Mons. Klaus Gamber i reforma rimske liturgije

Mons. Klaus Gamber

Monsignor Klaus Gamber je veliki liturgičar 20. stoljeća. Jedan je od rijetkih koji se temeljito posvetio istraživanju razvijanja liturgije kroz povijest. Njegov rad je rodio mnogim djelima, među kojima je najznačajnije Reforma rimske liturgije: problemi i povijest . Ovo djelo je kritički osvrt na postkoncilsku liturgijsku reformu pape Pavla VI. u kojoj detaljno razlaže načine reforme i nelogičnosti u samoj reformi.

Papa Benedikt XVI. (kardinal Ratzinger) je bio veliki ljubitelj Gamberovih kritika i Gamber je bio jedan od akademskih inspiracija papi pri objavljivanju motuproprija Summorum Pontificum koji je omogućio ponovni povratak tradicionalne rimske liturgije.

Iz predgovora francuskom izdanju kardinal Ratzinger je rekao:

Nema tomu dugo, jedan mladi svećenik mi reče: »Danas bismo opet trebali pokret za obnovu liturgije«. Tu je došla do izražaja zabrinutost koju bagateliziraju samo oni koji svjesno ne žele vidjeti istinu. Tome svećeniku nije bilo do toga da izbori slobodu za još smionije pothvate — ta zar u liturgiji ima slobodâ koje još nisu osvojene? On je osjetio da treba opet započeti iznutra, kao što je to htio liturgijski pokret u svojim najboljim danima kada se nije radilo o tome da se slažu stalno novi tekstovi i izmišljaju nove akcije i oblici, već o tome da se ponovno otkrije ono živo središte, da se prodre u nutarnje tkivo liturgije i tako dođe do njezinoga svježijeg oblikovanja koje se zasniva na toj nutarnjoj spoznaji. Ostvarenje pokoncilske liturgijske reforme sve se više udaljuje od toga ideala. Ono što smo dobili nije oživljavanje nego opustošenje. (…) J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, upotrijebio je izraz »izrasla liturgija« da bi opisao povijesni razvoj liturgije na Zapadu. Pritom je to shvaćao i kao neku razliku prema poimanju kršćanskoga Istoka, koji u liturgiji ne vidi povijesno nastajanje i rast već odsjaj Vječne liturgije, koji po jedinstvenoj ljepoti i veličanstvenosti svetih čina prosipa svoje svjetlo u našu nestalnu svakodnevicu. I jedno i drugo shvaćanje imaju svoje opravdanje, te u krajnjoj liniji nije jedno s drugim nepomirljivo. Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju. Od živoga procesa rasta i nastajanja prešli smo na fabriciranje. Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka… 

Gamber se s obazrivosti pravog vizionara i s neustrašivosti istinskog svjedoka, protivio ovakvoj falsifikaciji i neumorno nas je naučavao življenju punine istinske liturgije zahvaljujući njegovom nevjerojatno bogatom poznavanju izvora. Kao čovjek koji je poznavao i koji je volio povijest, pokazao nam je više oblika razvoja i putova liturgije; kao čovjek koji je gledao na povijest iznutra, vidio je u ovome razvoju i plodovima toga razvoja nematerijalni odraz vječne liturgije, koja nije predmet naših aktivnosti, no koja može čudesno nastaviti cvjetati i dozrijevati ukoliko se intimno pridružimo tome misteriju.

Što tiče knijge Reforma rimske liturgije: problemi i pozadina, ona je po meni remek djelo. Do nje sam došao sasvim slučajno (ili možda ne) googlajući informacije o knjizi Iota Unum,  Romana Ameria. Vidio sam ime Klausa Gambera. Tako dalje se informirajući (internet je čudo) došao sam do pdfa ove Gamberove knjige i krenuo sam čitanjem nasumice. Oduševljen što sam pročitao, odlučio sam je pročitati cijelu. I pročitao sam je.

U knjizi Gamber detaljno analizira reformu liturgije Pavla VI. Dotiče teme poput:
– dokle seže papin autoritet u promjeni liturgije
– što je su koncilski oci doista htjeli reformirati
– kako je izgledao liturgijski pokret u 20 st. i tko je imao najviše utjecaja
– kako je izgledala liturgija do početka koncila do 1969.
– posljedice versus populum
– itd… 

Gamber nije samo kritičan prema reformama Pavla VI. nego daje i kritike na tradicionalnu latinsku misu i njene manjkavosti koje je trebalo reformirati. Naročito se hvata teme liturgijskih čitanja i aktivnijeg sudjelovanja puka u liturgiji.

Za razliku od modernista koji se služe arheologizmima da bi opravdali sve promjene i poticali na nove, mons. Gamber u ovoj knjizi detaljno opisuje razvoj rimske liturgije. Jedna od zanimljivih činjenica koju pokazuje jest da nikada nije postojala Tridentska misa kao poseban oblik, nego ta misa potječe od sv. pape Grgura Velikog.

Preporučam svima ovu knjigu. Na ovome linku je možete skinuti u pdf obliku. Ovdje imate verziju na scribd.com.

Lex Vivendi

Najčešće zablude u vezi tradicionalne latinske mise

U ovome članku, kojeg sam preveo, navode se stvari koje većini ljudi nisu poznate.

Klasična/tradicionalna latinska misa nije produkt Tridentskog sabora iz 16 st.

Povijest tradicionalne latinske mise vuče svoje korijene od početka kršćanstva. Misa je prolazila kroz organski, postupni razvoj tijekom stoljeća. Prvi pisani zapis o molitvama latinske mise nalazi se u rukopisu iz 6. stoljeća tzv. Lavov sakramentarij.

Sveti papa Pio V uredio  je  rimski latinski misal i učinio ga univerzalnim. Uređivanje  misala je bila jedna od mjera Tridentskog sabora, stoga se tradicionalna latinska misa često naziva i „Tridentska misa“. Nakon toga, kao prije, male, postupne promjene su napravljene u misalu (knjizi koja sadrži tekstove i molitve Mise) kroz naredna stoljeća, a zadnje promjene su napravlje od strane blaženog pape Ivana XXII 1962.

1969. papa  Pavao VI proglasio je novi oblik mise (Novus Ordo Missae) koja je dizajnirana od strane imenovanog povjerenstva. Ona je temeljena na tradicionalnoj latinskoj misi, ali je donijela značajne promjene, posebno u darovnim molitvama – molitva ofertorija.

II. vatikanski koncil nije promijenio niti zamijenio tradicionalnu latinsku misu

Naime, tradicionalna latinska misa se služila tijekom Koncila. Sacrosantum Concilium, dokument koji je proizašao iz II. vatikanskog koncila, iznio je određene smjernice za promjene u misi. Dodatne direktive su dane u postkoncilskim dokumentima. Novi oblik mise (Novu ordo) je sastavljen nakon Koncila od strane povjerenstva i proglašen 1969. od Pavla VI.

Okrenutost svećenika prema narodu (versus populum) nije disciplina koju je uveo II. vatikanski koncil

Orijentacija svećenika prema Istoku (ad orientem) s narodom koja simbolizira zajedničku usmjerenost na Boga, je tisućljetna. To je norma za tradicionalni latinski obred i istočne obrede Katoličke crkve, kao i obrede Pravoslavne crkve.

Praksa okretanja svećenika prema narodu (versus populum) umjesto prema Istoku (ad orientem), postupno je uvedena kao eksperiment od strane nekih svećenika u 20 stoljeću. Ta praska je postala nepisano pravilo Novus Ordo mise, iako nigdje u dokumentima II. vatikanskog koncila ne postoje smjernice da se tako čini niti u Misalu proglašenog 1969. Prvi pisani spomen u nekom službenom dokumentu Crkve o mogućnosti okretanja svećenika prema narodu je iz 2000. godine. Taj spomen se nalazi u dokumentu Opća uredba Rimskog misala (br. 299).

II. vatikanski koncil nije uveo misu na narodnom jeziku

Kao što je već rečeno, Novus Ordo misa nije djelo II. vatikanskog koncila. U dokumentu Sacrosantum Concilium spominje se mogućnost prevođenja mise na narodni jezik. Međutim, Koncil je potvrdio da je službeni jezik Crkve lazinski. Prema tome, izvorni jezik Novus ordo Missae iz 1969. jest latinski, a prijevodi se izvode iz izvornog teksta.

Izvor: www.institute-christ-king.org

Resurrexit, sicut dixit, alleluia

Ricci, Sebastiano- The Resurrection

Ricci, Sebastiano- Uskrsnuće

Prije svega, svim čitateljima ovoga bloga želim radostan i blagoslovljen Uskrs. Neka Uskrsli Krist obnovi u nama radost kršćanstva i da mu doista budemo zahvalni zbog toga što smo katolici i imamo milost biti u Crkvi koja ima puninu Istine.

Uskrs i uskrsni ponedjeljak sam bio u obilasku obitelji s obje strane tako da nisam bio u mogućnosti pisati, a sada imam toliko toga za napisati, pa ne znam odakle bih počeo.

***

Nekoliko mjeseci prije odreknuća papa emeritusa Benedikta XVI. našao sam se pred raskrižjem u svome životu. Naime, smetale su mi sve liturgijske zloupotrebe, nepoštivanje propisa, manjak ispravne euharistijske pobožnosti i sve vezano za to…  To je dosta utjecalo na moje raspoloženje i moju duhovnost. U međuvremenu sam se počeo susretati Tradicionalnom latinskom misu (iako nisam sudjelovao na njoj, gledano sam dosta na youtube), zahvaljujući ponajprije Tomi Blizancu i par mojih prijatelja tradicionalista. Pa sam naišao tako i na djela nadbiskupa Marcela Lefebvrea, pa na Ottavianovu intervenciju i svakakve druge komentare. Bio sam zbunjen i iznenađen svime što se događalo s Crkvom tijekom i nakon II. vatikanskog koncila.

Nakon razgovora s duhovnikom koji mi je pojasnio mnogo toga i rekao mi da čitam djela pape Benedikta XVI. i ona prije nego je postao papa, smirio sam se. I tako se ljubav prema Tradiciji i autentičnom i jasnom katoličkom nauku povećala. Od tada pročitao sam nekoliko djela Josepha Ratzingera, među kojima bih istaknuo Moj život, a trenutno čitam Razgovor o vjeri (mogu reći da je jedna od najboljih knjiga koja daje dobar pogled na stvarnu situaciju u Crkvi).
Zahvalan sam Gospodinu što nam je dao takvog teologa i što ga je dao da smo ga imali iz za Papu. Doista, njegova djela su prebogata i u njima doista postoje recepti za duboku obnovu Crkve.
Duh liturgije me očarao, dao mi je novi pogled na liturgiju i objasnio mi toliko toga. A Moj život mi je pokazao kako je do djela Duh liturgije uopće došlo. A uvid u Isusov život kroz dijelo Isus iz Nazareta da ne spominjem.
Njegov jednostavni, a tako duboki teološki izričaj pomaže i najobičnijem laiku da uđe u mističnost katoličke vjere.

Svima vjernima preporučujem da se uhvate djela Josepha Ratzingera jer vjerujem da će se u ne tako dalekoj budućnosti Crkva osvrnuti na njegovu teologiju i njegov pontifikat i da će upravo on biti izvor nove istinske obnove. A do tada molimo.

***

Papa Franjo. Kada me netko pita što mislim o papi Franju, redovito kažem da ne djelim mišljenje većine i da vrijedi sačekati jedan duži period da bi se moglo o njemu dati jedno ispravno mišljenje. Volim Papu i mene oduševljeva, ali i zabrinjava.
No, kod većine katolika se desilo upravo to čega sam se pribojavao. Nasjeli su na medijsku buku oko pape Franju, da su jako brzo zaboravili na pontifikat pape Benedikte. Blog Rorate Caeli je dao jednu izvrsnu ilustraciju medijske manipulacije, a i ovaj blog je dao nešto slično.
Zlo mi je od izjava „napokon imamo papu kojeg nam je Bog poslao“ ili „papa Franjo je on što smo trebali“ i „ovo je NAŠ papa“.  Benedikta XVI. nitko nikad nije nazivao NAŠIM Papom (ili barem ja to nisam čuo).
Svi su odjednom zaboravili na njega i upravo što govori Ivica Šola, papu Franju se koristi da se diskreditira ne samo naše biskupe i svećenike, nego papu Benedikta i cijeli njegov pontifikat, pokušaj reforme liturgije, prave interpretacije II. Vatikanskog koncila i još mnogo toga.
Na njega je pao ogroman križ pedofilski hi homoseksualnih skandala, neposluha klera i laika, redovnika, skandala s bankom, korupcijom, pa vlastiti sobar ga je izdao. Ponio toliko tereta za ovu Crkvu i omogućio je papi Franji da bude to što sada jest. I upravo je papa Franjo plod pape Benedikta.

Dobio sam biografiju pape Franje na poklon. Nakon što pročitam Razgovor o vjeri, bacit ću se na čitanje biografije i prenijet ću svoje dojmove kada pročitam.

Također sam počeo proučavati biografije prijašnjih papa. Pavao VI, zanimljiv papa.

***
Nastojim u svojem kraju pokrenuti TLM i neku malu obnovu liturgije. Još se molim da vidim je li to što Gospodin doista želi od mene. No, imam mnoge nutarnje poticaje. Uz TLM razmišljao sam o tome, je li moguće provesti Benediktovu „reformu reforme“? Ima li itko od vas, dragi čitatelji, iskustva s time i bi li se to moglo napraviti? I gdje nabaviti materijale za taj reformirani NOM?

***

Preporučam ovaj youtube kanal – Laudate Dominum.

PS. Ovdje imate Uvod u Kršćanstvo, samo psss…. 🙂

Pater Noster

Konklave počinju u utorak 12. 3. 2013. Vrlo sam uzbuđen, moram priznati. Iz vrlo jednostavnog razloga, ovo je nešto što će vele utjecati na moj život i živote mojih bližnjih. Mislim da svaki iskrenik katolik mora biti uzbuđen, jer izbor pape je vrlo važan događaj u našem životu. Kad je umro bl. Ivan Pavao II. imao sam sedamnaest godina i svoju katoličku vjeru doživljavao sam vrlo površno. Tek nakon susreta s Benediktom XVI. na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu susreo sam se s veličinom papinstva i važnosti te uloge. Zavolio sam tada vrlo toga starca i mogu reći da ga volim više od Ivana Pavla II. jer ja sam generacija Benedikta XVI. koji je kako tako Crkvu upravio na pravi kolosjek. Bl. Ivana Pavla volim također i vrlo sam mu blizak, ali Benedikta sam doživio kao istinskog oca, Kristov namjesnika.

Danas sam dok sam razmatrao  evanđelje, sinulo mi je zašto sam bio tužan nakon odlaska pape Beendikta. Katolici imaju tri oca –  biološkog, Papu i Oca nebeskog. Za moju vjeru ovdje je vrlo važan Papa kao autoritet, duhovna ličnost i kao pastir. Nekoga na koga se mogu osloniti u vremenima kada bura dere našu Lađu.  Duhovnik mi je više puta naglasio da pratim što papa Benedikt izdaje, da to čitam i molim za njega. To mi je posebno naglasio kada sam se spoznao poguban modernistički utjecaj i zloupotrebu II. Vatinskog koncila.  Tada sam se okrenuo Tradiciji više nego prije i prihvatio sam u ruke djela pape Benedikta prije pontifikata i za vrijeme pontifikata. I sve što je on činio i pisao dalo mi je jednu nadu da će se Crkva obnoviti, no isto je naglasio da će ta obnova ostati na malom stadu.

11. veljače kad je najavio odreknuće, osjetio sam kao da sam izgubio jednog oca. I danas se tako osjećam.

I dok molim za kardinala kojeg sam dobio preko adobptacardinal.com, moj favorit postao kardinal Raymond Leo Burke. Tome je pomogao moj prijatelj Luka, ali i nakon što sam pročitao dva članak Taylora Marshalla, blogera s bloga Canterbury Tales: Pope Prediction: 10 Reasons Cardinal Burke Will Be the Next Pope i Cardinal Burke as Pope: Answering Two Common Objections (“Does He Know Spanish?” & “But He’s American!”), učinio malo svoga istraživanja, uvjerio sam se da je kardinal Burke doista pravi kanditat za Papu. Ime koje predlaže Voris je Leo XIV. Evo što on kaže o njemu:

Rekao sam da prije da nisam optimističan što se tiče izbora za papu, nisam ni sada, ali se čvrsto nadam i molim za to, no prije svega molim i za Božju volju.

***

Kako je ovo blog farizeja, bilo bi dobro da nešto farizejsko i napišem. Radi se o tzv. misama za djecu i misama za mlade. Nakon što sam vidio ovaj doista sablažnjivi video, ljubav prema Tradicionalnoj latinskoj misi (kojoj još nisam prisustvovao) je porasla. Moram priznati da sam ovakve stvari počeo prezirati jer ovaj način banalizacije liturgije da bi se pribjeglo ugođaju djece odbija istinske tragatelje vjere od Crkve – ubija mističnost Katoličke crkve. Netko će reći – nije bitna vanjština, bitno je kako se čovjek osjeća u srcu, srce je najveći Gospodnji hram. Mislim da se sveti Augustin sada lijepo udara po glavi što je takvo nešto izjavio, a da nije znao koliko će biti zloupotrebljavano. Katastrofa! Zbog naših tih osjećaja u srcu, dobili smo rugla od bogoštovlja, sprdačine, toliko posvjetovljenje.. Zar Isus nije rekao što se nalazi u našim srcima? On je u njima na zadnjem mjestu! Da bi se tobože približili svijetu, postali smo tako svjetovni da smo izgubili svoj katolički karakter.

Mene u Crkvu nije privuklo to što ona nudi ono iz svijeta samo s predznakom „katoličko“ ili „kršćansko“, nego zato što ona nudi ono što nema u svijetu. Nudi mi bogoštovlje koje je slično onom nebeskom, nudi mi Božju blizinu pod prilikama kruha i vina, Njega Samoga. Zar taj ne zavrjeđuje da ga se ne slavi na najdostajanstveniji način? Zašto ga ne slavimo našim autentičnim kršćanstvom, katoličanstvo, a ne sekularizinim, obezgljavljenim, protentantiziranim, bez ikakve sakralne vrijednosti, osim što se kod toga dobro osjećamo. Mi se ne trebamo dobro osjećati na misi, to nije cilj mise. Mi trebamo Bogu izraziti štovanje, hvalu i slaviti na način koji ne postoji negdje vani.

Ako dijete ili mladi čovjek ne vidi svetost u svetoj Misi, ako ne vidi poštovanje prema  Bogu koje mu se treba dati, ako ne vidi mističnost, uzvišenost, ako mu se ne propovijeda Istina u Ljubavi, neće ostati u Crkvi. Jer ako viđaš nešto u Crkvi, što viđaš svaki dan negdje drugdje bolje i kvalitetnije, što će ti Crkva? Mi možemo rock misama privlačiti mlade i oni će doći i možda ostati, ali na kraju krajeva kvantitet nije bitan, bitan je kvalitet.

Evo što mladi Amerikanci kažu o Latinskoj misi (djevojka  iz ovoga videa otišla je u samostan, što potvđuje da TLM doista rađa pozive)

Kardinal Burke o Tradicionalnoj latinskoj misi:

Laudetur Jesus Christus!

PS.
Mali poklon od mene, nađoh slučajno – 10 sati gregorijanskih korala ujednom komadu!