Zašto ne ministrantice: tradicija i ređenje žena [3. dio]

 Cijeli serijal

Kao što sam napomenuo, kada je Kongregacija za bogoštovlje dozvolila ženama ministrirati, navela je dva važna problema u vezi toga: loše je za zvanja, i oprečno Crkvenoj tradiciji. Drugim riječima, ministrantice su loše zbog društvenih razloga, i loše zbog teoloških razloga. Bavio sam se društvenim problemom, načinom na koji djevojke koje ministriraju potkopavaju pozive u svećenstvo, u prošlom članku. Fundamentalniji problem, koji nije potpuno zaseban, je što je krivo s tim u teološkom smislu: zašto je tradicija Crkve protiv toga. Nikada nije bilo – čak ni danas – službeno preporučeno ili poticano; do 1992. je bilo zabranjeno. Postoje li dobri teološki razlozi za ovo?

Teološki problem ministrantica je povezan s nemogućnosti ređenja žena. Ukratko, ako se žene ne mogu zarediti, nije prikladno da pomažu kod oltara u kvazi-kleričkoj ulozi ministranata. Ako postoje dobri razlozi, nasuprot pukom povijesnom slučaju, zašto se žene ne mogu zarediti, onda bi bilo prirodno da ovi razlozi vrijede i protiv ministrantica.

Uvijek se tijekom rasprave o ređenju žena ističe da je Krist izabrao samo muškarce za apostole i, stoga, za svećenike. Bl. papa Ivan Pavao II. ističe s velikim naglaskom da je ovo bila “suverena odluka”, a ne rezultat društvene konvencije. Predložiti da je u odluci poput ove naš Gospodin bio rob društvene konvencije je povijesno apsurdno (pogledajte njegova ostala djela i riječi), i da je to istinito potkopalo bi cijelo evanđelje: ako možemo odbiti ovu odluku na temeljima ovoga, što bi onda ostalo? Pa ipak, prirodno je pitati se zašto je naš Gospodin donio ovu odluku, i Ivan Pavao odgovara davajući nam teološki diskurs o prirodi i ulozi ženstvenoga u ekonomiji spasenja. Ovo radi u “Mulieris Dignitatem” (“O dostojanstvu žene”, 1988.), i poziva se na ovo u “Ordinatio Sacerdotalis” (1994.) kada čini izričitim stalni (i zbog tog razloga nepogrešiv) nauk Crkve da Crkva nema moć za ređenje žena. Ukratko, zbog toga što muškarci i žene imaju drukčije karaktere i drukčije uloge u povijesti spasenja i Crkvi, kao što je odlučio Bog, Bog je ustanovio činjenicu da Sveti red ne može biti podijeljen ženama.

Na dnu toga postoji veza između Kristove uloge Svećenika i Žrtve i njegove muškosti. Zapravo, bilo bi čudno da ne postoji, pošto svećenička uloga i žrtvovanje sebe za zajednicu odgovaraju muškoj ulozi u ljudskom društvu, o čemu sam govorio u prošlom članku. Svećenik kao alter Christus mora biti muškarac jer preuzima ovu ulogu. Kler oko oltara i ministranti također sudjeluju u ovoj ulozi, i zbog tog razloga je prikladno da i oni budu muškarci.

Zaista ne treba dug lanac rasuđivanja da se vidi primjena nauka o muškom svećenstvu na ministrantice. Nije moguće zarediti žene zato što to nije prikladno njihovoj prirodi: služiti Misu nije dio njihove uloge u Crkvi. Ako je sasvim nemoguće da žene služe Misu, nije prikladno ni da žene i djevojke pomažu svećeniku u ulozi ministranta. Ministrant igra ulogu klerika: laici ministriraju kada klerik nije dostupan. To je kvazi-klerička uloga, i nije u redu da žene igraju ulogu klerika.

Teologija nije matematika: teološki argumenti ne napreduju pomoću deduktivnih silogizama. Ovdje imamo slučaj da je nešto, kao što su skolastici stalno govorili, “inconveniens”: nezgodno, neprikladno, nepodobno. Jednostavno je neprikladno da djevojke ministriraju, zato što to ide protivno ženskoj ulozi. Na isti način bi bilo neprikladno da je naš Gospodin bio rođen od žene koja nije djevica, da je tijelo Gospino bilo ostavljeno u grobnici i tako dalje. Reći da ide protiv simboličke i zaista ontološke struje ekonomije spasenja i uloga koje je Stvoritelj dodijelio spolovima je dovoljno. To se ne bi trebalo činiti.

Ali ne vjerujte mi na riječ; poslušajte ovaj vrhunski govor oca Briana Harrisona (MP3) koji je održao u svjetlu odluke dopuštanja ministrantica 1992. Njegove praktične poante na kraju su obuzeli događaji, ali njegova teološka analiza je pronicljiva. Kao što ističe, savršeno je jasno da postoji veza između želje za ministranticama i želje za ženske svećenice, i da najozbiljniji zagovornici ministrantica nisu slijepi na ovu vezu. Ako djevojke mogu imati kvazi-kleričku ulogu ministrantica, ovo služi da potkopa nauk Crkve da se žene ne mogu rediti.

Nauk bl. Ivana Pavla II. o različitim ulogama muškaraca i žena u ekonomiji spasenja je jednako istinit kad se Misa služi po redovnom obliku ili izvanrednom obliku. Poseban značaj ovog problema za izvanredni oblik je to što je izvanredni oblik “tradicionalna misa”: Misa služena, kao što to opisuje Summorum Pontificum, po Crkvenim “prijašnjim liturgijskim tradicijama”. Ovo je Misa u kojoj se pridržavamo tradicija koje su bile aktualne za cijelu Crkvu do prije vrlo malo vremena. Ovo su dobre tradicije, i dobro je za Crkvu da budu sačuvane. Ako su u nekim kontekstima izgubljene, posebno je dobro da budu sačuvane u drugim. Sami dokument koji dopušta djevojkama da ministriraju opisuje muško ministriranje kao “plemenitu tradiciju”, i upravo za očuvanje tradicija poput ovih je Misal 1962. očuvan – i to očuvan u svojoj cijelosti.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Oglasi

Zašto ne ministrantice: zvanja [2. dio]

Cijeli serijal.

Altar boys arrive in procession during a mass celebrated by Pope Benedict XVI to commemorate cardinals and bishops who died this year, at the Vatican

Kao što sam rekao, Crkveni dokumenti koji dopuštaju ministrantice čine to s vidljivim oklijevanjem, navodeći dva razloga: “plemenitu tradiciju” Crkve u vezi ovoga i važnost muških ministranata za svećenička zvanja. Ovdje ću se prvo baviti potonjim, jer je manje fundamentalan. Svejedno, on je očito stvar znatne brige sljedećim prefektima Kongregacije za bogoštovlje, čak i kad je znatan problem dopuštanja ministrantica već riješen. Zašto su tako zabrinuti?

Ministriranje je izvanredno intimno sudjelovanje u Svetoj žrtvi. Ako niste to radili kao dijete ili odrasli čovjek, morat ćete mi vjerovati. Ministrirao sam (Novus Ordo) na mahove kao dijete, i naučio sam ministrirati EF [Extraordinary Form – izvanredan oblik mise tj. misa po misalu iz 1962.] kao odrasli čovjek. To nas na određeni način čini suradnikom svećenika. Možete vidjeti i čuti više toga što se događa, mehanike obreda, takoreći, i ovo također služi za još veće naglašavanje stvari koje ne možete vidjeti ili čuti. Možete rukovati s više svetih stvari korištenih na oltaru, i ovo služi za još veće naglašavanje svetih stvari koje ne smijete dirati. Osim ako nemate nikakav osjećaj za sveto, svjesni ste koliko je privilegirana vaša pozicija: pozicija sluge obreda i svećenika. Ovo služi za još veće naglašavanje privilegije svećenstva: ne privilegije slobode, bilo koje vrste tiranije ili kreativnosti, nego privilegij službe, služenja na najintimniji način najvećem Gospodinu od svih. Ukratko, ministriranje daje razumijevanje i zahvalnost svećeničkom pozivu.

Ovako je u kontekstu tradicionalne mise, puno više nego u kontekstu Novus Ordo mise. U izvanrednom obliku ministrant ima puno više za raditi i govoriti, i njegova je uloga puno važnija i različitija od uloge zajednice. Ali svejedno, ovo vrijedi i za novus ordo misu. Prikladno je, prirodno i neizbježno da je ministriranje plodno tlo za svećenička zvanja.

Oni koji su za ministrantice mogu ovo prihvatiti i reći da možemo imati ministrante obaju spolova. Pa, u najboljem slučaju ovo smanjuje broj dječaka ministranata, no u stvarnosti posljedice su drastičnije od toga. Kada djevojčice počnu ministrirati, dječaci postaju nevoljki za to.  Ovo možete vidjeti u mnogim župama diljem svijeta, gdje, ako se ne pazi, ministriranje može postati isključivo ženska okupacija.

Ovo je zbog muške psihologije. Mnogo je napisano o ovome, pa ću čitatelja usmjeriti na druge izvore i pružiti vrlo kratki sažetak onog što mi se čini da ima smisla. Temeljni problem je što se muškost pravi ili postiže, ne rađa se. Posebna uloga žena u društvu je očito utemeljena na njihovoj reproduktivnoj ulozi. Njihova uloga u stvaranju djece je presudna, dugoročna i opasna. Zbog ova tri razloga one zaslužuju (i trebaju) podršku i poštovanje. Muška uloga u reprodukciji je vrlo različita:  trenutna je i sigurna. Ako se muškarci trebaju povezati sa korisnom ulogom u društvu koja im daje pravo na poštovanje – ako se neće samo glupirati – mora postojati nešto drugo. Moraju biti uvjereni da uzmu mušku ulogu koja ih može, gdje društvena i instinktivna poticanja djeluju u skladu na strukturiran način, staviti u odnose i dati im da prihvate svoj dio opasnih poslova (za koje su, naposljetku, fizički dobro prilagođeni). To dobrovoljno prihvaćanje opasnih stvari je najočitije muška osobina, i nešto što dječaci rade da dokažu svoju muškost, kako bi ih njihova grupa prijatelja prihvatila kao muževne osobe.

Ovo je osnova gotovo svakog ruganja dječacima na igralištu koje ste ikada čuli. Dječaci imaju urođeni strah od svega što je za slabiće, od svega kukavičnog i ženstvenog (kada je povezano sa njima). Njih obvezuju iznimno snažni nagoni i pritisak prijatelja da izbjegavaju ove stvari kako bi uspostavili svoju potvrdu muškosti. Ovo je savršeno i zdravo, i dok se feministkinjama možda ne sviđa, to je nešto s čime trebamo živjeti. Iz toga slijedi da su dječaci posebno nevoljki činiti stvari zbog kojih bi izgledali glupo ili ženskasto.

Religija se lako može okarakterizirati kao nešto što je za slabiće. Ako ne želimo potpuno izgubiti muškarce iz naših zajednica, i iz nade spasenja, vrlo je važno da se borimo protiv ovakvog viđenja. Prava religija nije nešto za slabiće, zapravo: ona je ozbiljna, teška i opasna. Pravim muškarcima pristaje da budu uključeni u nju, i dječaci mogu biti ponosni vezajući se s njom. Dječaci izviđači koji hodočaste u Chartres se mogu ponositi s tim što čine zbog fizičke zahtjevnosti. Dječaci koji ministriraju na Misi mogu također zbog toga biti ponosni, jer pridružujući se ministrantskoj grupi oni se pridružuju grupi isključivo za muškarce, u kojoj ih muškarci uče važnoj, teškoj i muškoj ulozi. To barem vrijedi tamo gdje ministriraju muškarci.

Ovakvo viđenje ministriranja je vrlo brzo uništeno ženskom upletenošću. Dječaci normalne psihološke situacije se vrlo brzo počnu osjećati nelagodno zbog ovoga, i vidimo spiralu feminizacije. Sad, ovo nije teološki problem: ovo proizlazi iz nepredviđenih slučajeva psihologije i društvene konvencije. Ovaj tip argumenta poziva odgovor: “Ne bi trebalo biti tako!” Pa, šteta, tako je. Moramo živjeti u pravom svijetu; moramo doseći ljude gdje jesu.

Ovdje Michael Voris priča o muškosti i katoličanstvu, i ženskim ministranticama. Ističe glavne stvari kao i ja, i na određen način ih proširuje.

 

 

Preporučam vam govor dr. Leona Podlesa, autora knjige “The Church Impotent”, u kojem priča puno opširnije i dublje o problemu feminizacije Crkve i učinka koji on ima na mušku uključenost. Možete preuzeti MP3 datoteku ovdje. Između ostalog, ističe da što je kršćanska crkva liberalnija, to je manje ljudi u zajednici; tradicionalna misa, nasuprot tome, privlači 50% muškaraca. Podles ističe nešto očito: muškarci će nekad rađe umrijeti nego ispasti nemuževni: zaista, to se stalno događa. Mislite li stvarno da možete učiniti Crkvu nježnom i ženskastom i još ih uvijek privlačiti?

Podlesovu knjigu možete pročitati na internetu ovdje; ona se bavi problemom na povijestan i teološki način; nisam siguran slažem li se u cjelini s njom, ali ona sigurno daje problemu puno širi kontekst.

Feministi će mrziti ovaj argument zato što mrze spolno određene društvene uloge. Međutim, ovo je povezano s većim problemom: teološkim problemom, i malim problemom primanja žena na svećeničko ređenje. S tim ću se baviti u sljedećem članku.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Zašto ne ministrantice [1.dio]

Ne volim vidjeti ministrantice, jednostavno ne volim. To mi je neprirodno i aludira na svećenice.  Jednostavno nije u katoličkom duhu i veoma je odbojno. Zbog toga sam odlučio objaviti prijevode tekstova predsjednika Latin Mass Society of England and Wales, Josepha Shaw koji je ove tekstove napisao na svom blogu lmschairman.org. Tekstovi vrlo dobro razrađuju tu problematiku. Napisani  su 2011. godine.  Slijedi prvi dio. Zahvaljujem I. B. na prijevodu.  Cijeli serijal.

Nedavni naputak Universae Ecclesiae o interpretaciji motuproprija Summorum Pontificum je objasnio kako se razne liturgijske dozvole koje su donesene za prijelazne misale i Novus Ordo od 1962. ne odnose na slavlje usus antiquiora, tradicionalne mise, u slučaju da su u sukobu s rubrikama misala iz 1962. Postoji određena količina toga što ovo uključuje ili isključuje, ali to uključuje pravilo na snazi 1962. koje zabranjuje ženama da ministriraju kod oltara. Ako nema muškaraca ili dječaka da ministriraju, žena može govoriti odgovore i zvoniti zvono s pričesne ograde: nijedna žena ili djevojka ne bi smjela ići u prezbiterij tijekom svete mise, kada se slavi po misalu iz 1962. Legalno stajalište je jedna stvar, a  bit ovog pravila je nešto drugo.

Kao što je dobro poznato, ministrantice su dozvoljene 1992., nakon duge kampanje neposlušnosti prema Crkvenim normama. Dozvoljeno je s priličnim oklijevanjem, i motivacija je očito bila izbjegavanje skandala javnog ratovanja zbog te teme:  papa Ivan Pavao II. nije bio baš uvjeren da je to dobra ideja. Presuda Kongregacije za bogoštovlje iz 1994. to ograđuje s upozorenjima i ograničenjima koja su još na snazi. Dopustivši mogućnost ministrantica, ona govori:

2) Sveta Stolica poštuje odluku određenih biskupa zbog specifičnih lokalnih razloga na temelju odredaba Kanona 230 #2. Doduše, u isto vrijeme Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga će obveza podupiranja takvih grupa ministranata uvijek postojati.

3) Ako u nekoj biskupiji, na temelju Kanona 230 #2, biskup dopusti da, zbog određenih razloga, žene mogu također ministrirati, ova odluka se treba jasno objasniti vjernicima, u svjetlu gore navedenog pravila. Također se treba razjasniti da se pravilo već naširoko primjenjuje činjenicom da žene često služe kao čitači u liturgiji i da se također mogu pozvati za dijeljenje hostije kao izvanredne djeliteljice pričesti, kao i da obavljaju druge funkcije, sukladno odredbama istog Kanona 230 #3.

4) Također se mora jasno shvatiti da liturgijske službe spomenute gore vrše laici ex temporanea deputatione, u skladu s presudom biskupa, bez da laici, bili oni muškarci ili žene, imaju ikakvo pravo vršiti ih.

Ovo pravilo protiv ministrantica nije neka zaboravljena rubrika Srednjeg vijeka: bila je dio Opće uredbe Rimskog misala kada je novi misal bio izdan 1970., i dio novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. (iako su neke nejasnoće, koje su proizašle iz ideje da laici zamjenjuju institucionalizirane akolite, naposljetku dovele do presude iz 1992.). Restriktivnu narav dokumenta iz 1994. je ponovila Kongregacija za bogoštovlje 2001. godine. Uistinu, ponavljajući da samo biskup ima pravo odluke o dopuštanju ministrantica, bez obzira na odluke susjednih biskupa, ponavljajući važnost muških ministranata za promociju vokacija kao i činjenicu da nikakvo pravo ministriranja nije ustanovljeno, naglasila je da svećenici nikada ne mogu biti natjerani na njihovo korištenje [ministrantica]:

U skladu s gore navedenim naputcima Svete Stolice takva dozvola ne može ni na koji način isključiti muškarce ili, posebno, dječake iz ministrantske službe, niti može zahtijevati da svećenici te biskupije koriste ministrantice, jer “uvijek će biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju”.

Drugim riječima, ako bilo koji biskup ili svećenik odluči ne koristiti ministrantice, to bi bilo ne samo u skladu s tradicijom Crkve, nego bi imalo i potporu od najviših autoriteta Crkve, koji smatraju takvu odluku a priori “vrlo prikladnom”.

Ovo su naravno zakonski, a ne teološki orijentirani tekstovi, pa se razlozi protiv ministrantica mogu ovako sažeti: naime, “plemenita tradicija” Crkve i promocija zvanja. Oba su ispravna i od velike važnosti, ali netko se može još uvijek pitati: zašto Crkva ima ovu tradiciju i zašto je ovo važno za zvanja? Osvrnut ću se na ove teme u dva zasebna članka.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org