Robert Hugh Benson: Prijateljstvo Kristovo, studija o čovještvu Isusa Krista

benson

Prijateljstvo Kristovo je duhovni klasik R. H. Bensona, velikog engleskog obraćenika na katoličanstvo i autora poznatog romana Gospodar svijeta. Moglo bi se bez mnogo pretjerivanja reći da je ovo jedno od najsvježijih katoličkih duhovnih djela 20. stoljeća, čija će dubina, intimnost i eterična ljepota oduševiti čitatelje i stotinu godina nakon objavljivanja. Knjiga Prijateljstvo Kristovo prvi je put objavljena 1912. g., a zbog svoje popularnosti doživjela je niz izdanja na više jezika, no nekako je tijekom ovih stotinu godina pala u zaborav. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku ove je godine objavila Naklada Benedikta (prijevod Suzana Kos). Prema jednom od prvih američkih izdanja, knjiga sažima propovijedi koje je Benson održao u crkvi San Silvestro in Capito u Rimu te karmelićanskoj crkvi u Kensingtonu (1910.-1911.). Opsegom neveliko, Bensonovo djelo po svom posve tradicionalnom, a opet potpuno suvremenom duhu predstavlja profil duhovne literature koji će duboko dirnuti današnjeg ortodoksnog katolika u potrazi za intenzivnijim duhovnim životom: koji god ju je od mojih poznanika čitao, rekao bi da je knjiga „jednostavno predivna“. Stoga je vrijedi predstaviti u ovoj rubrici, tim više što je doista jedan zaboravljeni dragulj.

Knjiga je podijeljena u tri velike cjeline. U prvoj, nazvanoj Isus u duši,  Benson općenito razmatra prijateljstvo Kristovo, potom prijateljstvo Kristovo u duši te načinima kako doći do osobnog odnosa s Isusom kroz dva velika klasična mistična puta, put pročišćenja i put sjedinjenja. Poglavlja o dvama putevima osobito su pronicljivo i iskustveno napisane, te će u ovim jasnim rečenicama mnogi čitatelj moći prepoznati različite faze osobnog duhovnog puta odnosno njihov nagoviještaj. Drugi dio knjige pod nazivom Isus u pojavnom svijetu, prikazuje „Isusa u svim djelima i oblicima u kojima se ukazuje“ (str. 24): u Euharistiji, Crkvi, svećeniku, svecima, grešniku, običnu čovjeku, patniku. Poanta ovog važnog dijela knjige jest: da bismo došli do potpunog poznavanja Isusa , tj. „da odnos s nama bude onakav kakav On želi“ (ibid.), potrebno Ga je prepoznati u svim navedenim oblicima, bez izostavljanja ijednog. Treći dio knjige, Isus u svome povijesnom životu, predstavlja prekrasnu kontemplaciju Isusove muke i smrti (Sedam riječi: Isus – naš prijatelj ) te uskrsnuća (Uskrsni dan: Iv 20, 17). Premda knjiga nije apologetske naravi niti je kompendij članaka vjere, već istinsko duhovno štivo, nije moguće previdjeti Bensonov obraćenički i apologetski žar. Kao i u distopijskom romanu Gospodar svijeta, i ovdje nailazimo na Bensonove nepogrešive dijagnoze suvremenog čovjeka i vremena. Njegova obraćenička nutarnja vizura pomalo podsjeća na velikog zemljaka J. H. Newmana, koji je imao sličan životni put, uključujući i to što je na genijalan način razotkrivao heretičke misli i dvojbe svojih suvremenika. Ovu srodnost Newmanu otkriva i Benson, čije pregnantne rečenice jednim udarcem razoružavaju protestantske, liberalne i ostale zablude koje se posebno danas često sreću i kod vjernika katolika. Kada bi se knjigu trebalo opisati u svega dvije riječi, moja prva asocijacija bile bi: dubina i jasnoća. Rijetko kada nailazimo na toliko precizne, prosvijetljene i inteligentne rečenice, od kojih svaka posve iskustveno i jednostavno progovara o onom najvažnijem u katoličanstvu. Svaka rečenica je na svom mjestu i, pučki rečeno, „pogađa u sridu“. Mora se napomenuti da blistavosti knjige ne pridonose samo Bensonova predivna nutarnja razmišljanja, već i sjajan stil pisanja. Benson je izvrstan pisac pa se nerijetko moramo zaustaviti ne samo nad mislima kao takvima, već i nad literarno prekrasno sročenim rečenicama.

Ovo je knjiga koja ne namjerava nikoga obratiti s neke druge religije, agnosticizma, ateizma ili čega drugog. To je knjiga za ljude koji su se ili već obratili ili se cijelog života – uz više ili manje padove – vjerno i savjesno trude vršiti Božje zapovijedi i pronaći volju Božju. Većina (nas) prosječnih katolika može se pronaći u ovoj drugoj skupini, a Benson upravo ovu skupinu prosječnih (što bi Lex rekao, farizeja) želi uvesti u dubine prijateljstva koje traje u vječnost. Daleko od uobičajenog suvremenog omalovažavajućeg i obeshrabrujućeg pastorala koji nas osuđuje i proglašava legalističkom, otužnom starijom braćom, zavidne sinu razmetnom,  Benson polazi od sljedećeg: sav naš dosadašnji vjerski život s molitvom, nedjeljnom  Misom, obdržavanjem Božjih zapovijedi, izbjegavanjem grijeha, dobrim djelima… je dobar, Bogu mio, potreban za život vječni. No, on nije dovoljan da bismo bili do kraja sretni; za to je potrebno „intimno poznavanje Isusa i druženje s Njime, od čega se sastoji Božansko prijateljstvo“ (str. 20). Ova polazišna točka knjigu čini idealnim štivom za primjerice duhovne vježbe, koje u konačnici trebaju voditi upravo tom dubokom prijateljstvu s Gospodinom. Ipak, naše potrebe nisu te o kojima Benson najviše govori; njegov temeljni fokus jest Isusova potreba i čežnja za našim prijateljstvom. I upravo ovdje trebaju se i mogu se mijenjati vlastite perspektive: umjesto da se razmišlja o sebi odnosno čovjeku kao središtu, što je toliko često u suvremenoj, psihologiziranjem opterećenoj duhovnosti, teologiji i liturgiji, čitatelj svu svoju pažnju usmjerava na Isusa Krista i njegove nutarnje dispozicije. Doista, nema ničeg potrebnijeg za ispravno usmjeravanje nas sâmih, naše lokalne, nacionalne, ali i univerzalne Crkve.

A.

Oglasi

Molitva Djevici Mariji iz molitvenika iz 1848. godine

Latinska verzija:

Ave, gáude et laetáre, o caelórum Regína et terrárum Dómina, María. O laetum diúque exoptátum Ave, per quod Eva invérsa est: haec maledictiónem ipsámque mortem: tuum Ave, o María, benedictiónem vitámque mundo sempitérnam invéxit.

Grátia plena, in quam imménsum gratiárum mare se totum effúdit. O grátiae affluéntia! quae caelis glóriam, terris Deum, salútem áttulit homínibus. Fac, o Mater grátiae, ut grátiae tuae abundántia in cor meum redúndet.

Dóminus tecum quali modo cum nullo umquam hóminum aut Angelórum fuit, Pater coeléstis tecum est, qui Fílium suum facit et tuum: Fílius tecum est, qui virgíneam tuam carnem aetérno sibi vínculo conjúngit; Spíritus sanctus tecum est, qui cum Patre et Fílio tuum sanctíficat úterum. Tua, o María, intercessióne ímpetra, ut idem Dóminus mecum sit.

Benedícta tu in muliéribus, quae omnis maledictiónis mulíerum expers fuísti; Virgo concepísti; sine dolóre peperísti. Mater géneris nostri salútem attulísti mundo: áuctrix peccáti Eva, áuctrix mériti tu es, o María. Eva occidéndo óbfuit, tu vivificándo profuísti; illa percússit, tu sanásti. Te supplex oro, o benedícta inter mulíeres, ut tuae benedictiónis partícipem me fácias.

Et benedíctus fructus ventris tui, qui omnis benedictiónis fons est. O Virgo benedícta! quis dignas tuis méritis grátias ac láudes réferat? quae illum mundo peperísti, in quo benedicúntur omnes gentes: bonitátis tuae abundántia offícii nostri deféctus excúset, ac súppleat. Fac ínsuper, o invéntrix grátiae, o génitrix vitae, o mater salútis, ut qui per te nostrae carnis ac misériae vóluit esse párticeps, per te quoque benedictiónis suae in praesénti, et glóriae in futúro nos fáciat partícipes Jesus Christus Fílius tuus Dóminus noster, qui cum Patre et Spíritu sancto vivit et regnat.

S. María etc.

Prijevod:

Zdravo, veseli se i raduj, o nebesa Kraljice i zemalja Gospodarice, Marijo.
O sretno i dugo žuđeno Zdravo, po kojem je Eva preokrenuta: ova prokletstvo i samu smrt: a tvoj je Zdravo, o Marijo, blagoslov i život vječni svijetu unio.

Milosti puna, u koju se neizmjerno more milosti cijelo izlilo. O milosti obilje! Koje je donijelo nebesima slavu, zemljama Boga, spas ljudima. Učini, o Majko milosti, da se izobilje tvoje milosti u moje srce izlije.

Gospodin s tobom na način na koji nikada ni s jednim od ljudi ili anđela nije bio, Otac nebeski s tobom je, koji Sina svoga čini i tvojim: Sin s tobom je, koji je djevičansko tvoje tijelo vječnim konopom sebi spojio; Duh Sveti s tobom je, koji s Ocem i Sinom tvoju posvećuje utrobu. Svojim, o Marijo, zagovorom postigni da isti Gospodin sa mnom bude.

Blagoslovljena ti među ženama, koja si bila bez udjela svega prokletstva ženâ; Djevice koja si začela; bez boli rodila. Majko koja si spas našega roda svijetu donijela: začetnica grijeha Eva je, začetnica dobročinstva ti si, o Marijo. Eva je padom naškodila, ti si rađanjem doprinijela; ona je ranu zadala, ti si izliječila. Tebe ponizno molim, o blagoslovljena među ženama, da me učiniš dionikom svoga blagoslova.

I blagoslovljen plod utrobe tvoje, koji je izvor svega blagoslova. O Djevice blagoslovljena! Tko bi dostojnim hvalama i zahvalama uzvratio tvojim zaslugama? Koja si svijetu rodila njega, u kojem bivaju blagoslovljeni svi narodi: neka izobilje tvoje dobrote opravda i nadoknadi pad naše podložnosti.
Učini osim toga, o začetnice milosti, o majko života, o majko spasenja, da Isus Krist Sin tvoj Gospodin naš, koji po tebi htjede biti dionik našega tijela i bijede, po tebi također nas učini dionicima svoga blagoslova u sadašnjosti, i slave u budućnosti, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje.

S. Marijo…

Prijevod: I.B.

Božja prisutnost: mistika svete Madeleine Sophie Barat

Blago skriveno

MSB_portrait_par_Savinien_Petit

Na današnji je dan (25. svibnja) duhovski ponedjeljak, a upravo danas slavimo i 150-tu obljetnicu smrti jedne velike i nepoznate svetice. Sretna je podudarnost to preklapanje blagdana Duhova i njenog odlaska u Nebo: sv. Madeleine Sophie Barat (1779.-1865.) bila je svetica koja je imala posebno blizak nutarnji odnos s Duhom Svetim. 

Mišljenje Katoličke crkve o sv. Madeleine Sophie Barat možda najbolje otkriva činjenica da se njen kip nalazi u bazilici sv. Petra u Rimu. Dakle, Crkva je smatra dostojnom društva svetaca poput Benedikta,Terezije Avilske, Ivana od Boga, Ignacija Loyole…, čiji se kipovi također nalaze u bazilici sv. Petra. O svetici su njeni suvremenici iz najviših crkvenih krugova govorili da je Terezija Avilska 19. stoljeća. A ipak, Madeleine Sophie u općoj je Crkvi danas gotovo zaboravljena svetica, a u Hrvatskoj je posve nepoznata. To je razlog više da se upravo u ovoj rubrici predstavi njen lik, jer ona doista predstavlja „blago skriveno“ Katoličke crkve. Kako je životopis svetice dostupan na brojnim mrežnim stranicama (poput ovdje, ovdje i drugih), ovdje će se nastojati u skromnim obrisima naznačiti glavne karakteristike njene duhovnosti i nutarnjeg života. Njih je lijepo ocrtao isusovac Alexander Brou u knjizi Božja prisutnost : mistika svete Madeleine Sophie Barat.

(Knjiga je iz tiska izašla 1925. g., uz predgovor kardinala Gasparrija, napisanog u papino ime – s papinim posebnim blagoslovom, preporukom i pohvalom. Osim na francuskom jeziku, knjiga je poznata i u engleskim i njemačkim prijevodima. Jedini noviji pretisak knjige onaj je na njemačkom jeziku iz 2000. g., u izdanju Kölner Schriftenapostolat (ovdje ), kojeg vodi svećenik Družbe sv. Petra, p. Engelbert Recktenwald.).

Na putu osobnog susreta s nekim svecem najbolji je vodič njegova pismena ostavština. Sveta Madeleine Sophie nikada nije napisala dnevnik, autobiografiju ili duhovno djelo, kao što su to činile Terezija Avilska, Terezija iz Lisieuxa i toliki veliki kontemplativci. Stoga se ni njen duhovni nauk ne može svesti na jednu knjigu. Ipak, o njenoj specifičnoj duhovnosti saznajemo iz 14.000 pisama upućenih ponajviše njenim duhovnim kćerima te iz brojnih nagovora kojima ih je je duhovno oblikovala. P. Brou svoju je knjigu temeljio upravo na toj pisanoj ostavštini, kao i na svjedočanstvima korištenima u procesima beatifikacije i kanonizacije. Unatoč tome što je knjiga p. Broua vrlo dobro štivo za upoznavanje s duhovnošću svetice te obiluje brojnim citatima, njena duhovnost je kompleksnija od one koju je p. Brou opisao. Stoga ovaj mali osvrt nije samo prikaz knjige p. Broua; ona je polazišna točka za jedno uzbudljivo duhovno putovanje.

Tko je sv. Madeleine Sophie Barat? Ističe se kao utemeljiteljica jedne od najstarijih kontemplativno-aktivnih kongregacija u povijesti Crkve, Družbe Presvetog Srca Isusovog (ili Sacré Cœur), koju smo već spominjali na stranicama Lexa vivendija. Radilo se o vjerojatno najobrazovanijim katoličkim redovnicama na svijetu, čije su učenice bile uključene u vrhunski obrazovni sustav kojemu nije uspijevala parirati niti jedna srodna ženska kongregacija; u službenim krugovima Crkve kroz cijelo 19. stoljeće do 2. vatikanskog koncila ove se redovnice često nazivalo „les saintes savantes“, „svetim učenjakinjama“. Kada čitamo biografije brojnih utemeljitelja i utemeljiteljica aktivnih kongregacija, nerijetko nailazimo na formulacije: „Primijetio/la je konkretne (najčešće socijalne) potrebe svog vremena i odlučio/la odgovoriti na njih…“ Kod Madeleine Sophie to nije slučaj. Ona je primijetila istinski najveću potrebu svog vremena – proslavljati Srce Isusovo i davati Mu zadovoljštinu za toliku nevjeru i grijehe –, željela je na nju odgovoriti kontemplativnim životom žrtve, ali sama po sebi nikada nije razmišljala o osnivanju nove redovničke družbe. Naprotiv, bila je odabrana za misiju o kojoj nije ni sanjala i koja nije bila odgovor samo na trenutne potrebe vremena, već je bila namijenjena univerzalnoj Crkvi. Nju kao utemeljiteljicu te njenu Družbu s glavnim karakteristikama koje su se doista i obistinile, još je prije njenog rođenja i u vrijeme njenog djetinjstva proreklo nekoliko isusovaca na glasu svetosti: p. Tournely, p. Nectoux, p. Drouaud. Najveći dio svetičinog života u izvanjskom se vidu svodio na bezbrojna putovanja u tadašnjim teškim fizičkim uvjetima, na osnivanja samostana, internata i škola, kao i na sate i sate provedene u razgovorima s brojnim državnim i crkvenim vlastima i individualcima, podučavanje djece, pisanje nevjerojatnog broja pisama, duhovnu formaciju novakinja i sestara, mjesece provedene u bolesničkom krevetu… Čini se da je njen život neprestana akcija; čitajući o njenom životu postavlja se pitanje može li osoba toliko aktivnog života uopće biti mistik? A ipak, njen stvarni život u potpunosti je bio usmjeren na kontemplaciju koja je definirala cijelo njeno postojanje i poslanje. Iz jednog njenog pisma otkrivamo da je svakog dana – bez obzira na aktivnosti – provodila u molitvi minimalno 6-7 sati, često i u noćnim satima. Iz svjedočanstava njenih susestara čitamo da su je često nalazile u potpunoj ekstazi iz koje ju je bilo teško istrgnuti. Imala je dar čitanja i vođenja duša, predskazivanja budućih događaja, razotkrivanja lažnih mistika, čudesnih uslišanja molitvi… Molitva je za nju bila životna potreba koja je nije sprječavala u vjernom vršenju dužnosti. Dakako da svaka Bogu posvećena osoba treba svakodnevno moliti: to je obveza koju propisuje Crkva. Razlika je u tome kako se to čini: ostaje li se u duhu molitve i tijekom vršenja aktivnosti ili je molitva samo jedna obveza više koja se mora „odraditi“, dok je izvanjski apostolat bitniji? Tajna mističnog života Madeleine Sophie Barat počiva u naslovu knjige p. Broua: Božja prisutnost koju je ostvarivala kroz neprekidno sjedinjenje sa Srcem Isusovim.

Madeleine Sophie bila je izvrstan poznavatelj Svetog Pisma, crkvenih naučitelja i velikih duhovnih klasika. Sve je to postepeno oblikovalo njenu osobnu svetost, čiji je plod specifična duhovnost koja se sve do 2. vatikanskog koncila gotovo skrupulozno vjerno prenosila generacijama redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog i tisućama učenica diljem svijeta. U njenoj duhovnosti prepoznajemo nekoliko jasnih linija velikih duhovnih tradicija čije se silnice spajaju u središtu, Presvetom Srcu Isusovom. Madeleine Sophie je s jedne strane duhovna kćerka sv. Terezije Avilske, koju svojim kćerima neprestano predstavlja kao uzor nutarnjeg i kontemplativnog života i na čiji se duhovni nauk često poziva. To nimalo ne začuđuje: od najranije mladosti njezina jedina životna želja bio je skriveni život u Karmelu, čijeg se ispunjenja odrekla da vrši očitovanu Božju volju. S druge strane njenu duhovnost snažno oblikuje sv. Ignacije Loyola. Ne otkrivamo ga samo po njenom apostolskom žaru, već i po specifično ignacijanskim segmentima molitvenog života poput razmatranja, pojedinačnog i općeg ispita savjesti, obveznih ignacijanskih duhovnih vježbi, primjene duhovnih načela Duhovnih vježbi  itd. Sv. Franjo Saleški treća je osoba koja je utjecala na njenu duhovnost: naglašavanje poniznosti i blagosti kao temeljnih vrlina Srca Isusovog koje treba nasljedovati svoj utjecaj zahvaljuje upravo ovom svecu. No, njena duhovnost i poslanje nisu posljedica ciljanog nasljedovanja ove ili one duhovne struje niti se mogu svesti na puku mješavinu karmelićanske i ignacijanske duhovnosti: Duh Sveti je taj koji prvenstveno oblikuje njenu osobu i njenu duhovnost. Stoga ni Konstitucije njene Družbe nisu preuzete od neke druge kongregacije ili reda. Njihovo stvaranje pratila je ogromna količina trpljenja i molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a rezultat je bio toliko drugačiji od svih postojećih konstitucija da je više odgovornih kardinala pri prihvaćanju Konstitucija izjavilo da ih nije pisao čovjek nego sâm Duh Sveti; stoga ih – bez obzira na neke posve nove elemente poput uklanjanja monastičkih rešetki zbog apostolata – Crkva jednostavno mora prihvatiti!

Pronaći ravnotežu između kontemplativnog duha i stremljenja kontemplativnom životu te intelektualno i emocionalno izrazito zahtjevnog apostolata koji obuhvaća odgojno-obrazovni rad s djevojčicama i djevojkama iz najviših društvenih slojeva – bio je jedan od najvećih izazova za Madeleine Sophie Barat i njene duhovne kćeri. Razlog postojanja te Družbe i njeno poslanje, definirani u starim (a danas odbačenim) Konstitucijama, sažimaju život i poslanje sv. Madeleine Sophie: „Cilj Družbe je proslavljanje Presvetog Srca Isusovog. Ona postiže taj cilj time što radi na spasenju duša i na postizanju savršenosti svojih vlastitih članova kroz nasljedovanje kreposti, čije je žarište i uzor Srce Isusovo; nadalje, time što se posvećuje posvećivanju bližnjih, dakle djelu koje je najdraže Srcu Isusovom… Odatle proizlazi da duh ove redovničke zajednice bitno počiva na molitvi i nutarnjem životu, jer se klanjanja vrijedno Srce Isusovo može dostojno proslaviti jedino onoliko koliko se teži proniknuti u Njegova nutarnja shvaćanja – da bi se s Njim sjedinilo, da bi Mu se postalo nalik.“ Ove rečenice najbolje opisuju duhovnost sv. Madeleine Sophie.

Tri su stupa nutarnjeg života koji su oblikovali sveticu i svaku redovnicu njene Družbe: nutarnja molitva kroz razmatranje po metodi sv. Ignacija, Sveta misna žrtva te klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sredstva postizanja svetosti direktno su oslonjena na tradiciju Crkve. Kako je p. Brou lijepo rekao: kod Madeleine Sophie nema ničeg neuobičajenog, no sve je neobično duboko. Život svake njene redovnice trebao je biti u potpunosti usmjeren na nutrinu i kontemplaciju. Iz pisane ostavštine Madeleine Sophie vidimo da je omiljena tema njenih pisama nutarnji život. Kad god govori o glavnim značajkama duhovnog života – a to je glavna tema tolikih pisama – najčešće koristi termine poput: „sjedinjenje sa Srcem Isusovim“, „nutarnji život“, „nutarnja molitva“, „duh molitve“, „duh žrtve“… Umjesto nabrajanja mnoštva usmenih molitava prema kojima se nema osobni odnos – a što je nerijetko gušilo duhovni život tolikih aktivnih kongregacija – Madeleine Sophie svojim redovnicama neprestano naglašava primat nutarnje molitve. Svaki molitveni čin, pa i usmene molitve propisane Pravilima, trebao je duboko prodirati u nutrinu i voditi ka neprekinutom sjedinjenju sa Srcem Isusovim koje se proteže i na apostolat. Madeleine Sophie upravo stoga često naglašava potrebu obdržavanja ne samo vanjske tišine, već i nutarnje – zato da bi se čulo glas Duha Svetoga, moglo odgovoriti na Njegove poticaje i tješnje se sjedinilo s Presvetim Srcem. Neke od glavnih vidljivih, vanjskih karakteristika koje primjećujemo na njenom licu i na fotografijama tolikih njenih duhovnih kćeri su sabranost i mirna vedrina.

Da bi se došlo do sjedinjenja sa Raspetim Zaručnikom, potrebno je dosegnuti posvemašnju nutarnju čistoću, odnosno nasljedovati kreposti Srca Isusova. To neprekidno usavršavanje vlastite nutrine, koje se postizalo kroz čak dva examena dnevno, ponovno nije bilo formalističke naravi: cilj je bilo nutarnje stapanje s krepostima Srca Isusovog umjesto pukog vanjskog, prividnog kreposnog izgleda. A da bi se saznalo koje su to kreposti i da bi se uopće steklo želju da ih se nasljeduje i praktično primjenjuje, bilo je potrebno kroz svakodnevno razmatranje susretati i  upoznavati osobu samog Isusa Krista i nazore Njegovog Srca. Tako se svi vidovi molitvenog i nutarnjeg života međusobno isprepliću: umjesto odvojenih vježbi o kojima pišu toliki pretkoncilski duhovni pisci, cijela stvarnost je prožeta kontemplativnim uranjanjem u Srce Isusovo.

Osobu Madeleine Sophie možda najbolje možemo opisati jednom riječju: poniznost. To je riječ kojom su je njeni suvremenici najčešće opisivali, to je riječ koju ona sâma toliko često koristi u svojim pismima i nagovorima, to je krepost koja je bila najvažnija krepost svake redovnice njene Družbe. Ona sebe nikad nije nazivala utemeljiteljicom: cijelog života naglašavala je da je njenu Družbu utemeljilo Presveto Srce Isusovo. (Zanimljiv detalj: U knjizi Ljubav zove Sotona kaže redovnici Družbe Presvetog Srca, Josefi Menendez RSCJ, da ne može podnijeti sv. Madeleine Sophie zbog njene ogromne poniznosti.) Duh poniznosti i jednostavnosti sve do 2. vatikanskog koncila bio je hallmark Družbe Presvetog Srca Isusovog; ako se nije postigla ne samo vanjska, već i nutarnja poniznost, nije bilo moguće postati redovnicom Družbe Presvetog Srca Isusovog, bez obzira na često visoki društveni status, intelektualnu nadarenost ili bilo koju drugu vanjsku okolnost. Duh siromaštva nije se odnosio samo na veliko materijalno siromaštvo svake redovnice, koje nije bilo manje od one franjevaca ili isusovaca. On se još više morao prakticirati u nutarnjem pogledu, u neprestanom procesu plijenjenja, odricanja od samog sebe, svih vlastitih želja, pa i onih koje se odnose na duhovni život.

No, što je središte života i duhovnosti Madeleine Sophie? To ipak nije duhovni život kao takav, već Euharistija. Upravo ona je onaj najvažniji segment kojeg p. Brou nije dovoljno duboko pokazao. Madeleine Sophie često piše o tome kako strastveno voli liturgiju, a njen molitveni život i molitveni život Sacré Cœur do najsitnijeg detalja određuje liturgijska godina. Njen život posve je određen i usmjeren ka Euharistiji: Svetoj misnoj žrtvi i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Družba Sacré Cœur svoje prvenstveno poslanje pronalazi u duhu davanja zadovoljštine za grijehe, osobito one počinjene nad Presvetim Oltarskim Sakramentom, te u duhu klanjanja Euharistiji. Ukupna svakodnevica, uključujući i njen aktivni dio, bila je usmjerena na neprestano davanje zadovoljštine za grijehe: duh zadovoljštine i žrtve ključan je za shvaćanje nutrine Madeleine Sophie. Redovnice su kroz svoje sjedinjenje sa Srcem Isusovim doista i postajale žrtvama Srca Isusova. Krajnji cilj egzistencije Madeleine Sophie i njenih kćeri, o kojemu govore tolika njena pisma i duhovni nagovori, bio je biti zaručnica Probodenog Srca Isusova, žrtva Srca Isusovog i Njegova klanjateljica. To se protezalo na apostolat koji nije bio puka dekoracija. Ogromna želja sv. Madeleine Sophie bio je stvoriti što veći broj euharistijskih klanjateljica, koje nije vidjela samo u Bogu posvećenim osobama – već u katoličkim suprugama i majkama! Evo što sama Madeleine Sophie kaže: „Trebamo se posvetiti odgoju mladih, u dušama obnoviti čvrste temelje žive vjere u Presveti Oltarski Sakrament, suzbiti ostatke jansenizma koji su prouzrokovali nedostatak pobožnosti. S objavom Isusa Krista blaženoj Marguerite-Marie o pobožnosti zadovoljštine prema Njegovom Presvetom Srcu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Ali, to nije bio unaprijed smišljen cilj; Madeleine Sophie je na kraju životu zapisala mističnu viziju iz mladosti koja je oblikovala njeno posebno poslanje: „Vidjela sam stotine milijuna klanjateljica ispred savršene, univerzalne monstrance, uzdignute iznad Crkve. To je to, trebamo se posvetiti obrazovanju mladih… stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Odatle proizlazi četvrti zavjet njenih redovnica: posvećivanje odgoju ženske mladeži.

Zašto bi Madeleine Sophie Barat danas uopće bila aktualna? Prvenstveno stoga što je živjela u jednako nemirnim i opasnim vremenima poput našeg. Mladost Madeleine Sophie obilježili su užasi Francuske revolucije, a njena Družba osnovana je 1800. g., kada se činilo da je društvo nepovratno potonulo u moralni i vjerski rasap. Cijelo 19. stoljeće obilježavaju politički nemiri i revolucije, otvoreni progoni vjere i Katoličke crkve, liberalizacija i ateizacija društva u cjelini. To je stoljeće istovremeno i euharistijsko stoljeće i stoljeće pozitivističkog ateizma, kao što je i naše stoljeće stoljeće mučenika za vjeru i stoljeće moralnog relativizma.

Recept  kojeg je Madeleine Sophie ostavila u baštinu univerzalnoj Crkvi je: tradicija Crkve. Madeleine Sophie svoje je duhovno i intelektualno uporište pronašla u ukupnoj tradicionalnoj vjeri Crkve, genijalno upozoravajući svoje kćeri na opasnosti modernizma, liberalizma i vjerničkog romantičarskog sentimentalizma koji nisu bili manje opasni od današnjeg. Primjerice, unatoč afektivnom sjedinjenju sa Srcem Isusovim, njena pobožnost Srcu Isusovom nipošto nije bilo sentimentalna te je u potpunosti slijedilo tradicionalnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom na način kakvo se ono očitovalo svetoj Margarete Marie Alacoque. Madeleine Sophie nije nam ostavila nijednu molitvu, novu metodu molitve ili nove grandiozne duhovne sustave, nije joj bila objavljena i povjerena nijedna nova pobožnost (kao što, uostalom, nije bila povjerena ni njenoj vjernoj kćeri Josefi Menendez), niti su joj bile objavljene nove dimenzije pobožnosti Srca Isusovog. Njeno je poslanje bilo je: stvoriti generacije mladih euharistijskih klanjatelja kojima će se prenijeti tradicija, blago Crkve koje nam je svima povjereno: naučiti mlade kako to blago pounutrašnjiti, na njega odgovoriti cijelom nutrinom te ga konkretno primijeniti u vlastitom životu.

Njena je Družba nakon 2. vatikanskog koncila počinila nešto što bi se jednostavno moglo nazvati veleizdajom katoličke vjere, vlastitog specifičnog poslanja u Crkvi, svoje duhovnosti i utemeljiteljice. Danas Sacré Cœur predstavlja sve ono što bi se gadilo Madeleine Sophie i što je čista negacija. No, da se iz tog otpadničkog kaosa uspjela provući i sitna mrvica vjernosti, pokazuje jedini svjetli primjer koji danas slijedi izvornu karizmu Madeleine Sophie i stare Konstitucije: samostan redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog u Firenzi. Nakon više od dva desetljeća neuspješnih borbi s Družbom oko očuvanja prvotnog duha i opstanka u Družbi, samostan s pripadajućom školom i internatom uspio se odvojiti od Družbe te sada postoji kao kuća sui iuris papinskog prava. Dok Družba na svjetskom nivou postaje izumirući dom umirovljenica, ova mala skupina u Firenzi unatoč nedostatku ikakve samopromocije privlači mlada zvanja. Rezultat toga može se vidjeti i na video ovdje .

Firenza dokazuje recept sv. Madeleine Sophie: samo kroz klanjanje Euharistiji i vjernost tradiciji Crkve može doći do novog preporoda Crkve i svijeta.

 

Misno ruho u novootvorenoj knjižari Naklade Benedikta

Blago skriveno

U Zadru je u blizini prvostolnice sv. Stošije nedavno otvorena knjižara Naklade Benedikta. Ova mala nakladnička kuća nije nepoznata čitateljima Lexa vivendija, jer je o jednom naslovu te izdavačke kuće već bilo riječi na Lexu: Ljubav zove Josefe Menendez. Knjižara se po mnogočemu razlikuje od ostalih hrvatskih knjižara. Već ozračje knjižare s ugodnom atmosferom i skladno uređenim prostorom, malom čitaonicom i minijaturnom igraonicom za djecu nema mnogo zajedničkih crta sa sterilnim knjižarskim svijetom. Osim u slučaju nekih naslova karizmatskog pokreta, knjižara uglavnom pokriva područje pravovjerne i tradicionaln(ij)e katoličke literature manjih izdavačkih kuća. Tako se na njenim policama tek iznimno može naći pokoja Biblija u izdanju Kršćanske sadašnjosti, te rijetki naslovi Glasa Koncila ili Teovizije – što je pravo osvježenje u močvari hrvatskog katoličkog izdavaštva.

Uz veliki asortiman vjerskih predmeta koji svojim dizajnom odudaraju od hrvatskog kičastog i/ili modernističkog prosjeka, kao posjetitelji ostajemo iznenađeni drugačijim misnim ruhom. Premda bi bilo lijepo kad bismo ovdje mogli predstaviti i koju kazulu (a što u budućnosti nije isključeno!), misno ruho u prodaji Naklade Benedikta nema veze sa jeftinim poliesterskim liberalnim uratcima made in China  kao jedinim misnim ruhom koje naši svećenici – za nemale novce – mogu nabaviti u Hrvatskoj. Fotografije ne mogu kao pogled uživo prikazati koliko su ove misnice ozbiljnije, dostojanstvenije i katoličkije od hrvatskog prosjeka. Visoku kvalitetu izrade i estetsku crtu svake misnice osigurava individualna izrada, zbog čega se svaka misnica razlikuje od ostalih. Nema tvorničkog štancanja.  Precizno i fino izrađeni vezovi s motivima Srca Isusova ili Srca Marijina izgledaju poput Handwerka, premda su u stvarnosti izrađeni na šivaćim mašinama. Kako se svakoj misnici pristupa na individualan način, moguća je izrada po narudžbi – pa i tradicionalnijeg misnog ruha od postojećeg.

Slijedi logično pitanje: izrađuju li kontemplativne redovnice ovako katoličke misnice? Odgovor je: ne. Prema riječima vlasnice knjižare, misnice izrađuju dvije laikinje kojima cilj nije zarada, već Božja slava. Stoga su i cijene misnica niže nego li bi se to reklo po njihovom izgledu i trudu uloženom u izradu: od 600 kn do 1.800 kn – za najskuplju brokatnu misnicu. Osim misnica mogu se nabaviti i štole (u i izvan misnih kompleta), albe, rokete, pluvijali, velumi, reverende, kompleti za ministrante i prvopričesnike, liturgijsko posuđe i dr. Osobno su mi bile posebno lijepe svečane, zlatom izvezene i po uzorku poprilično tradicionalne štole.

I laici i kler svojom kupnjom trebaju podržati opstanak upravo ovakvih katoličkih nakladnika i knjižara, stoga je na zamolbu vlasnica knjižare ljubazno ustupila svoje kontakt-podatke za objavu na Lexu vivendiju.

Kontakti:

Naklada Benedikta, Jakše Čedomila Čuke 8, 23 000 Zadar

mail: ambenedikta@gmail.com

telefon: 095 9033 414 (vlasnica: gđa Anđina Markić)

Napomena: fotogalerija ne prikazuje sav liturgijski asortiman jer se u međuvremenu proširila ponuda misnica i dr.

A.

Šutjeti ili ne?

Gostujući autor

Foto: wikimedia

Zadnjih se dana sve više u pravovjernim katoličkim virtualnim krugovima govori o šutnji različitih kleričkih slojeva Crkve po pitanju obrane tradicionalnog katoličkog moralnog nauka o obitelji. Od jedne Sinode o obitelji do druge, u rasponu od godinu dana trebali bismo očekivati da će katolički kler gorjeti strastvenom obranom evanđeoskih istina te istu iskru prenositi na vjernike. No, to je čista iluzija. Osim očito nevelike grupe još uvijek vjernih pripadnika klera, okupljenog oko pet kardinala izgubljene knjige, kardinala Pella, kazahstanskog pomoćnog biskupa Schneidera te stamenih Afrikanaca i Poljaka, čini se da jedino laici shvaćaju ozbiljnost promjena koje želi nametnuti mainstream antikatolički pokret u Crkvi. Ako se pripadnici klera i ne slažu s tim promjenama, više od svih njihovih riječi vapije u Nebo šutnja običnih svećenika, redovnika, biskupa, kardinala…

Ovdje bih se koncentrirala na samo jedan primjer. On nije nikakva značajna akcija u Crkvi koja će mijenjati njenu povijest, ali može dobro poslužiti kao ilustracija povijesnih previranja: filialappeal.org odnosno Filial appeal to His Holiness Pope Francis on the future of the family. Čitatelji ovog bloga možda su i sami potpisali ovu on-line peticiju. Za one koji nisu upoznati: sadržaj stranice je on-line peticija kojom se moli papu Franju da potvrdi katolički nauk o primanju pričesti za razvedene i civilno vjenčane katolike te katolički nauk o homoseksualnosti. Potpisi će se dostaviti papi Franji uoči nove Sinode o obitelji. Namjera peticije je dobra: učinimo što možemo, svaki sa svoje strane. Peticija je možda naivna, jer malo tko vjeruje da papu Franju zanima što misli njegovo stado, pogotovo ako to stado ima drugačije mišljenje, a još manje vjeruje da će ovi potpisi utjecati na njega. No, svakoga od nas ova priča može potaknuti barem da razmislimo o tome jesmo li ozbiljni katolici ili ne.

Ono što je meni intrigantno jest odaziv katolika na jednu on-line peticiju koju može potpisati bilo tko na svijetu u bilo kojem trenutku.

Stranicu nije pokrenula neka biskupska konferencija, katolički teološki fakultet, red, institut posvećenog života ili bilo kakva klerička struktura, što bi bilo posve logično. Pokrenuli su je laici i pro-life udruge. Sa stranice se ne može očitati točan datum njenog pokretanja. Ja sam za nju putem blogova saznala krajem siječnja, kada je broj prikupljenih potpisa brojao 40 000. Danas, nakon punih 5 tjedana, prikupljeno je tek nešto više od 120 000 potpisa diljem svijeta, premda je peticija u međuvremenu postala dostupna na 10 jezika. Sto dvadeset tisuća potpisa od milijarde i 200 milijuna katolika na svijetu. Wow. Ova bijedna brojka mnogo govori o interesu vjernika, možda i o njihovom mogućem strahu, ali najviše o temeljitoj medijskoj blokadi ove peticije od strane službenih katoličkih web-stranica i portala. Mnogi vjernici su vjernici od ovoga svijeta. Mnoge vjernike naprosto ne zanima ova tema. Mnogi koje zanima – nemaju pristup internetu. Nekima koje tema zanima i imaju pristup internetu – odbojno je ikakvo potpisivanje peticija. Bezbroj je razloga zašto je broj potpisa tako neznatan. Ipak, još zainteresiranih bi moralo biti, ali je upitno mogu li doći do informacije. Nisam istraživala promiču li službeni katolički portali i siteovi ovu kampanju, no da ih ima izvan tradicionalističkih i pro-life krugova – brojčani rezultati vjerojatno bi bili drugačiji. Primjera radi, nisam primijetila da je na hrvatskoj katoličkoj virtualnoj sceni neki istaknutiji katolički portal ili stranica nekog reda barem na počecima prikupljanja potpisa objavio/la makar jednodnevnu obavijest sa linkom, a kamoli trajniju reklamu na banner. U službenim katoličkim medijima to bi se shvatilo kao opozicija i kritiziranje pape Franje, jer se papi Franji može poslati pismo bilo kojeg sadržaja, ali ne i onog u kojem ga se moli da izvrši svoju stalešku dužnost. Službeni katolički mediji kalkuliraju: načelno su pravovjerni, ali su u stvarnosti neutralni (a može li se ovdje uopće biti neutralan?) jer se boje zamjeranja  te čekaju da se stvari iskristaliziraju. Na taj način i oni stvaraju javno mišljenje koje više ne izgara za istinom, već je razumno, odmjereno i – mlako. Bloggeri su druga stvarnost; blog predstavlja virtualni underground  s posve drugačijim, neovisnim načinom funkcioniranja, pa se i za ovu peticiju uglavnom moglo saznati preko blogova. (Ipak, nedavna događanja s kanadskim bloggerom i vatikanskim dužnosnikom čak su i ovdje dovela u pitanje slobodu izražavanja drugačijeg mišljenja od partijskog.)

Uz to, ne vjerujem da na svijetu ima samo 120 000 katolika koji bi se „odvažili“ staviti svoje ime i prezime na nešto toliko virtualno i neuhvatljivo poput on-line peticije. Velike li hrabrosti staviti svoj potpis – ravna je ulasku prvih mučenika u rimsku arenu. Barem nama laicima nitko ne može uskratiti pristup sakramentima ili nas ekskomunicirati zbog nebitne on-line peticije. No, osim o osobnim nepravovjernim stavovima mnogih osoba posvećenog života, ova peticija podosta govori i o ozračju dezorijentiranosti, straha i karijerizma u kojem živi katolički kler.

Pogledajmo popis katoličkih celebrityja  koji su potpisali peticiju i čiji bi potpisi peticiji trebali osigurati nužnu vjerodostojnost. Uz ime svake osobe navedena je njena titula i društvena funkcija. Prvo eliminirajmo sve one knezove, grofove i barune uz čije ime ne stoji da su istaknuti članovi neke katoličke udruge ili institucije: po čemu su oni zaslužniji za Crkvu od Vas ili Vaše bake? Osobno mi se čini da ovo samo ruši dignitet peticije te prosječnog vjernika odbija od stavljanja svog potpisa. Drugo, eliminirajmo čelnike pro-life, tradicionalističkih i općenito pravovjernih organizacija i časopisa: od njih se očekuje potpis i sramotno je ako ga nema. Među imenima se naiđe na ponekog pisca ili novinara, istaknutog katoličkog intelektualca ili sveučilišnog profesora, ponekog političara ili suca i – bingo! – došli smo do katoličkog klera. Bit ću sitničava, no podaci su doista zanimljivi, a ova burovita zimska večer duga.

Za početak pretpostavimo da su podaci nepotpuni jer se popis nadograđuje ili se mnogi pripadnici klera nisu potpisali kao pripadnici klera, već samo građanskim imenom i prezimenom. Ipak, promatrati možemo samo javno dostupne podatke.

Prvo možemo prebrojati djelatne kardinale i biskupe: dva kardinala (R. L. Burke i J. A. Medina Estévez), dva nadbiskupa (lihtenštajnski i brazilski), te pet pomoćnih i vojnih biskupa (drugim riječima: pet biskupa bez ikakva utjecaja). Potpisanih umirovljenih nadbiskupa i biskupa – dakle, neutjecajnih biskupa kojima se ništa ne može dogoditi – također je pet. Ostalih pripadnika klera (monsinjori, kanonici, svećenici, redovnici i đakoni) je 21. Da se tu ne radi samo o „funkcionerima“ koji su sveučilišni profesori na nekom teološkom visokom učilištu ili o ponekom važnijem pripadniku nekog reda, svjedoči skroman navod „parish priest“ uz nekolicinu njih. Ukupna brojka do danas potpisanih pripadnika klera – od najnižeg do najvišeg ranga – u cijelom katoličkom svijetu iznosi 35! (Ponavljam: možda popis nije potpun!) Moram priznati da sam fascinirana. U cijelom katoličkom svijetu našlo se 35 pripadnika klera koji su se usudili staviti svoj potpis na beznačajnu peticiju. Ipak, koliko god beznačajna, ta će peticija odlučiti o njihovim budućim životima i karijerama. Potpisi vjerojatno nikada neće doći do pape Franje, ali će ih brižljivo pregledati vatikanski prelati i dužnosnici koji savjetuju i odlučuju o stvarnim potezima. Dakle, potpisani župnici iz Rumunjske i Portugala nikada neće postati biskupi. Sveučilišni profesori na papinskim teološkim fakultetima mogu očekivati da će ih se elegantno ukloniti sa katedri. Biskupi neće postati nadbiskupi, a nadbiskupi kardinali. Prije će dobiti apostolske vizitacije te bi mogli izgubiti svoje biskupije i nadbiskupije. Potpisani jadni osnivač Franjevaca od Bezgrješne padre Manelli, te kardinali R. L. Burke i J. A. Medina Estévez ionako nemaju mnogo toga za izgubiti: može ih se samo staviti u kućni pritvor, osim padra Manellija koji je već u njemu. No, njima je uostalom svejedno za osobnu sudbinu. O nacionalnim strukturama također bi se dalo dosta reći, ali ne bih o tome: dovoljno je samo to da među tim potpisima nema niti jednog iz Hrvatske. Više od svih drugih 120 000 potpisa, ovih 35 potpisa svjedoči da postoji 35 pripadnika klera u Katoličkoj crkvi koji su svjesni da neće izmijeniti ništa osim vlastite sudbine, ali da ih nije briga za to. Oni svjedoče – i to je dovoljno. Uostalom, nije li Gospodin zapovijedio: „Vaša riječ neka bude: da, da – ne, ne“? Ohrabrio nas je riječima: „Ne boj se, stado malo. Vašem se Ocu svidjelo da vam dade Kraljevstvo“. Ali, upitao je i: „Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Čini se da Bog mijenja načine djelovanja Duha Svetoga u Crkvi: jasno je da iz velikog broja razloga u obnovi Crkve više ne možemo računati na kler, uz rijetke dostojne iznimke. Obrana i obnova katoličke vjere polazi od odluke svakog pojedinca, a konkretnu i življenu vjeru sačuvat će jednostavne obitelji, Crkve u malom. Sv. Ivan Pavao II. je naglaskom svog pontifikata na obitelj proročki pripremao Crkvu za ovu krizu. Ne smijemo zaboraviti da će nam Gospodin uvijek dati vodstvo kroz hijerarhijsku Crkvu, bez obzira na njene uspone i padove. Nećemo ostati sami.

Budimo iskreni: umorni smo od kontroverzi i skandala te tumačenja što je neki vatikanski prelat, liberalan biskup ili svećenik htio poručiti svojim postupkom ili riječima. Bilježiti i komentirati svaki papin potez – od toga da je na općoj audijenciji zagrlio dječaka u kolicima do toga da je u privatnoj audijenciji primio transseksualni par – deplasirano je. Nismo ni papisti ni protestanti ni šizmatici. Mi smo katolici. Praćenjem takvih uznemirujućih sadržaja samo postajemo dezorijentirani, obeshrabreni i deprimirani, pa možemo doći do zaključka da je možda bolje izbjegavati slične sadržaje nego izgubiti nutarnji mir i povjerenje. Vjerojatno me cijela kriza u Crkvi i ne bi toliko zanimala da i sâma nisam obična mama jednog dječačića čiji roditelji žele imati još djece. Stoga se moram upitati: hoće li vjerske istine kojima ću kroz koju godinu kod kuće podučavati svog sina biti različite od onih kojima će biti izložen na službenom župskom vjeronauku? Vjerojatno hoće. A to će među svim ostalim razlozima biti posljedica i rječite šutnje u Crkvi. Stoga na nama roditeljima ostaje nezahvalan, ali nezaobilazan zadatak da budemo glas u pustinji.

A.

* Mogu se, a i ne moram slagati sa stajalištima gostujućih autora.
Lex

Jean-Pierre de Caussade: Predanje Božjoj providnosti

Blago skriveno

Cima da Conegliano, Bog Otac

O Predanju Božjoj providnosti čitala sam prije otprilike godinu dana na jednom američkom tradicionalnom katoličkom blogu. Knjigu sam odmah uvrstila na svoj must-read popis knjiga. Kako su druge knjige imale prioritet, ova je ostala samo na popisu. Kad je u rujnu ove godine objavljena ova de Caussadeova knjiga, u prvi mah nisam ni pomišljala pisati o Verbumovom izdanju, a još manje o knjizi koja se otprve smjestila na 2. mjesto top-liste najprodavanijih knjiga te izdavačke kuće. Do trenutka pisanja ovog bloga knjiga se popela na 1. mjesto te mi se reklamiranje učinilo još odbojnijim. Ipak sam promijenila mišljenje jer ova knjiga pripada upravo onom profilu knjiga o kojima bi se inače pisalo u Blagu skrivenom.

Knjiga pripada katoličkim klasicima koji su dugo bili zaboravljeni: nastala između 1730-tih godina u obliku duhovnih pisama, knjiga je zbog navodne bliskosti kvijetizmu bila zaboravljena  sve do 1861. g. Danas nam je pomalo nejasno zašto bi se opasnom smatrala jedna knjiga koja na jednostavan način sažima teške tekstove niza provjerenih katoličkih mistika poput isusovca Louisa Lallementa, Franje Saleškog, pa i karmelskih klasika Terezije Avilske i Ivana od Križa. Iz perspektive de Caussadeovih suvremenika, knjiga koja je promicala ideju sakramenta sadašnjeg trenutka mogla se u nekim elementima činiti heretičkom. Glavna de Caussadeova ideja – koja se zbog prvotne epistolarne namjene i forme neprestano ponavlja – jest: Bog nam se objavljuje u svakom trenutku, u našem običnom i svakodnevnom životu. Napredovanje u svetosti ne sastoji se u vrhunskoj kontemplaciji i misticizmu za odabrane, već u predanju Božjoj volji kroz prihvaćanje svih poteškoća svakodnevice (mi bismo suvremenim rječnikom rekli: izazova) i vjerno vršenje dužnosti našeg staleža. Kako se Božja milost izlijeva na nas upravo u ovom trenutku ukoliko vršimo Božju volju i uz iznimku grijeha, de Caussade sadašnji trenutak smatra svojevrsnim sakramentom, ali ga i razlikuje od sedam sakramenata. Iz teksta knjiga razvidno je da je isusovac de Caussade samo jedan dobar isusovac koji se vrlo jasno ograđuje od kvijetizma te štoviše upozorava na njegove zablude i opasnosti. „Pasivnost“ duše zbog koje su de Caussadeovi kritičari bili oprezni ne razlikuje se od pasivnosti o kojoj su pisali i drugi pravovjerni katolički mistici – a koja se naziva predanje srca. Dakle, de Caussade nije donio ništa novo, već je o teškim temama progovorio na jednostavan način. Kako su pisma namijenjena tada zajednici tada izuzetno popularnog francuskog reda Pohođenja Marijina u Nancyu, ne začuđuje što su mnoge misli direktno povezane uz tekstove jednog od osnivača reda, Franju Saleškog. Primjerice, to se osobito odnosi na duhovne suhoće i hod u tami vjere kao ono stvarno i najbolje mjesto pronalaska Boga. No, bez Franjinog uglađenog dvorskog jezika ili karmelićanskih misticizama: transparentnost de Caussadeove poruke, a i jednostavnost jezika takve su da knjigu mogu primjenjivati svi, a ne samo osobe posvećenog života. Štoviše, ni iz čega se ne bi moglo zaključiti da knjiga nije namijenjena prvenstveno laicima. Neke misli doimaju se prethodnicama stoljećima mlađe duhovnosti Opusa Dei.

U knjizi ima mnogo detalja koje bi vrijedilo izvući na svjetlo dana, što nije moguće u ovakvom skromnom osvrtu. Kako Blago skriveno nastoji prenijeti i osobne dojmove, evo jedne takve reference. Isusovci (pri tome mislim na stare isusovce s pretkoncilskim obrazovanjem!) su pravi majstori nauka o svetosti u svakodnevici. Svatko tko je studirao u Zagrebu i išao u Palmotićevu na ispovijed kod tih starih isusovaca, sjeća se da je prvo pitanje na ispovijedi redovito bilo: „A kako je s učenjem? Koliko još imate ispita?“ De Caussadeov tekst je dobar primjer prakticiranja starinske ignacijanske duhovnosti, osobito načela indiferencije iz 1. tjedna Duhovnih vježbi. Premda on tu riječ ne spominje, srž knjige jest prakticiranje neopredijeljenosti da bismo bili slobodni za vršenje Božje volje. To se osobito odnosi na mnoge stvari koje nam se ne sviđaju i koje moramo naprosto odraditi. De Caussade neprestano govori o „izvršavanju zadaća svog staleža“, „vršenju dužnosti staleža“ i sl. kao o prostoru u kojemu kršćanin susreće Boga jer vršenjem dužnosti vrši Božju volju. Ovaj istovremeno pasivan i aktivan pronalazak Boga u svemu svojom konkretnošću predstavlja istinsku suprotnost lažnim misticizmima.

Knjiga je idealno duhovno štivo za ljude koji su se našli u napornijim životnim razdobljima s vremenom dostatnim uglavnom samo za „vršenje staleških dužnosti“. De Caussade im može posvijestiti da to prihvate ne samo kao Božju volju, već i kao osobni put prema Gospodinu. Na tom putu Gospodin nam pomaže prevladati stare strahove pred neprestanim stresovima i problemima te pronaći Njega u svemu što nam je teško i odbojno, jednako kao i u radosnim trenucima. Stjecanje nutarnjeg mira „koji nadilazi svaki razum“ (Fil 4, 7) događa se na konkretan način, budući da to nije nikakva teorija o kojoj su govorili veliki učitelji duhovnog života, već nešto što im je bilo darovano u praktičnom životu, pa može biti i Božji dar svakome od nas.

Nešto o hrvatskom izdanju i prijevodu. Šteta je što su hrvatski čitatelji zakinuti za cjelovito hrvatsko izdanje ove vrijedne knjige. Prevoditelj don Mladen Parlov prevodio je iz talijanskog sažetog izdanja te Verbumovo izdanje broji manje od 150 stranica. Za usporedbu, francuski izvornik i suvremena američka izdanja imaju oko 450 stranica. Također, kada se prevodi s posrednog jezika, gube se brojne fine jezične nijanse izvornika, a i mnoge fraze se prevode krivo već i zbog toga što je talijanski prijevod vjerojatno bio loš. Upravo to se dogodilo i sa hrvatskim prijevodom: niz nelogičnosti i nejasnih, pa i pogrešno prevedenih termina narušavaju objektivnu vrijednost prijevoda.Terminologija francuskih duhovnih pisaca 17. i 18. stoljeća je izuzetno precizna; moglo bi se reći da u pogledu duhovnosti nijedan evropski jezik osim latinskog nije posjedovao takvu razrađenost i jasnoću kao francuski jezik. Francuzi su koristili i po tri-četiri termina s različitim značenjima koji su se u njemačkom, engleskom, pa i hrvatskom jeziku prevodili svega jednim terminom. Stoga – uvijek treba nastojati prevoditi iz izvornika!

Za kraj bih navela jedan citat koji me se osobito dojmio jer sam ga čitala za vrijeme obeshrabrujuće Sinode o obitelji: „Božji je poredak uvijek pobjednički, kao i svi oni koji su svrstani na njegovoj strani i koji će u svu vječnost biti sretni, dok nepravda nikada nije mogla zaštititi dezertere; ona ih je naplatila smrću, a potom i vječnom smrću. Uvijek se vjeruje u nepobjedivost kada se netko svrsta u bezbožnost. O, Bože! Kojim ti se sredstvom netko može oduprijeti? Kada bi dušu napali i svijet i pakao, ne bi se trebala bojati ako je izabrala predanje Božjoj volji. (…) Svi neprijatelji pravičnosti sluge su pravednosti te božansko djelovanje gradi nebeski Jeruzalem tim sredstvima Babilona, koji se ne izgrađuje drugim nego sa svojim potrošenim i raspršenim pabircima. Čemu služe najuzvišenija prosvjetljenja, božanske objave, kada se ne ljubi Božja volja?… Ne treba gledati na put koji oni slijede, nego uvijek čvrsto hoditi na vlastitome.“

A.

Mater Admirabilis

Danas slavimo blagdan Velike Gospe, a kako će svi blogovi pisati o ovom velikom marijanskom blagdanu, u Blagu skrivenom želimo predstaviti jedan posve nepoznat marijanski blagdan, blagdan Mater Admirabilis, Majke Divne. Radi se o blagdanu vezanom uz Družbu Presvetog Srca Isusovog (Sacré Cœur), u kojemu je živjela i umrla sestra Josefa Menendez, a o kojoj je bilo riječi u lipanjskom Blagu skrivenom.

Pobožnost prema Mater Admirabilis nerazdvojivo je povezana sa čuvenim rimskim samostanom i crkvom Trinità dei Monti u blizini Piazza di Spagna. (Svi koji su turistički ili hodočasnički posjetili Rim dobro poznaju ovu lokaciju, ako ni zbog čega, onda zbog toga što nema turista koji neće pogledati Berninijevu fontanu na Piazzi.) Trinità dei Monti bila je crkva o kojoj su do Francuske revolucije skrbili francuski kraljevi, te su prema ugovorima između Francuske i Vatikana u njoj mogli boraviti samo pripadnici neke francuske redovničke zajednice. Godine 1828. papa Leo XIII ponudio je redovnicama Družbe Presvetog Srca Isusovog preuzimanje tog napuštenog samostana i crkve, uz molbu da Družba otvori školu za rimske djevojčice. Crkva i samostan Trinità dei Monti postali su mjesto na kojemu su sve redovnice Družbe iz cijelog svijeta provodile mjesec dana priprema za svečano polaganje doživotnih zavjeta, ali i svetište Mater Admirabilis. U 2006. g. Sacré Cœur je zbog nedostatka duhovnih zvanja i nemogućnosti brige za ogromni samostan predao Trinità dei Monti Bratstvu Jeruzalema.

Freska Mater Admirabilis nastala je 1844. g., kada je mlada francuska postulantica Pauline Perdrau (kasnije Majka Perdrau RSCJ) izrazila želju da naslika fresku u niši hodnika prema klaustru. Pauline je bila talentirana, ali nije poznavala tehniku izrade freske. Kako je nadstojnica samostana bila upravo zbog toga protiv slikanja freske, Pauline se molila Majci Božjoj da joj se odobri slikanje. I uspjela je: dobila je dopuštenje. Mjesecima je 6-7 sati dnevno pripremala površinu zida za fresku i slikala. Kad je freska konačno bila gotova, boje su bile prežive. Freska je bila prekrivena tkaninom zbog sušenja, a kada se nakon nekoliko dana tkanina skinula, agresivna boja je izblijedjela do nježno ružičaste kakva je i danas. No, slika je i dalje bila ružna, pa je časna majka ipak zahtijevala da ostane prekrivena tkaninom. Dana 20. listopada 1846. papa Pio IX posjetio je Trinità dei Monti. Ugledao je nišu s tkaninom i uporno zahtijevao da vidi što je iza tkanine. Kada je ugledao prekrasnu fresku Marije kao mlade djevojke u Hramu u dubokoj kontemplaciji, papa je uskliknuo: „Mater Admirabilis!“ – i taj naziv je ostao. Ubrzo su hodočasnici počeli dolaziti vidjeti fresku, dogodila su se i neka čudesna ozdravljenja, a Pio IX je dao dozvolu za celebriranje Svete Mise ispred čudotvorne freske. Sveci koji su molili pred Mater Admirabilis bili su sv. Madeleine Sophie Barat, sv. Don Bosco, Sv. Terezija iz Lisieuxa, bl. Pio IX, sv. Pio X, sv. Vinko Pallotti, a i Josefa Menendez tijekom boravka u Rimu.

Slika ili kip Mater Admirabilis postoji u svim samostanima i školama Sacré Cœur čak i nakon postkoncilskih promjena. Jedna od lijepih tradicija od 1848. g. jest da je svaka učenica u školama Sacré Cœur diljem svijeta (a pripadale su pokretu Djece Presvetog Srca) na blagdan Mater Admirabilis dobila medalju s likom Mater i natpisom „Mater Admirabilis, ora pro nobis“. Ne znam je li ta tradicija ukinuta nakon Koncila.

Mater Admirabilis je zaštitnica svih koji traže dublji nutarnji život i vjeru, a kako je nutarnji život jedna od najvažnijih karakteristika duhovnosti Sacré Cœur, i pobožnost Mater Admirabilis postala je njenim nezaobilaznim dijelom. U prekrasnom pismu Marie-Thérèse de Lescure, generalne poglavarice Družbe koja je pokrenula postupak beatifikacije Josefe Menendez (https://rscj.org/archives) može se vidjeti kratak sažetak pobožnosti prema Mater Admirabilis. Marija je ovdje učiteljica i čuvar nutarnjeg života. Svaka rečenica ovog razmatranja nad Mater Admirabilis može pomoći i nama da usred najrazličitijih aktivnosti pronađemo unum necessarium.

Iz niza molitava upućenih Mater Admirabilis nastalih unutar Sacré Cœur izdvojimo Litaniae Mater Admirabilis. Upravo ovi kratki zazivi mogu nam pomoći da ostanemo u Marijinoj smirenoj prisutnosti tijekom užurbanog i pretrpanog dana.

Pobožnost Mater Admirabilis darovana nam je u ova nemirna vremena u Crkvi i svijetu. Bl. Pio IX je dan kada je ugledao fresku – 20. listopada – proglasio službenim liturgijskim blagdanom i dao oproste grijeha za molitvu pred slikom. Kao papa, Pio IX je 1848. g. morao je bježati iz Rima pred revolucionarima, a vratio se u Rim na blagdan Pohođenja Marijinog. Papa je iste godine ustanovio blagdan Mater Admirabilis u znak zahvalnosti za njen zagovor i mirno rješenje politički uzburkane situacije. Molimo Mater Admirabilis za našu braću kršćane koji ovog trenutka podnose progonstvo i mučeništvo od strane Islamske države.

LITANIJE MAJCI DIVNOJ

Majko divna, moli za nas

Ljiljanu u dolu,

Cvijete poljana,

Koju obavija dah nevinosti,

Koja nam sve olakšavaš,

Tvoj nas pogled uzdiže nad sve zemaljsko,

Ti nas učiš voljeti Isusa,

Ti lomiš okove najokorjelijih grešnika,

Ti svojoj djeci otkrivaš tajne Svetohraništa,

Čišća negoli sjajnobijeli ljiljan,

Balzame svih rana,

Uresu mira i tihe radosti,

Uzore istinske veličine,

Kod koje se uvijek želi ostati,

Koju se nikada ne moli, a da se ne postane boljim,

Najbolja tješiteljice,

Ponizno skrivena poput ljubice,

Ti ispunjaš naša srca radošću,

Ti nam daješ predokus neba,

Ti nam daješ hrabrost za najveće žrtve,

Čežnjo neba i zemlje,

Pomisao na Tebe daje mira našim srcima,

Ti nam kazuješ riječ života,

Tvoj nas pogled uzdiže u jedan bolji svijet,

Majko nutarnjeg života,

Ti potonulima ponovno daješ nadu,

Tvoja skromnost jednaka je Tvojoj veličini,

Samo Tvoje ime nas priziva ka vršenju dužnosti,

Ti si odavno očitovala koliko Ti je dragocjeno ovo ime,

Ime koje se nikada ne zaziva uzalud.

A.