Tradicija vs. tradicionalisti

Preporučio bih svima youtube kanal, radio emisiju i web stranicu Vericast.net koju vodi Tim Haines, katolik laik. Youtube kanal obiluje odličnim emisijama s katoličkim temama od liturgije, pape Franje do Međugorja. Postoji također mogućnost sudjelovanja putem chata kada su emisije uživo (oko 22 sata po našem vremenu). Tim je vjeran Crkvi, Crkvenom učiteljstvu i radi odličan posao. Svakako se preplatite na youtube kanal i dodajte stranicu u bookmarke ili rss agregator (opet preporučam Feedly).

Tim je danas objavio izvadak iz podcasta koji dobro analizira situaciju koja je opisana gore u naslovu. U radio emisiji zvanoj Jednostavnost pogreške (Simplicity of Error – Ep. 37 – možete poslušati cijelu emisiju ovdje) diskutira o problemu imena “tradicionalist” i kako tradicionalizam vrlo lako prelazi u onaj radikalni tradicionalizam.

Vrijedi poslušati.

Ovo vjerojatno nećemo vidjeti, ali bilo bi lijepo

 

Izvor fotografija: Vesti Papali

Neke misli Ivana XXIII o Crkvi, misi i Koncilu

O Crkvi:

– Crkva današnjim ljudima ne pruža propadljivo blago, ne obećaje sreću samo zemaljsku nego im udjeljuje i dobra božanske milosti koja su, podižući ljude na dostojanstvo djece Božje, najvrednija zaštita i pomoć za ljudskiji život; otvara izvor svoje životvorne nauke, koja dopušta ljudima prosvijetljenima Kristovim svjetlom da dobro shvate ono što su oni stvarno, svoje uzvišeno dostojanstvo, svoju svrhu.

Crkva je Isus koji živi u stoljećima. Usidrena s tajanstvenom Petrovom lađom u ovom središtu katoličkog ljudstva i sveopćeg učiteljstva, pokazuje se kao poglavarstvo blagosti, ljubavi prema Bogu i čovjeku.

– Da, Katolička crkva je umjetnica i učiteljica mira. S mirnom savješću to kažemo. Ona nastavlja u svijetu poslanje svoga božanskog utemeljitelja Isusa Krista kojega je prorok nazvao: “knezom mira.”

– Katolička crkva nikada nije rekla čovječanstvu da ga hoće osloboditi od tvrdoga zakona boli i smrti. I nije pokušala da ga zavede u bludnju, niti mu je pružila samilosni lijek obmane. Naprotiv, ona mu je bez prestanka govorila da je život putovanje u sveta mjesta, i poučavala svoju djecu da se ujedine u pjesmi nade; koja odjekuje i u svijetu.

– Crkva je, kao i u apostolska vremena, uvijek majka i učiteljica istine i pravde, slobode i mira. Majka i učiteljica od koje se traži dobrohotni glas, od koje se očekuju mirotvorna posredovanja za nesigurne interese raznih nacionalnih, ekonomskih i socijalnih partikularizama.

– Ova Crkva stara a uvijek nova, protiv nje se bore a ona je uvijek pobjednica, šutljiva a uvijek prisutna.

– Sveta Crkva Božja, koja hoće da bude svjetlo naroda, ima svoju riječ da kaže i ljudima sadašnjeg doba: narodima dozivlje u pamet prednost duhovnih stvari; poziva na ustanovu pravednijeg i plemenitijeg obiteljskog poretka, u kojem bi sva djela Božja, otkupljena Kristovom krvlju mogla živjeti u međusobnoj ljubavi, u poštovanju međusobnih prava i dužnosti.

O misi:

– Sveta knjiga i kalež na oltaru predstavljaju dva najveća i najsvetija znaka, veza i izmjena između božanskog i ljudskog.

– Svaka odslužena Misa označuje prolazak Gospodnji po kojem je svaki dan Uskrs u hramu Gospodnjem.

– Kad hoćemo pokazati pobožnost katolika, počinjemo riječju: on ide na Misu nedjeljom i blagdanom. A ipak to nije dovoljno za potpuni kršćanski život. No ako se usporedi s tolikima koji ne prisustvuju Misi, ipak je to pohvalan čin. Dobar znak. Slijedi ga.

– S oltara, s ovog svetog brda moramo promatrati zemaljske stvari, prosuđivati i njima se služiti.

– Potrebno je širiti uvjerenje o djelotvornom i plodnom zalaganju kojim vjernici poimaju kako je plemenito revno sudje1ovati “u gozbi vjere i Ljubavi, te postižu umom dokučiti velika čudesa liturgije, shvaćajući koliko sveta, Misa izražava životnog i savršenog.

– Dobro odslužena sveta Misa rasprostire svoj dah na cio dan.

O Koncilu:

– Ekumenski koncili, svaki put kad se održavaju, svečano slave jedinstvo Krista i njegove Crkve, i stoga vode sveopćem izaravanju istine, koja pravo usmjeruje pojedinačni, obiteljski i društveni život; jačaju duhovne energije, stalno podižu prema pravim vječnim dobrima.

– Rasvijetljena svjetlom ovoga Koncila, Crkva, kako se to Mi čvrsto uzdamo, porast će u duhovnom bogatstvu, te će zacrtavši u Koncilu snagu novih energija, neustrašivo čuvati ubuduće. Zbilja, zgodnim obavještavanjem o tekućim poslovi ma i mudrim rasporedom međusobne suradnje Crkva će usiniti tako da će ljudi, obitelji, narod stvarno obratiti duh prema nebeskim stvarima.

– Katolička crkva, uzdižući po ovom Ekumenskom koncilu baklju vjerske istine, pokazat će s ljubaznom, dobrostivom, strpljivom majkom svih punom samilosti i dobrote i prema djeci koja su od nje odijeljena.

Prijatelj mi je proslijedio neku knjižicu s mislima koja se poziva na ove izvore:

Vijesnik Đakovačke biskupije, Đakovo – više brojeva
Glas Koncila, Zagreb – više brojeva
Giancarlo Zizola: Utopija Ivana XXIII, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1977.

Poslušnost i poštovanje prema istini

„U svakodnevnom životu često se čuje: Crkva bi mogla biti popustljivija, mogla bi prihvatiti manje ustupke… To nikada! Papa može biti blag i strpljiv, koliko god treba, no glede žalosne stvarnosti i glede neprihvatljivih propusta njegovo će držanje, iz poslušnosti i poštovanja prema istini, biti čvrsto, jasno i nepromjenjivo, pa ma koliko ga to stajalo.“

Sveti Ivan XXIII, papa

Prijatelji mi je poslao ovaj citat. Čitao sam da je lik i osoba Ivana XXIII poprilično iskrivljena u odnosu na njegovu istinsku osobnost. Da zapravo Ivan XXIII nije bio “revolucionar” kakvim ga se predstavlja (možda to i pokazuju inicijalni nacrti za dokumente II. vatikanskog koncila koji su kasnije odbačeni). Morat ću se pozabaviti više Ivanom XXIII jer očito je njegova ostavština i misao puno drugačija od one kakvom se predstavlja.

Blog New liturgical movement je objavio u više navrata vrlo zanimljive članke o Ivanu XXIII, posebno im je zanimljiv ovaj zadnji serijal Ivan XXIII u svojim riječima (1, 2, 3). Blog Quo Vadis Croatia je objavio dio iz trećeg dijela. 

Mogao bi papa Franjo od svojega omiljenog pape nešto i naučiti. Možda da primjeni ovaj citat gore… 

SSPX ljutito prosvjeduje protiv kanonizacije Petra Apostola

Članovi Svećeničkog bratstva sv. Pia X zasuli su internet i radio frekvencije nasilnim prosvjedima protiv nadolazeće kanonizacije pape Šimuna Petra I, prenosi poznati katolički portal Eye of the Tiber. Reakcija je gora nego što se u Vatikanu pretpostavljalo i prosvjednici se nisu povukli ni nakon jačih udaraca. Jedan komentator na popularnoj tridentinskoj stranici vecikatolikodpape.com je napisao: “Ovo je čovjek koji je zanijekao Krista TRI PUTA u JEDNOJ NOĆu i sada ga žele proglasiti svecem? Ovo nije način na koji je Krist ustanovio svoju Crkvu. Ovaj čovjek nije primjer meni niti mojim četrnaestero djece.”

Jedan SSPX bloger optužio je bivšeg papu, koji je bio mučen zbog svoje vjere u prvom stoljeću, za liturgijske zloupotrebe, govoreći da je “Krist je bio raspet glavom prema gore. To je način kakav je On ustanovio. Onda je ovaj Peter došao i odlučio da on želi biti raspred obrnuto od Krista, glavom prema dolje.”

Neki su Petra, rođenog Šimun, sina Ivanovog,  optužili za herezu zbog poznate debate s Pavlom glede obrezivanja, dok drugi tvrde da je njegov stav prema “obrezivačkoj stranci” nije bio prava hereza nego pretjerani ekumenizam.

Regina coeli laetare!

Dragi čitatelji bloga jednog farizeja, želim vam radostan i blagoslovljen Uskrs! Neka Krist, naša nada i sve naše, uskrslim svjetlom obasja naše živote te mognemo spoznati Njegovu volju!

Drevna homilija na Veliku i svetu subotu

(Preuzeto iz Službe čitanja Časoslova Velike subote)

Gospodinov silazak u podzemlje

Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje. Očito je najprije potražio praroditelja Adama kao izgubljenu ovcu. Svakako je htio posjetiti one koji su živjeli u tami i smrtnoj sjeni. Sigurno je Bog i njegov Sin htio osloboditi zarobljenog Adama i s njim zarobljenu Evu.

Gospodin je ušao k njemu držeći pobjedni stijeg križa. Čim ga je ugledao praotac Adam, silno iznenađen udario se u prsi i uskliknuo svima: „Gospodin moj bio sa svima.“ Krist je Adamu odgovorio: „I s duhom tvojim!“ Uhvatio ga za ruku, podigao i rekao: „Probudi se ti što spavaš! Ustani od mrtvih jer te Krist rasvjetljuje! Ja sam Bog tvoj, a radi tebe sam postao tvoj sin. Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba.

Radi tebe sam ja, Bog tvoj, postao sin tvoj. Radi tebe sam ja, Gospodin, uzeo oblik sluge. Radi tebe sam ja koji prebivam nad nebom došao na zemlju i čak pod zemlju. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace. Radi tebe koji si iz vrta istjeran ja sam u vrtu predan Židovima i u vrtu razapet.

Pogledaj kako mi je lice bilo radi tebe popljuvano zato da ti povratim onaj prvotni dar života. Pogledaj kako su mi obrazi bili zaušnicama bijeni. To sam podnio da tvoje nagrđeno lice obnovim prema svojoj slici.

Pogledaj kako su mi leđa izbičevana. To sam podnio da zbacim teret tvojih grijeha što pritište tvoja leđa. Pogledaj kako su mi ruke čavlima bile pričvršćene za drvo križa. To sam podnio za tebe koji si pružio svoju ruku prema zabranjenom drvetu.

Usnuo sam na križu i koplje je probolo bok moj radi tebe koji si u vrtu zaspao da od tvoga boka bude sazdana Eva. Moj je bok izliječio tvoj bok. To što sam na križu usnuo tebe će izvesti iz podzemnog sna. Moje je koplje zaustavilo oružje upereno protiv tebe. Ustani, idimo odavde! Neprijatelj te je istjerao iz raja zemaljskog. Ja te neću više povratiti u taj raj, nego ću te smjestiti na nebesko prijestolje. Udaljio te je od drva koje je slikovito predstavljalo život, a evo sada ja, koji sam Život, združujem se s tobom. Postavio sam kerubine da te poput sluga čuvaju, a evo sada će ti se kerubini klanjati slično kao Bogu.

Pripravno je kerubinsko prijestolje, nosači spremni čekaju, odaje su uređene, jela pripremljena, urešeni su vječni šatori i prebivališta, otvorene su riznice dobara, a nebesko te kraljevstvo čeka još prije postanka svijeta.“

 

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Teološki razlozi (3. dio)

Donosim treći dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje, drugi dio ovdje. 

Zamislite me kako sada dolazim do zaključka da posvećenja jednostavno više nisu sigurna. Kakva god bila situacija SSPX-a i kakvi god bili širi problemi u Crkvi, sud koji je doveo do odluke da se obave posvećenja i implikacije autonomnog crkvenog života više nisu bile prihvatljiva rješenja krize.

U tom slučaju, kamo sam trebao ići, što sam trebao učiniti? I kako bih mogao prihvatiti Drugi vatikanski sabor (u daljnjem tekstu DVS) i Novu misu, prihvaćanje koje je bilo za mene nužno kako bih pohađao ono što smo tada zvali ‘iznimne mise’ (u originalu “indult masses”, engleska riječ ‘indult’ označava nekakvu dozvolu ili privilegiju koja odstupa od normalnih pravila crkvenog zakona)? Kao što su mi mnogi rekli, i kao što sam se i sam bojao, prihvaćanje takvih stvari oprečno je katoličkoj savjesti.

Opet, teško je rekonstruirati svaki korak na puta kojim je napredovalo moje razmišljanje oko ovoga, ali mislim da je ono što je činilo promjenu bilo to da bi me drugi, kad god bih raspravljao oko SSPX slučaja s njima, trebali podsjećati da je ono što iznosim moje mišljenje, a ne nužno i Crkveni nauk. U ovom pogledu, jedan važan dokument na koji sam naišao u to vrijeme su bila uputstva Kongregacije za nauk vjere o crkvenom pozivu teologa. Dva razlikovanja su proizašle iz ovog čitanja koje su me od tada dobro služile u svim ovim debatama.

Prvo, postoji razlika između pojedinačnog teološkog mišljenja i Crkvenog naučavajućeg suda. To mi nije prije stvarno sinulo, vjerojatno zato jer sam smatrao svako učenje koje nije bilo svečano definirano podložno kritici (svako učenje nakon 1962., naravno!). Jedan važan primjer ove zbunjenosti u mom umu je bila Intervencija Ottavianija i Baccija o Novoj misi. U ovom dokumentu autori tvrde da Nova misa značajno odstupa od doktrine Misne žrtve ‘formulirane na 22. zasjedanju Tridentskog sabora’. Tradicionalisti ovu izjavu smatraju čvrstim temeljem pomoću kojeg se odupiru pokušajima da ih se natjera da pohađaju Novu misu. No, problem s ovim je da su, iako smo obvezani prihvatiti 22. zasjedanje Tridentskog sabora, ono što Intervencija Ottavianija i Baccija tvrde, dedukcije temeljene na čitavom skupu pretpostavki; stoga je Intervencija izjava teološkog mišljenja, iznimno podložna kritici drugih teologa, koliko god ugledni bili njeni potpisnici. Drugim riječima, koristeći se takvim dokumentima, tradicionalisti su ignorirali svoje vlastite teološke procese i metodologije. Ovo je dovoljno loše samo po sebi, makar si ljudski um ne može pomoći u dolasku do zaključaka koji se potencijalno nalaze u svom rasuđivanju. Međutim, gore je bilo što se činilo da tradicionalistički kritičari prebacuju autoritet naučavajućeg suda – u ovom slučaju s Tridentskog sabora – na njihove vlastite teološke zaključke. Ideja da je Nova misa oprečna vjeri se ne može naći ni u jednom Crkvenom dokumentu; to je bila teološka dedukcija. Slučaj tradicionalista protiv Nove mise, međutim, nije samo teološki, i vratit ću se na to poslije.

Ovaj uvid je počeo mijenjati način na koji čitam ono što tradicionalistički kritičari pišu. Kada sam čitao riječi: “Crkva osuđuje ovu praksu koja je sada vrlo rasprostranjena”, počeo sam mentalno dodavati riječi, “po rasuđivanju ovog pisca”. U nekim slučajevima, naravno, bili su u pravu, ali opet, postoji suptilna nijansa koju treba prepoznati između teološkog mišljenja i suda magisterija.

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost ove razlike za razumijevanju toliko tradicionalističkih spisa. U bilo kojem od slučajeva, tradicionalističkom kritičaru se čini dovoljnim moći se pozvati na neko učenje iz prošlosti da zaključi kako se učenja DVS-a mogu odmah odbaciti kao pogrešna. Čini se kao da tradicionalističkom kritičaru njegovi vlastiti zaključci postaju jednako aksiomatski kao dokumenti na kojima su zasnovani. Ne govorim ovdje da je njegova razrada kriva, nego da vrijednost koju on dodjeljuje svojim zaključcima treba biti potkrijepljena od strane Crkve, a ne njime samim! Usput, trebao bih istaknuti da je ovdje zanimljivo primijetiti razliku između Lefebvreova stava – da se DVS treba čitati u svjetlu Tradicije – sa trenutnim stavom SSPX-a: DVS se ne može čitati u svjetlu Tradicije.

Drugi uvid, koji je posljedica prvoga, je da je tijelo Crkvenog nauka bilo nešto drukčije od tijela teoloških spisa u Crkvi. Kao što dokument Kongregacije za nauk vjere spomenut gore jasno prikazuje (citirajući svetog Tomu Akvinskog), postoji razlika između Magisterija Naučitelja (ili stručnjaka) (magisterium cathedrae magisterialis) i Magisterija Pastira (biskupi i papa) (magisterium cathedrae pastoralis) (bilješka 27). Prvi uobičajeno hrani razmišljanje drugog; štoviše, prvi mora voditi svoje istraživanje u kontekstu drugog, i kada se raziđu, onda Magisterij Pastira dobiva prioritet. Da uzmemo primjer iz drugog krila Crkve, nema veze što mnogi ugledni profesori teologije s planinama uvjerljivih silogizama raspravljaju kako je enciklika Humanae Vitae u krivu. Magisterij Pastira je, ovom prigodom u osobi Pavla VI., presudio drugačije.

Kako sam onda mogao doći do prihvaćanja DVS, pogotovo točaka za koje sam mislio da su  oprečne prijašnjem učenju? U ovoj sam fazi također shvatio da, iako je DVS, na svoj vlastiti način, bio ‘pastoralni’ a ne ‘dogmatski’ sabor, to ne znači da nije bio doktrinalni sabor. Kakve su onda bile moje obveze prema doktrinama naučavanim u saborskim dokumentima? Odgovor je došao u čitanju Lumen Gentiuma, jednog od dogmatskih konstitucija sabora:

25. Služba propovijedanja

Među poglavitim dužnostima biskupa ističe se propovijedanje evanđelja. Oni su, naime, glasnici vjere koji dovode nove učenike Kristu, te autentični ili Kristovom vlašću obdareni učitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjašnjuju u svjetlu Duha Svetoga iznoseći iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52) te rade na tome da urodi rodom i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4). Kad biskupi naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; vjernici se  pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi u skladu s njegovom očitovanom nakanom i voljom, što se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i čistoga predlaganja istoga nauka, bilo iz načina izražavanja. Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci  kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.

Lumen Gentium

Što sam dobio iz čitanja ovog je sljedeće. Ove točke gdje ne prepoznajemo kontinuitet moraju nastaviti biti stvari razmišljanja. Ali proglašenje učenja po Magisteriju, čak i ako je samo dio autentičnog Magisterija, zahtijeva od nas da njihovom sadržaju damo religiozni pristanak uma i volje. Njihovo proglašenje ih čini nekom vrstom teološke datosti koja se više ne može tretirati kao puko teološko mišljenje.

Želim biti vrlo jasan ovdje, jer sam u prošlim verzijama ove priče na loš način ispričao moje mišljenje o ovoj točki. Postoje dvije važne točke koje valja imati na umu. Prva je pitanje analize, a druga pitanje autoriteta.

Prvo, postoji neka vrsta pretpostavke u tradicionalističkoj metodologiji koja vodi ravno od analize do odreknuća grešaka koje ta analiza tvrdi da je otkrila. Ovo razmišljanje podupire, na primjer, esej Abbéa Berta o Običnom Magisteriju, u izdanju Angelus Pressa. Čitajući ovaj esej, mislili bi da kontinuitet s prijašnjim učenjima, kao što je pokazano u Crkvenim naučavajućim dokumentima, sažima radnju Magisterija, i da je ovaj kontinuitet neproblematična stvar. Tako je, u smislu izreke svetog Vincenta Lerinškog o tome što se uvijek vjerovalo, svugdje, od strane svakoga. Ali ovdje je problem u razmišljanju da ako ja – me, moi, s poštovanjem – procijenim da nema kontinuiteta, onda zapravo nema kontinuiteta. Međutim, što ako drugi kritičari dođu do drugih zaključaka? Abbé Berto imenuje ‘objektivnost’ i ‘sensus fidei’ dvama vodećim kriterijima za kontinuitet, ali nijedan od njih ne garantira koja analiza ili čija analiza je složna s autentičnim smislom doktrine.

Drugi problem je da sam vjerovao da je Crkvena doktrina, osim ako je definirana nepogrešivom ili ako sam je mogao podvrgnuti testu svetog Vincenta Lerinškog, podložna slobodnoj kritici. Sada, istina je da učenja autentičnog Magisterija nisu sama po sebi nepogrešiva. Stoga nisu zaštićena od pogrešaka. Ovo nas ne bi trebalo začuditi. Čak i u izvanrednoj definiciji, tek je sama definicija (npr. Marija je bila uznesena na nebo) ‘nepogrešiva’ kao takva; teološki argumenti koji doprinose definiciji nisu nepogrešivi. Onda je moguće da netko stekne vjerovanja da je neko učenje autentičnog Magisterija pogrešno. Međutim, u ovom slučaju se sigurno treba vrlo dobro paziti. Pitanje se treba uputiti teolozima i filozofima i zasluge argumenta bi se trebale izvagati i testirati. Pretpostavka ide u korist Crkvenog učiteljskog autoriteta, i protiv zaključka bilo kojeg individualnog teologa ili pojedinca dok se razjašnjenje traži od Pastoralnog Magisterija. Teološki zaključak obvezuje logikom; učenje magisterija obvezuje dužnošću religijskog pristanka.

Čini se da javno djelovanje na temelju diskontinuiteta, do te točke da se učenje Magisterija osuđuje kao protivno vjeri, ide korak dalje. To čini teološke zaključke neke osobe praktičnim normama ne samo za ispitivanje, nego i za odbijanje Crkvenog autentičnog učenja magisterija. To znači praktično reći da Crkva u svojem autentičnom Magisteriju nije autoritativni agent koji predlaže kršćansku doktrinu, ili da je Crkva samo autoritativna kada svečano definira. Kad kažem da je to privatizacija naučiteljske uloge Crkve – da se premjesti u nečije vlastite dedukcije – to je ono što mislim.

Mislim da je papa Benedikt učinio puno za tradicionalističke kritičare kada im je ponudio ‘hermeneutiku kontinuiteta’ kao metodološko uže za spašavanje. Ipak, vrlo sam svjestan ranjivosti ovog položaja i to je nešto o čemu često razmišljam. Izgleda da me to čini krivim za ono za što su protestanti dugo optuživali katolike: pogreška predavanja svoga uma Crkvi. Međutim, kako ja to vidim, molim se da Crkva razjasni probleme koji me najviše zabrinjavaju, posebice nejasnoću koja se spustila nad učenje Lava XIII. o naravi slobode i religioznim dužnostima države, tako da je ovo potonje previdio Grgur XVI., Pio IX te su odjeknule kasnije pape. Da sam ja teolog, radio bih na tome da gurnem raspravu u tom smjeru. Takvo je bilo nastojanje na koje je Ivan Pavao II. pozivao u svom motu propriju Ecclesia Dei; i ne vidim razlog zašto se neka vjerska država i religijska sloboda, ne u prosvjetiteljskom smislu, nego u smisli kako se shvaća u Dignitates Humanaea, ne mogu pomiriti.

Taj je misaoni proces, onda, bio ono što mi je omogućilo ne da nužno napustim SSPX teze, nego da ih vidim u novom svjetlu, svjetlu za koje se usuđujem kazati kako se može zvati crkvenim, jer referira, konačno, na način na koji je moja savjest obvezana Crkvom. To nije značilo kako sam morao prihvatiti svako odstupanje i zloupotrebu koje sam vidio. Nisam morao misliti da su međureligiozne aktivnosti Ivana Pavla II. velika blagodat kršćanskoj civilizaciji. Zapravo, bilo je mnogo aspekata tradicionalističkih teza o trenutnoj situaciji koje sam mogao zadržati ako odlučim da su zaista istinite. Nisam bio na pragu gubljenja svojeg prava, kao što je definirano u kanonskom pravu, da predstavim hijerarhiji svoje rezervacije.

Ali sada je razlika bila ovo: prepoznao sam da u svojoj kritici trebam priznati magisterijalni karakter određenih učenja koja sam dotada smatrao otvorenim slobodnoj kritici. I ukoliko su mi obvezivali savjest, morao sam im dati vjerski pristanak uma i volje. I dalje se ostaje razuman, i dalje se koristi bogomdana inteligencija. Praktična svijest hereze, toliki element mišljenja sv. Pavla, mrtvo je slovo u umu mnogih suvremenih katolika. Moramo biti oprezni. Ali kad Crkva magisterijalno kaže ‘stvari stoje ovako’, onda moramo slušati.

Znam da sada neki ljudi govore: što sa svetim Atanazijem? Pa, postupci sv. Atanazija temeljili su se na činjenici da je ekumenski sabor, nicejski sabor, svečano definirao konsubstancijalnu uniju Oca i Sina 325. godine, prije početka arijevske krize. Atanazije se borio, stoga, da obrani doktrinu ekumenskog sabora.

Drugi će reći: da, ali DVS je bio potpuna namještaljka liberalnih krtica koji su sve potkopavali. Ovo mi se čini redukcionističkom verzijom povijesti Sabora. Svaki sabor ima svoje slabosti i kontroverze, i one DVS vjerojatno nadilaze ostale. Ali tu je, u svoj svojoj odbojnoj stvarnosti. I osim ako smo spremni stvoriti teoriju Crkve-varalice, moramo se suočiti s njime. Osobno, mislim da trebamo dopustiti povjerenje Duhu Svetome.

Prema trećem prigovoru, pitanje svetog Tome o bratskoj korekciji (ST, II-II, 33. pitanje, 4. članak, prigovor drugi i pripadni mu odgovor) opravdava postupke Lefebvrea. Ali ovo uključuje ogromnu ekstrapolaciju. Sveti Petar u drugom poglavlju Galaćanima ustupa oko prakse judaista čiji su pokušaji da se nežidovi drže židovskog zakona odbačeni na jeruzalemskom saboru (Dj, 15). Nema naznake u Poslanici Galaćanima da je sv. Petar učio s apostolskim autoritetom, i uz odobrenje cijele Crkve osim sv. Pavla, suprotno onome što je bilo odlučeno u Jeruzalemu; makar njegovi postupci bili tome nevjerni.

Zbog ovih razmatranja počeo sam misliti da je ne samo moguće dati vjerski pristanak uma i volje učenjima DVS-a, nego i da sam u nekom smislu bio nevjeran Crkvi kada sam ih smatrao otvorenima slobodnoj kritici. To nije riješilo, i ne rješava primjedbe i poteškoće, ali mijenja stav kojim se pristupa  tim učenjima.

Ali što s Novom misom? Kako sam mogao živjeti s time?

Nastavlja se…

 

Serijal ‘Extraordinary Faith’

EWTN će prikazivati mjesečni serijal po nazivom ‘Extraordinary Faith’ (Izvanredna vjera) u kojem će glavna tematika biti tradicionalna katolička liturgija, duhovnost, glazba, arhitektura i povijest.

Izgleda da će serijal dostupan njihovoj stranici kao vimeo video, tj. prve dvije epizode stoje pripremljene(1, 2).

Čini se da će stranica biti bogata korisnim informacijama i izvorima o tradicionalnoj liturgiji i duhovnosti što mi se nadasve sviđa. S obzirom na kvalitetu EWTN siguran sam da će biti izvrsno.

Postavit ću ovdje dva trailera, te ću ubuduće objavljivati epizode kako budu izlazile, ako budu dostupne.

 

Gostujući autor: Evolucionizam u Crkvi

Prijatelj mi je poslao tekst kao bilješku uz intervju Roberta de Matteija objavljenog na blogu Splendor Domini, te me zamolio za objavu. Pa, evo objavljujem. 🙂

Realni socijalizam je pao s Berlinskim zidom, prije više od dvadeset godina, ali njegova doktrinarna jezgra, ideologijsko srce komunizma, dijalektički materijalizam, preživio je i danas mu je ime evolucionizam.” (Roberto de Mattei)

Preživjeli smo komunizam i socijalizam. Uf! Žilava je Katolička Crkva, živa je naša vjera. Nismo otpali, Bogu hvala! Možemo li odahnuti? Ne.

Evolucionizam je, nažalost, nova/stara ideologija u glavama mnogih katolika. Takvima svako pozivanje na predaju, tradiciju, odnosno na predano, smeta i – namjerno, svjesno – žele ga ukloniti.

Bitka se odvija u srcu i umu svakog pojedinog vjernika: Klanjati se Bogu ili klanjati se sebi (čovjeku, ljudima, narodu, ovoj ili onoj skupini…)?

Lukavost je đavlove prijevare u tome da se klanjanje sebi danas, u ovim vremenima, ne odvija kao u doba starog Rima, otvoreno, u kultu caru i sl.

Moderno je idolopoklonstvo zaogrnuto plaštem humanizma, nazovibrige za čovjeka, želje da se čovjeku pomogne… u konačnici: da čovjek spasi čovjeka, ljudi ljude. Da se svi bolje “osjećaju”, da se ostvare (selfizam). To je suvremena varijanta stare napasti: Siđi s križa i spasi sam sebe!

U Crkvi se takvo poimanje očituje u želji da se Crkva prilagodi svijetu, da ugodi čovjeku, da ga stavi u središte pozornosti, ne mareći pritom na Boga i Božju volju, na istinu, objavu, predaju i vjekovno učiteljstvo.

Dovodi se u pitanje poslanje Crkve. Koji je točan odgovor na pitanje čemu služi Crkva: ovozemaljskom uživanju ili vječnom spasenju?

Ima ih koji misle i govore da se to ne protivi jedno drugom. Ti nikada nisu zaista čuli evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji ili Govor na gori, nikada nisu uistinu izmolili Križni put, nikada na vjeronauku nisu čuli da je euharistija ponajprije Sveta žrtva Novoga saveza, klanjanje Bogu, a ne slavljenje sebe (čovjeka, ljudi, naroda, ove ili one skupine…).

Naravno, skrb za konkretnog čovjeka, za bližnjeg, za svaku osobu, od njenog začeća do prirodne smrti, nije nešto nepoželjno. Naprotiv.

To je nezaobilazni plod vjere, koja je djelotvorna ljubavlju. Vjera bez djela je mrtva. Međutim, bez istine, ljubav se izopači u sentimentalizam, odnosno u konačnici, u egoizam, kako nas je poučio Benedikt XVI.

Crkvu vrata paklena neće i ne mogu nadvladati i izvan Crkve nema spasenja. Ali, to ne znači da veliki broj vjernika, uključujući i pastira, ne može otpasti od vjere. Jer, Gospodin dodaje: Kad se vratim, hoću li naći vjernika na zemlji?

M.