičnu promjenu u Crkvi: povećanje obraćenja, više poziva, i muškarci će ponovno preuzeti vodstvo po pitanju vjere.

Samuel Guzman | The Catholic Gentleman

Zašto ne ministrantice: tradicija i ređenje žena [3. dio]

 Cijeli serijal

Kao što sam napomenuo, kada je Kongregacija za bogoštovlje dozvolila ženama ministrirati, navela je dva važna problema u vezi toga: loše je za zvanja, i oprečno Crkvenoj tradiciji. Drugim riječima, ministrantice su loše zbog društvenih razloga, i loše zbog teoloških razloga. Bavio sam se društvenim problemom, načinom na koji djevojke koje ministriraju potkopavaju pozive u svećenstvo, u prošlom članku. Fundamentalniji problem, koji nije potpuno zaseban, je što je krivo s tim u teološkom smislu: zašto je tradicija Crkve protiv toga. Nikada nije bilo – čak ni danas – službeno preporučeno ili poticano; do 1992. je bilo zabranjeno. Postoje li dobri teološki razlozi za ovo?

Teološki problem ministrantica je povezan s nemogućnosti ređenja žena. Ukratko, ako se žene ne mogu zarediti, nije prikladno da pomažu kod oltara u kvazi-kleričkoj ulozi ministranata. Ako postoje dobri razlozi, nasuprot pukom povijesnom slučaju, zašto se žene ne mogu zarediti, onda bi bilo prirodno da ovi razlozi vrijede i protiv ministrantica.

Uvijek se tijekom rasprave o ređenju žena ističe da je Krist izabrao samo muškarce za apostole i, stoga, za svećenike. Bl. papa Ivan Pavao II. ističe s velikim naglaskom da je ovo bila “suverena odluka”, a ne rezultat društvene konvencije. Predložiti da je u odluci poput ove naš Gospodin bio rob društvene konvencije je povijesno apsurdno (pogledajte njegova ostala djela i riječi), i da je to istinito potkopalo bi cijelo evanđelje: ako možemo odbiti ovu odluku na temeljima ovoga, što bi onda ostalo? Pa ipak, prirodno je pitati se zašto je naš Gospodin donio ovu odluku, i Ivan Pavao odgovara davajući nam teološki diskurs o prirodi i ulozi ženstvenoga u ekonomiji spasenja. Ovo radi u “Mulieris Dignitatem” (“O dostojanstvu žene”, 1988.), i poziva se na ovo u “Ordinatio Sacerdotalis” (1994.) kada čini izričitim stalni (i zbog tog razloga nepogrešiv) nauk Crkve da Crkva nema moć za ređenje žena. Ukratko, zbog toga što muškarci i žene imaju drukčije karaktere i drukčije uloge u povijesti spasenja i Crkvi, kao što je odlučio Bog, Bog je ustanovio činjenicu da Sveti red ne može biti podijeljen ženama.

Na dnu toga postoji veza između Kristove uloge Svećenika i Žrtve i njegove muškosti. Zapravo, bilo bi čudno da ne postoji, pošto svećenička uloga i žrtvovanje sebe za zajednicu odgovaraju muškoj ulozi u ljudskom društvu, o čemu sam govorio u prošlom članku. Svećenik kao alter Christus mora biti muškarac jer preuzima ovu ulogu. Kler oko oltara i ministranti također sudjeluju u ovoj ulozi, i zbog tog razloga je prikladno da i oni budu muškarci.

Zaista ne treba dug lanac rasuđivanja da se vidi primjena nauka o muškom svećenstvu na ministrantice. Nije moguće zarediti žene zato što to nije prikladno njihovoj prirodi: služiti Misu nije dio njihove uloge u Crkvi. Ako je sasvim nemoguće da žene služe Misu, nije prikladno ni da žene i djevojke pomažu svećeniku u ulozi ministranta. Ministrant igra ulogu klerika: laici ministriraju kada klerik nije dostupan. To je kvazi-klerička uloga, i nije u redu da žene igraju ulogu klerika.

Teologija nije matematika: teološki argumenti ne napreduju pomoću deduktivnih silogizama. Ovdje imamo slučaj da je nešto, kao što su skolastici stalno govorili, “inconveniens”: nezgodno, neprikladno, nepodobno. Jednostavno je neprikladno da djevojke ministriraju, zato što to ide protivno ženskoj ulozi. Na isti način bi bilo neprikladno da je naš Gospodin bio rođen od žene koja nije djevica, da je tijelo Gospino bilo ostavljeno u grobnici i tako dalje. Reći da ide protiv simboličke i zaista ontološke struje ekonomije spasenja i uloga koje je Stvoritelj dodijelio spolovima je dovoljno. To se ne bi trebalo činiti.

Ali ne vjerujte mi na riječ; poslušajte ovaj vrhunski govor oca Briana Harrisona (MP3) koji je održao u svjetlu odluke dopuštanja ministrantica 1992. Njegove praktične poante na kraju su obuzeli događaji, ali njegova teološka analiza je pronicljiva. Kao što ističe, savršeno je jasno da postoji veza između želje za ministranticama i želje za ženske svećenice, i da najozbiljniji zagovornici ministrantica nisu slijepi na ovu vezu. Ako djevojke mogu imati kvazi-kleričku ulogu ministrantica, ovo služi da potkopa nauk Crkve da se žene ne mogu rediti.

Nauk bl. Ivana Pavla II. o različitim ulogama muškaraca i žena u ekonomiji spasenja je jednako istinit kad se Misa služi po redovnom obliku ili izvanrednom obliku. Poseban značaj ovog problema za izvanredni oblik je to što je izvanredni oblik “tradicionalna misa”: Misa služena, kao što to opisuje Summorum Pontificum, po Crkvenim “prijašnjim liturgijskim tradicijama”. Ovo je Misa u kojoj se pridržavamo tradicija koje su bile aktualne za cijelu Crkvu do prije vrlo malo vremena. Ovo su dobre tradicije, i dobro je za Crkvu da budu sačuvane. Ako su u nekim kontekstima izgubljene, posebno je dobro da budu sačuvane u drugim. Sami dokument koji dopušta djevojkama da ministriraju opisuje muško ministriranje kao “plemenitu tradiciju”, i upravo za očuvanje tradicija poput ovih je Misal 1962. očuvan – i to očuvan u svojoj cijelosti.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Zašto ne ministrantice: zvanja [2. dio]

Cijeli serijal.

Kao što sam rekao, Crkveni dokumenti koji dopuštaju ministrantice čine to s vidljivim oklijevanjem, navodeći dva razloga: “plemenitu tradiciju” Crkve u vezi ovoga i važnost muških ministranata za svećenička zvanja. Ovdje ću se prvo baviti potonjim, jer je manje fundamentalan. Svejedno, on je očito stvar znatne brige sljedećim prefektima Kongregacije za bogoštovlje, čak i kad je znatan problem dopuštanja ministrantica već riješen. Zašto su tako zabrinuti?

Ministriranje je izvanredno intimno sudjelovanje u Svetoj žrtvi. Ako niste to radili kao dijete ili odrasli čovjek, morat ćete mi vjerovati. Ministrirao sam (Novus Ordo) na mahove kao dijete, i naučio sam ministrirati EF [Extraordinary Form – izvanredan oblik mise tj. misa po misalu iz 1962.] kao odrasli čovjek. To nas na određeni način čini suradnikom svećenika. Možete vidjeti i čuti više toga što se događa, mehanike obreda, takoreći, i ovo također služi za još veće naglašavanje stvari koje ne možete vidjeti ili čuti. Možete rukovati s više svetih stvari korištenih na oltaru, i ovo služi za još veće naglašavanje svetih stvari koje ne smijete dirati. Osim ako nemate nikakav osjećaj za sveto, svjesni ste koliko je privilegirana vaša pozicija: pozicija sluge obreda i svećenika. Ovo služi za još veće naglašavanje privilegije svećenstva: ne privilegije slobode, bilo koje vrste tiranije ili kreativnosti, nego privilegij službe, služenja na najintimniji način najvećem Gospodinu od svih. Ukratko, ministriranje daje razumijevanje i zahvalnost svećeničkom pozivu.

Ovako je u kontekstu tradicionalne mise, puno više nego u kontekstu Novus Ordo mise. U izvanrednom obliku ministrant ima puno više za raditi i govoriti, i njegova je uloga puno važnija i različitija od uloge zajednice. Ali svejedno, ovo vrijedi i za novus ordo misu. Prikladno je, prirodno i neizbježno da je ministriranje plodno tlo za svećenička zvanja.

Oni koji su za ministrantice mogu ovo prihvatiti i reći da možemo imati ministrante obaju spolova. Pa, u najboljem slučaju ovo smanjuje broj dječaka ministranata, no u stvarnosti posljedice su drastičnije od toga. Kada djevojčice počnu ministrirati, dječaci postaju nevoljki za to.  Ovo možete vidjeti u mnogim župama diljem svijeta, gdje, ako se ne pazi, ministriranje može postati isključivo ženska okupacija.

Ovo je zbog muške psihologije. Mnogo je napisano o ovome, pa ću čitatelja usmjeriti na druge izvore i pružiti vrlo kratki sažetak onog što mi se čini da ima smisla. Temeljni problem je što se muškost pravi ili postiže, ne rađa se. Posebna uloga žena u društvu je očito utemeljena na njihovoj reproduktivnoj ulozi. Njihova uloga u stvaranju djece je presudna, dugoročna i opasna. Zbog ova tri razloga one zaslužuju (i trebaju) podršku i poštovanje. Muška uloga u reprodukciji je vrlo različita:  trenutna je i sigurna. Ako se muškarci trebaju povezati sa korisnom ulogom u društvu koja im daje pravo na poštovanje – ako se neće samo glupirati – mora postojati nešto drugo. Moraju biti uvjereni da uzmu mušku ulogu koja ih može, gdje društvena i instinktivna poticanja djeluju u skladu na strukturiran način, staviti u odnose i dati im da prihvate svoj dio opasnih poslova (za koje su, naposljetku, fizički dobro prilagođeni). To dobrovoljno prihvaćanje opasnih stvari je najočitije muška osobina, i nešto što dječaci rade da dokažu svoju muškost, kako bi ih njihova grupa prijatelja prihvatila kao muževne osobe.

Ovo je osnova gotovo svakog ruganja dječacima na igralištu koje ste ikada čuli. Dječaci imaju urođeni strah od svega što je za slabiće, od svega kukavičnog i ženstvenog (kada je povezano sa njima). Njih obvezuju iznimno snažni nagoni i pritisak prijatelja da izbjegavaju ove stvari kako bi uspostavili svoju potvrdu muškosti. Ovo je savršeno i zdravo, i dok se feministkinjama možda ne sviđa, to je nešto s čime trebamo živjeti. Iz toga slijedi da su dječaci posebno nevoljki činiti stvari zbog kojih bi izgledali glupo ili ženskasto.

Religija se lako može okarakterizirati kao nešto što je za slabiće. Ako ne želimo potpuno izgubiti muškarce iz naših zajednica, i iz nade spasenja, vrlo je važno da se borimo protiv ovakvog viđenja. Prava religija nije nešto za slabiće, zapravo: ona je ozbiljna, teška i opasna. Pravim muškarcima pristaje da budu uključeni u nju, i dječaci mogu biti ponosni vezajući se s njom. Dječaci izviđači koji hodočaste u Chartres se mogu ponositi s tim što čine zbog fizičke zahtjevnosti. Dječaci koji ministriraju na Misi mogu također zbog toga biti ponosni, jer pridružujući se ministrantskoj grupi oni se pridružuju grupi isključivo za muškarce, u kojoj ih muškarci uče važnoj, teškoj i muškoj ulozi. To barem vrijedi tamo gdje ministriraju muškarci.

Ovakvo viđenje ministriranja je vrlo brzo uništeno ženskom upletenošću. Dječaci normalne psihološke situacije se vrlo brzo počnu osjećati nelagodno zbog ovoga, i vidimo spiralu feminizacije. Sad, ovo nije teološki problem: ovo proizlazi iz nepredviđenih slučajeva psihologije i društvene konvencije. Ovaj tip argumenta poziva odgovor: “Ne bi trebalo biti tako!” Pa, šteta, tako je. Moramo živjeti u pravom svijetu; moramo doseći ljude gdje jesu.

Ovdje Michael Voris priča o muškosti i katoličanstvu, i ženskim ministranticama. Ističe glavne stvari kao i ja, i na određen način ih proširuje.

 

 

Preporučam vam govor dr. Leona Podlesa, autora knjige “The Church Impotent”, u kojem priča puno opširnije i dublje o problemu feminizacije Crkve i učinka koji on ima na mušku uključenost. Možete preuzeti MP3 datoteku ovdje. Između ostalog, ističe da što je kršćanska crkva liberalnija, to je manje ljudi u zajednici; tradicionalna misa, nasuprot tome, privlači 50% muškaraca. Podles ističe nešto očito: muškarci će nekad rađe umrijeti nego ispasti nemuževni: zaista, to se stalno događa. Mislite li stvarno da možete učiniti Crkvu nježnom i ženskastom i još ih uvijek privlačiti?

Podlesovu knjigu možete pročitati na internetu ovdje; ona se bavi problemom na povijestan i teološki način; nisam siguran slažem li se u cjelini s njom, ali ona sigurno daje problemu puno širi kontekst.

Feministi će mrziti ovaj argument zato što mrze spolno određene društvene uloge. Međutim, ovo je povezano s većim problemom: teološkim problemom, i malim problemom primanja žena na svećeničko ređenje. S tim ću se baviti u sljedećem članku.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Zašto ne ministrantice [1.dio]

Ne volim vidjeti ministrantice, jednostavno ne volim. To mi je neprirodno i aludira na svećenice.  Jednostavno nije u katoličkom duhu i veoma je odbojno. Zbog toga sam odlučio objaviti prijevode tekstova predsjednika Latin Mass Society of England and Wales, Josepha Shaw koji je ove tekstove napisao na svom blogu lmschairman.org. Tekstovi vrlo dobro razrađuju tu problematiku. Napisani  su 2011. godine.  Slijedi prvi dio. Zahvaljujem I. B. na prijevodu.  Cijeli serijal.

Nedavni naputak Universae Ecclesiae o interpretaciji motuproprija Summorum Pontificum je objasnio kako se razne liturgijske dozvole koje su donesene za prijelazne misale i Novus Ordo od 1962. ne odnose na slavlje usus antiquiora, tradicionalne mise, u slučaju da su u sukobu s rubrikama misala iz 1962. Postoji određena količina toga što ovo uključuje ili isključuje, ali to uključuje pravilo na snazi 1962. koje zabranjuje ženama da ministriraju kod oltara. Ako nema muškaraca ili dječaka da ministriraju, žena može govoriti odgovore i zvoniti zvono s pričesne ograde: nijedna žena ili djevojka ne bi smjela ići u prezbiterij tijekom svete mise, kada se slavi po misalu iz 1962. Legalno stajalište je jedna stvar, a  bit ovog pravila je nešto drugo.

Kao što je dobro poznato, ministrantice su dozvoljene 1992., nakon duge kampanje neposlušnosti prema Crkvenim normama. Dozvoljeno je s priličnim oklijevanjem, i motivacija je očito bila izbjegavanje skandala javnog ratovanja zbog te teme:  papa Ivan Pavao II. nije bio baš uvjeren da je to dobra ideja. Presuda Kongregacije za bogoštovlje iz 1994. to ograđuje s upozorenjima i ograničenjima koja su još na snazi. Dopustivši mogućnost ministrantica, ona govori:

2) Sveta Stolica poštuje odluku određenih biskupa zbog specifičnih lokalnih razloga na temelju odredaba Kanona 230 #2. Doduše, u isto vrijeme Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga će obveza podupiranja takvih grupa ministranata uvijek postojati.

3) Ako u nekoj biskupiji, na temelju Kanona 230 #2, biskup dopusti da, zbog određenih razloga, žene mogu također ministrirati, ova odluka se treba jasno objasniti vjernicima, u svjetlu gore navedenog pravila. Također se treba razjasniti da se pravilo već naširoko primjenjuje činjenicom da žene često služe kao čitači u liturgiji i da se također mogu pozvati za dijeljenje hostije kao izvanredne djeliteljice pričesti, kao i da obavljaju druge funkcije, sukladno odredbama istog Kanona 230 #3.

4) Također se mora jasno shvatiti da liturgijske službe spomenute gore vrše laici ex temporanea deputatione, u skladu s presudom biskupa, bez da laici, bili oni muškarci ili žene, imaju ikakvo pravo vršiti ih.

Ovo pravilo protiv ministrantica nije neka zaboravljena rubrika Srednjeg vijeka: bila je dio Opće uredbe Rimskog misala kada je novi misal bio izdan 1970., i dio novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. (iako su neke nejasnoće, koje su proizašle iz ideje da laici zamjenjuju institucionalizirane akolite, naposljetku dovele do presude iz 1992.). Restriktivnu narav dokumenta iz 1994. je ponovila Kongregacija za bogoštovlje 2001. godine. Uistinu, ponavljajući da samo biskup ima pravo odluke o dopuštanju ministrantica, bez obzira na odluke susjednih biskupa, ponavljajući važnost muških ministranata za promociju vokacija kao i činjenicu da nikakvo pravo ministriranja nije ustanovljeno, naglasila je da svećenici nikada ne mogu biti natjerani na njihovo korištenje [ministrantica]:

U skladu s gore navedenim naputcima Svete Stolice takva dozvola ne može ni na koji način isključiti muškarce ili, posebno, dječake iz ministrantske službe, niti može zahtijevati da svećenici te biskupije koriste ministrantice, jer “uvijek će biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju”.

Drugim riječima, ako bilo koji biskup ili svećenik odluči ne koristiti ministrantice, to bi bilo ne samo u skladu s tradicijom Crkve, nego bi imalo i potporu od najviših autoriteta Crkve, koji smatraju takvu odluku a priori “vrlo prikladnom”.

Ovo su naravno zakonski, a ne teološki orijentirani tekstovi, pa se razlozi protiv ministrantica mogu ovako sažeti: naime, “plemenita tradicija” Crkve i promocija zvanja. Oba su ispravna i od velike važnosti, ali netko se može još uvijek pitati: zašto Crkva ima ovu tradiciju i zašto je ovo važno za zvanja? Osvrnut ću se na ove teme u dva zasebna članka.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Pričest na ruku: eksperiment i objašnjenje

U tijelovskoj smo osmini pa bi bilo prikladno da se nešto kaže o pričesti na ruku. Smatram da je pričest na ruku jedan od razloga zašto sve više ljudi ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isus Krista pod prilikama kruha i vina. Kako to obično u našoj Majci Crkvi biva, iznimka postane pravilo, tako je i indult Pavla VI postao jednako vrijedan općoj praksi pričesti na usta. Pričest na koljenima je danas rijetka pojava jer za to uvjeta u crkvama praktički više i nema.

Kao što sam prije pisao, pričest na ruku okreće smisao liturgije, gubi se žrtveni karakter i kristocentričnost, naglašava se gledište gozbe i naglasak je na zajednici.

Često se vodi debata da li mrvice hostiji ostaju po rukama i da li padaju na pod te bivaju zgažene. Kako se sam više puta osvjedočio kada sam ministrirao, svećenik je koristio pliticu za pričest i redovito bi na njoj ostajali komadići hostija, koje bi on kasnije konzumirao pri purifikaciji posuđa.

No, da se zaista uvjerimo u prosipanju mrvica koje su također Tijelo Kristovo, potrebno je stvari sagledati pobliže.

Gabriel Castillo aktivni je laik katolik. Većinu svoje aktivnosti je uložio u evangelizaciju putem video uradaka na Youtube i na drugim servisima. On također veliki borac za pobožnost i sakralnost u liturgiji te promotor pričesti na koljenima.  Neki od njegovih kanala na koje se može pretplatiti za praćenje su: True Faith TV, GabiAfterHours, TheChurchMiltant i Goodness Reigns Film School. Ima jako korisne uratke, preporučam gledanje i dijeljenje. Posjetite i njegovu stranicu truefaith.tv.

Gabriel je napravio jedan eksperiment o tome što se događa s hostijom kada ju osoba  primi na ruku. Rezultati su više nego iznenađujući. Drugi video je o pričesti na koljenima, jako zanimljiv također. Prilažem i treći video koji je prikladan uz ovu temu. Nažalost, nemam vremena napraviti titlove za ove videe, ali većina vas razumije engleski. Pogledajte.

Lex

Poslanje Duha Svetoga

Kad je Gospodin Isus dao svojim učenicima vlast da preporađaju ljude, rekao im je: Idite i naučavajte sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Bog je obećao po prorocima da će izliti Duha Svetoga na svoje sluge i službenice da bi mogli vršiti proročku službu. Zato je i sišao na Sina Božjega kad je postao čovjekom. Po njemu se nastanio u ljudskom rodu, i počiva u ljudima i prebiva u Božjem stvoru. Duh Sveti u ljudima vrši Božju volju i preobražava ih od stare grešnosti u novi život po Kristu.

Sveti Luka izvješćuje kako je taj Duh poslije Kristova uzašašća, zapravo na blagdan Duhova, sišao na učenike. On ima vlast da sve narode uvede u život i da započne novi zavjet. Duh je ujedinio različite narode da bi svi jezici složno slavili Boga. On je prikazao Bogu Ocu prvine svih naroda.

Stoga je Gospodin obećao poslati Zagovornika (Tješitelja) koji će nas privesti k Ocu. Kao što se od brašna bez vode ne može umijesiti tijesto, ni pripraviti jedan kruh, tako ni od nas mnogih ne može postati jedno tijelo u Kristu Isusu bez nebeske vode. Kao što suha zemlja bez vlage ne može donijeti roda, tako ni mi koji smo bili kao suho drvo nikada nećemo bez nebeske kiše donijeti prave plodove.
Tjelesa su se naša ujedinila po onom pranju koje daje neraspadljivost, to jest po sv. krštenju, a Duh Sveti ujedinjuje naše duše.

Duh je Božji sišao na Gospodina Isusa, i to Duh mudrosti i razuma, Duh savjeta i jakosti, Duh znanja i pobožnosti i Duh straha Božjega. Krist ga onda predaje svojoj Crkvi šaljući ga kao Zagovornika na svu zemlju, gdje je po Gospodinovoj riječi đavao pao kao munja. Zato nam je potrebna Božja rosa da se ne zapalimo i da ne ostanemo besplodni. Gdje imamo tužitelja, tu imamo i Zagovornika. Gospodin je Isus predao Duhu Svetom čovjeka koji je upao medu razbojnike. On mu se smilovao i zavio mu rane te dao dva denara da po Duhu dobije sliku i natpis i Oca i Sina. Dužni smo stoga raditi s povjerenim denarom i ponovno ga predati Gospodinu zajedno s dobitkom.

Sv. Irenej Lionski (130-202), “Rasprava protiv krivovjerja” (iz Časoslova)

Misli bl. Ivana Merza o Euharistiji

Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!

Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje!

Pričest je izvor života.

Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.

Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.

Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem.

Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije.

Euharistija napunja dušu rasvjetom koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.

Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu – Euharistiji. O, Bože, pomozi mi!

Sam ne znam kako, tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom.

Moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji.

Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u onaj svijet.

Kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, i sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji.

Pričest se dijeli (vojnicima na bojištu). Ona mala bijela hostijica sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim, izmučenim ljudima. A ovi su sklopili ruke, spustili glavu i u sebi proživljuju taj Misterij.

Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu.

Nema svete Euharistije. Živim ovdje na ratištu kao poganin, kao da Jaganjac nije više u središtu kozmosa.

Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu.

Neki dan vidjeh svećenika na bojištu. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista.

Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.

Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa – Euharistija.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti.

Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak.

U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života;

U sv. Pričesti je vrhunac cjelokupne liturgije.

Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života – sv. Pričesti.

Sjedinjujući se s Kristom u sv. Pričest već se na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje.

Sveta Misa je bez svete Pričesti donekle fragmentarna.

Spasitelj je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo.

Misna žrtva je tek onda potpuna ako se po Pričesti najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu.

Budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje.

Euharistija je najjače sredstvo, ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši.

Po Euharistiji u sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: “Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist.”

Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života.

Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni.

Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život.

U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska, postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.

***

I onda, nakon ovih riječi o Presvetom Oltarskom Sakramentu,  neki bezobraznik se usudi naslikati ovako nešto te neki drugi bezobraznik se usudi izvjesiti to na javnom mjestu. Ovo je ruganje s vjerom bl. Ivana Merza. Skandalozno i sablazno.  Hvala blogu Tradicionalna latinska misa što me je podsjetio na ovu sramotu.

***
Podsjećam vas također na susret ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu. 

Drevna homilija na Veliku i svetu subotu

(Preuzeto iz Službe čitanja Časoslova Velike subote)

Gospodinov silazak u podzemlje

Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje. Očito je najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu. Svakako je htio posjetiti one koji su živjeli u tami i smrtnoj sjeni. Sigurno je Bog i njegov Sin htio osloboditi zarobljenog Adama i s njim zarobljenu Evu.

Gospodin je ušao k njemu držeći pobjedni stijeg križa. Čim ga je ugledao praotac Adam, silno iznenađen udario se u prsi i uskliknuo svima: „Gospodin moj bio sa svima.“ Krist je Adamu odgovorio: „I s duhom tvojim!“ Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba.

Radi tebe sam ja, Bog tvoj, postao sin tvoj. Radi tebe sam ja, Gospodin, uzeo oblik sluge. Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.

Pogledaj kako mi je lice bilo radi tebe popljuvano zato da ti povratim onaj prvotni dar života. Pogledaj kako su mi obrazi bili zaušnicama bijeni. To sam podnio da tvoje nagrđeno lice obnovim prema svojoj slici.

Pogledaj kako su mi leđa izbičevana. To sam podnio da zbacim teret tvojih grijeha što pritište tvoja leđa. Pogledaj kako su mi ruke čavlima bile pričvršćene za drvo križa. To sam podnio za tebe koji si pružio svoju ruku prema zabranjenom drvetu.

Usnuo sam na križu i koplje je probolo bok moj radi tebe koji si u vrtu zaspao da od tvoga boka bude sazdana Eva. Moj je bok izliječio tvoj bok. To što sam na križu usnuo tebe će izvesti iz podzemnog sna. Moje je koplje zaustavilo oružje upereno protiv tebe. Ustani, idimo odavde! Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog. Ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje. Udaljio te je od drva koje je slikovito predstavljalo život, a evo sada ja, koji sam Život, združujem se s tobom. Postavio sam kerubine da te poput sluga čuvaju, a evo sada će ti se kerubini klanjati slično kao Bogu.

Pripravno je kerubinsko prijestolje, nosači spremni čekaju, odaje su uređene, jela pripremljena, urešeni su vječni šatori i prebivališta, otvorene su riznice dobara, a nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta.“

 

Sociološki aspekt slavljenja Mise versus populum (prema narodu).

Imao sam jednu raspravu s prijateljima oko toga koliko je okretanje svećenika u liturgiji prema narodu utjecalo na sam bit poziva te koji su problemi i posljedice nastali zbog toga. Vrlo mi je zanimljiv taj sociološki aspekt. Klaus Gamber je lijepo to opisao u svojoj knjizi Reforma rimske liturgije. Stoga, odlučio sam to objaviti dio gdje on govori o toj problematici. Zahvaljujem I. na prijevodu. Također, u Duhu Liturgije, Josepha Ratzingera ista problematika je jako dobro razrađena.  Kako je došlo uopće do okretanja svećenika prema narodu,  imate ovdje.

Sada se okrećemo sociološkom aspektu slavljenja Mise versus populum (prema narodu). U svom djelu Liturgie als Angebot (Liturgija na ponudi)  profesor sociologije W. Siebel izražava svoje uvjerenje kako usmjerenje svećenika prema narodu „najbolje izražava primarni simbol novog duha u liturgiji.“ Nastavlja:

…praksa (usmjerenja svećenika prema oltaru) koja je prije bila u uporabi, odavala je dojam kako je svećenik predvodnik i predstavnik vjernika, koji poput Mojsija na gori Sinaj, djeluje kao glasnogovornik tih vjernika. Vjernici su preuzeli ulogu odašiljatelja poruke (molitvom, klanjanjem, žrtvovanjem); svećenik je imao funkciju vođe koji dostavlja poruku; a Bog je primatelj te poruke.

U svojoj novoj ulozi, nastavlja Siebel, svećenik

jedva da nastavlja funkcionirati kao predstavnik vjernika, već djeluje poput glumca koji igra ulogu Boga, barem tijekom središnjeg dijela Mise, nalik ulozi koja se igra u Oberammergau (pasionskim igrama), ili nekim sličnim religijskim igrama ili dramama.

Siebel iz toga izvodi zaključak:

Ovaj novi slijed događaja promijenio je svećenika u glumca koji igra ulogu Krista na pozornici, prilikom uprizorenja Posljednje večere, i tako spaja osobe Krista i svećenika na način koji bi ranije bio nedopustiv.

Siebel tumači spremnost s kojom su gotovo svi svećenici prihvatili slavljenje Mise versus populum:

Znatna razina nesigurnosti i usamljenosti koju svećenik osjeća, sasvim prirodno dovodi do potrage za novim strukturama emocionalne podrške. Dio ove emocionalne podrške predstavlja potpora koju pružaju vjernici. Ipak, ova podrška također dovodi do novog oblika ovisnosti: ovisnosti glumca o njegovoj publici.

U svom članku „Pubertätserscheinungen in der Katholischen Kirche“ („Znakovi puberteta u Katoličkoj crkvi“), K. G. Rey na sličan način opaža,

Dok su u prošlosti svećenik djelovao kao anonimni posrednik, prvi među vjernicima, usmjeren prema Bogu a ne ljudima, predstavnik sviju, s njima je prinosio Žrtvu, a istovremeno je recitirao molitve koje su bile propisane za njega – danas je on sasvim druga osoba, s osobnim karakteristikama, osobnim životnim stilom, licem okrenutim prema narodu. Za mnoge svećenike ovo predstavlja iskušenje kojem ne mogu odoljeti, stanovito „prostituiranje“ vlastite osobnosti. Neki su svećenici prilično vješti – drugi baš i nisu – u izvlačenju osobne koristi iz ovakve situacije. Njihove geste, njihovi izrazi lica, njihove kretnje, njihovo općenito ponašanje, sve to služi posve subjektivnom privlačenju pažnje na vlastitu osobu. Neki privlače pažnju na sebe izvodeći opetovana zapažanja, dajući naputke, te kasnije, davajući personalizirane govore dobrodošlice i pozdrava… Za njih, razina uspješnosti njihove izvedbe postaje mjera njihove osobne moći , i na taj način postaje indikatorom njihovih vlastitih osjećaja ili osobne sigurnosti i samopouzdanja.

Na pogled koji promiče Klauser, prethodno citiran, da slavljenje Mise versus populum „služi jasnijem izražavanju euharistijskog zajedništva okupljenih oko stola“, osvrće se Siebel u svom djelu Liturgija na ponudi:

Namijenjeno zbližavanje puka oko stola Gospodnje večere jedva da doprinosi jačanju osjećaja zajedništva. Zapravo, jedino je svećenik za stolom. Ostali sudionici večere sjede u auditoriju, smješteni bliže ili dalje.

Ovome Siebel dodaje još jednu opasku:

Obično je oltarski stol smješten na udaljenosti, te na uzvisini, što znači da se osjećaj zajedništva koji je postojao u prostoriji Posljednje večere jednostavno ne može nanovo stvoriti. Dok je okrenut prema narodu, svećeniku postaje vrlo teško izbjeći dojmu da se nadasve trudi ne bi li nam nešto prodao. Kako bi se ispravio ovaj dojam, pokušavalo se premjestiti oltar usred vjernika. Na taj način, pojedinac ne mora gledati samo u svećenika, već može promatrati i osobu koja sjedi do njega, ili osobu koja sjedi nasuprot njemu. Premještanje oltara usred vjernika međutim, također znači da se na taj način gubi prostor između sakralnog središta i vjernika. Sveti strah koji nas je obuzimao prilikom ulaska u crkvu gdje je uistinu prisutan Bog, zamijenjen je jeftinim sentimentom, odgovorom na nešto što se vrlo malo razlikuje od svega uobičajenog.

Klaus Gamber, Reforma Rimske liturgije: Poteškoće i pozadina, eng. prijevod, str. 85-88.    

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane. 

Dragi svećenici, ne treba vam dopuštenje biskupa za stari obred

U  gradu u kojem živim već duže vrijeme se trudim s nekolicinom svojih prijatelja i poznanika pokrenuti služenje izvanrednog oblika rimskog obreda tj. tradicionalne latinske mise (u daljnjem tekstu TLM) tj. vetus ordo, tj. usus antiquor tj. tridentiske mise, tj. mise po misalu Ivan XIII itd.

Detaljno i oprezno ispitivajući situaciju idući od svećenika do svećenika koji bi pokazao bilo kakav interes za TLM, uočio sam da postoji jedna velika doza neinformiranosti o tome smiju li oni služiti tu misu bez znanja mjesnog ordinarija.

Ta neinfomiranost je prije svega negovorenje i te skoro pa apsolutna izolacija od motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI do strane naših biskupa i onih koji su dužni od tome informirati. Tu i tamo sam našao neku vijest u Glasu Koncila, gdje se motuprorij pogrdio i šturo obradio te ostao neshvaćen.

Najbolje je se osvrnuti na sam motuproprij i vidjeti što on kaže (naglasci moji):

Iz čl. 1:

[…]Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut.[..]

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

[…]

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Iz popratnog pisma uz motuproprija:

[…]

Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja.

[…]

Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. […] Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

[…]

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

[…]

Te iz naputka Universæ Ecclesiæ, naputka o primjeni Apostolskog pisma ‘Summorum Pontificum’ :

[…]

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se ‘svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve (‘lex orandi’) Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja (‘lex credendi’)” .

[…]

8. Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

[…]

‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo ‘Ecclesia Dei’, ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’ čl. 2) Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija ‘Summorum Pontificum’, ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

[…]

Mislim da će biti dovoljno. Preporučam detaljno čitanje sva tri dokumenta.

Iz ovoga gore se jasno vidi da svećenicima ne treba nikakvo dopuštenje mjesnog ordinarija za slavljenje TLM.

Normalno je da slavljenje TLM u današnjoj situaciji znači na neki način biti drugačiji i izložiti se osudi i preziru drugog klera, čak i prijetnjama od strane višeg klera te biskupa. Ali za to nemam nikakve pravne osnove. Jedino se odgovara Svetom Ocu. Stoga, strah koji svećenici imaju jest neopravdan, bez obzira hoće li ih prozvati lefevbrovcima, šizmaticima, raskolnicima, nazadnjacima ili nešto treće. Svaki svećenik koji služi TLM je u potpunom jedinstvu s Crkvom i on ima legitimno pravo služiti taj obred. Točka.

Dođe mi da svaki mjesec šaljem ovaj motupropij, popratno pismo te naputak svim biskupima. Jer dok oni proganjaju svećenike koji bi htjeli služiti ovaj obred (pa se isti moraju kriti kao miševi po rupama), u Hrvatskoj već SSPX svećenici vrše kateheze po kućama (1, 2) i na taj način stvaraju još veći raskol, a imaju sve veću potporu, te ne namjeravaju stati.

Stoga, bilo bi dobro da se svećenici odvaže te vjernicima pruže mogućnost izvanrednog oblika rimskog obreda.

Možete me kontaktirati na lexvivendi88@gmail.com za saznati o kojem se gradu radi. 

Farizej

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane.