Pričest na koljenima – kamen spoticanja

Foto: Kardinal Burke

Foto: Kardinal Burke

Nedavno mi je nakon nekoliko godina prvi puta bilo uskraćeno pričestiti se na koljenima. Ta odluka svećenika je bila s pravom i moja je greška što sam se uopće išao pričešćivati na taj način iako za to nije bilo uvjeta. Bila je gužva, nije bilo klecala i svećenik je bio na uzvišenoj stepici – na kojoj je prije bila pričesna ograda. Odlučio sam da se više neću pričešćivati na koljenima u crkvama gdje nema mogućnosti za to. A takvih crkvi je mnogo. Da ne bi bilo zabune,  u cijelom tekstu govorimo o Novu ordo missae tj. redovnom obliku rimskog obreda.

Bez obzira na tvrdnje većine svećenika i teologa da su pričesti na ruku, stojeći na usta i na koljenima istovjetne (famozna uzrečica – jezik je jednako prljav kao i ruke), pričest na koljenima je najuzvišeniji oblik pričešćivanja. Njome se Gospodinu odaje najveća počast. Taj čin poniznosti pokazuje da vjernik nije dostojan primiti Gospodina, ali ipak Njegovom milošću to može i zato mu treba iskazati najveću čast.

Danas je popularno reći da vanjski oblik pobožnosti nije bitan, da je bitan nutarnji stav i čisto srce. No, to nije dovoljno i svakako nije istina. Nutarnji stav treba izražavati vanjskim pokretima i pobožnošću. Čistoća srca mora oblikovati i našu vanjštinu i djela. Blago i ponizno srce mora biti blago i ponizno na vani.

Prije II. vatikanskog koncila pričest na koljenima bila je uobičajena praksa. Danas je to najrijeđi način pričešćivanja. Nedavno je ponovno dobio zamaha karizmatskim pokretom. Neki svećenici su se ugledali na primjer pape Benedikta XVI. pa su u crkve vratili klecala. U Hrvatskoj je to svega nekoliko svećenika učinilo.

U antropocentričnom shvaćanju liturgije ovaj način pričešćivanja nema mjesta. Kada je liturgija usmjerana na zajednicu i na čovjeka i kada je naglasak u euharistiji na jelu, a ne na žrtvi, teško da će se osjetiti potreba za nečim poput pričešćivanja na koljenima. Na večeri, tko bi jeo klečeći? To je neshvatljivo i doista nema smisla.

Dok u kristocentričnom shvaćanju liturgije i gledanje na euharistiju prije svega kao na Žrtvu Kristovu, ovaj način pričesti itekako je poželjan, shvatljiv i razumljiv. To je jedan duboki izraz poniznosti i zahvalnosti za svu onu ljubav koju nam je Gospodin izrazio na Križu. Ako je On ponizio sam sebe, zašto mi ne bi prignuli koljena pred Njime (usp. Fil 2)?

No, svima je manje-više poznata klima u Crkvi u Hrvata oko ovoga načina pričešćivanja. Vjernici koji se žele pričestiti na koljenima nažalost nemaju tu mogućnost. Oni su često diskriminirani po tome pitanju. U crkvi ne postoje klecala gdje bi se to obavljalo. Veliki broj svećenika gleda na taj način pričešćivanja s prezirom, a veliki broj vjernika koji ne poznaju Crkvu prije Koncila se sablažnjava tim činom.

Vjerujem kada bi se vjernicima dala ta mogućnosti pričesti, kao što se da mogućnost pričesti na ruku, mnogi bi se odvažili pričestiti se tako. To se može jednostavno učiniti postavljanjem klecala u crkvama na prikladno mjesto ili da se vjernici koji se žele tako pričestiti pričešćuju posljednji i tako izbjegnu stvaranje gužva i neugodnosti.

Ako se pričešćivate na koljenima, koja su vaša iskustva? Što biste vi učinili da se proširi takav način pričešćivanja?

Lex Vivendi

Oglasi

One thought on “Pričest na koljenima – kamen spoticanja

  1. Nažalost i ja sam imao priliku uvjeriti se u to koliko je modernistička prljavština zamazala oči pojedinih svećenika kada se svećenik L.M. izderao na mog prijatelja jer je ovaj kleknuo da primi pričest. Nije mu htio dati pričest dok se ovaj nije ustao. Osječao sam se užasno gledajući to, a vjerovatno i većina ljudi koji su bilo na toj misi.

Komentari su isključeni.