Iz Uputa Svete kongregacije za širenje vjere iz 1659. godine

Ne djelujte s revnošću niti donosite argumente za uvjeravanje ovih ljudi da promjene svoje obrede, svoje običaje ili svoje navike, osim ako su evidentno suprotni religiji  [tj. katoličanstvu] i moralu. Što bi bilo apsurdinije od donošenja Francuske, Španjolske, Italije ili bilo koje druge europske zemlje Kinezima? Ne donosite im naše zemlje, nego donosite im Vjeru, Vjeru koja ne odbija ili ruši njihove običaje i navike ljudi, pod uvjetom da isti nisu odvratni, nego Vjeru koj ih zadržava i štiti.

Izvadak iz Uputa  Svete kongregacije za širenje vjere iz 1659. godine. 

Utjecaj neomodernista i postkoncilskih progresivista seže daleko u prošlost.

Izvor

Oglasi

Josefa Menéndez RSCJ, Ljubav zove

Blago skriveno

Na početku jedna posve osobna opaska.

Ne privlače me privatne objave. Nisam čitala tekstove velikih mističnih autora i vidioca poput bl. Anne Katharine Emmerich, sv. Terezije Avilske ili sv. Veronike Giuliani… Ne poznajem čak ni Fatimske tajne. Jedino što sam čitala bila je autobiografija sv. Margarete Marie Alacoque. A taj mi je tekst potvrdio da mističari nisu za mene. Oduševljavam se čistom doktrinom Crkve – i to mi je dovoljno. Međutim, bio mi je preporučen jedan pozamašni svezak pod naslovom Ljubav zove koji me je doslovno oborio s nogu. O toj knjizi čula sam od jedne osobe koju izuzetno cijenim ne samo zbog njene učenosti, već ponajprije zbog istinske, velike, posve uravnotežene i razumski utemeljene svetosti. Njena ocjena knjige kao potpuno autentične poruke koja je nastavak i produbljivanje tradicionalne pobožnosti Presv. Srcu Isusovom bila mi je dovoljna preporuka da se upustim u čitanje preko 650 stranica teksta. Spomenut ću i dva imena koja su me svojom preporukom dodatno uvjerila u to da knjigu treba pročitati. Prvo je bl. Alojzije Stepinac, kojemu je to bilo duhovno štivo; na koricama hrvatskog izdanja može se pročitati lijep Stepinčev osvrt na knjigu. Drugo ime je Eugenio Pacelli, tadašnji kardinal-protektor Družbe Presvetog Srca Isusovog, koji je u travnju 1938. g. prekrasnim vlastoručnim pismom blagoslovio i preporučio prvo izdanje knjige. Nekako mi se ne čini slučajnošću da je za manje od godinu dana postao Pio XII. Sapienti sat.

Knjigu je 2010. g. objavila nedovoljno poznata izdavačka kuća Naklada Benedikta kao jedno od svojih prvih izdanja koje je ujedno i prvi hrvatski prijevod. Ljubav zove  nema oficijelnog autora; uredile su je redovnice Družbe Presvetog Srca Isusovog kojoj je pripadala Josefa Menéndez. Ta Družba u povijesti Crkve poznatija je pod nazivom Sacré Cœur, a inače je kontemplativno-aktivna kongregacija posvećena odgoju djevojčica. Knjiga je sastavljena kao kompilacija Josefinog životopisa, njenih izvornih bilješki te sjećanja svjedoka njezinog života.

Tko je Josefa Menéndez (1890.-1923.)? U Hrvatskoj je gotovo posve nepoznata, kao i Poruka čiji je bila glasnik. O Josefi možete pročitati ovdje  i ovdje na službenoj stranici koju uređuje njena Družba. Preporučujem čitati francusku verziju koja sadrži daleko više tekstova od engleske.

Josefin životopis zapravo se može svesti u svega nekoliko rečenica.

Rođena je u Madridu. Sa 11 godina dobila je duhovno zvanje koje prati isusovački svetac novijeg datuma, sv. J. Maria Rubio, a sa gotovo 30 godina ulazi u novicijat Družbe Presvetog Srca Isusovogu Poitiersu u Francuskoj. (Zanimljivost: jedna njezina sestra također je bila redovnica u istoj Družbi, a druga sestra je bila karmelićanka i  učiteljica novakinja, među njima i sestri Luciji iz Fatime.) Josefa je bila obična sestra pomoćnica, poznata po iznimnoj marljivosti, poniznosti, jednostavnosti i pobožnosti. Kako je po zanimanju bila izvrsna krojačica, preuzela je vođenje krojačke radionice u samostanu. U svojoj Družbi živjela je svega 4 godine te je umrla sa 33 godine. Sažetak njenog života je: živjela je i umrla skromno, jednostavno i sveto, posve u duhu utemeljiteljice Družbe, sv. Madeleine Sophie Barat.

Ovih nekoliko rečenica ni po čemu ne bi dalo nagovijestiti da se radi o jednoj od najvećih mističarki 20. stoljeća. Čitajući knjigu, neminovno upada u oči izvanjska sličnost sestre Josefe sa sv. Faustinom Kowalskom, a s poljskom sveticom vezuje ju i sadržaj Poruke. Ono što ću navesti u odnosu na sestru Faustinu samo su neka općepoznata mjesta, bez mnogo veze s njenim Dnevnikom. Obje sestre su skromne pomoćne sestre. Nisu pripadnice kontemplativnih redova, već aktivnih kongregacija posvećenih odgoju djevojčica. U oba slučaja okolina nije znala za njihov mistični život, te su živjele posve nezapaženo u obavljanju fizičkih poslova. Sestra Josefa imala je viđenja s porukama Presvetog Srca Isusovog između 1920. i 1923., a sestra Faustina od 1933. g. Dakle, radi se o povijesnom periodu koji spaja dva najstrašnija svjetska rata u povijesti čovječanstva, ali i periodu u kojem vladaju duhovno beznađe i pustoš, te razaranje naravnog morala u društvu. Obje sestre imale su strašne vizije pakla, a ukazivali su im se Isus, Djevica Marija, duše iz čistilišta i sveci. Obje poruke su poruke Božanskog milosrđa, a obje glasnice umiru kao duše-žrtve u cvijetu mladosti, u 33. godini života.

No, ovdje prestaju sve sličnosti. Sestra Josefa nije proživljavala nerazumijevanje i sumnjičenja od strane svojih poglavara. Premda su na početku njezin duhovnik i poglavarica u samostanu Feuillants u Poitiersu bili oprezni, nakon kraćeg početnog promatranja u potpunosti su je podupirali. A radilo se o izuzetnim osobama: duhovnik je poznati dominikanac p. R. Philippe Boyer, poglavarica Marie-Thérèse de Lescure RSCJ, kasnije vrhovna poglavarica Sacré Cœur. Ona je mnogo pridonijela širenju Poruke, a i sama umrla na glasu svetosti.

Dok je poruka sestre Faustine s promicanjem posebne pobožnosti više desetljeća bila pod oštrim povećalom Vatikana, Ljubav zove od samog je početka nailazila na veliko odobravanje i preporuku crkvenih pastira. U Dnevniku Faustine Kowalske bilo je mjesta koja su crkvene pastire poput kardinala Ottavianija navele na sumnjičavost, dok kod sestre Josefe nema osobnih razmišljanja o značenju rečenog ili pokušaja tumačenja. Josefa kao osoba zapravo ne postoji. Ona je samo skriptor, vjerni zapisivač onoga što su joj rekli Gospodin, Djevica Marija, sv. Madeleine Sophie Barat ili sv. Ivan Evanđelist. Josefa na jednostavan način govori o vlastitim emocijama neizmjerne radosti, divljenja, kajanja, tuge ili straha – i ovdje završava svaki ukaz na samu sebe.

Lik sestre Josefe doista je izvanredan. Ona je krajnje jednostavna, skromna i razumna osoba s izuzetno čistom ljubavi prema Bogu i ljudima. Neprestano se bojala da se nalazi na krivom putu, da je pod utjecajem vlastitih iluzija ili Sotoninih obmana te da zbog vizija i ovog posebnog, nadnaravnog puta neće moći izvršavati svakodnevne dužnosti. Njezina jedina želja – da proslavlja Presveto Srce Isusovo putem vršenja dužnosti i potpunog ispunjavanja pravila iz Konstitucija svoje Družbe – bila joj je i najveća zapreka, jer joj se činilo da odbijanjem prihvaćanja tog neobičnog puta rastužuje Isusa i ne vrši Njegovu volju. A Josefa je veliki zaljubljenik u osobu Isusa Krista, čime je u potpunosti kćerka sv. Madeleine Sophie Barat. Kao što Madeleine Sophie ne postoji bez svoje Družbe Sacré Cœur, ni Josefa ne postoji bez Poruke. Zanimljivo je da su u Poruci koncentrirani duhovnost i kontemplativno poslanje sv. Madeleine Sophie Barat i njene Družbe, kojima je pridodano univerzalno značenje za cijeli svijet.

Poruku knjige mnogi nažalost svode na vizije pakla i Sotone, na strašne fizičke i psihičke muke kojima je Sotona mučio Josefu, Sotonine pokušaje uništavanja Josefinih bilježnica i sl. Međutim, takvo svođenje je posljedica traženja izvanrednih i zastrašujućih elemenata koji već sami po sebi izazivaju interes širih masa. Meni je to bila sporedna dimenzija knjige. Središnja Poruka je sâm Isus Krist koji pokazuje na svoje Presveto Srce te ljubav i milosrđe sadržane u Njemu. Sažetak Poruke je jasno i nedvosmisleno očitovanje beskrajnog milosrđa Srca Isusovog prema svima nama. Ona je nastavak na viziju sv. Margarete Marie Alacoque, ali i njeno nadilaženje te najava poruke sv. Faustini. Kako je sâm Gospodin više puta rekao sestri Josefi, Poruka ne govori donosi ništa novo. Ona ponavlja, naglašava i produbljuje sve što je prethodnih stoljeća sadržano u različitim manifestacijama pobožnosti Srcu Isusovom. To je jedna izuzetno duboka i višedimenzionalna poruka pred kojom čovjek ostaje nijem. Stoga je i teško izdvajati ove ili one poruke ili aspekte. Ipak, nastojat ću izdvojiti svega nekoliko elemenata koji su mene fascinirali.

Prvo, izvanredna jednostavnost i sažetost Poruke te njena tradicionalnost. Poruke su jednostavne i po svom leksičkom izričaju i u sadržaju te se neprestano ponavljaju. (Dragi Bog zna koliko brzo zaboravljamo sve što nam kaže.) Kroz knjigu je moguće osobno susresti jednostavnog Isusa. Čitatelju je i bez teološkog obrazovanja savršeno jasno što je Isus htio reći, dok komentari otaca isusovaca na kraju knjige ukazuju na vrlo jake podudarnosti s mističnom teologijom Srca Isusovog kod sv. Augustina i sv. Bernarda, ali i na vezu s kasnijom enciklikom Mystici Corporis Christi  Pia XII. Drugim riječima, jasna veza sa Svetim Pismom, crkvenim naučiteljstvom i pokladom vjere uvijek je bila onaj filter kroz kojeg mora proći bilo koja privatna objava da bi joj se priznala autentičnost.

Drugo, univerzalnost poruke. U knjizi svatko može pronaći poruku za sebe: ateisti, veliki grješnici, mlaki vjernici, pobožni vjernici kojima nedostaje „još samo malo“, sveci; laici i posvećene duše (redovništvo, svećenici, biskupi…) Poruka je doista namijenjena cijeloj Crkvi i onima izvan Nje. Postoji i poruka Srca Isusovog koja je preko Josefe bila upućena samo Družbi Presvetog Srca, no ta poruka je ostala tajna te se nalazi u Rimu u sjedištu Družbe.

Treće, osoban odnos s Isusom Kristom kao temelj pravog štovanja Srca Isusovog koje liječi i čisti svijet. Po Isusovim riječima, čitanje Njegovih riječi pojedincima će dati velike milosti te će uvećati osobnu ljubav i povjerenje prema Njegovom milosrđu.

Četvrto, duh žrtve i davanje zadovoljštine za grijehe svijeta da bi se postiglo obraćenje grješnika. Veliki naglasak je na davanju zadovoljštine upravo za grijehe posvećenih osoba. U ovom nemirnom vremenu za koje se čini da se sve u Crkvi raspada – Poruka je krajnje aktualna.

Peto, načini vršenja Poruke ne donose nove blagdane, pobožnosti, čašćenje predmeta i slično. Isus od duša traži tri stvari: obavljanje Svete ure kao načina davanja zadovoljštine, molitvu „Pet puta Oče naš… na čast Isusovim Ranama“ te neprestano sjedinjenje sebe i svojih (pa i najmanjih) djela s Presvetim Srcem, što daje vrijednost svim djelima. Barem ovo posljednje je nešto što svatko od nas može činiti svakodnevno činiti.

Knjiga je prepuna predivnih citata. Ne bih izdvajala niti jedan. To je knjiga kojoj ćete se iznova vraćati jer će vas privlačiti poput magneta. Možda ćete se sjetiti oduševljavajućih Josefinih riječi. Pisala bi: „Došao je Isus, prelijep…“

Što je danas s Josefom? Trenutno ništa. Ona je službenica Božja. Za Josefu je njena Družba na čelu sa Marie-Thérèse de Lescure 1948. g. pokrenula postupak beatifikacije. Družba je 1960–tih godina zaustavila postupak – navodno zbog nedostatka novca. Stvarni razlog nije novac, već opće oduševljenje Družbe „duhom Koncila“. Josefa je za svoje susestre postala „staromodna“, a njena poruka suvišna. Čudi me da uopće postoji službena web-stranica koja se još bavi Josefom, jer je Družba u potpunosti napustila svoju duhovnost i specifično poslanje, a jednim većim dijelom i pravovjernu katoličku vjeru. Iz današnje perspektive pomalo je tragično čitati Isusove riječi koje se odnose na Družbu, zadužene za širenje Poruke Srca Isusovog. No, sestra Josefa je i bez kanonizacije svetica, koja je u Nebu sigurno zadovoljna time što je samo „službenica Božja“.

A.

Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: Srce Isusovo, U krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano

Uvodna meditacija | Cijeli serijal

Izraz “Srce Isusovo” odmah u pamet doziva Kristovo čovještvo i ISTIČE bogatstvo osjećaja, sućut sa slabima; osobitu naklonost prema siromašnima; milosrđe prema grešnicima; nježnost prema djeci; odvažnost u otkrivanju dvoličnosti, oholosti, nasilja; blagost prema protivnicima; gorljivost za Očevu slavu i veselje nad njegovim otajstvenim i  brižljivim milosnim naumima.

U vezi s događajima muke, izraz “Srce Isusovo” podsjeća dalje na Kristovu žalost zbog Judine izdaje, na tugu zbog osamljenosti, na tjeskobu pred smrću, na sinovsko i poslušno prepuštanje u Očeve ruke. No osobito govori o ljubavi  koja nezaustavljivo izbija iz njegove nutrine: ljubav bez granica prema Ocu i ljubav bez granica prema čovjeku.

No to Srce, ljudski tako bogato, “sjedinjeno je” – na to nas podsjeća gornji zaziv – “s Osobom Božje Riječi”. Isus je utjelovljena Božja Riječ: u njemu je jedna osoba – vječna osoba Riječi -, koja opstoji u dvjema naravima, u božanskoj i ljudskoj. Isus je jedan, u nerazdjeljivoj zbilji svojega bića, a u isto je vrijeme savršen u svojem božanstvu i savršen u svom čovještvu; jednak je Ocu s obzirom na božansku narav; jednak je nama s obzirom na ljudsku narav; pravi Sin Božji i pravi Sin čovječji. Srce je Isusovo, stoga, od trenutka utjelovljenja bilo i uvijek će ostati sjedinjeno s Osobom Božje Riječi.

Zbog sjedinjenja Srca Isusova s Osobom Božje Riječi možemo reći: u Isusu Bog ljubi ljudski, trpi ljudski, raduje se ljudski. I obratno: ljudska ljubav, ljudsko trpljenje ljudska slava u Isusu poprimaju božansku jakost i moć.

Djevica je dan za danom živjela u vjeri uz svojega Sina Isusa: znala je da je tijelo njezinoga Sina niknulo iz njezina djevičanskog tijela; no neposredno je shvaćala da on, budući “da je Sin Svevišnjega” (Lk 1, 32), nju neizmjerno nadilazi: Srce je njezinoga Sina bilo upravo “sjedinjeno s Osobom Riječi”. Zato ga je ona ljubila kao svoga Sina i istodobno mu se klanjala kao svom Gospodinu i Bogu. Neka ona i nama priušti da iznad svega ljubimo i klanjamo se Kristu, Bogu i Čovjeku, “svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim” (usp. Mt 22, 37). Slijedeći na taj način njezin primjer, postat ćemo predmet osobite božanske i ljudske ljubavi Srca njezina Sina.

nastavlja se…

Sveti Ivan Pavao II.

Pričest na ruku: eksperiment i objašnjenje

U tijelovskoj smo osmini pa bi bilo prikladno da se nešto kaže o pričesti na ruku. Smatram da je pričest na ruku jedan od razloga zašto sve više ljudi ne vjeruju u stvarnu prisutnost Isus Krista pod prilikama kruha i vina. Kako to obično u našoj Majci Crkvi biva, iznimka postane pravilo, tako je i indult Pavla VI postao jednako vrijedan općoj praksi pričesti na usta. Pričest na koljenima je danas rijetka pojava jer za to uvjeta u crkvama praktički više i nema.

Kao što sam prije pisao, pričest na ruku okreće smisao liturgije, gubi se žrtveni karakter i kristocentričnost, naglašava se gledište gozbe i naglasak je na zajednici.

Često se vodi debata da li mrvice hostiji ostaju po rukama i da li padaju na pod te bivaju zgažene. Kako se sam više puta osvjedočio kada sam ministrirao, svećenik je koristio pliticu za pričest i redovito bi na njoj ostajali komadići hostija, koje bi on kasnije konzumirao pri purifikaciji posuđa.

No, da se zaista uvjerimo u prosipanju mrvica koje su također Tijelo Kristovo, potrebno je stvari sagledati pobliže.

Gabriel Castillo aktivni je laik katolik. Većinu svoje aktivnosti je uložio u evangelizaciju putem video uradaka na Youtube i na drugim servisima. On također veliki borac za pobožnost i sakralnost u liturgiji te promotor pričesti na koljenima.  Neki od njegovih kanala na koje se može pretplatiti za praćenje su: True Faith TV, GabiAfterHours, TheChurchMiltant i Goodness Reigns Film School. Ima jako korisne uratke, preporučam gledanje i dijeljenje. Posjetite i njegovu stranicu truefaith.tv.

Gabriel je napravio jedan eksperiment o tome što se događa s hostijom kada ju osoba  primi na ruku. Rezultati su više nego iznenađujući. Drugi video je o pričesti na koljenima, jako zanimljiv također. Prilažem i treći video koji je prikladan uz ovu temu. Nažalost, nemam vremena napraviti titlove za ove videe, ali većina vas razumije engleski. Pogledajte.

Lex

Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: Srce Isusovo, s Riječju Božjom bitno sjedinjeno

Uvodna meditacija | Cijeli serijal

 

Jedan od najdubljih zaziva u litanijama Srca Isusova glasi: Srce Isusovo, u krilu Djevice Majke od Duha Svetoga sazdano, smiluj nam se. Tu nalazimo odjek jednoga središnjega članka vjere, u kojem ispovijedamo svoju vjeru u “Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega”, koji je “sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom”. Sveto je Kristovo čovještvo, dakle, djelo Božjega Duha  i Djevice iz Nazareta.

Djelo je Duha. To izričito tvrdi evanđelist Matej, navodeći anđelove riječi, upućene Josipu: “Što je u njoj (Mariji) začeto, doista je od Duha Svetoga” (Mt 1, 20); a to tvrdi i evanđelist Luka prenoseći Gabrijelove riječi Mariji: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti” (Lk 1, 35).

Duh je uobličio sveto Kristovo čovještvo: njegovo tijelo i njegovu dušu sa svim njegovim razumom, voljom, sposobnošću da ljubi. Jednom riječju, oblikovao je njegovo Srce. Cijeli je Kristov život stavljen u znak Duha. Od Duha mu dolazi  mudrost koja izaziva čuđenje  u učitelja Zakona i u njegovim sugrađanima; ljubav koja prihvaća i oprašta grešnicima; milosrđe koje se prigiba nad ljudsku bijedu; nježnost koja blagoslivlja i grli djecu; razumijevanje koje ublažuje boli ojađenima. Duh upravlja Isusove korake, podupire ga u kušnjama, osobito ga vodi na njegovu putu prema Jeruzalemu, gdje će prinijeti žrtvu Novoga saveza, zahvaljujući čemu će buknuti oganj što ga je on donio na zemlju (usp. Lk 12, 49).  S druge strane, Kristovo je čovještvo i Djevičino djelo. Duh je oblikovao Kristovo Srce u krilu Marijinu, koja je s njime djelatno sudjelovala kao majka i kao odgojiteljica:

–  kao majka ona je svjesno i slobodno pristala na naum spasenja Boga Oca, slijedeći sa strepnjom otajstvo života koji se začeo i razvijao u njoj, klanjajući mu se u tišini;

–  kao odgojiteljica koja je dala obličje Srcu svoga Sina, uvodeći ga zajedno sa svetim Josipom u predaje izabranoga naroda, nadahnjujući mu ljubav prema Gospodnjem zakonu, priopćujući mu duhovnost “Božjih siromaha”. Ona mu je pomogla da razvije svoj um i sigurno je utjecala na oblikovanje njegova temperamenta. Premda je znala da je njezino dijete nadilazi, transcendira, jer ono je “Sin Svevišnjega” (usp. Lk 1, 32), ona nije zbog toga bila manje zauzeta oko njegova ljudskog odgoja (usp. Lk 2, 51).

Možemo prema tome uistinu ustvrditi: U Kristovu Srcu sjaji se čudesno djelo Duha Svetoga, u njemu su odbljesci Majčina Srca. Neka srce svakoga kršćanina bude kao i Srce Kristovo: poučljivo za djelovanje Duha, poučljivo za Majčin glas.

nastavlja se…

Sveti Ivan Pavao II.

Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: Srce Isusa, Sina Oca Vječnoga

Kroz sljedeće vrijeme ću između ostalog objavljivati i meditacije svetog Ivana Pavla II. nad pojedinim zazivom iz Litanija Srcu Isusovu.  Meditacije ću objavljivati jednom tjedno, petkom (pošto je to dan posvećen Srcu Isusovu), s tim da je ova prva objava iznimka. Želim vam ugodno razmatranje. 

UVODNA MEDITACIJA

“Prigibam koljena  pred Ocem, … neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjega čovjeka” (Ef 3,14-16). Tako moli Kristov apostol riječima poslanice Efežanima.  Crkva slavi svetkovinu Srca Isusova i otajstvu toga božanskog Srca posvećuje također  cijeli mjesec lipanj. A tko će moći biti bliži Sinovljevu Srcu nego Majka? Stoga zajedno s njom “prigibamo koljena pred Ocem”. I zajedno s njom molimo da pobožnost Srcu Otkupitelja svijeta, po Duhu Svetom, u svima nama ojača unutarnjega čovjeka.

Značenje toga “snažnog pojačanja unutarnjega čovjeka” – koji je djelo Duha Svetoga što djeluje u našim srcima – objašnjava nam nastavak poslanice Efežanima u kojoj čitamo: “Po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i  utemeljeni mognete shvatiti… ljubav Kristovu koja nadilazi svaku spoznaju da se ispunite do sve punine Božje” (Ef 3, 17-19).

To može napraviti samo Duh Sveti u našem ljudskom duhu. Samo Duh Sveti može pred nama otvoriti tu puninu “unutarnjega čovjeka”, koji ne smije biti zaokupljen samo onim što prolazi “nego se mora ukorijeniti i utemeljiti” u onoj “ljubavi” koja ne prolazi. Ta se ljubav objavljuje u ljudskom Srcu njegova Sina.

SRCE ISUSA, SINA OCA VJEČNOGA

U Kristovu Srcu Crkva nalazi prilaz k Bogu koji je Presveto Trojstvo, Otac, Sin i Duh Sveti. Taj jedini Bog – ujedno Jedan i Trojstven – neizrecivo je otajstvo vjere. On uistinu “prebiva u svjetlu nedostupnu” (1 Tim 6,16).  U isto je vrijeme beskrajni Bog dopustio da ga zagrli Srce onog Čovjeka kojem je ime Isus iz Nazareta: Isus Krist. A po Srcu Sina Bog se približava i našim srcima i dolazi k njima.

Tako je svatko od nas kršten “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”. Svatko je od nas već od početka uronjen u Boga jednog i trojstvenog: u Boga živoga, u Boga koji daje život. Tog Boga ispovijedamo kao Duha Svetoga koji, izlazeći od Oca i Sina, “daje život”.

Srce je Isusovo “oblikovano od Duha Svetoga u krilu Djevice Majke”. Bog koji “daje život”, koji se “povjerava čovjeku”, započeo je djelo svoje rasporedbe spasenja, tako da je postao čovjekom. Upravo u djevičanskom začeću i rođenju od Marije započinje njegovo ljudsko srce, “oblikovano od Duha Svetoga u krilu Djevice Majke”.  To Srce želimo štovati tijekom mjeseca lipnja. Od toga Srca, još danas, želimo učiniti posebno povjerljivu osobu za svoja oskudna, siromašna ljudska srca, za srca na različite načine izmorena, na različite načine izmučena. A ipak srca koja se uzdaju  u moć samoga Boga! I u spasonosnu moć Presvetoga Trojstva.

nastavlja se… 

Sveti Ivan Pavao II.

Tradicionalnamisa.com

Prenosim s facebook stranice Tradicionalna latinska misa u Hrvatskoj:

Drago nam je što vas možemo među prvima obavijestiti da je na današnji dan, i to vrlo poseban dan za Crkvu, Duhove, u rad puštena stranica www.tradicionalnamisa.com

Ova stranica namijenjena je svim ljubiteljima klasičnog liturgijskog izričaja Svete Majke Crkve. Prvenstveno se to odnosi na tradicionalni rimski obred, no s vremenom će na stranici svoje mjesto pronaći i drugi tradicionalni obredi zapadne Crkve.

Nakon višemjesečnog mukotrpnog rada, drago nam je što s vama možemo podijeliti plodove bezgraničnog Božjeg milosrđa koje nam je Stvoritelj udijelio u ovom obredu, ovoj “svetoj Misi svih vremena”

Stranica obiluje svim materijalima potrebnima kako za svećenike, tako i za vjernike laike. Želja nam je bila podijeliti sa svima bar djelić te nevjerojatne ljepote koja nezasluženo leži izvan pogleda mnogih vjernika.

Sav ovaj trud ima za cilj samo jedno: Proslavljanje Trojedinog Boga i Njegove Svete Crkve. Slava Bogu!

Preporučam pročitati O nama i blog post Nova stranica Tradicionalnamisa.com.

Stranica je primjer kako se vrijeme može uložiti u koristan rad, umjesto u nepotrebne prepirke na raznoraznim blogovima.