Vidio sam ih kako idu preda Mnom

Moje Srce se prelijeva Milosrdnom Ljubavlju prema Mojim svećenicima. Nema nijednog od njih za koje ne bih iznova podnio najgorče izdaje i poniženja Moje Muke, toliko je velika Moja želja da vidim svakog Svoga svećenika učinjenog cijelim, opranim u Mojoj Predragocjenoj Krvi i posvećenim u vatri Duha Svetoga.

Sve što sam jednom podnio – posebno muke Moga svećeničkog Srca – ostaje dostupno do kraja vremena svećenicima Moje Crkve, izabranim prijateljima Moga Srca. Moja patnja ostaje za njih izvor liječenja, i iz Mojih rana za Moje svećenike teče balzam čistoće i ljubavi. Kad bi Mi se samo približili Moji svećenici i nanijeli na sebe zasluge i moć Moje najgorče Muke i Moje Predragocjene Krvi!

Postojali su trenutci tijekom Moje Muke – najmračniji od svih trenutaka – kada je Moje Srce bilo zgnječeno kao u vinskoj preši, pod težinom tuge koju riječi ne mogu opisati: kad sam posebno patio za Svoje svećenike. Vidio sam ih kako prolaze preda Mnom, naizgled beskrajna procesija do kraja vremena. Vidio sam grijehe svakoga od njih, svačije izdaje, svetogrđa i hladnoću srca. Vidio sam također i one koji su živjeli i hodali u svjetlu; ovi su Mi bili utjeha, i u svakome od njih vidio sam utjecaj Moje Prečiste Majke. Ona ih je formirala za Mene, i to će ona nastaviti raditi dok se zadnji svećenik ne zaredi i sakramenti koje sam dao Svojoj Crkvi ne prijeđu u plamen slave koju označuju u vremenu.

Pogledao sam u oči svakoga od Svojih Svećenika. U nekima sam vidio goreću ljubav i želju da Mi udovolje u svemu. U drugima sam vidio koristoljubiv duh, nemogućnost da prijeđu preko potrebne organizacije Moje Crkve u misterije za koje je one izišla iz Moga ranjenog Boka i primila Duha Svetoga o Trećem Času Pedesetnice. U trećima sam vidio groznu indiferentnost, gubitak Prve Ljubavi, izdaju svega što Moje svećenstvo predstavlja. Ovi su oni koji su dodali nemjerljivu tugu patnjama koje sam podnio.

… Tražim da Me svećeničke duše utješe i da nadoknade za ono što još uvijek manjka u Mome svećenstvu. Zbog hladnoće tako mnogih Ja tražim predanu i nježnu ljubav. Zbog indiferentnosti tako mnogih Ja tražim svetu revnost. Zbog nepobožnosti tako mnogih Ja tražim obnovljenu svijest o Mojem Božanskom Veličanstvu i o svetosti koja pristaje Mojim svetištima.

Vrijeme je odmjereno i brzo će proći. Dopusti Mojim svećenicima da se vrate rani Moga Boka. Dopusti im da prate zraku koja svijetli iz Moga Euharistijskog Lica da ih privuče u Moju prisutnost. Čekam ih. S velikom željom čeznem za njihovim društvom i utjehom koju samo oni mogu pružiti Mome probodenom Srcu.

In Sinu Iesu, Dnevnik svećenika

Izvor: vultuschristi.org,

Oglasi

Svećenici se moraju prinositi kao žrtve za njihovu braću svećenike

Klanjaj Mi se za svećenike koji Mi se ne klanjaju; traži Me za one koji bježe od Moga Lica; vjeruj Mi za one koji stavljaju sve svoje povjerenje u same sebe i puteve svijeta. Iznad svega, voli Me. Voli Me zbog onih Mojih svećenika čija su srca postala hladna.

Svećenici se moraju prinositi kao žrtve za njihovu braću svećenike. Ovako Ja planiram očistiti, izliječiti, i posvetiti, i vratiti ljepotu svetosti Mome svećenstvu: povezivajući svećenike žrtve s Mojom vlastitom Žrtvom obnovljenom na oltaru, i stavljajući prinos njihova trpljenja u Svoje vlastito, kako bih ih učinio suotkupiteljima sa Mnom, suotkupiteljima onih svećenika koji trebaju biti vraćeni iz udaljenih područja grijeha gdje ih je sotona predugo držao zatočenima.

Želja Moga Srca je da Mi se Moji svećenici klanjaju, odvajajući vrijeme svaki dan kako bi prebivali pred Mojim Euharistijskim Licem. Tamo ću ih napuniti svim milostima potrebnima za njihovu svetu službu. Tamo ću im dati kreposti bez kojih neće biti u mogućnosti pokazati Moje Lice i Moje Srce dušama.

Natjerao bih Svoje svećenike da dođu sa cesta i puteljaka kamo su zalutali i gdje Zli čeka kako bi ih iznenada napao. Dao bih da dođu k Meni, jer čekam na njih sa Srcem punim Božanskoga Prijateljstva za svakoga od njih. Neće biti prijekora niti osude, samo oproštenja i velike radosti među anđelima nebesa što Moji svećenici, napokon, uzimaju svoje mjesto u klanjanju pred Mojim oltarima.

Obznani Mojim svećenicima ovu jaku želju Moga Srca. Nema puno vremena. Obnovit ću lice Svojega svećenstva puneći ga odrazom Svoga vlastitog Euharistijskog Lica. Tako će Moje svećenstvo biti preobraženo. Crkva i svijet čekaju svete svećenike. I ja ih čekam posvetiti u Sakramentu Moje Ljubavi.

In Sinu Iesu, Dnevnik svećenika

Izvor: vultuschristi.org,

Robert Hugh Benson: Prijateljstvo Kristovo, studija o čovještvu Isusa Krista

benson

Prijateljstvo Kristovo je duhovni klasik R. H. Bensona, velikog engleskog obraćenika na katoličanstvo i autora poznatog romana Gospodar svijeta. Moglo bi se bez mnogo pretjerivanja reći da je ovo jedno od najsvježijih katoličkih duhovnih djela 20. stoljeća, čija će dubina, intimnost i eterična ljepota oduševiti čitatelje i stotinu godina nakon objavljivanja. Knjiga Prijateljstvo Kristovo prvi je put objavljena 1912. g., a zbog svoje popularnosti doživjela je niz izdanja na više jezika, no nekako je tijekom ovih stotinu godina pala u zaborav. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku ove je godine objavila Naklada Benedikta (prijevod Suzana Kos). Prema jednom od prvih američkih izdanja, knjiga sažima propovijedi koje je Benson održao u crkvi San Silvestro in Capito u Rimu te karmelićanskoj crkvi u Kensingtonu (1910.-1911.). Opsegom neveliko, Bensonovo djelo po svom posve tradicionalnom, a opet potpuno suvremenom duhu predstavlja profil duhovne literature koji će duboko dirnuti današnjeg ortodoksnog katolika u potrazi za intenzivnijim duhovnim životom: koji god ju je od mojih poznanika čitao, rekao bi da je knjiga „jednostavno predivna“. Stoga je vrijedi predstaviti u ovoj rubrici, tim više što je doista jedan zaboravljeni dragulj.

Knjiga je podijeljena u tri velike cjeline. U prvoj, nazvanoj Isus u duši,  Benson općenito razmatra prijateljstvo Kristovo, potom prijateljstvo Kristovo u duši te načinima kako doći do osobnog odnosa s Isusom kroz dva velika klasična mistična puta, put pročišćenja i put sjedinjenja. Poglavlja o dvama putevima osobito su pronicljivo i iskustveno napisane, te će u ovim jasnim rečenicama mnogi čitatelj moći prepoznati različite faze osobnog duhovnog puta odnosno njihov nagoviještaj. Drugi dio knjige pod nazivom Isus u pojavnom svijetu, prikazuje „Isusa u svim djelima i oblicima u kojima se ukazuje“ (str. 24): u Euharistiji, Crkvi, svećeniku, svecima, grešniku, običnu čovjeku, patniku. Poanta ovog važnog dijela knjige jest: da bismo došli do potpunog poznavanja Isusa , tj. „da odnos s nama bude onakav kakav On želi“ (ibid.), potrebno Ga je prepoznati u svim navedenim oblicima, bez izostavljanja ijednog. Treći dio knjige, Isus u svome povijesnom životu, predstavlja prekrasnu kontemplaciju Isusove muke i smrti (Sedam riječi: Isus – naš prijatelj ) te uskrsnuća (Uskrsni dan: Iv 20, 17). Premda knjiga nije apologetske naravi niti je kompendij članaka vjere, već istinsko duhovno štivo, nije moguće previdjeti Bensonov obraćenički i apologetski žar. Kao i u distopijskom romanu Gospodar svijeta, i ovdje nailazimo na Bensonove nepogrešive dijagnoze suvremenog čovjeka i vremena. Njegova obraćenička nutarnja vizura pomalo podsjeća na velikog zemljaka J. H. Newmana, koji je imao sličan životni put, uključujući i to što je na genijalan način razotkrivao heretičke misli i dvojbe svojih suvremenika. Ovu srodnost Newmanu otkriva i Benson, čije pregnantne rečenice jednim udarcem razoružavaju protestantske, liberalne i ostale zablude koje se posebno danas često sreću i kod vjernika katolika. Kada bi se knjigu trebalo opisati u svega dvije riječi, moja prva asocijacija bile bi: dubina i jasnoća. Rijetko kada nailazimo na toliko precizne, prosvijetljene i inteligentne rečenice, od kojih svaka posve iskustveno i jednostavno progovara o onom najvažnijem u katoličanstvu. Svaka rečenica je na svom mjestu i, pučki rečeno, „pogađa u sridu“. Mora se napomenuti da blistavosti knjige ne pridonose samo Bensonova predivna nutarnja razmišljanja, već i sjajan stil pisanja. Benson je izvrstan pisac pa se nerijetko moramo zaustaviti ne samo nad mislima kao takvima, već i nad literarno prekrasno sročenim rečenicama.

Ovo je knjiga koja ne namjerava nikoga obratiti s neke druge religije, agnosticizma, ateizma ili čega drugog. To je knjiga za ljude koji su se ili već obratili ili se cijelog života – uz više ili manje padove – vjerno i savjesno trude vršiti Božje zapovijedi i pronaći volju Božju. Većina (nas) prosječnih katolika može se pronaći u ovoj drugoj skupini, a Benson upravo ovu skupinu prosječnih (što bi Lex rekao, farizeja) želi uvesti u dubine prijateljstva koje traje u vječnost. Daleko od uobičajenog suvremenog omalovažavajućeg i obeshrabrujućeg pastorala koji nas osuđuje i proglašava legalističkom, otužnom starijom braćom, zavidne sinu razmetnom,  Benson polazi od sljedećeg: sav naš dosadašnji vjerski život s molitvom, nedjeljnom  Misom, obdržavanjem Božjih zapovijedi, izbjegavanjem grijeha, dobrim djelima… je dobar, Bogu mio, potreban za život vječni. No, on nije dovoljan da bismo bili do kraja sretni; za to je potrebno „intimno poznavanje Isusa i druženje s Njime, od čega se sastoji Božansko prijateljstvo“ (str. 20). Ova polazišna točka knjigu čini idealnim štivom za primjerice duhovne vježbe, koje u konačnici trebaju voditi upravo tom dubokom prijateljstvu s Gospodinom. Ipak, naše potrebe nisu te o kojima Benson najviše govori; njegov temeljni fokus jest Isusova potreba i čežnja za našim prijateljstvom. I upravo ovdje trebaju se i mogu se mijenjati vlastite perspektive: umjesto da se razmišlja o sebi odnosno čovjeku kao središtu, što je toliko često u suvremenoj, psihologiziranjem opterećenoj duhovnosti, teologiji i liturgiji, čitatelj svu svoju pažnju usmjerava na Isusa Krista i njegove nutarnje dispozicije. Doista, nema ničeg potrebnijeg za ispravno usmjeravanje nas sâmih, naše lokalne, nacionalne, ali i univerzalne Crkve.

A.

Molitva Djevici Mariji iz molitvenika iz 1848. godine

Latinska verzija:

Ave, gáude et laetáre, o caelórum Regína et terrárum Dómina, María. O laetum diúque exoptátum Ave, per quod Eva invérsa est: haec maledictiónem ipsámque mortem: tuum Ave, o María, benedictiónem vitámque mundo sempitérnam invéxit.

Grátia plena, in quam imménsum gratiárum mare se totum effúdit. O grátiae affluéntia! quae caelis glóriam, terris Deum, salútem áttulit homínibus. Fac, o Mater grátiae, ut grátiae tuae abundántia in cor meum redúndet.

Dóminus tecum quali modo cum nullo umquam hóminum aut Angelórum fuit, Pater coeléstis tecum est, qui Fílium suum facit et tuum: Fílius tecum est, qui virgíneam tuam carnem aetérno sibi vínculo conjúngit; Spíritus sanctus tecum est, qui cum Patre et Fílio tuum sanctíficat úterum. Tua, o María, intercessióne ímpetra, ut idem Dóminus mecum sit.

Benedícta tu in muliéribus, quae omnis maledictiónis mulíerum expers fuísti; Virgo concepísti; sine dolóre peperísti. Mater géneris nostri salútem attulísti mundo: áuctrix peccáti Eva, áuctrix mériti tu es, o María. Eva occidéndo óbfuit, tu vivificándo profuísti; illa percússit, tu sanásti. Te supplex oro, o benedícta inter mulíeres, ut tuae benedictiónis partícipem me fácias.

Et benedíctus fructus ventris tui, qui omnis benedictiónis fons est. O Virgo benedícta! quis dignas tuis méritis grátias ac láudes réferat? quae illum mundo peperísti, in quo benedicúntur omnes gentes: bonitátis tuae abundántia offícii nostri deféctus excúset, ac súppleat. Fac ínsuper, o invéntrix grátiae, o génitrix vitae, o mater salútis, ut qui per te nostrae carnis ac misériae vóluit esse párticeps, per te quoque benedictiónis suae in praesénti, et glóriae in futúro nos fáciat partícipes Jesus Christus Fílius tuus Dóminus noster, qui cum Patre et Spíritu sancto vivit et regnat.

S. María etc.

Prijevod:

Zdravo, veseli se i raduj, o nebesa Kraljice i zemalja Gospodarice, Marijo.
O sretno i dugo žuđeno Zdravo, po kojem je Eva preokrenuta: ova prokletstvo i samu smrt: a tvoj je Zdravo, o Marijo, blagoslov i život vječni svijetu unio.

Milosti puna, u koju se neizmjerno more milosti cijelo izlilo. O milosti obilje! Koje je donijelo nebesima slavu, zemljama Boga, spas ljudima. Učini, o Majko milosti, da se izobilje tvoje milosti u moje srce izlije.

Gospodin s tobom na način na koji nikada ni s jednim od ljudi ili anđela nije bio, Otac nebeski s tobom je, koji Sina svoga čini i tvojim: Sin s tobom je, koji je djevičansko tvoje tijelo vječnim konopom sebi spojio; Duh Sveti s tobom je, koji s Ocem i Sinom tvoju posvećuje utrobu. Svojim, o Marijo, zagovorom postigni da isti Gospodin sa mnom bude.

Blagoslovljena ti među ženama, koja si bila bez udjela svega prokletstva ženâ; Djevice koja si začela; bez boli rodila. Majko koja si spas našega roda svijetu donijela: začetnica grijeha Eva je, začetnica dobročinstva ti si, o Marijo. Eva je padom naškodila, ti si rađanjem doprinijela; ona je ranu zadala, ti si izliječila. Tebe ponizno molim, o blagoslovljena među ženama, da me učiniš dionikom svoga blagoslova.

I blagoslovljen plod utrobe tvoje, koji je izvor svega blagoslova. O Djevice blagoslovljena! Tko bi dostojnim hvalama i zahvalama uzvratio tvojim zaslugama? Koja si svijetu rodila njega, u kojem bivaju blagoslovljeni svi narodi: neka izobilje tvoje dobrote opravda i nadoknadi pad naše podložnosti.
Učini osim toga, o začetnice milosti, o majko života, o majko spasenja, da Isus Krist Sin tvoj Gospodin naš, koji po tebi htjede biti dionik našega tijela i bijede, po tebi također nas učini dionicima svoga blagoslova u sadašnjosti, i slave u budućnosti, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje.

S. Marijo…

Prijevod: I.B.

Himan tijelovske osmine po napjevu „Divnoj dakle“ u župi Svetog Križa, Split

Blagoslov s Presvetim za vrijeme tijelovske osmine u župi sv. Križa, Varoš, Split

Blagoslov s Presvetim za vrijeme tijelovske osmine u župi Sv. Križa, Varoš, Split

U župi Svetog  Križa, Varoš, u Splitu njeguje se zanimljiva tradicija tijelovske osmine. Naime, za vrijeme osmine nakon sv. mise vrši se blagoslov s Presvetim. Tijekom kratkog klanjanja župljani pjevaju pjesme za svaki dan osmine. Stihovi tih pjesama su zapravo molitve za različite potrebe. Kada završi ta dnevna pjesma,  započinje se pjevati prekrasni himan Slava Tebi, Božji Sine koji se pjeva po napjevu “Divnoj dakle”. Blagoslov se vrši na sve četiri strane i svaki put kada se Presveto podigne oglase se crkvena zvona.

Odlučio sam podijeliti s vama ovaj himan jer sam primjetio da ne postoji njegov zapis na internetu, vjerojatno zato što je jedinstven za ovu župu. Objavit ću i ove dnevne pjesme kada mi budu dostupne. Zahvaljujem L. L. koji je sve to uredno prepisao.

1. Slava Tebi, Božji Sine,
Kralju raja vječitog,
nek se naša pjesma vine
do prijestolja vječnog Tvog.
Pogledaj nas sa visine
ovog dana svečanog!

2. Došavši na zemlju ovu
put nas spasa nauči,
čudesnu nam ustanovu
na kraj žića ostavi.
Ustanovi žrtvu novu
na spas vjernih duša svih.

3. Dok si s dragom družbom stao
za posljednjom večerom,
s njima hranu blagovao
naređenu zakonom,
nebesku si hranu dao
tada vjernom zboru svom.

4. Moću kojom svemir posta
kruh u Tijelo pretvori,
Krv iz vina stvori prosta,
premda um to ne vidi,
al’ je vjernom srcu dosta
vjera da ga uvjeri.

5. Što si tada učinio
na večeri posljednjoj,
to si činit naredio
na vjekovit spomen svoj,
da svak’ može imat dio u toj žrtvi velikoj.

6. To se širom svega svijeta
svaki dan izvršuje,
svaki dan se žrtva sveta
na oltaru žrtvuje,
gdje anđela Tebe četa
i puk vjerni poštuje.

7. Zdravo, Tijelo porođeno
od Marije Djevice,
na križ tvrdi pribijeno
radi naše krivice,
a po smrti proslavljeno
poput sjajne danice.

8. Koji čovjek može shvatit
Tvoju ljubav veliku?
Tko na svijetu može platit’
Tvoju muku pregorku?
Daj nam da ti ljubav vratit’
uzmognemo ljubavlju.

9. Spasitelju dobri, čime
hvalu ćemo Tebi dat’?
Slavit ćemo Tvoje Ime
dok nam bude sunce sjat’.
Dičiti se uvijek njime
s ufanjem ga uvijek zvat’.

10. O, pomozi svome puku,
našim žićem upravljaj,
blaži svaku bol i muku,
svakoj rani lijeka daj!
Vodi nas u spasa luku
i otvori svima raj!

Dodano 1. lipnja 2015:

Pojedinačne pjesme za dane tijelovske osmine:

NA TIJELOVO (10)

1. Dan večere Gospodina
slavan danas već počima,
kad Crkva svojim sini
spomenuće toga čini.

PRIPJEV IZA SVAKE KITICE:

Zdrav’, Isuse, Gospodine
u kom’ jesu sve istine!
Zdravo, Tijelo slavno i sveto
koje za nas bi propeto!

2. Isus zove: „Sad pristup’te,
te od stola svi blagujte,
što pripravih vam obilno,
Tijelo za kruh, Krv za vino!“

3. Da posebno poslužite
nedostojno ne primite,
osuđenje jer primaju
koj’ u grijehu pristupaju.

4. Svi vjerujmo apostolu
koj’ o svetom piše stolu
da imaju biti čisti
Kruh anđelski koj’ će jesti.

5. Kog’ anđeli sveđ se boje
i gledajuć’ strahom stoje
Stvoritelja slavnog svoga
jer poznaju sina Boga.

6. A grešnici ne trepeću
kom’ ukaza ljubav veću,
Mili Isus krv prolivši
Tijelo svoje njim’ pustivši.

7. Milosrdan mnogo jesi,
slavni Kralju od nebesi,
ljubav velju Ti nam kažeš
Tijelo svoje kad nam daješ.

8. Zlim i dobrim’, svi to znaju
Tebe Boga kad primaju,
dobrostivo sve podnosiš
kim’ goruću ljubav nosiš.

9. Na pokoru čekaš milo
o, Isusa slavno Tijelo,
da bi k Tebi došli Bogu
i lijek dušam’ nać’ uzmognu.

10. O, nebeska sva radosti,
grešnicima grijehe prosti!
Dopusti nam bolest pravu
pak privedi sve u slavu!

PETAK (5)

1. Zdrav’, Isuse, kruše anđelski,
zdravo, Kralju naš nebeski!
Zdrav’, Isuse, lijeru bijeli
Kog’ nebo zemlji udijeli..

2. Zdrav’, Isuse, rajsko zlato,
voće s neba obilato
koji dođe za nas doli,
nama oltaru stat’ izvoli.

3. Zdrav’, Isuse, vodo živa
grijehe svijeta kȃ pokriva,
krepost velju dušam’ dajuć’
i k nebu ih upravljajuć’.

4. Zdrav’, Isuse blagoviti,
poljski cvijete uzoriti,
koj’ nam miris slatki doni’
nemoć svaku od nas goni!

5. Nasiti nas svom milosti
i grijehe nam sve oprosti
da napokon Tebe gori
uživamo u rajskih dvori!

SUBOTA (6)

1. O, Isuse, Božji Sine,
s koga bijeli dan prosine,
koliko si sladak dosti
i narešen svom ljeposti!

2. Koj’ goruće rad’ ljubavi
Tijelo svoje nam ostavi,
za uvijeke s nama stati
Kruh u svoje Tijelo obrati.

3. Vino u Krv prolivenu
za spasenje svijeta svemu,
njom si grijehe svijeta opr’o
i za piće nama pod’o.

4. Na večeri kad najzadnjoj
učenicim’ reče ovo:
„Ovo tijelo moje, jed’te
i Krv moju ovu pijte!

5. Tako ćete vi činiti,
to će spomen moja biti,
prikazujuć’ na oltari
Bogu Ocu drage stvari.“

6. O, Isuse, Oče blagi,
miluj ovaj puk ti dragi,
obrani ga zla svakoga,
blagoslova daj mu svoga!

NEDJELJA (8)

1. Zdrav’, Isuse, Sine Djeve,
zdravo vrutče vode žive,
na oltaru koj’ stojeći
tiho zoveš govoreći:

2. „Svi što žeđu, glad trpite
amo k meni pristupite,
Kruh moj ovaj te primajte
jer je Tijelo moje, znajte!

3. Vino ovo još smiješano
i od mene vam podano,
Krv je moja, vi, nju pijte,
žeđu vašu zagasite!

4. Jer tko jede moje Tijelo
i Krv moju pije željno,
u meni će prebivati,
a u njemu ja ću stati.“

5. Ljubav velja Božjeg Sina
neba i zemlje Gospodina
kȏj toliko poniženje
kaza za svih nas spasenje!

6. Pod prilike kruha otajstvom
sa svojim je tu božanstvom.
Mi svi stvarno vjerujemo
u Otajstvu što štujemo.

7. Kruše živi, rajska slavo,
o, nebesko sunce pravo,
kruno svetih pregizdava,
zlatne zrake što podava!

8. Milostivo nas pogledaj
te zrak zdravi i plode daj!
Pak privedi sve nas gori
gdje su Tvoji sveti dvori.

PONEDJELJAK (6)

1. Slavni blagdan Tijela Tvoga,
Isukrste, Sine Boga,
po svoj zemlji sad štuje se
radost svijetu jer prinose.

2. Zato mȁnu obećanu
sad gledamo nam podanu,
dajuć’ nam je s neba gori
Isus tako nam govori:

3. „Oci vaši manu jeli,
ali zato pak umrli.
Moje Tijelo koj’ blaguje
smrtnu strijelu već ne čuje.“

4. Kruh anđelski, rajska dika
učini se kruh čovjeka,
čudo velje Božjeg Sina:
~sluge jedu Gospodina.

5. Blaguju ga redovnici,
dragi Božji ugodnici
oni pako drugim’ daju
čisto srce koj’ imaju.

6. O, Isuse, roso izbrana,
s neba nam već darovana,
duše naše ti osladi
i milošću svom nagradi!

UTORAK (8)

1. Milost Oca nebeskoga
sa prijestolja božanskoga
Sina posla na svijet doli
da ozdravi naše boli.

2. Kada sretni dan se zgodi
da od Djeve se porodi,
grad nebeski i sva zemlja
napunjena bi veselja.

3. Pak u vrijeme muke gorke
učenike skupi svoje
kad već bijaše došlo vrijeme
s ovog svijeta da premine.

4. Hoti vazam blagovati
Tijelo svoje njim’ predati
govoreći: „ S vama budem
dokle bude sav svijet suđen.

5. Ovu ovlast, vi, primite
što ja činim vi činite!
Ovim darom Tijela moga
utažite Oca Boga!

6. Mene Sina jedinoga,
Bogu Ocu predragoga,
kad budete prikazali
svaki vam će dar podati.“

7. Molimo te, o, Isuse,
na puk ovaj, Ti, smiluj se!
Očuvaj ga zla svakoga
i napasti duha zloga.

8. Ovo mjesto, Ti, očuvaj
plod zemaljski, Ti, umnažaj,
da u rajskom pako gradu
duše čiste Bogu dadu!

SRIJEDA (6)

1. Svi narodi, sad pjevajte,
Sinu Božjem hvale dajte
koga milost vrh nas doli
obilato sva se proli!

2. Nebeskoga zato ploda
nam’ samoga sebe poda.
U zemaljska mjesta ova
vjernim’ Tijelo svoje darova.

3. Proslav’te ga zato gori,
svi anđeli devet kori!
Svi blaženi, sad pjevajte,
Kralju svojem hvalu dajte!

4. Hvali, nebo, ti, odzgora,
zemlja, more, svaka gora!
Slatke pjesme njemu pojte,
Isusu se svi poklon’te!

5. Dostojan je časti prave
i od svakog stvora slave
za njegove velje dari
čudnovate jošte stvari.

6. Slava Tebi, Gospodine,
koj’ s nebeske gor’ visine
doš’o si nas otkupiti,
s Bogom Ocem pomiriti.

ČETVRTAK (12)

1. Blagdan sveti već dospije
jer današnji dan osmi je
da se Crkva sva raduje,
Tijelo sveto Tvoje štuje.

2. Zato puk se Tvoj sakupi
koga krvlju svȏm otkupi,
prosi Tebe Boga svoga,
blagoslova daj mu svoga!

3. Najprije prosti tv’u desnicu,
brani Crkvu, zaručnicu,
tim’ glavare našeg grada
blagoslovi, Bože, sada!

4. Blagoslovi redovnike,
sve crkvene službenike,
blagoslovi redovnice
i ostale sve djevice!

5. Muže, žene u dan ovi,
dragi Bože, blagoslovi,
sve udovce, udovice
i uboge sirotice!

6. Blagoslovi, kralju slave,
vas puk ove sv’e države,
da dječica jošte mlada
Tvoj blagoslov prime sada!

7. Budi naša, Ti, utjeha
i vazda nas čuvaj od grijeha,
kuge, glada i od rata,
svako od nas zlo odvrati!

8. Blagoslovi, Oče zgora
sva četiri prva stvora:
ajer, oganj, zemlju, vode
puku tvome da ne škode!

9. Blagoslovi naše more
polja, drȁge, doli, gore,
blagoslovi vinograde,
vino, ulje, žetve, sade!

10. Blagoslovi i ovčice
i ostale živinice!
Pun blagoslov vrh nas pusti
do konca nas ne zapusti!

11. O, Isuse, Bože pravi,
blagoslov nam svoj ostavi!
Neka vazda svijetla zora
bude sjati nam odzgora!

12. Da anđelska straža vela
vrh našega bdije sela,
polje naše vazda brani
pak nas u raj, Ti, nastani!
Amen.

Božja prisutnost: mistika svete Madeleine Sophie Barat

Blago skriveno

MSB_portrait_par_Savinien_Petit

Na današnji je dan (25. svibnja) duhovski ponedjeljak, a upravo danas slavimo i 150-tu obljetnicu smrti jedne velike i nepoznate svetice. Sretna je podudarnost to preklapanje blagdana Duhova i njenog odlaska u Nebo: sv. Madeleine Sophie Barat (1779.-1865.) bila je svetica koja je imala posebno blizak nutarnji odnos s Duhom Svetim. 

Mišljenje Katoličke crkve o sv. Madeleine Sophie Barat možda najbolje otkriva činjenica da se njen kip nalazi u bazilici sv. Petra u Rimu. Dakle, Crkva je smatra dostojnom društva svetaca poput Benedikta,Terezije Avilske, Ivana od Boga, Ignacija Loyole…, čiji se kipovi također nalaze u bazilici sv. Petra. O svetici su njeni suvremenici iz najviših crkvenih krugova govorili da je Terezija Avilska 19. stoljeća. A ipak, Madeleine Sophie u općoj je Crkvi danas gotovo zaboravljena svetica, a u Hrvatskoj je posve nepoznata. To je razlog više da se upravo u ovoj rubrici predstavi njen lik, jer ona doista predstavlja „blago skriveno“ Katoličke crkve. Kako je životopis svetice dostupan na brojnim mrežnim stranicama (poput ovdje, ovdje i drugih), ovdje će se nastojati u skromnim obrisima naznačiti glavne karakteristike njene duhovnosti i nutarnjeg života. Njih je lijepo ocrtao isusovac Alexander Brou u knjizi Božja prisutnost : mistika svete Madeleine Sophie Barat.

(Knjiga je iz tiska izašla 1925. g., uz predgovor kardinala Gasparrija, napisanog u papino ime – s papinim posebnim blagoslovom, preporukom i pohvalom. Osim na francuskom jeziku, knjiga je poznata i u engleskim i njemačkim prijevodima. Jedini noviji pretisak knjige onaj je na njemačkom jeziku iz 2000. g., u izdanju Kölner Schriftenapostolat (ovdje ), kojeg vodi svećenik Družbe sv. Petra, p. Engelbert Recktenwald.).

Na putu osobnog susreta s nekim svecem najbolji je vodič njegova pismena ostavština. Sveta Madeleine Sophie nikada nije napisala dnevnik, autobiografiju ili duhovno djelo, kao što su to činile Terezija Avilska, Terezija iz Lisieuxa i toliki veliki kontemplativci. Stoga se ni njen duhovni nauk ne može svesti na jednu knjigu. Ipak, o njenoj specifičnoj duhovnosti saznajemo iz 14.000 pisama upućenih ponajviše njenim duhovnim kćerima te iz brojnih nagovora kojima ih je je duhovno oblikovala. P. Brou svoju je knjigu temeljio upravo na toj pisanoj ostavštini, kao i na svjedočanstvima korištenima u procesima beatifikacije i kanonizacije. Unatoč tome što je knjiga p. Broua vrlo dobro štivo za upoznavanje s duhovnošću svetice te obiluje brojnim citatima, njena duhovnost je kompleksnija od one koju je p. Brou opisao. Stoga ovaj mali osvrt nije samo prikaz knjige p. Broua; ona je polazišna točka za jedno uzbudljivo duhovno putovanje.

Tko je sv. Madeleine Sophie Barat? Ističe se kao utemeljiteljica jedne od najstarijih kontemplativno-aktivnih kongregacija u povijesti Crkve, Družbe Presvetog Srca Isusovog (ili Sacré Cœur), koju smo već spominjali na stranicama Lexa vivendija. Radilo se o vjerojatno najobrazovanijim katoličkim redovnicama na svijetu, čije su učenice bile uključene u vrhunski obrazovni sustav kojemu nije uspijevala parirati niti jedna srodna ženska kongregacija; u službenim krugovima Crkve kroz cijelo 19. stoljeće do 2. vatikanskog koncila ove se redovnice često nazivalo „les saintes savantes“, „svetim učenjakinjama“. Kada čitamo biografije brojnih utemeljitelja i utemeljiteljica aktivnih kongregacija, nerijetko nailazimo na formulacije: „Primijetio/la je konkretne (najčešće socijalne) potrebe svog vremena i odlučio/la odgovoriti na njih…“ Kod Madeleine Sophie to nije slučaj. Ona je primijetila istinski najveću potrebu svog vremena – proslavljati Srce Isusovo i davati Mu zadovoljštinu za toliku nevjeru i grijehe –, željela je na nju odgovoriti kontemplativnim životom žrtve, ali sama po sebi nikada nije razmišljala o osnivanju nove redovničke družbe. Naprotiv, bila je odabrana za misiju o kojoj nije ni sanjala i koja nije bila odgovor samo na trenutne potrebe vremena, već je bila namijenjena univerzalnoj Crkvi. Nju kao utemeljiteljicu te njenu Družbu s glavnim karakteristikama koje su se doista i obistinile, još je prije njenog rođenja i u vrijeme njenog djetinjstva proreklo nekoliko isusovaca na glasu svetosti: p. Tournely, p. Nectoux, p. Drouaud. Najveći dio svetičinog života u izvanjskom se vidu svodio na bezbrojna putovanja u tadašnjim teškim fizičkim uvjetima, na osnivanja samostana, internata i škola, kao i na sate i sate provedene u razgovorima s brojnim državnim i crkvenim vlastima i individualcima, podučavanje djece, pisanje nevjerojatnog broja pisama, duhovnu formaciju novakinja i sestara, mjesece provedene u bolesničkom krevetu… Čini se da je njen život neprestana akcija; čitajući o njenom životu postavlja se pitanje može li osoba toliko aktivnog života uopće biti mistik? A ipak, njen stvarni život u potpunosti je bio usmjeren na kontemplaciju koja je definirala cijelo njeno postojanje i poslanje. Iz jednog njenog pisma otkrivamo da je svakog dana – bez obzira na aktivnosti – provodila u molitvi minimalno 6-7 sati, često i u noćnim satima. Iz svjedočanstava njenih susestara čitamo da su je često nalazile u potpunoj ekstazi iz koje ju je bilo teško istrgnuti. Imala je dar čitanja i vođenja duša, predskazivanja budućih događaja, razotkrivanja lažnih mistika, čudesnih uslišanja molitvi… Molitva je za nju bila životna potreba koja je nije sprječavala u vjernom vršenju dužnosti. Dakako da svaka Bogu posvećena osoba treba svakodnevno moliti: to je obveza koju propisuje Crkva. Razlika je u tome kako se to čini: ostaje li se u duhu molitve i tijekom vršenja aktivnosti ili je molitva samo jedna obveza više koja se mora „odraditi“, dok je izvanjski apostolat bitniji? Tajna mističnog života Madeleine Sophie Barat počiva u naslovu knjige p. Broua: Božja prisutnost koju je ostvarivala kroz neprekidno sjedinjenje sa Srcem Isusovim.

Madeleine Sophie bila je izvrstan poznavatelj Svetog Pisma, crkvenih naučitelja i velikih duhovnih klasika. Sve je to postepeno oblikovalo njenu osobnu svetost, čiji je plod specifična duhovnost koja se sve do 2. vatikanskog koncila gotovo skrupulozno vjerno prenosila generacijama redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog i tisućama učenica diljem svijeta. U njenoj duhovnosti prepoznajemo nekoliko jasnih linija velikih duhovnih tradicija čije se silnice spajaju u središtu, Presvetom Srcu Isusovom. Madeleine Sophie je s jedne strane duhovna kćerka sv. Terezije Avilske, koju svojim kćerima neprestano predstavlja kao uzor nutarnjeg i kontemplativnog života i na čiji se duhovni nauk često poziva. To nimalo ne začuđuje: od najranije mladosti njezina jedina životna želja bio je skriveni život u Karmelu, čijeg se ispunjenja odrekla da vrši očitovanu Božju volju. S druge strane njenu duhovnost snažno oblikuje sv. Ignacije Loyola. Ne otkrivamo ga samo po njenom apostolskom žaru, već i po specifično ignacijanskim segmentima molitvenog života poput razmatranja, pojedinačnog i općeg ispita savjesti, obveznih ignacijanskih duhovnih vježbi, primjene duhovnih načela Duhovnih vježbi  itd. Sv. Franjo Saleški treća je osoba koja je utjecala na njenu duhovnost: naglašavanje poniznosti i blagosti kao temeljnih vrlina Srca Isusovog koje treba nasljedovati svoj utjecaj zahvaljuje upravo ovom svecu. No, njena duhovnost i poslanje nisu posljedica ciljanog nasljedovanja ove ili one duhovne struje niti se mogu svesti na puku mješavinu karmelićanske i ignacijanske duhovnosti: Duh Sveti je taj koji prvenstveno oblikuje njenu osobu i njenu duhovnost. Stoga ni Konstitucije njene Družbe nisu preuzete od neke druge kongregacije ili reda. Njihovo stvaranje pratila je ogromna količina trpljenja i molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a rezultat je bio toliko drugačiji od svih postojećih konstitucija da je više odgovornih kardinala pri prihvaćanju Konstitucija izjavilo da ih nije pisao čovjek nego sâm Duh Sveti; stoga ih – bez obzira na neke posve nove elemente poput uklanjanja monastičkih rešetki zbog apostolata – Crkva jednostavno mora prihvatiti!

Pronaći ravnotežu između kontemplativnog duha i stremljenja kontemplativnom životu te intelektualno i emocionalno izrazito zahtjevnog apostolata koji obuhvaća odgojno-obrazovni rad s djevojčicama i djevojkama iz najviših društvenih slojeva – bio je jedan od najvećih izazova za Madeleine Sophie Barat i njene duhovne kćeri. Razlog postojanja te Družbe i njeno poslanje, definirani u starim (a danas odbačenim) Konstitucijama, sažimaju život i poslanje sv. Madeleine Sophie: „Cilj Družbe je proslavljanje Presvetog Srca Isusovog. Ona postiže taj cilj time što radi na spasenju duša i na postizanju savršenosti svojih vlastitih članova kroz nasljedovanje kreposti, čije je žarište i uzor Srce Isusovo; nadalje, time što se posvećuje posvećivanju bližnjih, dakle djelu koje je najdraže Srcu Isusovom… Odatle proizlazi da duh ove redovničke zajednice bitno počiva na molitvi i nutarnjem životu, jer se klanjanja vrijedno Srce Isusovo može dostojno proslaviti jedino onoliko koliko se teži proniknuti u Njegova nutarnja shvaćanja – da bi se s Njim sjedinilo, da bi Mu se postalo nalik.“ Ove rečenice najbolje opisuju duhovnost sv. Madeleine Sophie.

Tri su stupa nutarnjeg života koji su oblikovali sveticu i svaku redovnicu njene Družbe: nutarnja molitva kroz razmatranje po metodi sv. Ignacija, Sveta misna žrtva te klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sredstva postizanja svetosti direktno su oslonjena na tradiciju Crkve. Kako je p. Brou lijepo rekao: kod Madeleine Sophie nema ničeg neuobičajenog, no sve je neobično duboko. Život svake njene redovnice trebao je biti u potpunosti usmjeren na nutrinu i kontemplaciju. Iz pisane ostavštine Madeleine Sophie vidimo da je omiljena tema njenih pisama nutarnji život. Kad god govori o glavnim značajkama duhovnog života – a to je glavna tema tolikih pisama – najčešće koristi termine poput: „sjedinjenje sa Srcem Isusovim“, „nutarnji život“, „nutarnja molitva“, „duh molitve“, „duh žrtve“… Umjesto nabrajanja mnoštva usmenih molitava prema kojima se nema osobni odnos – a što je nerijetko gušilo duhovni život tolikih aktivnih kongregacija – Madeleine Sophie svojim redovnicama neprestano naglašava primat nutarnje molitve. Svaki molitveni čin, pa i usmene molitve propisane Pravilima, trebao je duboko prodirati u nutrinu i voditi ka neprekinutom sjedinjenju sa Srcem Isusovim koje se proteže i na apostolat. Madeleine Sophie upravo stoga često naglašava potrebu obdržavanja ne samo vanjske tišine, već i nutarnje – zato da bi se čulo glas Duha Svetoga, moglo odgovoriti na Njegove poticaje i tješnje se sjedinilo s Presvetim Srcem. Neke od glavnih vidljivih, vanjskih karakteristika koje primjećujemo na njenom licu i na fotografijama tolikih njenih duhovnih kćeri su sabranost i mirna vedrina.

Da bi se došlo do sjedinjenja sa Raspetim Zaručnikom, potrebno je dosegnuti posvemašnju nutarnju čistoću, odnosno nasljedovati kreposti Srca Isusova. To neprekidno usavršavanje vlastite nutrine, koje se postizalo kroz čak dva examena dnevno, ponovno nije bilo formalističke naravi: cilj je bilo nutarnje stapanje s krepostima Srca Isusovog umjesto pukog vanjskog, prividnog kreposnog izgleda. A da bi se saznalo koje su to kreposti i da bi se uopće steklo želju da ih se nasljeduje i praktično primjenjuje, bilo je potrebno kroz svakodnevno razmatranje susretati i  upoznavati osobu samog Isusa Krista i nazore Njegovog Srca. Tako se svi vidovi molitvenog i nutarnjeg života međusobno isprepliću: umjesto odvojenih vježbi o kojima pišu toliki pretkoncilski duhovni pisci, cijela stvarnost je prožeta kontemplativnim uranjanjem u Srce Isusovo.

Osobu Madeleine Sophie možda najbolje možemo opisati jednom riječju: poniznost. To je riječ kojom su je njeni suvremenici najčešće opisivali, to je riječ koju ona sâma toliko često koristi u svojim pismima i nagovorima, to je krepost koja je bila najvažnija krepost svake redovnice njene Družbe. Ona sebe nikad nije nazivala utemeljiteljicom: cijelog života naglašavala je da je njenu Družbu utemeljilo Presveto Srce Isusovo. (Zanimljiv detalj: U knjizi Ljubav zove Sotona kaže redovnici Družbe Presvetog Srca, Josefi Menendez RSCJ, da ne može podnijeti sv. Madeleine Sophie zbog njene ogromne poniznosti.) Duh poniznosti i jednostavnosti sve do 2. vatikanskog koncila bio je hallmark Družbe Presvetog Srca Isusovog; ako se nije postigla ne samo vanjska, već i nutarnja poniznost, nije bilo moguće postati redovnicom Družbe Presvetog Srca Isusovog, bez obzira na često visoki društveni status, intelektualnu nadarenost ili bilo koju drugu vanjsku okolnost. Duh siromaštva nije se odnosio samo na veliko materijalno siromaštvo svake redovnice, koje nije bilo manje od one franjevaca ili isusovaca. On se još više morao prakticirati u nutarnjem pogledu, u neprestanom procesu plijenjenja, odricanja od samog sebe, svih vlastitih želja, pa i onih koje se odnose na duhovni život.

No, što je središte života i duhovnosti Madeleine Sophie? To ipak nije duhovni život kao takav, već Euharistija. Upravo ona je onaj najvažniji segment kojeg p. Brou nije dovoljno duboko pokazao. Madeleine Sophie često piše o tome kako strastveno voli liturgiju, a njen molitveni život i molitveni život Sacré Cœur do najsitnijeg detalja određuje liturgijska godina. Njen život posve je određen i usmjeren ka Euharistiji: Svetoj misnoj žrtvi i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Družba Sacré Cœur svoje prvenstveno poslanje pronalazi u duhu davanja zadovoljštine za grijehe, osobito one počinjene nad Presvetim Oltarskim Sakramentom, te u duhu klanjanja Euharistiji. Ukupna svakodnevica, uključujući i njen aktivni dio, bila je usmjerena na neprestano davanje zadovoljštine za grijehe: duh zadovoljštine i žrtve ključan je za shvaćanje nutrine Madeleine Sophie. Redovnice su kroz svoje sjedinjenje sa Srcem Isusovim doista i postajale žrtvama Srca Isusova. Krajnji cilj egzistencije Madeleine Sophie i njenih kćeri, o kojemu govore tolika njena pisma i duhovni nagovori, bio je biti zaručnica Probodenog Srca Isusova, žrtva Srca Isusovog i Njegova klanjateljica. To se protezalo na apostolat koji nije bio puka dekoracija. Ogromna želja sv. Madeleine Sophie bio je stvoriti što veći broj euharistijskih klanjateljica, koje nije vidjela samo u Bogu posvećenim osobama – već u katoličkim suprugama i majkama! Evo što sama Madeleine Sophie kaže: „Trebamo se posvetiti odgoju mladih, u dušama obnoviti čvrste temelje žive vjere u Presveti Oltarski Sakrament, suzbiti ostatke jansenizma koji su prouzrokovali nedostatak pobožnosti. S objavom Isusa Krista blaženoj Marguerite-Marie o pobožnosti zadovoljštine prema Njegovom Presvetom Srcu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Ali, to nije bio unaprijed smišljen cilj; Madeleine Sophie je na kraju životu zapisala mističnu viziju iz mladosti koja je oblikovala njeno posebno poslanje: „Vidjela sam stotine milijuna klanjateljica ispred savršene, univerzalne monstrance, uzdignute iznad Crkve. To je to, trebamo se posvetiti obrazovanju mladih… stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Odatle proizlazi četvrti zavjet njenih redovnica: posvećivanje odgoju ženske mladeži.

Zašto bi Madeleine Sophie Barat danas uopće bila aktualna? Prvenstveno stoga što je živjela u jednako nemirnim i opasnim vremenima poput našeg. Mladost Madeleine Sophie obilježili su užasi Francuske revolucije, a njena Družba osnovana je 1800. g., kada se činilo da je društvo nepovratno potonulo u moralni i vjerski rasap. Cijelo 19. stoljeće obilježavaju politički nemiri i revolucije, otvoreni progoni vjere i Katoličke crkve, liberalizacija i ateizacija društva u cjelini. To je stoljeće istovremeno i euharistijsko stoljeće i stoljeće pozitivističkog ateizma, kao što je i naše stoljeće stoljeće mučenika za vjeru i stoljeće moralnog relativizma.

Recept  kojeg je Madeleine Sophie ostavila u baštinu univerzalnoj Crkvi je: tradicija Crkve. Madeleine Sophie svoje je duhovno i intelektualno uporište pronašla u ukupnoj tradicionalnoj vjeri Crkve, genijalno upozoravajući svoje kćeri na opasnosti modernizma, liberalizma i vjerničkog romantičarskog sentimentalizma koji nisu bili manje opasni od današnjeg. Primjerice, unatoč afektivnom sjedinjenju sa Srcem Isusovim, njena pobožnost Srcu Isusovom nipošto nije bilo sentimentalna te je u potpunosti slijedilo tradicionalnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom na način kakvo se ono očitovalo svetoj Margarete Marie Alacoque. Madeleine Sophie nije nam ostavila nijednu molitvu, novu metodu molitve ili nove grandiozne duhovne sustave, nije joj bila objavljena i povjerena nijedna nova pobožnost (kao što, uostalom, nije bila povjerena ni njenoj vjernoj kćeri Josefi Menendez), niti su joj bile objavljene nove dimenzije pobožnosti Srca Isusovog. Njeno je poslanje bilo je: stvoriti generacije mladih euharistijskih klanjatelja kojima će se prenijeti tradicija, blago Crkve koje nam je svima povjereno: naučiti mlade kako to blago pounutrašnjiti, na njega odgovoriti cijelom nutrinom te ga konkretno primijeniti u vlastitom životu.

Njena je Družba nakon 2. vatikanskog koncila počinila nešto što bi se jednostavno moglo nazvati veleizdajom katoličke vjere, vlastitog specifičnog poslanja u Crkvi, svoje duhovnosti i utemeljiteljice. Danas Sacré Cœur predstavlja sve ono što bi se gadilo Madeleine Sophie i što je čista negacija. No, da se iz tog otpadničkog kaosa uspjela provući i sitna mrvica vjernosti, pokazuje jedini svjetli primjer koji danas slijedi izvornu karizmu Madeleine Sophie i stare Konstitucije: samostan redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog u Firenzi. Nakon više od dva desetljeća neuspješnih borbi s Družbom oko očuvanja prvotnog duha i opstanka u Družbi, samostan s pripadajućom školom i internatom uspio se odvojiti od Družbe te sada postoji kao kuća sui iuris papinskog prava. Dok Družba na svjetskom nivou postaje izumirući dom umirovljenica, ova mala skupina u Firenzi unatoč nedostatku ikakve samopromocije privlači mlada zvanja. Rezultat toga može se vidjeti i na video ovdje .

Firenza dokazuje recept sv. Madeleine Sophie: samo kroz klanjanje Euharistiji i vjernost tradiciji Crkve može doći do novog preporoda Crkve i svijeta.