Šutjeti ili ne?

Gostujući autor

Foto: wikimedia

Zadnjih se dana sve više u pravovjernim katoličkim virtualnim krugovima govori o šutnji različitih kleričkih slojeva Crkve po pitanju obrane tradicionalnog katoličkog moralnog nauka o obitelji. Od jedne Sinode o obitelji do druge, u rasponu od godinu dana trebali bismo očekivati da će katolički kler gorjeti strastvenom obranom evanđeoskih istina te istu iskru prenositi na vjernike. No, to je čista iluzija. Osim očito nevelike grupe još uvijek vjernih pripadnika klera, okupljenog oko pet kardinala izgubljene knjige, kardinala Pella, kazahstanskog pomoćnog biskupa Schneidera te stamenih Afrikanaca i Poljaka, čini se da jedino laici shvaćaju ozbiljnost promjena koje želi nametnuti mainstream antikatolički pokret u Crkvi. Ako se pripadnici klera i ne slažu s tim promjenama, više od svih njihovih riječi vapije u Nebo šutnja običnih svećenika, redovnika, biskupa, kardinala…

Ovdje bih se koncentrirala na samo jedan primjer. On nije nikakva značajna akcija u Crkvi koja će mijenjati njenu povijest, ali može dobro poslužiti kao ilustracija povijesnih previranja: filialappeal.org odnosno Filial appeal to His Holiness Pope Francis on the future of the family. Čitatelji ovog bloga možda su i sami potpisali ovu on-line peticiju. Za one koji nisu upoznati: sadržaj stranice je on-line peticija kojom se moli papu Franju da potvrdi katolički nauk o primanju pričesti za razvedene i civilno vjenčane katolike te katolički nauk o homoseksualnosti. Potpisi će se dostaviti papi Franji uoči nove Sinode o obitelji. Namjera peticije je dobra: učinimo što možemo, svaki sa svoje strane. Peticija je možda naivna, jer malo tko vjeruje da papu Franju zanima što misli njegovo stado, pogotovo ako to stado ima drugačije mišljenje, a još manje vjeruje da će ovi potpisi utjecati na njega. No, svakoga od nas ova priča može potaknuti barem da razmislimo o tome jesmo li ozbiljni katolici ili ne.

Ono što je meni intrigantno jest odaziv katolika na jednu on-line peticiju koju može potpisati bilo tko na svijetu u bilo kojem trenutku.

Stranicu nije pokrenula neka biskupska konferencija, katolički teološki fakultet, red, institut posvećenog života ili bilo kakva klerička struktura, što bi bilo posve logično. Pokrenuli su je laici i pro-life udruge. Sa stranice se ne može očitati točan datum njenog pokretanja. Ja sam za nju putem blogova saznala krajem siječnja, kada je broj prikupljenih potpisa brojao 40 000. Danas, nakon punih 5 tjedana, prikupljeno je tek nešto više od 120 000 potpisa diljem svijeta, premda je peticija u međuvremenu postala dostupna na 10 jezika. Sto dvadeset tisuća potpisa od milijarde i 200 milijuna katolika na svijetu. Wow. Ova bijedna brojka mnogo govori o interesu vjernika, možda i o njihovom mogućem strahu, ali najviše o temeljitoj medijskoj blokadi ove peticije od strane službenih katoličkih web-stranica i portala. Mnogi vjernici su vjernici od ovoga svijeta. Mnoge vjernike naprosto ne zanima ova tema. Mnogi koje zanima – nemaju pristup internetu. Nekima koje tema zanima i imaju pristup internetu – odbojno je ikakvo potpisivanje peticija. Bezbroj je razloga zašto je broj potpisa tako neznatan. Ipak, još zainteresiranih bi moralo biti, ali je upitno mogu li doći do informacije. Nisam istraživala promiču li službeni katolički portali i siteovi ovu kampanju, no da ih ima izvan tradicionalističkih i pro-life krugova – brojčani rezultati vjerojatno bi bili drugačiji. Primjera radi, nisam primijetila da je na hrvatskoj katoličkoj virtualnoj sceni neki istaknutiji katolički portal ili stranica nekog reda barem na počecima prikupljanja potpisa objavio/la makar jednodnevnu obavijest sa linkom, a kamoli trajniju reklamu na banner. U službenim katoličkim medijima to bi se shvatilo kao opozicija i kritiziranje pape Franje, jer se papi Franji može poslati pismo bilo kojeg sadržaja, ali ne i onog u kojem ga se moli da izvrši svoju stalešku dužnost. Službeni katolički mediji kalkuliraju: načelno su pravovjerni, ali su u stvarnosti neutralni (a može li se ovdje uopće biti neutralan?) jer se boje zamjeranja  te čekaju da se stvari iskristaliziraju. Na taj način i oni stvaraju javno mišljenje koje više ne izgara za istinom, već je razumno, odmjereno i – mlako. Bloggeri su druga stvarnost; blog predstavlja virtualni underground  s posve drugačijim, neovisnim načinom funkcioniranja, pa se i za ovu peticiju uglavnom moglo saznati preko blogova. (Ipak, nedavna događanja s kanadskim bloggerom i vatikanskim dužnosnikom čak su i ovdje dovela u pitanje slobodu izražavanja drugačijeg mišljenja od partijskog.)

Uz to, ne vjerujem da na svijetu ima samo 120 000 katolika koji bi se „odvažili“ staviti svoje ime i prezime na nešto toliko virtualno i neuhvatljivo poput on-line peticije. Velike li hrabrosti staviti svoj potpis – ravna je ulasku prvih mučenika u rimsku arenu. Barem nama laicima nitko ne može uskratiti pristup sakramentima ili nas ekskomunicirati zbog nebitne on-line peticije. No, osim o osobnim nepravovjernim stavovima mnogih osoba posvećenog života, ova peticija podosta govori i o ozračju dezorijentiranosti, straha i karijerizma u kojem živi katolički kler.

Pogledajmo popis katoličkih celebrityja  koji su potpisali peticiju i čiji bi potpisi peticiji trebali osigurati nužnu vjerodostojnost. Uz ime svake osobe navedena je njena titula i društvena funkcija. Prvo eliminirajmo sve one knezove, grofove i barune uz čije ime ne stoji da su istaknuti članovi neke katoličke udruge ili institucije: po čemu su oni zaslužniji za Crkvu od Vas ili Vaše bake? Osobno mi se čini da ovo samo ruši dignitet peticije te prosječnog vjernika odbija od stavljanja svog potpisa. Drugo, eliminirajmo čelnike pro-life, tradicionalističkih i općenito pravovjernih organizacija i časopisa: od njih se očekuje potpis i sramotno je ako ga nema. Među imenima se naiđe na ponekog pisca ili novinara, istaknutog katoličkog intelektualca ili sveučilišnog profesora, ponekog političara ili suca i – bingo! – došli smo do katoličkog klera. Bit ću sitničava, no podaci su doista zanimljivi, a ova burovita zimska večer duga.

Za početak pretpostavimo da su podaci nepotpuni jer se popis nadograđuje ili se mnogi pripadnici klera nisu potpisali kao pripadnici klera, već samo građanskim imenom i prezimenom. Ipak, promatrati možemo samo javno dostupne podatke.

Prvo možemo prebrojati djelatne kardinale i biskupe: dva kardinala (R. L. Burke i J. A. Medina Estévez), dva nadbiskupa (lihtenštajnski i brazilski), te pet pomoćnih i vojnih biskupa (drugim riječima: pet biskupa bez ikakva utjecaja). Potpisanih umirovljenih nadbiskupa i biskupa – dakle, neutjecajnih biskupa kojima se ništa ne može dogoditi – također je pet. Ostalih pripadnika klera (monsinjori, kanonici, svećenici, redovnici i đakoni) je 21. Da se tu ne radi samo o „funkcionerima“ koji su sveučilišni profesori na nekom teološkom visokom učilištu ili o ponekom važnijem pripadniku nekog reda, svjedoči skroman navod „parish priest“ uz nekolicinu njih. Ukupna brojka do danas potpisanih pripadnika klera – od najnižeg do najvišeg ranga – u cijelom katoličkom svijetu iznosi 35! (Ponavljam: možda popis nije potpun!) Moram priznati da sam fascinirana. U cijelom katoličkom svijetu našlo se 35 pripadnika klera koji su se usudili staviti svoj potpis na beznačajnu peticiju. Ipak, koliko god beznačajna, ta će peticija odlučiti o njihovim budućim životima i karijerama. Potpisi vjerojatno nikada neće doći do pape Franje, ali će ih brižljivo pregledati vatikanski prelati i dužnosnici koji savjetuju i odlučuju o stvarnim potezima. Dakle, potpisani župnici iz Rumunjske i Portugala nikada neće postati biskupi. Sveučilišni profesori na papinskim teološkim fakultetima mogu očekivati da će ih se elegantno ukloniti sa katedri. Biskupi neće postati nadbiskupi, a nadbiskupi kardinali. Prije će dobiti apostolske vizitacije te bi mogli izgubiti svoje biskupije i nadbiskupije. Potpisani jadni osnivač Franjevaca od Bezgrješne padre Manelli, te kardinali R. L. Burke i J. A. Medina Estévez ionako nemaju mnogo toga za izgubiti: može ih se samo staviti u kućni pritvor, osim padra Manellija koji je već u njemu. No, njima je uostalom svejedno za osobnu sudbinu. O nacionalnim strukturama također bi se dalo dosta reći, ali ne bih o tome: dovoljno je samo to da među tim potpisima nema niti jednog iz Hrvatske. Više od svih drugih 120 000 potpisa, ovih 35 potpisa svjedoči da postoji 35 pripadnika klera u Katoličkoj crkvi koji su svjesni da neće izmijeniti ništa osim vlastite sudbine, ali da ih nije briga za to. Oni svjedoče – i to je dovoljno. Uostalom, nije li Gospodin zapovijedio: „Vaša riječ neka bude: da, da – ne, ne“? Ohrabrio nas je riječima: „Ne boj se, stado malo. Vašem se Ocu svidjelo da vam dade Kraljevstvo“. Ali, upitao je i: „Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Čini se da Bog mijenja načine djelovanja Duha Svetoga u Crkvi: jasno je da iz velikog broja razloga u obnovi Crkve više ne možemo računati na kler, uz rijetke dostojne iznimke. Obrana i obnova katoličke vjere polazi od odluke svakog pojedinca, a konkretnu i življenu vjeru sačuvat će jednostavne obitelji, Crkve u malom. Sv. Ivan Pavao II. je naglaskom svog pontifikata na obitelj proročki pripremao Crkvu za ovu krizu. Ne smijemo zaboraviti da će nam Gospodin uvijek dati vodstvo kroz hijerarhijsku Crkvu, bez obzira na njene uspone i padove. Nećemo ostati sami.

Budimo iskreni: umorni smo od kontroverzi i skandala te tumačenja što je neki vatikanski prelat, liberalan biskup ili svećenik htio poručiti svojim postupkom ili riječima. Bilježiti i komentirati svaki papin potez – od toga da je na općoj audijenciji zagrlio dječaka u kolicima do toga da je u privatnoj audijenciji primio transseksualni par – deplasirano je. Nismo ni papisti ni protestanti ni šizmatici. Mi smo katolici. Praćenjem takvih uznemirujućih sadržaja samo postajemo dezorijentirani, obeshrabreni i deprimirani, pa možemo doći do zaključka da je možda bolje izbjegavati slične sadržaje nego izgubiti nutarnji mir i povjerenje. Vjerojatno me cijela kriza u Crkvi i ne bi toliko zanimala da i sâma nisam obična mama jednog dječačića čiji roditelji žele imati još djece. Stoga se moram upitati: hoće li vjerske istine kojima ću kroz koju godinu kod kuće podučavati svog sina biti različite od onih kojima će biti izložen na službenom župskom vjeronauku? Vjerojatno hoće. A to će među svim ostalim razlozima biti posljedica i rječite šutnje u Crkvi. Stoga na nama roditeljima ostaje nezahvalan, ali nezaobilazan zadatak da budemo glas u pustinji.

A.

* Mogu se, a i ne moram slagati sa stajalištima gostujućih autora.
Lex

Peticija Papi Franji za zaštitu obitelji

Na ovome linku imate priliku potpisati međunarodnu peticiju koja će se uputiti Papi Franji za zaštitu obitelji i potvrdu katoličkog nauka o svetosti braka i obitelji na sljedećoj Sinodi. Peticiju je potpisalo više od 60 000 ljudi, a među poznatijim potpisnicima su i kardinal Raymond Leo Burke, biskup Athanasius Schneider i mnogi drugi.

Proširite dalje: filialappeal.org

Lex

Kratki opis ministranta

Ništa bolje ne opisuje  ministranta kao ženski pupak.

Kontekst: hodočašće njemačkih ministranata u Rim i susret s papom Franjom. Ostale fotografije “ministranata” imate ovdje.

Embed from Getty Images

Ovo vjerojatno nećemo vidjeti, ali bilo bi lijepo

 

Izvor fotografija: Vesti Papali

Poslušnost i poštovanje prema istini

„U svakodnevnom životu često se čuje: Crkva bi mogla biti popustljivija, mogla bi prihvatiti manje ustupke… To nikada! Papa može biti blag i strpljiv, koliko god treba, no glede žalosne stvarnosti i glede neprihvatljivih propusta njegovo će držanje, iz poslušnosti i poštovanja prema istini, biti čvrsto, jasno i nepromjenjivo, pa ma koliko ga to stajalo.“

Sveti Ivan XXIII, papa

Prijatelji mi je poslao ovaj citat. Čitao sam da je lik i osoba Ivana XXIII poprilično iskrivljena u odnosu na njegovu istinsku osobnost. Da zapravo Ivan XXIII nije bio “revolucionar” kakvim ga se predstavlja (možda to i pokazuju inicijalni nacrti za dokumente II. vatikanskog koncila koji su kasnije odbačeni). Morat ću se pozabaviti više Ivanom XXIII jer očito je njegova ostavština i misao puno drugačija od one kakvom se predstavlja.

Blog New liturgical movement je objavio u više navrata vrlo zanimljive članke o Ivanu XXIII, posebno im je zanimljiv ovaj zadnji serijal Ivan XXIII u svojim riječima (1, 2, 3). Blog Quo Vadis Croatia je objavio dio iz trećeg dijela. 

Mogao bi papa Franjo od svojega omiljenog pape nešto i naučiti. Možda da primjeni ovaj citat gore… 

Ubi Petrus, ibi Ecclesia ili – lijevi i desni protiv Pape

Drago mi je da je Michael Voris da ovu izvrsnu analizu stanja u Crkvi u odnosu na papu Franju, posebno ukazujući na “tradicionaliste”. Također, Bitno.net je objavio prvi u nizu članaka o SSPX, što mi je iznimno drago jer je prije svega napisano od strane laika te vrhunskog poznavatelja stanja u Crkvi.

Farizej

Hoće li i 2014. godina biti godina promjena?

Foto: CNS

U 2013. bili smo svjedoci turbulentnih događanja u Crkvi. Od odreknuća Benedikta XVI. do izbora pape Franje, raznih događanja i intervjua s istim papom, svakojakih poruka s oltara što od Pape što liberalnih i konzervativnih kardinala i biskupa. Može se reći da je u Crkvi ponovno došlo do zategnutih odnosa i jačanja liberalnih i heretičnih snaga kako kod nas tako i u svijetu. Oni koji su nestali pod prošlim pontifikatom, sada su dobili vjetar u leđa i na sva zvona razglašuju promjene u Crkvi, nove duhove, potpunu implementaciju II. vatikanskog koncila i svašta nešto novo i drugačije.

Svugdje se čuje promjena, reforma, restrukturiranje. Razgovarao sam s jednim prijateljem nedavno o toj temi promjene. Došli smo do zaključka zapravo da se promjene i reforme zapravo događaju samo da se ništa ne bi promijenilo. U slučaju Crkve, to je zapravo nešto strašno.

Čujemo doista te glasove promjene u nauku, pastoralnom pristupu, milosrđu, otvorenosti za one koje su daleko od Crkve. Neomodernistima su puna usta toga. No, nigdje se ne spominje OBRAĆENJE. Obraćenja nema nigdje. Nema inzistiranja na svetosti, na autentičnom življenju vjere, na duhovnosti, nego se snižavaju kriteriji, ublažuju grijesi, zamagljuje grešni život, sve da bi se ljude privuklo nazad u Crkvu. Nudi im se milosrđe bez Istine, želi se pod svaku cijenu ugurati sve u sakristije, klupe, crkve. Možemo vidjeti to pogotovo u slučaju Njemačke i njezinih biskupa.

Jedan mladi isusovac mi je rekao kako mu se jedna razvedena žena žalila da bi ona rado na pričest, ali ne može jer živi s drugim muškarcem, a prije je bila crkveno vjenčana. On joj je savjetovao da se malo strpi, jer će u Crkvi doći promjene i da će ona uskoro moći na pričest. Mislim da je to izvrstan primjer kuda plovi Petrova lađa. Da se to desilo prije pola stoljeća, taj isti isusovac bi joj savjetovao da se odrekne grijeha, da se obrati, da živi čistoću i da sve učini da obnovi svoj prijašnji brak ako je to ikako moguće, ako ne, da živi svetim i neporočnim životom, da moli za svoga muža i njegovo obraćenje i spasenje.

Pratio sam izjave nekih kardinala (Wruel, Tauran i slični) i biskupa zadnjih mjeseci i mislim da ćemo očekivati velike promjene u sljedećoj godini, ali obraćenja nećemo vidjeti. Uvjeren sam da će sakramentalni život još više gubiti na svojoj vrijednosti, iako papa naglašava važnost sakramenata, naročito ispovijedi.

Relativiziranje važnosti katoličanstva i pripadnosti Crkvi kao jedinog izvora spasenja, ne možemo očekivati povratak vjernika i dolazak novih. Ako su sve religije istinite i jednakovrijedne, nema smisla biti dio Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve. I još pri tome, ako se ateisti spašavaju čineći dobra djela… O čemu pričamo onda?

Gledajući liturgiju, papa Franjo ne drži do nje ili drži vrlo malo, ona mu nije prioritet. Pitam se zašto se ne zapita, zbog kojeg je razloga njegov prethodnik inzistirao na važnosti liturgije? Ne držeći vele do liturgije, Papa šalje jednu indirektnu poruku kao da je liturgija nebitna stvar.

Svakako, bit će zanimljivo pratiti insajderske vatikanske informacije i kretanja. Imam osjećaj da će sljedeća godina za tradicionaliste biti jako zanimljiva, naročito SSPX-u. Značajan će biti nastavak i rasplet događaja što se tiče Franjevaca Bezgrešne. Nedvojbeno je da će to udariti ton odnosa prema onima koji koriste blagodati Summorum Pontificuma.

Preporučujem pročitati osvrt na blogu Tome Blizanca s kojim se u mnogočemu slažem.

Neka vam 2014. obiluje molitvom, pokorom i nesebičnom borbom za spasenje duša.

Farizej

Papa Franjo i poslušnost autoritetu

Papa Franjo – prošlo je više od pola godine pontifikata, pola godine turbulencije i neprestanog iščekivanje što će Papa reći, s kime će sad intervju imati, itd.

S tradicionalističke strane gledajući komentari su gotovo na sve Papine poteze bili uglavnom negativni. Gleda ga se ispod oko, svatko njih ispravlja Papu, daje svoje tumačenje, govore što bi trebao činiti, a što ne, itd. U svemu se osjeti jedan prijezir prema ovome pontifikatu koji nije ni počeo kako treba. Sigurno, kritika mora postojati – ali kada ta kritika ide u smjeru da se jedan novinar, bloger ili bilo tko drugi stavlja iznad autoriteta kojeg je postavio sam Krist, to svakako nije u redu. No, među tradicionalističkim krugovima toga ima i previše. I kao da se stvara jedna klima nepovjerenja prema Papi i traže se razlozi da ga se ne sluša.

Pričali su mi da se nešto slično događalo i na početku pontifikata papa Benedikta XVI., samo s modernističke strane – nastojao se potkopati autoritet sv. Oca putem njihovih stranica, blogova i slično. Nastojalo ga se prikazati kao radikalnog konzervativca, monarha koji je ostao u nekom pretkoncilskom dobu i kojeg nije briga za najsiromašnije i odbačene. A znamo da je to dijametralno suprotno istini. A papu Franju se nastoji prikazati kao radikalnog progresivca koji je pun „duha Koncila“, što je također suprotno istini.

Tako sam razgovarao s jednim mudrim čovjekom koji je dao zanimljivu opservaciju na temelju raznoraznih komentara o papi Franji i papi Benediktu. On je rekao da je zapravo tu Sotona na djelu (bunimo se kako modernisti negiraju postojanje Sotone, a i sami smo ga zaboravili). I bojim se da ima pravo. I Sotona djeluje sada s „desna“ – nažalost. Njemu je jedinom stalo da se stvori nepovjerenje prema Kristovu namjesniku i da stvori nove podijele unutar Crkve – jer zna Sotona – slušao je Isusa – kraljevstvo u sebi razdijeljeno ne može opstati.

Mudri čovjek je rekao da je svaki autoritet na neki način postavljen od Boga. To se posebno odnosi na Crkvu. Ako nema povjerenja prema Kristovu namjesniku onda i ako mu se izražava neposluh tj. ne poštuje se njegov autoritet radi tobože neke pravovjernosti , onda tu nešto nije uredu. Očito pravovjernost tu šteka.

Ne mogu reći za sebe nisam pao u ovu gore napast – jesam. Muči me to već pola godine. Na svaku Papinu riječ gledam s nekom dozom opreza, preispitivanja, tražim što je papa Benedikt rekao po istom pitanju i slično. I dosta molim da razumijem Papu i da mu ostanem vjeran.

Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?

Farizej

Žene vladaju Crkvom

Sveti otac Franjo je u svom već sada povijesnom intervjuu u zrakoplovu najavio da treba promisliti o boljoj teologiji žene u Crkvi, kao i položaju. To je na tragu bl. Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela i svakako je poželjno dati jedan novi teološki pogled na ženski spol u kršćanstvu, naravno da to sve bude u skladu s Tradicijom.

No, zapitao sam se neki dan na Misi, jesu li žene doista u lošijem položaju od muškaraca u Crkvi? I onda sam ugledao sakristanku i tada je kliknulo.

Jedina pozicija u Katoličkoj crkvi do koje žene ne mogu doći jest pozicija svećenika, biskupa i pape. Sve ostalo one su i više nego prisutne.  Nemanjka ih u papinskim komisijama niti kao profesora na katoličko-bogoslovnim fakultetima, niti kao predsjednica Caritasa, niti voditelja pastoralnih centara niti župskog odbora i većina su skoro u svim biskupijama.  No, spustimo se u svakodnevnicu.

U crkvama gdje idem na Misu žene su uglavnom sakristanke, remete, ministrantice,  čitači, predmoliteljice krunice, različitih pobožnosti, žene su izvanredni dijelitelji pričesti,  voditelji zborova i na svim su funkcijama. Jedino u isusovačkom samostanu nemaju nikakve funkcije. Muškaraca gotovo i nema više na funkcijama koje su bile isključivo muške do prije 50 godina.

Žene su također glavne u svim pokretima  (osim tradicionalističkom)  i molitvenim zajednicama ponajprije karizmatskom.  Žene su najčešće u društvu svećenika. I tako dalje, da ne nabrajam više, mislim da ste shvatili poantu.

Čini se također, da se one tih pozicija grčevito drži. Tako u mojoj župi jedna žena u kasnim srednjim godinama obavlja čitanja i ne pušta ih nikome. Pitam se što bi se desilo kada bih recimo ja se ponudio preuzeti recimo molitvu vjernika?

Dakle, bit je u tome da su muškarci istisnuti sa svih pozicija i kada vide silne žene obeshrabre se i vide da tu nemaju što tražiti. No, problem leži i u nedostatku muževnosti  i razuma u cijeloj Crkvi, kako u teologiji tako i liturgiji. Sve je nabijeno emocijama, nekom umjetnom blagošću, nježnošću.  Muško jednostavno vidi da se tu i nekako ne uklapa.  I tako se stvorio i dojam da je vjera za slabiće i žene.  Znam po sebi.

Kako je na najnižoj razini u hijerahiji, tako je i najvišoj.

Zapravo, mi imamo krizu muževnosti u Crkvi. Nedostatak „ muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“  (Dj 6,3).

Članak koji preporučam The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass.

Lex Vivendi

Osvrt na knjigu Andree Torniellija ‘Papa Franjo’

Papa Franjo, Verbum

Pročitao sam biografiju pape Franje koju je objavila izdavačka kuća Verbum, a napisao Andrea Tornielli, pa evo par mojih dojmova i razmišljanja.

Prije svega, na naslovnici stoji “cjelovita biografija”, no knjiga to nije. To je prepričavanje događaja koji su se zbili prije, za vrijeme i poslije konlava tj. prvih par dana Bergogliovog pontifikata. Ostatak je prepričavanje iz knjige El Jezuita, nekoliko intervjua od zadnjih par godina i par Troniellijevih osvrta na probleme oko Ratzingerovog pontifikata i razloga njegovog odreknuća – što je, po meni, donešeno jako površno.

Knjiga je zapravo jedan hvalospjev Torneillija papi Franji lišena bilo kakve kritike na njegovo djelovanje kao nadbiskupa i kardinala. U tome kontekstu se može isto uočiti kritika na Benedikta XVI i njegovo viđenje papinstva (na jednom mjestu osuđuje raskošnu liturgijsku odjeću koja se pojavila za vrijeme Benedikta). Naravno, Tornelli pristupa neobjektivno cijeloj situaciji i piše iz svoje perspektive i viđenja Crkve, a stječe se i dojam da je papa Franjo za njega pravi lijek za ovu “napaćenu” Crkvu koja je kroz zadnja dva desetljeća prolazila “tiraniju” pokušaja uspostavljanja istinskog pravovjerja i tumačenja II. vatikanskog koncila, gdje se pritom “strašno” zanemarivalo siromašne, napaćene, marginalizirane zbog (ne)provedbe Zakonika kanonskog prava.

Dakle, više od trećine knjige ste mogli pročitati na raznim portalima jer je to zapravo prepričavanje Franjinih govora i audijencija, propovijedi i simpatičnih događaja koje papa Franjo učinio u prvih šest dana pontifikata  To su za Tornellija veliki znaci preporoda i novog proljeća Crkve. Neprestano hvali kršenje uobičajenih vatikanskih protokola i kako je Franjo svojim neposluhom svemu time donio novu svježinu među vatikanske redove.

No, ono što vrijedi pročitati jest poglavlja koja govore o njemu kao nadbiskupu Buenos Airesa koja su zaista dojmljiva. Ako je doista takvo kako je opisano u knjizi, odmah mu se može skinuti kapa i može se od njega doista toga naučiti. Nesebično davanje, blizina, osobni kontakt, pristupačnost, evanđeosko siromaštvo duha je doista ono što krasi ovoga čovjeka. Mnogo je utjecalo na njega to što je i odrastao u siromašnoj sredini. Kako je sve to površno doneseno, ne može zaključiti što je doista oblikovalo Jorge Bergoglia, što je utjecalo na njegove odnose prema siromašnima i tko su mu uzori koji su oblikovali njegovu teologiju za vrijeme novicijata i nakon njega (iako je spomenuo kardinala Waltera Kaspera u nedjelju  17. 3. 2013. za vrijeme Angelusa ).

Doista, ove Franjine karizme zaista fali Crkvi, da ne bude,  kako on to kaže, autoreferencijalna tj. da se ne zatvara sama u sebe, nego da izlazi vani. S tim se u potpunosti slažem. Ali sve se to može činiti isto tako da se i poštuje i Zakonik kanonskog prava, liturgijski propisi i čitav Nauk Crkve – tj. da se ne gubi Polog Vjere.

Može se zaključiti da Jorge Bergoglio gleda na II. vatikanski koncil gleda kao dolazak nove milosrdne Crkve, a odlazak stare, “strašne inkvizicijske” Crkve, a za to Tornielli navija. Ecclesia sempre reformanda – kaže kardinal Bergoglio, ali možemo li biti sigurni da reformacija Crkve koju će provesti papa Franjo neće biti snižavanje kriterija?

No, iz ove knjige se ne može se baš lako zaključiti je li Bergoglio progresivan po pitanju Nauka ili tradicionalan. John Allen Jr. sa shizmatičkog portala National Catholic Reporter je išao u Argentinu da ispita kakvo je stanje s papom Franjom. On donosi poruku koju je skupio iz iskustva iz Argentine:

“Bergoglio je rijetka ličnost koja nadilazi taj sukob [progresivnog i tradicionalnog], prihvaćajući ih oboje. “

Sudeći prema Rorate Caeli i ostalim tradicionalističkim blogovima, ali iz onoga što se dalo iščitati na liberalnijim i neokonzervativnim stranicama, Jorge Maria Bergoglio je više progresivan po pitanju crkvenog nauka, liturgije, pastorala i Kanonskog prava. Ali smatram osobno da je još rano za prosuđivanje, iako je po nekim našim portalima bilo prepirke o zagovaranju kardinala Bergogila da laici nose pričest u siromašne četvrti, tamo gdje svećenici ne mogu doći. (Pitam se, je li to zaista problem?).

Ipak, Andrea Tornielli se u predzadnjem poglavlju knjige trudi pokazati kakvu bi Crkvu želio papa Franjo. Mislim da je to više njegovo nahođenje, nego stvarni smjer, no Andrea nosi titulu “jednog od najboljih vatikanista”, stoga njegove riječi valja uzeti u obzir.  Dakle, Andrea smatra da će papa Franjo ići u smjeru da će reformirati kuriju u smislu da će smanjiti broj kongregacija i ujediniti ih u jednu te da će ojačati ulogu papinstva u donošenju uloga. Ali isto tako naglašava to što se papa Franjo prije svega  naziva rimskim biskupom. Navodi i famoznu riječ “kolegijalitet”, koja mi je smrdila na demokraciju, no dobri kardinal Pell je to lijepo pojasnio u videu za CNS.

Dalje, navodi Tornielli da će se papa morati pozabaviti s lefebrovcima i kaže kako je kardinal Bergoglio imao uvijek dobre odnose s poglavarom SSPX. Prije toga donosi i ovaj zanimljiv citat kardinala Bergoglia o tradicionalistima iz jednog intervjua:

Paradoksalno, upravo ako ste vjerni, mijenjate se. Ne ostajete poput tradicionalista ili fundamenalista, vjerni doslovno. Vjernost je uvijek promjena, novi procvat, rast. U onome tko je vjeran, Gospodin ostvaruje promjenu.

Moram priznati, Torniellijev ton prema tradicionalistima jest pun prijezira, vidjet ćete ako budete čitali.

Prema Tornielliju, papa će se osvrnuti na one koji su marginalizirani u Crkvi zbog rastave i koji ne mogu pristupiti sakramentima, kaže, da će se za njih morati naći nekakvo riješenje, poput druge ženidbe kao što je to omogućeno u Pravoslavnoj crkvi (nisam osobno upoznat s time). Osvrće se i na pitanje gay brakova i parova. Jedni izvori navode, da je kardinal Bergioglio bio žestok prema argentinskoj vladi po ovome pitanju, dok drugi navode da je prekasno reagirao. I to ćemo doskora vidjeti.

Veliki nedostatak ove knjige je taj što je zaobišla u potpunosti odnos nadbiskupa Bergoglia s teologijom oslobođenja. Također, kao što sam rekao na početku, nedostatak objetkivnosti i kritike. Zato vam preporučam John Allen Jr, koji je više objektivan nego Tornielli.

To bi bio nekakav pokušaj osvrta na knjigu Papa Franjo, Andree Torniellija, jednog od najboljih vatikanista. Nadam se da ste zadovoljni.

Moje mišljenje je i dalje nesređeno po pitanju papa Franje. Mogu reći da me oduševljava njegova ljubav i briga za male i odbačene, njegova izravnost i pristupačnost, no brine me njegova progresivnost što se tiče liturgije i popuštanja prema Nauku. Njegovi govori i kateheze su izrazito impresivne i na tragu onog što je govorio i učio papa Benedikt XVI. Redovito spominje sotonu, što je dobar znak.

Kardinali nisu mogli pogriješiti u odabiru, znali su što čine. Tolike molitve nisu mogle biti uzaludne.

Jeste li vi čitali knjigu? Koje je vaše mišljenje o papi Franji i kakve su vaše reakcije na njegove dosadašnje poteze? Možete li pretpostaviti u kojem će smjeru Papa voditi Crkvu?

Lex Vivendi.