Sentire cum Ecclesia

Susret pape Franje i pape emeritusa Benedikta XVI

Protekli tjedan je bio doista težak za mene kao katolika. Morao sam pretrpiti direktne i indirektne osude na temelju moga stava prema papi Franji. Naime, moje neradovanje, sumnjičavosti, kritički nastup i manjak oduševljenja su zbunile i razočarale neke moje kolege i prijatelje. Pošto još nisam prebolio odreknuće pape emeritusa Benedikta XVI., medijska pompa oko pape Franje mi je pravo zasmetala. Svaki njegov pokret i svaki bitni i nebitni, značajni i beznačajni čin popraćen je i uzveličan kao da se to nikada nigdje nije desilo u povijesti papinstva. Što je najgore, ovo je činjeno od ozbiljnih sekularnih medija, kako domaći tako i stranih, a bome i ozbiljnih katoličkih medija, kako domaći tako i stranih. I to medija svih orijentacija, od liberalnih do konzervativnih. No, sekularni liberalni mediji kao i katolički, dobro znaju svoju ulogu i znaju kako iskoristiti medijsku pozornost koja je sada na papi Franji. Michael Voris je to dobro komentirao u svojoj Vortex epizodi – populariziranjem i veličanjem svakog poteza pape Franje i uspoređujući ga s Benediktom, želi se smanjiti utjecaj (čak i izbrisati) njegova papinstva i ocrniti njegovu duhovnost i ljubav prema Tradiciji i hermenautici kontinuiteta. Jer papa Franja je po nekim pitanjima dijametralan papi Benediktu i to mediji dobro znaju.

Zbog toga, među svojim društvom sam odlučio ukazati na te probleme i nastojati ukazati da se ne treba baciti u delirij zbog cipela pape Franje ili njegovih telefonskih poziva. Jer nije prošlo ni dva tjedna pontifikata, a već imamo skoro započet proces kanonizacije živućeg čovjeka. Ali naišao sam na nerazumijevanje, osudu i etiketiranje. Dobio sam etiketu strašnog i mračnog tradicionalista, onoga negativnog farizeja koji sam gunđa i opominje. Onoga koji je ohol i smatra da jedino njegova vizija Crkve je jedina ispravna, itd.
Dakle, politički korektan govor mora biti i u Crkvi.

No, to me je nagnulo na razmišljanje, jesam li ja tradicionalist i što to meni predstavlja? Vidim li se ja tu, ako me moji kolege tu vide? Ne, ja nisam tradicionalist u smislu u kojem oni misle da jesam. Ja sam katolik, ja dišem s Crkvom i ljubim sv. Oca. Stvar je u tome da ja nisam naivan. Nisam naivna mlaka ovca koja uzima onaj srednji put jer se zbog straha od osude skriva iza neke lažne poslušnosti i poniznosti, pošto nije hrabra izreći Istinu u Ljubavi.

Prije svega ljubim Krista i nesvrstajem se niti u jednu struju unutar Crkve. Ali doista zahtjevam na autentičnom katoličanstvu koje je u skladu s Tradicijom – Predajom od prvog sabora u Jeruzalemu do II. vatikanskog koncila. Želim katoličku liturgiju na sv. Misama, a ne protestantski mambojumbo miks, želim red i poštivanje liturgijskih propisa. Želim katolički nauk s propovjedaonica, želim katoličke molitve, katoličke pjesme. Želim redovnike i redovnice u habitima, svećenike u kolarima, želim dostojanstvene pričesti, želim poštivanje euharistije. Želim pobožnosti prema Gospi. Želim da se vrati ono izvorno katoličko u katoličke župe i susrete mladih. Želim da Nova evangelizacija bude katolička obnova u duhu Tradicije. I želim još mnogo toga katoličkoga! Ako me to sve to čini tradicionalistom i farizejom, onda sam taj.

Fiat voluntas Tua

Moram priznati šokirao me izbor pape Franje. Bio sam toliko radostan kad sam vidio bijeli dim, doslovno sam pucao od sreće i nestrpljenja da vidim novoga Svetog Oca. I kada je izašao Franjo, nakon što je izrekao što je naumio i kada se vrata balkona zatvorila, nestala je i moja radost i sreća.

Bio sam, moram priznati, razočaran. Odmah sam trknuo vidjeti što kažu blogovi koje pratim: većina nisu zadovoljni, komentari podijeljeni, neki u strahu, neki pesimistični, neki optimistični. Prebrzo sam se poveo tim mišljenjima i razmišljanjima, pretjeranim pesimizmom tradicionalista i radikalnom radošću modernista i progresivista. Sve me je to još više ražalostilo. Bio sam uzrujan i zabrinut. Što će biti s Crkvom? Svi su se veselili, osim mene. Jer nešto mi smeta u toj „poniznosti“, „jednostavnosti“ i „blagosti“. Smetalo mi je tada, smeta mi i sada. I ne mogu se pomiriti s time.

S tom zabrinutošću sam otišao na duhovne vježbe ignacijskog tipa u tišini koje redovito obavljam u ovo doba. Prvo razmatranje koje je voditelj duhovni vježbi pipremio je bilo o Isusovom nastupu u Nazaretu i neprihvaćanju i bijesu naroda na Njega jer „to je sin Josipov“. Prepoznao sam se u tome narodu, jer ja sam isto postupio prema Jorgeu Marii Bergogliu. Postupio sam s predrasudama jer što će ovaj kardinal koji ne prihvaća štolu? Koji prebrzo napušta tradiciju, koji ruši protokole, koji se vozi u busu, živi u stanu itd? Ja sam ga odbacio jer sam nastupio sa svojom vizijom Crkve, Pape, a ne s vizijom Duha Svetog. Zapravo, viziju Duha Svetoga ne znam, ne poznajem. Ali svojom uskogrudnošću posumnjao sam u Božju svemoć, Njegovu pastirsku brigu za nas ovce. Papa se nije ni pokazao, a ja sam ga već odbacio. Pa sam se zapitao kakav sam katolik? Nisam ni bio svjestan da činim grijeh, prije svega grijeh malovjernosti, a i osude, nepotrebne kritike i oholosti.

I palo mi je na pamet – tolike molitve su izrečene za novoga Papu, kardinale i Crkvu, zar može poći loše? Ne. Možda se nama čini da ide tako, ali Bog se proslavlja. Proslavio se i proslavit će se, kako preko Petra, tako i preko pape Franje. Naša je dužnost njega ljubiti jer bez obzirao kakvu sliku mi imali o njemu, on je Kristov namjesnik na zemlji, on je Petar. Tu es Petrus.
Ali on nije savršen.

U jedno sam siguran, ovaj pontifikat pape Franje pokazat će koliko su ljudi malo voljeli ili koliko nisu voljeli papu Benedikta XVI..
***
Spomenuo sam da sam bio na duhovnim vježbama. Bilo je zaista prekrasno i otvorilo mi je oči. Ovo mi je već peti put i s nestrpljenjem čekam sljedeće. Donosim vam nekoliko misli s tih vježbi našega duhovnika koji ih je vodio.

– Predrasuda priječi Božje djelovanje
– Krist se udaljava od svake religioznosti gdje se štuje Bog, a gazi ljudsko dostojanstvo.
– Zahtjevi ljubavi su iznad zahtjeva Zakona
– Isus ne nameće slobodu, nego je predlaže
– Tko ne pronalazi u Isusu radost nije pravi vjernik
– Bog očekuje plodove svetosti
– Želja svijeta je da Crkva postane jedna velika socijalna ustanova
– Pravu povijest Crkve ispisuju sveci
– Nasljedovanje Krista je puno šire od prihvaćanja samog nauka
– Nijedno čudo nije dovoljno da izazove vjeru u ljudima koji se protive Istini

Deo gratias.

Pater Noster

Konklave počinju u utorak 12. 3. 2013. Vrlo sam uzbuđen, moram priznati. Iz vrlo jednostavnog razloga, ovo je nešto što će vele utjecati na moj život i živote mojih bližnjih. Mislim da svaki iskrenik katolik mora biti uzbuđen, jer izbor pape je vrlo važan događaj u našem životu. Kad je umro bl. Ivan Pavao II. imao sam sedamnaest godina i svoju katoličku vjeru doživljavao sam vrlo površno. Tek nakon susreta s Benediktom XVI. na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu susreo sam se s veličinom papinstva i važnosti te uloge. Zavolio sam tada vrlo toga starca i mogu reći da ga volim više od Ivana Pavla II. jer ja sam generacija Benedikta XVI. koji je kako tako Crkvu upravio na pravi kolosjek. Bl. Ivana Pavla volim također i vrlo sam mu blizak, ali Benedikta sam doživio kao istinskog oca, Kristov namjesnika.

Danas sam dok sam razmatrao  evanđelje, sinulo mi je zašto sam bio tužan nakon odlaska pape Beendikta. Katolici imaju tri oca –  biološkog, Papu i Oca nebeskog. Za moju vjeru ovdje je vrlo važan Papa kao autoritet, duhovna ličnost i kao pastir. Nekoga na koga se mogu osloniti u vremenima kada bura dere našu Lađu.  Duhovnik mi je više puta naglasio da pratim što papa Benedikt izdaje, da to čitam i molim za njega. To mi je posebno naglasio kada sam se spoznao poguban modernistički utjecaj i zloupotrebu II. Vatinskog koncila.  Tada sam se okrenuo Tradiciji više nego prije i prihvatio sam u ruke djela pape Benedikta prije pontifikata i za vrijeme pontifikata. I sve što je on činio i pisao dalo mi je jednu nadu da će se Crkva obnoviti, no isto je naglasio da će ta obnova ostati na malom stadu.

11. veljače kad je najavio odreknuće, osjetio sam kao da sam izgubio jednog oca. I danas se tako osjećam.

I dok molim za kardinala kojeg sam dobio preko adobptacardinal.com, moj favorit postao kardinal Raymond Leo Burke. Tome je pomogao moj prijatelj Luka, ali i nakon što sam pročitao dva članak Taylora Marshalla, blogera s bloga Canterbury Tales: Pope Prediction: 10 Reasons Cardinal Burke Will Be the Next Pope i Cardinal Burke as Pope: Answering Two Common Objections (“Does He Know Spanish?” & “But He’s American!”), učinio malo svoga istraživanja, uvjerio sam se da je kardinal Burke doista pravi kanditat za Papu. Ime koje predlaže Voris je Leo XIV. Evo što on kaže o njemu:

Rekao sam da prije da nisam optimističan što se tiče izbora za papu, nisam ni sada, ali se čvrsto nadam i molim za to, no prije svega molim i za Božju volju.

***

Kako je ovo blog farizeja, bilo bi dobro da nešto farizejsko i napišem. Radi se o tzv. misama za djecu i misama za mlade. Nakon što sam vidio ovaj doista sablažnjivi video, ljubav prema Tradicionalnoj latinskoj misi (kojoj još nisam prisustvovao) je porasla. Moram priznati da sam ovakve stvari počeo prezirati jer ovaj način banalizacije liturgije da bi se pribjeglo ugođaju djece odbija istinske tragatelje vjere od Crkve – ubija mističnost Katoličke crkve. Netko će reći – nije bitna vanjština, bitno je kako se čovjek osjeća u srcu, srce je najveći Gospodnji hram. Mislim da se sveti Augustin sada lijepo udara po glavi što je takvo nešto izjavio, a da nije znao koliko će biti zloupotrebljavano. Katastrofa! Zbog naših tih osjećaja u srcu, dobili smo rugla od bogoštovlja, sprdačine, toliko posvjetovljenje.. Zar Isus nije rekao što se nalazi u našim srcima? On je u njima na zadnjem mjestu! Da bi se tobože približili svijetu, postali smo tako svjetovni da smo izgubili svoj katolički karakter.

Mene u Crkvu nije privuklo to što ona nudi ono iz svijeta samo s predznakom „katoličko“ ili „kršćansko“, nego zato što ona nudi ono što nema u svijetu. Nudi mi bogoštovlje koje je slično onom nebeskom, nudi mi Božju blizinu pod prilikama kruha i vina, Njega Samoga. Zar taj ne zavrjeđuje da ga se ne slavi na najdostajanstveniji način? Zašto ga ne slavimo našim autentičnim kršćanstvom, katoličanstvo, a ne sekularizinim, obezgljavljenim, protentantiziranim, bez ikakve sakralne vrijednosti, osim što se kod toga dobro osjećamo. Mi se ne trebamo dobro osjećati na misi, to nije cilj mise. Mi trebamo Bogu izraziti štovanje, hvalu i slaviti na način koji ne postoji negdje vani.

Ako dijete ili mladi čovjek ne vidi svetost u svetoj Misi, ako ne vidi poštovanje prema  Bogu koje mu se treba dati, ako ne vidi mističnost, uzvišenost, ako mu se ne propovijeda Istina u Ljubavi, neće ostati u Crkvi. Jer ako viđaš nešto u Crkvi, što viđaš svaki dan negdje drugdje bolje i kvalitetnije, što će ti Crkva? Mi možemo rock misama privlačiti mlade i oni će doći i možda ostati, ali na kraju krajeva kvantitet nije bitan, bitan je kvalitet.

Evo što mladi Amerikanci kažu o Latinskoj misi (djevojka  iz ovoga videa otišla je u samostan, što potvđuje da TLM doista rađa pozive)

Kardinal Burke o Tradicionalnoj latinskoj misi:

Laudetur Jesus Christus!

PS.
Mali poklon od mene, nađoh slučajno – 10 sati gregorijanskih korala ujednom komadu!

Ad orientem

Ušli smo u vrijeme sedevakancije. Odlazak pape emeritusa Benedikta XVI. na mene je ostavio jedan dubok dojam.  No, Bog vodi Crkvu, mi idemo dalje. Benedikt XVI. nam je ostavio veliko bogatstvo svojih misli i djela koja će nam sigurno biti inspiracija i u kojima ćemo tražiti odgovore za neka druga vremena.  Netko reče negdje da ćemo veličinu Benedikta XVI., vidjeti tek za nekoliko godina. Nadam se da je tako.

Što se da primjetiti jest, neprestrane kritike s tradicionalne i s progresivne strane, svi mu zamjeraju da je premalo učinio za sve. Jednim mu govore da je u svojoj neokonzervativnosti ostao previše liberalan, a drugi da je previše tradicionalan. Pa mu neki prepisuju lažni tradicionalizam, dodvoravanje pojedinim skupina, ostavljanje otvorenih pitanja abuzusa liturgije, neriješavanje situacije neokatekumena i tako dalje. O liberalnim kritikama neću uopće govoriti, one su svima manje više poznate.
Ne znam koliko imaju smisla te kritike, ali svakako papa je nepogrešiv u pitanjima vjere i morala, ali nije savršen čovjek. Mislim da je jednostavno bio katolik.

Evo jedan intervju s kardinalom Josephom Ratzingerom koji je zaista vrijedan gledanja:

***

Konklave će vrlo vjerojatno početi  iza 4. korizmene nedjelje.   Po Rimu  su se sveć počeli pojavljivati plakati s kardinalom Peter Turksonom, što je stvarno jadno.

Ne znam čije je ovo djelo, ali može se pretpostaviti da to čine pojedini katolički heretici koji su se oduševili izjavom kardinala Turksonom o kondomima. U kampanju su očito krenuli s nadom da će isti kardinal ukoliko bude Papa blagosloviti kontracepciju u pojedinim slučajevima, što bi bio prvi korak ka gay brakovima i ređenju žena.
Mogli bi se dotični ugodno iznenaditi.

Moji favoriti su Raymond Burke, Malcom Ranjith i Angelo Scola. Burke i Ranjith imaju male šanse, no Scola je možda najpapabilniji kardinal. Kažu da je spojio najbolje od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. I to ćemo vidjeti.
U svakom slučaju, valja nam se okrenuti prema Istoku i moliti za konklave i kardinale jer ovo su sigurno jedne  od najvažnijih konklava u povijesti Crkve.

***

Često se spominje kako Katolička crkva je unazadila civilizaciju, što je dijametralna suprotnost istini. To je možda najbolje pobio Thomas E. Woods u svojoj knjizi   Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju, no malo tko zna da je dotični imao i emisiju na EWTN s istim nazivom.
Ovdje vam je link na playlistu na youtube pa možete pogledati i uživati u čudesima Crkve kroz povijest.

Ako niste znali, Scott Hanh je pokrenuo vlastiti centar  za biblijsku teologiju  Sveti Pavao koji ima svoj youtube kanal. Toplo preporučam.

Također bih želio istaknuto dva videa Michael Vorisove radio emisiije Mic’d Up s ocem John Z.

Mic’d Up “The Vatican Scandal” 02-20-13

Mic’d Up “The Pope’s Abdication” with Fr. John Zuhlsdorf (Fr. Z) 02-20-13

***

I još jedna zanimljiva stvar – USVOJI KARDINALA! 
Moj je kardinal Edwin Frederick O’Brien.

Božji blagoslov svima.

Lex Vivendi