Kao što sam napomenuo, kada je Kongregacija za bogoštovlje dozvolila ženama ministrirati, navela je dva važna problema u vezi toga: loše je za zvanja, i oprečno Crkvenoj tradiciji. Drugim riječima, ministrantice su loše zbog društvenih razloga, i loše zbog teoloških razloga. Bavio sam se društvenim problemom, načinom na koji djevojke koje ministriraju potkopavaju pozive u svećenstvo, u prošlom članku. Fundamentalniji problem, koji nije potpuno zaseban, je što je krivo s tim u teološkom smislu: zašto je tradicija Crkve protiv toga. Nikada nije bilo – čak ni danas – službeno preporučeno ili poticano; do 1992. je bilo zabranjeno. Postoje li dobri teološki razlozi za ovo?
Teološki problem ministrantica je povezan s nemogućnosti ređenja žena. Ukratko, ako se žene ne mogu zarediti, nije prikladno da pomažu kod oltara u kvazi-kleričkoj ulozi ministranata. Ako postoje dobri razlozi, nasuprot pukom povijesnom slučaju, zašto se žene ne mogu zarediti, onda bi bilo prirodno da ovi razlozi vrijede i protiv ministrantica.
Uvijek se tijekom rasprave o ređenju žena ističe da je Krist izabrao samo muškarce za apostole i, stoga, za svećenike. Bl. papa Ivan Pavao II. ističe s velikim naglaskom da je ovo bila “suverena odluka”, a ne rezultat društvene konvencije. Predložiti da je u odluci poput ove naš Gospodin bio rob društvene konvencije je povijesno apsurdno (pogledajte njegova ostala djela i riječi), i da je to istinito potkopalo bi cijelo evanđelje: ako možemo odbiti ovu odluku na temeljima ovoga, što bi onda ostalo? Pa ipak, prirodno je pitati se zašto je naš Gospodin donio ovu odluku, i Ivan Pavao odgovara davajući nam teološki diskurs o prirodi i ulozi ženstvenoga u ekonomiji spasenja. Ovo radi u “Mulieris Dignitatem” (“O dostojanstvu žene”, 1988.), i poziva se na ovo u “Ordinatio Sacerdotalis” (1994.) kada čini izričitim stalni (i zbog tog razloga nepogrešiv) nauk Crkve da Crkva nema moć za ređenje žena. Ukratko, zbog toga što muškarci i žene imaju drukčije karaktere i drukčije uloge u povijesti spasenja i Crkvi, kao što je odlučio Bog, Bog je ustanovio činjenicu da Sveti red ne može biti podijeljen ženama.
Na dnu toga postoji veza između Kristove uloge Svećenika i Žrtve i njegove muškosti. Zapravo, bilo bi čudno da ne postoji, pošto svećenička uloga i žrtvovanje sebe za zajednicu odgovaraju muškoj ulozi u ljudskom društvu, o čemu sam govorio u prošlom članku. Svećenik kao alter Christus mora biti muškarac jer preuzima ovu ulogu. Kler oko oltara i ministranti također sudjeluju u ovoj ulozi, i zbog tog razloga je prikladno da i oni budu muškarci.
Zaista ne treba dug lanac rasuđivanja da se vidi primjena nauka o muškom svećenstvu na ministrantice. Nije moguće zarediti žene zato što to nije prikladno njihovoj prirodi: služiti Misu nije dio njihove uloge u Crkvi. Ako je sasvim nemoguće da žene služe Misu, nije prikladno ni da žene i djevojke pomažu svećeniku u ulozi ministranta. Ministrant igra ulogu klerika: laici ministriraju kada klerik nije dostupan. To je kvazi-klerička uloga, i nije u redu da žene igraju ulogu klerika.
Teologija nije matematika: teološki argumenti ne napreduju pomoću deduktivnih silogizama. Ovdje imamo slučaj da je nešto, kao što su skolastici stalno govorili, “inconveniens”: nezgodno, neprikladno, nepodobno. Jednostavno je neprikladno da djevojke ministriraju, zato što to ide protivno ženskoj ulozi. Na isti način bi bilo neprikladno da je naš Gospodin bio rođen od žene koja nije djevica, da je tijelo Gospino bilo ostavljeno u grobnici i tako dalje. Reći da ide protiv simboličke i zaista ontološke struje ekonomije spasenja i uloga koje je Stvoritelj dodijelio spolovima je dovoljno. To se ne bi trebalo činiti.
Ali ne vjerujte mi na riječ; poslušajte ovaj vrhunski govor oca Briana Harrisona (MP3) koji je održao u svjetlu odluke dopuštanja ministrantica 1992. Njegove praktične poante na kraju su obuzeli događaji, ali njegova teološka analiza je pronicljiva. Kao što ističe, savršeno je jasno da postoji veza između želje za ministranticama i želje za ženske svećenice, i da najozbiljniji zagovornici ministrantica nisu slijepi na ovu vezu. Ako djevojke mogu imati kvazi-kleričku ulogu ministrantica, ovo služi da potkopa nauk Crkve da se žene ne mogu rediti.
Nauk bl. Ivana Pavla II. o različitim ulogama muškaraca i žena u ekonomiji spasenja je jednako istinit kad se Misa služi po redovnom obliku ili izvanrednom obliku. Poseban značaj ovog problema za izvanredni oblik je to što je izvanredni oblik “tradicionalna misa”: Misa služena, kao što to opisuje Summorum Pontificum, po Crkvenim “prijašnjim liturgijskim tradicijama”. Ovo je Misa u kojoj se pridržavamo tradicija koje su bile aktualne za cijelu Crkvu do prije vrlo malo vremena. Ovo su dobre tradicije, i dobro je za Crkvu da budu sačuvane. Ako su u nekim kontekstima izgubljene, posebno je dobro da budu sačuvane u drugim. Sami dokument koji dopušta djevojkama da ministriraju opisuje muško ministriranje kao “plemenitu tradiciju”, i upravo za očuvanje tradicija poput ovih je Misal 1962. očuvan – i to očuvan u svojoj cijelosti.
Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org
Preveo: I.B.