Sociološki aspekt slavljenja Mise versus populum (prema narodu).

Imao sam jednu raspravu s prijateljima oko toga koliko je okretanje svećenika u liturgiji prema narodu utjecalo na sam bit poziva te koji su problemi i posljedice nastali zbog toga. Vrlo mi je zanimljiv taj sociološki aspekt. Klaus Gamber je lijepo to opisao u svojoj knjizi Reforma rimske liturgije. Stoga, odlučio sam to objaviti dio gdje on govori o toj problematici. Zahvaljujem I. na prijevodu. Također, u Duhu Liturgije, Josepha Ratzingera ista problematika je jako dobro razrađena.  Kako je došlo uopće do okretanja svećenika prema narodu,  imate ovdje.

Sada se okrećemo sociološkom aspektu slavljenja Mise versus populum (prema narodu). U svom djelu Liturgie als Angebot (Liturgija na ponudi)  profesor sociologije W. Siebel izražava svoje uvjerenje kako usmjerenje svećenika prema narodu „najbolje izražava primarni simbol novog duha u liturgiji.“ Nastavlja:

…praksa (usmjerenja svećenika prema oltaru) koja je prije bila u uporabi, odavala je dojam kako je svećenik predvodnik i predstavnik vjernika, koji poput Mojsija na gori Sinaj, djeluje kao glasnogovornik tih vjernika. Vjernici su preuzeli ulogu odašiljatelja poruke (molitvom, klanjanjem, žrtvovanjem); svećenik je imao funkciju vođe koji dostavlja poruku; a Bog je primatelj te poruke.

U svojoj novoj ulozi, nastavlja Siebel, svećenik

jedva da nastavlja funkcionirati kao predstavnik vjernika, već djeluje poput glumca koji igra ulogu Boga, barem tijekom središnjeg dijela Mise, nalik ulozi koja se igra u Oberammergau (pasionskim igrama), ili nekim sličnim religijskim igrama ili dramama.

Siebel iz toga izvodi zaključak:

Ovaj novi slijed događaja promijenio je svećenika u glumca koji igra ulogu Krista na pozornici, prilikom uprizorenja Posljednje večere, i tako spaja osobe Krista i svećenika na način koji bi ranije bio nedopustiv.

Siebel tumači spremnost s kojom su gotovo svi svećenici prihvatili slavljenje Mise versus populum:

Znatna razina nesigurnosti i usamljenosti koju svećenik osjeća, sasvim prirodno dovodi do potrage za novim strukturama emocionalne podrške. Dio ove emocionalne podrške predstavlja potpora koju pružaju vjernici. Ipak, ova podrška također dovodi do novog oblika ovisnosti: ovisnosti glumca o njegovoj publici.

U svom članku „Pubertätserscheinungen in der Katholischen Kirche“ („Znakovi puberteta u Katoličkoj crkvi“), K. G. Rey na sličan način opaža,

Dok su u prošlosti svećenik djelovao kao anonimni posrednik, prvi među vjernicima, usmjeren prema Bogu a ne ljudima, predstavnik sviju, s njima je prinosio Žrtvu, a istovremeno je recitirao molitve koje su bile propisane za njega – danas je on sasvim druga osoba, s osobnim karakteristikama, osobnim životnim stilom, licem okrenutim prema narodu. Za mnoge svećenike ovo predstavlja iskušenje kojem ne mogu odoljeti, stanovito „prostituiranje“ vlastite osobnosti. Neki su svećenici prilično vješti – drugi baš i nisu – u izvlačenju osobne koristi iz ovakve situacije. Njihove geste, njihovi izrazi lica, njihove kretnje, njihovo općenito ponašanje, sve to služi posve subjektivnom privlačenju pažnje na vlastitu osobu. Neki privlače pažnju na sebe izvodeći opetovana zapažanja, dajući naputke, te kasnije, davajući personalizirane govore dobrodošlice i pozdrava… Za njih, razina uspješnosti njihove izvedbe postaje mjera njihove osobne moći , i na taj način postaje indikatorom njihovih vlastitih osjećaja ili osobne sigurnosti i samopouzdanja.

Na pogled koji promiče Klauser, prethodno citiran, da slavljenje Mise versus populum „služi jasnijem izražavanju euharistijskog zajedništva okupljenih oko stola“, osvrće se Siebel u svom djelu Liturgija na ponudi:

Namijenjeno zbližavanje puka oko stola Gospodnje večere jedva da doprinosi jačanju osjećaja zajedništva. Zapravo, jedino je svećenik za stolom. Ostali sudionici večere sjede u auditoriju, smješteni bliže ili dalje.

Ovome Siebel dodaje još jednu opasku:

Obično je oltarski stol smješten na udaljenosti, te na uzvisini, što znači da se osjećaj zajedništva koji je postojao u prostoriji Posljednje večere jednostavno ne može nanovo stvoriti. Dok je okrenut prema narodu, svećeniku postaje vrlo teško izbjeći dojmu da se nadasve trudi ne bi li nam nešto prodao. Kako bi se ispravio ovaj dojam, pokušavalo se premjestiti oltar usred vjernika. Na taj način, pojedinac ne mora gledati samo u svećenika, već može promatrati i osobu koja sjedi do njega, ili osobu koja sjedi nasuprot njemu. Premještanje oltara usred vjernika međutim, također znači da se na taj način gubi prostor između sakralnog središta i vjernika. Sveti strah koji nas je obuzimao prilikom ulaska u crkvu gdje je uistinu prisutan Bog, zamijenjen je jeftinim sentimentom, odgovorom na nešto što se vrlo malo razlikuje od svega uobičajenog.

Klaus Gamber, Reforma Rimske liturgije: Poteškoće i pozadina, eng. prijevod, str. 85-88.    

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane. 

Identitet u slavljenju mise Ad Orientem – prema Istoku

Postoje znanstvene metode dokazivanja identiteta neke osobe, preko otisaka prstiju, skeniranjem mrežnice ili analizom DNA; doduše, u svakodnevnom životu, identitet osobe je u njenom licu. Može se dogoditi da vidimo neku osobu s leđa ili iz daljine i misliti da znamo tko je, ali dok joj ne vidimo lice, ne možemo zaista biti sigurni tko je.

Ljudsko lice je toliko jedinstveno da, osim ako se radi o identičnim blizancima, na sam pogled znamo tko se krije iza njega. Nadalje, često povezujemo sve što znamo o osobi sa njenim licem. Njene sposobnosti, osobnost i svi događaji proživljeni s njom postaju dio njenog lica u tolikoj mjeri da je njen ugled i ime vezano s njim.

Pomoću lica također možemo dokučiti kako se netko osjeća u danom trenutku. Njegov izraz nas upućuje na tugu, uznemirenost, smirenost i sreću te osobe. Lice također izražava ono dublje u osobi, na primjer raspoloženje, dispoziciju, što joj se sviđa a što ne.

Bliski susret s licem neke osobe izražava intimnu ljubav, dok skrivanje lica ili okretanje leđa nekoj osobi izražava ljutnju, razočaranje ili prijezir.

Razgovor je osoban kada se održava licem u lice, ali isti taj razgovor gubi svoju prisnost kada se obavlja preko telefona ili s jednog kraja sobe na drugi. Ako radimo nešto drugo dok pričamo smatra se da nismo koncentrirani na sam razgovor, a pričanje uz leđa okrenuta osobi kojoj se obraćamo se smatra nepristojnim, uvredljivim.

Naš razgovor s Bogom, molitva, će u potpunosti biti realiziran tek u raju gdje ćemo se gledati licem u lice, ali do tada, pomaže nam zamisliti Osobu s kojom pričamo. Dakle, u molitvi bolje održavamo pozornost kada se fokusiramo na sliku Božju, bilo to u našem umu ili izvan njega.

Da bi nam se pomoglo na najvećoj molitvi, Svetoj Misi, okrenuti smo prema Oltaru na kojem se prikazuje Žrtva kalvarijska i zajedno sa svećenikom hvalimo i molimo Boga. Cijela kongregacija i svećenik se fokusiraju na Boga, naše držanje i lice su usmjereni na takav način da gledamo Njega s kim pričamo. Shodno tome, držanje vjernika se ne bi trebalo smatrati okrenutošću svećeniku nego Bogu, jer Misa nije razgovor s celebrantom nego s Trojednim Bogom.

Svećenik, služeći Misu, čini sve što je u njegovoj mogućnosti da iskaže poštovanje, zadrži pozornost i ne izgubi iz vida veliku dramu koja se odvija pred njim dok se koncentrira na molitve koje su mu dane da ih kaže. Pomaže mu okrenutost nebesima, moleći Presveto Trojstvo u ime svoga stada.

Stoga, on nije okrenut leđima narodu, on je okrenut u istom smjeru kao i zajednica koja je okrenuta Bogu. Kao što osobi koja nam je okrenuta leđima u klupi ispred nas to ne uzimamo za zlo, ne uzimamo za zlo ni kad je svećenik okrenut nama leđima jer se svi molimo istom Presvetom Trojstvu i sva su lica usmjerena Njemu s kim pričamo.

Odimo korak naprijed s ovom analogijom, uzmimo da se osoba u klupi ispred nas okrene prema nama. Očekivali bi da će nam nešto reći. Isto tako, kad se svećenik tijekom Mise okrene prema nama, očekujemo da će njegove riječi biti usmjerene nama, inače, kada je okrenut kamo i mi, očito je da priča s nekim drugim.

Ima još jedna prednost u okrenutosti svećenika prema Bogu tijekom Mise, njegov ljudski identitet se smanjuje kako mu ne vidimo lice. Svećenik tijekom Mise djeluje in persona Christi, tako da što mu manje vidimo lice, njegova osobnost i identitet više opadaju. Naš um se stoga lakše usredotočuje na sveta djela i misterije jer izbjegavamo usredotočivanje na bilo koje prateće ljudske elemente.

Kao što je gore spomenuto, očito je kome su riječi usmjerene kada je svećenik okrenut prema nama, kao na propovijedi. Da atmosfera ne bi postala previše usmjerena na čovjeka, svećenik i u takvim situacijama ima dostojanstvene manire, imitirajući Kristovo propovijedanje vjernima Svoga vremena.

Na najsvečanijim dijelovima Mise, kada je naša pozornost najusredotočenija na Boga (ad orientem), sav naš trud, i unutarnji i vanjski, je ujedinjen u hvaljenju i slavljenju Trojednoga Boga na najuzvišeniji mogući način, ispunjen poštovanjem.

Čekajući dakle sretno stanje izabranih koji uživaju blaženo gledanje Boga licem u lice, naš razgovor s Bogom na zemlji bi trebao biti prožen skromnom pažnjom, punom poštovanja, ljubavi i odanosti. Na taj način pripremamo dušu da nikada ne izgubi iz vida Boga za svu vječnost.

o. Eric Flood | fssp.com

Zahvaljujem I. B. na prijevodu.

Pratite Blog jednog farizeja – prijavite se putem e-mail adrese desno i pridružite se na facebooku putem like-a također desno.

Farizej