Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: Od kojega punine svi mi primismo

Uvodna meditacija Cijeli serijal

Foto: .seraphicrestorations.com

Sjedinjujemo se s Marijinim Srcem, koje od trenutka začeća najbolje poznaje ljudsko srce svojega božanskoga Sina: “Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost”, piše evanđelist Ivan (Iv 1,16).

Što određuje puninu srca? Čega je puno Srce Isusovo? Puno je ljubavi. Ljubav odlučuje tu puninu Srca Sina Božjega. To je Srce puno ljubavi Očeve: puno ujedno na božanski i ljudski način. Srce Isusovo je naime uistinu ljudsko srce Boga-Sina. Puno je, dakle, sinovske ljubavi: sve što je on na zemlji učinio i rekao svjedoči upravo o takvoj sinovskoj ljubavi.

U isto je vrijeme sinovska ljubav Srca Isusova objavila – i trajno svijetu objavljuje – Očevu ljubav. Otac je “uistinu tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca” (Iv 3, 16) za spasenje svijeta; za spasenje čovjeka, da “ne propadne, nego da ima život vječni”.

Srce Isusovo je stoga puno ljubavi prema čovjeku. Puno je ljubavi prema stvorenju. Puno ljubavi prema svijetu. Koliko je puno! Ta se punina nikad ne iscrpljuje. Kad čovječanstvo crpi na materijalnim zemaljskim izvorima vode, zraka, ti se izvori smanjuju i malo-pomalo će se iscrpsti. Mnogo se govori o toj temi s obzirom na ubrzano izrabljivanje takvih izvora koje se zbiva u naše vrijeme. Odatle dolaze upozorenja kao npr.: “Ne iskorištavajmo prekomjerno”. Nešto posve drugo zbiva se s ljubavlju. Posve drugo događa se s puninom Srca Isusova.

Ta se punina nikada ne potroši. Iz te punine svi uzimamo, i to milost na milost. Potrebno je samo proširiti mjeru našeg srca, našu spremnost da crpimo na tom preobilju ljubavi.

nastavlja se…

Sveti Ivan Pavao II

Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: Koje je Ocu vrlo omiljeno

Uvodna meditacija Cijeli serijal

Tako moleći, razmatramo o vječnom zadovoljstvu što ga Otac ima u Sinu: Bog u Bogu, Svjetlo u Svjetlu. Takvo zadovoljstvo znači i Ljubav: ta Ljubav kojoj sve što postoji duguje život: bez njega, bez Ljubavi, i bez Riječi-Sina, “ne postade ništa, sve postade po njemu” (Iv 1, 3).

To zadovoljstvo i uživanje Oca našlo je svoje očitovanje u djelu stvaranja, posebno u stvaranju čovjeka, kad je Bog “vidio sve što je učinio, bijaše dobro” (Post 1, 31). Nije li stoga Srce Isusovo ona “točka” u kojoj i čovjek može naći puno povjerenje u sve što je stvoreno? Vidi vrijednosti, vidi red i ljepotu svijeta. Vidi smisao života.

Srce Isusovo koje je Ocu omiljelo. Pođimo na obalu Jordana. Pođimo na brdo Tabor. U oba događaja koja opisuju evanđelisti čuje se glas nevidljivoga Boga, a glas je Očev: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina. Slušajte ga” (Mt 17, 5). Vječno Očevo zadovoljstvo prati Sina, kad je postao čovjekom, kad je prihvatio da izvrši mesijansko poslanje u svijetu, kad je govorio da mu je hrana u tom da vrši Očevu volju.

Na kraju je Krist izvršio tu volju tako da je postao poslušan do smrti na križu. Tada je to vječno zadovoljstvo Oca u Sinu, koje pripada samom otajstvu Boga-trojstvenog, postalo dio čovjekove povijesti. Sam Sin je, naime, postao čovjekom, i kao takav je imao ljudsko srce kojim je ljubio i odgovorio na ljubav. Prije svega na ljubav Očevu. I stoga se zadovoljstvo Očevo usredotočilo na to srce, na Srce Isusovo. To je spasonosno zadovoljstvo. Njime, naime, Otac obuhvaća – u Sinovu Srcu – sve one za koje je Sin postao Čovjek. Sve one za koje ima Srce. Sve one za koje umro i uskrsnuo.

U Srcu Isusovu čovjek i svijet ponovno pronalaze Očevo zadovoljstvo.

nastavlja se…

Sveti Ivan Pavao II

Mojoj braći (svim katoličkim muškarcima)

Na facebook profilu jednog svećenika naišao sam na ovaj tekst uz ovu sliku. Čini mi se da ga je svećenik sam napisao. Dojmio me se, pa sam ga preveo.

Znate što? Ja sam stari igrač američkog nogometa koji je lomio vratove sa svoja tri brata (koje volim). Iskreno, pun mi je kufer više vješanja moje muževnosti u predvorju svaki put kada idem na misu. Stoga, govorim svoj svojoj katoličkoj braći.

Kada ti i ja idemo na Misu…

Ne želim te držati za ruku, nego  ŽELIM kleknuti zajedno s tobom kao plemeniti vitez ispred Krista Kralja.

Ne želim sjediti u nekom molitvenom kružoku, djeliti s tobom “osjećaje”, nego ŽELIM biti s tobom dok gledamo prema velikom čudu našeg Kralja  koji se uprisutnjuje u toj Svetinji nad svetinjama.

Ne želim sudjelovati s tobom u natjecanju tko može biti najveći aljkavac, nego ŽELIM očekivati izazov pristupanja Kralju u plemenitom ruhu. 

Ne želim da pjevamo djetinaste i ženske tonove, nego ŽELIM da slavimo našega Kralja u muževnom i snažnom pjevanju naših predaka! 

Ne želim da ja i ti primamo našega Kralja kao da grabimo komad čipsa, nego ŽELIM s tobom kleknuti na ivici Raja, znajući da naše nečiste i klicama prekrivene ruke nisu dostojne primanja Kralja Univerzuma. 

VRIJEME JE SADA, BRAĆO! 50 GODINA OVOGA ŽENSKASTOG SRANJA MORA PRESTATI!

Fr. Richard Heilman

***
Otvoren je novi katolički forum pod nazivom Katolički forum na adresi katolickiforum.com. Moglo bi biti zanimljivo.

Također, upućujem vas kod Tome Blizanca i na njegovu zamolbu i poziv na molitvu. Ovim putem i ja vas molim da se pridružite Društvu Benedictus u molitvi za njihove nakane.

Meditacije svetog Ivana Pavla II nad Litanijama Srca Isusova: U kojem prebiva sva punina božanstva

Uvodna meditacija Cijeli serijal

Na svetkovinu Uzvišenja svetoga Križa Crkva se otvara tom Srcu u kojem “prebiva sva punina božanstva”. Otajstvo Krista, Čovjeka-Boga, na posebni je način rječito kad gledamo križ: evo Čovjeka! Evo raspetoga! Evo Čovjeka koji je potpuno lišen svega! Evo čovjeka koji je “satrven zbog naših grijeha”. Evo Čovjeka koji je “nasićen pogrdama”! Istodobno: evo Čovjeka-Boga! U njemu prebiva sva punina božanstva. On je iste biti s Ocem! Bog od Boga, Svjetlo od svjetla, roĎen, ne stvoren, Vječna Riječ, jedan u božanstvu s Ocem i s Duhom Svetim.

Kad je stotnik na Golgoti Raspetoga kopljem probo, iz njegova je prsnog koša istekla krv i voda. Znak je to smrti. Znak ljudske smrti besmrtnoga Boga. Na podnožju križa nalazi se žalosna Majka. Kad je stotnik kopljem probo Kristova prsa, na Majci se ispunilo Šimunovo proroštvo: “I tebi će samoj mač probosti dušu” (Lk 2, 25). Prorokove su riječi nagovještaj konačnog saveza Srdaca: Sina i Majke.

nastavlja se…

Sveti Ivan Pavao II

Muževnost i liturgija

U zadnjih godinu dvije dana pojavio se u SAD-u pokret ponovnog buđenja istinske katoličke muževnosti. U današnjoj feminiziranoj Crkvi, muškarci se ne osjećaju ugodno, o tome sam već pisao ovdje. Jedan od predvodnika toga pokreta u SAD-u je Samuel Guzman, predani laik, obraćenik, koji nastoji probuditi ponovno muškarce i oduševiti ih za vjeru putem svoga bloga The Catholic Gentelman. Samuel je uočio veoma jaku vezu između liturgije i muževnosti. Članak me oduševio i odlučio sam ga dati prevesti. Zahvaljujem M.C. na prijevodu. (Korekcije u prijevodu su dobrodošle, možete mi ih poslati na mail).

Danas želim započeti kontroverznu temu, znajući da mogu izazvati negodovanja. Želim razgovarati o muževnosti i liturgiji. (Upozorenje: ovo će biti dugo.)

Započet ću s nekoliko napomena. Prvo, liturgija nikad ne bi trebala biti kontroverzna tema, niti predmet politke, stranaka, osobnih povlastica, ili kulturnih prohtjeva. Nažalost, mnogi su od liturgije napravili osobnu igračku i time onemogućili izbjegavanje ovakvih razgovora.

Drugo, sva ova mišljenja su upravo to – samo mišljenja. Ja sam neobrazovani laik. Nisam ni teolog ni liturgičar. Ako želite dublju analizu liturgije pročitajte knjigu pape Benedikta Duh liturgije [Verbum izdaje novo izdanje te knjige, op. moja] . Dakle, ja sam muškarac i želim podijeliti s vama zašto mislim da je današnja liturgija manje muževna.

Konačno, da budemo na čisto, pohađam [tradicionalnu, op. moja] latinsku misu. Nisam sedevakantist, niti mislim da Novus ordo [redovni oblik – novi obred, op. moja] ima neke nedostatke, čineći time one koji prisustvuju takvoj misi, lošijim katolicima. Volim papu Franju, naše svećenike, i Katoličku Crkvu. U redu, krenimo na probleme.

Moje iskustvo

Kako sam obraćenik želim započeti s nekoliko svojih iskustava. Na posljednjim fazama moga puta prema Rimokatoličkoj Crkvi, proveo sam dosta svoga vremena družeći se s anglikancima, redovno sudjelujući na liturgiji u sjemeništu i crkvi u blizini moje kuće. Ovi anglikanci svoju liturgiju shvaćaju veoma ozbiljno, a službe vode lijepo i s poštovanjem.

U stvari, liturgija je djelovala toliko katolički, da me natjerala da dublje proučim zašto anglikanci nisu više katolici. Ostatak priče je izvan dometa ovoga članka, ali poanta je, da sam u katolicizam ušao s iskustvom smjerne i uzvišene liturgije, primanja pričesti na klecalu  i atmosferom svetosti.

Napokon, nakon mjeseci proučavanja katoličkog nauka, ohrabrio sam se da prisustvujem katoličkoj misi. Nisam imao pojma kako misa izgleda, ali sam barem očekivao uzvišeniju i ljepšu službu nego što je to bila anglikanska. Ipak, katolici imaju Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, dok anglikanci nemaju pravu stvar.

Jedne nedjelje, moja supruga i ja otišli smo u prekrasnu župu u španjolskom stilu  u blizini našeg doma. Ono što je uslijedilo, otvorilo nam je oči, i iskreno, bilo pomalo razočaravajuće. Glazba je, u najboljem smislu te riječi, bila kičasta – svirali su plitke pjesmice na klaviru i gitari. Oltar je bio ogoljen i prazan. Tamo gdje je nekoć bio predivan visoki oltar (postoji njegova slika iza crkve) danas je čudan komad stakla s prelijevajućim bojama. Svećenikova odjeća izgledala je kao prugasta plahta. Čak je i jezik bio daleko od onog sakralnog – gotovo prilagođen vrtićkom uzrastu. Kada je došao red na obred pričesti, par laika je prišlo naprijed kako bi je podijelili, a župljani su je primali stojeći i na ruke.

Sve ovo je bilo u potpunoj suprotnosti s onim što sam doživio na konzervativnoj anglikanskoj misi. U ovom slučaju, anglikanci su u potpunosti više katolici od samih katolika.

Ovakvo iskustvo bilo mi je teško probaviti. Intelektualno, znao sam koliko je jaka misa iz mojih proučavanja katoličke doktrine. Kad sam je napokon iskusio, bila je daleko od uzvišenog iskustva. Naprotiv, obična i banalna. Nekoliko mjeseci nakon što smo primili sakrament sv. Potvrde, moja supruga i ja prisustvovali smo [tradicionalnu, op. moja] latinskoj misi.

Gdje su muškarci?

Prijatelj, koji je irski katolik, rekao mi je da se njegov djed, koji je radio u rudniku ugljena, ustajao prije zore kako bi sa svojim kolegama prisustvovao misi u 5.00 sati. Ovi su ljudi shvaćali vjeru ozbiljno i voljeli su svetu misu. No, nisu bili jedini. Župe su u prošlosti bile pune muškaraca koji su svetu misu smatrali muževnom, inspirirajućom i nečim za što vrijedi žrtvovati svoje vrijeme.

Nekoliko desetljeća poslije, na većini misa u župi dominiraju žene. Žene su čitači, pjevači pa i ministranti. Osim svećenika, rijetko se može naći muškarac koji sudjeluje u liturgiji,

Zbog čega se ovo događa? Ja nisam školovani liturgičar i ne mogu ponuditi preciznu dijagnozu. Mnogi drugi su s tim napravili dobar posao, uključujući i Papu Benedikta. Umjesto toga, ponudit ću sedam razloga koji mogu biti uzrok tomu zašto muškarci više ne vole misu.

1. Nedostatak reda

U izvanrednom obredu [tradicionalnoj latinskoj misi, op. moja], postoji tek nekoliko liturgijskh iznenađenja. Obred slijedi set uzoraka koji se lako nauče, uz nekoliko promjena u određenim razdobljima. Služba svećenika i ministranata je disciplinirana i uredna, i misa izgleda isto ma gdje se našli. Ukratko, misa po izvanrednom obredu je stroga, disciplinirana i skoro militaristička u svojoj preciznosti.

Kao kontrast, Novus Ordo je mnogo više prilagodljiv. Svećenik može izabrati nekoliko različitih Euharistijskih molitvi, pokajnčki čin na početku mise može biti, a i ne mora, napomene i obavijesti su uobičajene kad se završava ili počinje molitva. Izvanredni djelitelji pričesti nisu nužni, ali su gotovo uvijek tu, iako je na svagdašnjoj misi deset ljudi.

Novus ordo može biti prekrasan i uzvišen, a nekad može biti i izuzetno siromašan. Činjenica je, nikad ne znaš što možeš očekivati. Razlika između ove dvije forme mise je u biti razlika između objektivnosti  i subjektivnosti.

2. Više nije isključivo za muškarce

Radikalni feminizam je osigurao da više i nema uloge koja je ostala isključivo za muškarce. Tamo gdje su muškarci i žene imali distinktivne i isključive uloge, danas su te granice izblijedile. Nažalost, ovo blijeđenje dospjelo je i u liturgiju. Nekoć je biti ministrant bila velika čast. Čak je smatran i prvim korakom ka svećenstvu. I ako dječak ne bi postao svećenik, iz prve je ruke imao jedinstvenu priliku doživjeti dostojanstvo i muževnost svećeničkog poziva.

Danas djevojčice mogu biti ministranti, a dječaci nisu više zainteresirani. To je isto kao da djevojčice igraju u muškom nogometnom timu – istom potkopava muževnost. Iako će možda ženama to biti teško razumljivo, isključivo muške uloge zdrava su stvar za dječake. Doslovno, dječaci trebaju biti dječaci, i trebaju učiti od muževnih muškaraca.

Kao dodatak temi ženskih ministranata, osobita uloga svećenika, koji je, naravno, muškarac, obezvrijeđuje se, ulaskom laika u liturgiju. Činjenica da žene sada dijele sv. Pričest ili čitaju Evanđelje, odmah čini liturgiju manje muževnom.

Može se reći da je svećenstvo i danas isključivo muški posao. No, ako počnemo dijeliti svećeničke dužnosti laicima, više nije važno što žene ne mogu biti ređene za svećenstvo. One svejedno mogu raditi posao svećenika.

3. Sentimentalna glazba

U mnogim župama glazba je bezvučna. Više odgovara skupu Greenpeace-a nego hramu Gospodnjem. Užasno je slatka i sentimentalno pahuljasta, da je ne bi nijedan zdravorazumski čovjek poželio pjevati. Riječi se svode samo na naše osjećaje i rabe se neodređene dvosmislice kako bi se opisao naš odnos s Bogom. Naravno, veliki broj župa radi na rješavanju ovog problema, ali većina je još uvijek zapela u toj potištenosti.

Ne spominjem glazbu samo da bih cjepidlačio. Glazba puno doprinosi atmosferi Mise. Slava pjevana tonom koji zvuči kao pjevana tema za dječju seriju Moj mali poni, tivijalizira izvor i vrhunac katoličkog života.

Naprotiv, prelijepa, uzvišena, drevna i muževna glazba kao što je gregorijansko pjevanje (na koje nas je II. vatikanski koncil pozvao), ima uzvšen ton koji inspirira uzdizanje razuma i srca k Bogu.

4. Svećenik okrenut narodu

Iskreno, većina ljudi ne smatra ovo velikim problemom. A i ako je problem, nema veze sa muževnošću, je li tako? Pogrešno. Ovo je veliki problem.

Kada svećenik gleda u istom smjeru u koji gleda narod (ad orientem) jasno je da je on posrednik između njih i Boga. On je prije svega predstavnik Božjeg naroda. Stoji u međuprostoru i prinosi žrtvu za nas i naše grijehe – nešto što mi ne možemo. On je kapetan, koji nas vodi prema nebu.

Osim toga, cijela kongregacija je okrenuta prema nekomu: Isusovoj prisutnosti u taberankulu. Nadalje, veoma je jasno tko je prava “publika” na Misi (hint: nismo mi). Kada je svećenik okrenut prema narodu (versus populum), okreće cijelu misu prema unutra, prema nama i prema našim iskustvima i osjećajima prema Bogu. Okreće objektivnu i transcedentalnu stvarnost u samoreferencijalno djelovanje.

Okretanje “glavnog igrača” na misi, predstavnika Isusa Krista, prema ljudima je kao da zapovjednik vojske uđe u bitku unatraške. Nema smisla. To okreće akciju prema objektu kojemu nikada nije bilo namjenjeno.

5. Osjećaj drevnoga je izgubljen

Muškarci vole tradiciju. Dok žene osjećaj zajedništva doživljavaju kroz razgovore, muškarci ga doživljavaju kroz zajedničko djelovanje. Muškarci će radije podijeliti bojni poklič (Hooah!) nego razgovarati uz šalicu čaja. Zbog ovoga muškarci radije vole bratske zakone i zajedništvo vojske.

Drevna djelovanja su neodvojivi dio izvanrednog obreda. Kod kuće imam misal koji sadrži stranice drevnih rukopisa o sv. Misi. 900. godine poslije Krista red mise se nije se puno razlikovao od današnjeg [vjerojatno se misli na izvanredni oblik, op. moja]. Kada postanete svećenik staroga obreda, doslovno ulazite u klub star stoljećima, koji ima svoje tajne znakove i djelovanja. Uloga naroda je, također, nepromijenjena.

Postoji osjećaj sudjelovanja s Crkvom kroz stoljeća, kojeg muškarci trebaju (a rekao bih i žene, također). Kao muškarci trebamo znati da klečimo isto kao što je sv. Ignacije Lojolski klečao. Želimo biti precrtani u stvarnost koja je veća i starija od nas, kao da smo primljeni u tajno društvo.

Dok se raspravlja o tome je li novi obred predstavlja problem ili ne, činjenica je da u njemu nema ništa drevnog. Točnije, promjena je pravilo igre . Čak i riječi Novus ordo znače “novi” redoslijed (red).

Ako proučavate sadržaj Mise, primjetite koliko su se molitve promijenile. Pa i da se nisu molitve promijenile, atmosfera na misama u mnogim župama je novija i inovativna. Nikad ne znate što vas može dočekati. Nema osjećaja drevnog ni zajedništva. Negdje se drže za ruke za vrijeme “Oče naš”, a negdje ne. Negdje se pak ne pruža ruka kao znak mira, negdje da.

Muškarci ne vole ovu nepredvidljivost. Mi čeznemo za redom, i što je tradicija koja oblikuje naše djelovanje starija , to je bolja.

6. Nema latinskog

Sviđalo se to vama ili ne, latinski je jezik Crkve. To nije nešto što se treba prezirati i što je područje nekolicine ekstremnih tradicionalista. To je nešto što je esencijalno kod nas katolika.

I pogodite što: latinski zvuči tako muževno. Snažan je i konkretan u svom ritmu.Credo in unum Deum. Omnipotens Deus. Adveniat Regnum Tuum.  Ukidanje latinskog u misama nije bio predmet II. vatikanskog koncila. Pročitajte dokumente. II vatikanski koncil pozvao nas je na “latinsku” misu.

Osim toga, latinski daje dozu drevnog, starog, tradicionalnog koje sam maloprije spomenuo. Spriječava stalno mijenjanje i prevođenje mise kako bi se ostalo u koraku s promjenjivim prohtjevima dijalekata.

Iako se možda čini čudno i strano na prvu, muškarci su kao nacrtani za snagu latinskog. Na neki način, mi i želimo učiniti misu stranom, kao da kročimo na neko posebno, a ne jednostavno mjesto. Latinski daje zdravi osjećaj dezorijentacije kada stupimo na posvećeno mjesto.

7. Žrtva je umanjena

Misa je ponovno proživljavanje kalvarijske žrtve, nažalost, ta stvarnost ne postoji u mnogim misama. U nekim crkvama uopće ne postoji križ u blizini oltara. Umjesto toga, misa je shvaćena kao “zajednički objed”.

Ovo oslabljuje misu, čije je središte uvijek Kristova žrtva, gledajući njegovu žrtvu ona nas reinspirira da i mi činimo svoje žrtve. Muškarcima se sviđa koncept žrtve. Želimo da nas se poziva na nju. Ne želimo zajednički objed. To možemo napraviti u najbližem pubu.

Micanje, ili umanjivanje, elemenata žrtve otjeralo je muškarce iz crkve.

Zašto je ovo važno

Možda ovo čitate i mislite da se samo iživljavam i kritiziram sve što se tiče uobičajene mise i onih koji idu na nju. No, to naprosto nije istina. Volim misu i zato želim da bude najbolja što može. Djelovanje vrijedno Njega.

Uzeo sam si vremena i napisao ovaj članak jer vjerujem da uzvišena liturgija nije samo opcija. Ona je sve, i kakva bude “kvaliteta” liturgije, takva će biti i Crkva.

Misa je, doslovno, inkarnacija vjere. Lex orandi, lex credendi. To je mjesto gdje se sureću vjera i naša realnost, mjesto gdje iz prve ruke susrećemo vjeru. I zbog ovoga, nema ništa važnije u Crkvi nego se dramatično okrenuti svetosti liturgije. Razlog zbog kojeg 50% katolika ne vjeruje u stvarno prisustvo Isusa Krista je taj što idu na mise koje im to ne govore, ne samo kroz riječi nego ni preko svećenika ni služenja.

Osobito govorim muškarcima. Možemo se mi uključiti u razne programe, klubove, molitvene zajednice, čitati knjige, itd., ali ako je liturgija slaba i banalna (otrcana), muškarci ovu ljepotu neće stvarno voljeti. Bit će zbrkani i u, najboljem slučaju, na pola uronjeni. Naravno, da bi muškarci, bez obzira na ovo, trebali ići na misu, ali činjenica je da nas neće inspirirati za svetost niti veliku žrtvu.

Ako se vratimo na smjernu i svetu liturgiju, garantiram da ćemo vidjeti dinamičnu promjenu u Crkvi: povećanje obraćenja, više poziva, i muškarci će ponovno preuzeti vodstvo po pitanju vjere.

Samuel Guzman | The Catholic Gentleman

Jean-Pierre de Caussade: Predanje Božjoj providnosti

Blago skriveno

Cima da Conegliano, Bog Otac

O Predanju Božjoj providnosti čitala sam prije otprilike godinu dana na jednom američkom tradicionalnom katoličkom blogu. Knjigu sam odmah uvrstila na svoj must-read popis knjiga. Kako su druge knjige imale prioritet, ova je ostala samo na popisu. Kad je u rujnu ove godine objavljena ova de Caussadeova knjiga, u prvi mah nisam ni pomišljala pisati o Verbumovom izdanju, a još manje o knjizi koja se otprve smjestila na 2. mjesto top-liste najprodavanijih knjiga te izdavačke kuće. Do trenutka pisanja ovog bloga knjiga se popela na 1. mjesto te mi se reklamiranje učinilo još odbojnijim. Ipak sam promijenila mišljenje jer ova knjiga pripada upravo onom profilu knjiga o kojima bi se inače pisalo u Blagu skrivenom.

Knjiga pripada katoličkim klasicima koji su dugo bili zaboravljeni: nastala između 1730-tih godina u obliku duhovnih pisama, knjiga je zbog navodne bliskosti kvijetizmu bila zaboravljena  sve do 1861. g. Danas nam je pomalo nejasno zašto bi se opasnom smatrala jedna knjiga koja na jednostavan način sažima teške tekstove niza provjerenih katoličkih mistika poput isusovca Louisa Lallementa, Franje Saleškog, pa i karmelskih klasika Terezije Avilske i Ivana od Križa. Iz perspektive de Caussadeovih suvremenika, knjiga koja je promicala ideju sakramenta sadašnjeg trenutka mogla se u nekim elementima činiti heretičkom. Glavna de Caussadeova ideja – koja se zbog prvotne epistolarne namjene i forme neprestano ponavlja – jest: Bog nam se objavljuje u svakom trenutku, u našem običnom i svakodnevnom životu. Napredovanje u svetosti ne sastoji se u vrhunskoj kontemplaciji i misticizmu za odabrane, već u predanju Božjoj volji kroz prihvaćanje svih poteškoća svakodnevice (mi bismo suvremenim rječnikom rekli: izazova) i vjerno vršenje dužnosti našeg staleža. Kako se Božja milost izlijeva na nas upravo u ovom trenutku ukoliko vršimo Božju volju i uz iznimku grijeha, de Caussade sadašnji trenutak smatra svojevrsnim sakramentom, ali ga i razlikuje od sedam sakramenata. Iz teksta knjiga razvidno je da je isusovac de Caussade samo jedan dobar isusovac koji se vrlo jasno ograđuje od kvijetizma te štoviše upozorava na njegove zablude i opasnosti. „Pasivnost“ duše zbog koje su de Caussadeovi kritičari bili oprezni ne razlikuje se od pasivnosti o kojoj su pisali i drugi pravovjerni katolički mistici – a koja se naziva predanje srca. Dakle, de Caussade nije donio ništa novo, već je o teškim temama progovorio na jednostavan način. Kako su pisma namijenjena tada zajednici tada izuzetno popularnog francuskog reda Pohođenja Marijina u Nancyu, ne začuđuje što su mnoge misli direktno povezane uz tekstove jednog od osnivača reda, Franju Saleškog. Primjerice, to se osobito odnosi na duhovne suhoće i hod u tami vjere kao ono stvarno i najbolje mjesto pronalaska Boga. No, bez Franjinog uglađenog dvorskog jezika ili karmelićanskih misticizama: transparentnost de Caussadeove poruke, a i jednostavnost jezika takve su da knjigu mogu primjenjivati svi, a ne samo osobe posvećenog života. Štoviše, ni iz čega se ne bi moglo zaključiti da knjiga nije namijenjena prvenstveno laicima. Neke misli doimaju se prethodnicama stoljećima mlađe duhovnosti Opusa Dei.

U knjizi ima mnogo detalja koje bi vrijedilo izvući na svjetlo dana, što nije moguće u ovakvom skromnom osvrtu. Kako Blago skriveno nastoji prenijeti i osobne dojmove, evo jedne takve reference. Isusovci (pri tome mislim na stare isusovce s pretkoncilskim obrazovanjem!) su pravi majstori nauka o svetosti u svakodnevici. Svatko tko je studirao u Zagrebu i išao u Palmotićevu na ispovijed kod tih starih isusovaca, sjeća se da je prvo pitanje na ispovijedi redovito bilo: „A kako je s učenjem? Koliko još imate ispita?“ De Caussadeov tekst je dobar primjer prakticiranja starinske ignacijanske duhovnosti, osobito načela indiferencije iz 1. tjedna Duhovnih vježbi. Premda on tu riječ ne spominje, srž knjige jest prakticiranje neopredijeljenosti da bismo bili slobodni za vršenje Božje volje. To se osobito odnosi na mnoge stvari koje nam se ne sviđaju i koje moramo naprosto odraditi. De Caussade neprestano govori o „izvršavanju zadaća svog staleža“, „vršenju dužnosti staleža“ i sl. kao o prostoru u kojemu kršćanin susreće Boga jer vršenjem dužnosti vrši Božju volju. Ovaj istovremeno pasivan i aktivan pronalazak Boga u svemu svojom konkretnošću predstavlja istinsku suprotnost lažnim misticizmima.

Knjiga je idealno duhovno štivo za ljude koji su se našli u napornijim životnim razdobljima s vremenom dostatnim uglavnom samo za „vršenje staleških dužnosti“. De Caussade im može posvijestiti da to prihvate ne samo kao Božju volju, već i kao osobni put prema Gospodinu. Na tom putu Gospodin nam pomaže prevladati stare strahove pred neprestanim stresovima i problemima te pronaći Njega u svemu što nam je teško i odbojno, jednako kao i u radosnim trenucima. Stjecanje nutarnjeg mira „koji nadilazi svaki razum“ (Fil 4, 7) događa se na konkretan način, budući da to nije nikakva teorija o kojoj su govorili veliki učitelji duhovnog života, već nešto što im je bilo darovano u praktičnom životu, pa može biti i Božji dar svakome od nas.

Nešto o hrvatskom izdanju i prijevodu. Šteta je što su hrvatski čitatelji zakinuti za cjelovito hrvatsko izdanje ove vrijedne knjige. Prevoditelj don Mladen Parlov prevodio je iz talijanskog sažetog izdanja te Verbumovo izdanje broji manje od 150 stranica. Za usporedbu, francuski izvornik i suvremena američka izdanja imaju oko 450 stranica. Također, kada se prevodi s posrednog jezika, gube se brojne fine jezične nijanse izvornika, a i mnoge fraze se prevode krivo već i zbog toga što je talijanski prijevod vjerojatno bio loš. Upravo to se dogodilo i sa hrvatskim prijevodom: niz nelogičnosti i nejasnih, pa i pogrešno prevedenih termina narušavaju objektivnu vrijednost prijevoda.Terminologija francuskih duhovnih pisaca 17. i 18. stoljeća je izuzetno precizna; moglo bi se reći da u pogledu duhovnosti nijedan evropski jezik osim latinskog nije posjedovao takvu razrađenost i jasnoću kao francuski jezik. Francuzi su koristili i po tri-četiri termina s različitim značenjima koji su se u njemačkom, engleskom, pa i hrvatskom jeziku prevodili svega jednim terminom. Stoga – uvijek treba nastojati prevoditi iz izvornika!

Za kraj bih navela jedan citat koji me se osobito dojmio jer sam ga čitala za vrijeme obeshrabrujuće Sinode o obitelji: „Božji je poredak uvijek pobjednički, kao i svi oni koji su svrstani na njegovoj strani i koji će u svu vječnost biti sretni, dok nepravda nikada nije mogla zaštititi dezertere; ona ih je naplatila smrću, a potom i vječnom smrću. Uvijek se vjeruje u nepobjedivost kada se netko svrsta u bezbožnost. O, Bože! Kojim ti se sredstvom netko može oduprijeti? Kada bi dušu napali i svijet i pakao, ne bi se trebala bojati ako je izabrala predanje Božjoj volji. (…) Svi neprijatelji pravičnosti sluge su pravednosti te božansko djelovanje gradi nebeski Jeruzalem tim sredstvima Babilona, koji se ne izgrađuje drugim nego sa svojim potrošenim i raspršenim pabircima. Čemu služe najuzvišenija prosvjetljenja, božanske objave, kada se ne ljubi Božja volja?… Ne treba gledati na put koji oni slijede, nego uvijek čvrsto hoditi na vlastitome.“

A.