Mojoj braći (svim katoličkim muškarcima)

Na facebook profilu jednog svećenika naišao sam na ovaj tekst uz ovu sliku. Čini mi se da ga je svećenik sam napisao. Dojmio me se, pa sam ga preveo.

Znate što? Ja sam stari igrač američkog nogometa koji je lomio vratove sa svoja tri brata (koje volim). Iskreno, pun mi je kufer više vješanja moje muževnosti u predvorju svaki put kada idem na misu. Stoga, govorim svoj svojoj katoličkoj braći.

Kada ti i ja idemo na Misu…

Ne želim te držati za ruku, nego  ŽELIM kleknuti zajedno s tobom kao plemeniti vitez ispred Krista Kralja.

Ne želim sjediti u nekom molitvenom kružoku, djeliti s tobom “osjećaje”, nego ŽELIM biti s tobom dok gledamo prema velikom čudu našeg Kralja  koji se uprisutnjuje u toj Svetinji nad svetinjama.

Ne želim sudjelovati s tobom u natjecanju tko može biti najveći aljkavac, nego ŽELIM očekivati izazov pristupanja Kralju u plemenitom ruhu. 

Ne želim da pjevamo djetinaste i ženske tonove, nego ŽELIM da slavimo našega Kralja u muževnom i snažnom pjevanju naših predaka! 

Ne želim da ja i ti primamo našega Kralja kao da grabimo komad čipsa, nego ŽELIM s tobom kleknuti na ivici Raja, znajući da naše nečiste i klicama prekrivene ruke nisu dostojne primanja Kralja Univerzuma. 

VRIJEME JE SADA, BRAĆO! 50 GODINA OVOGA ŽENSKASTOG SRANJA MORA PRESTATI!

Fr. Richard Heilman

***
Otvoren je novi katolički forum pod nazivom Katolički forum na adresi katolickiforum.com. Moglo bi biti zanimljivo.

Također, upućujem vas kod Tome Blizanca i na njegovu zamolbu i poziv na molitvu. Ovim putem i ja vas molim da se pridružite Društvu Benedictus u molitvi za njihove nakane.

Fra Bono Šagi: Liturgija se pretvorila u zabavu

Portal evarazdin.hr objavio je intervju s poznatim hrvatskim kapucinom fra Bonom Šagijem u dva dijelao povodom odlikovanja koje je 30. lipnja primio od predsjednika RH Ive Josipovića za osobite zasluge u znanosti i njezino promicanje u Hrvatskoj i svijetu . Iznosim dva zanimljiva komentara (naglasci moji i komentari u crvenom su moji):

– Što mislite, što je uzrok tomu da ljudi danas često kažu “Vjerujem u Boga, ali u crkvu ne hodam” i koliko su zato odgovorni svećenici koji tijekom svojih formativnih godina nisu iskusili realan život pa se ne znaju približiti ljudima?

Neki su razočarani crkvom zato što su mislili da će crkva voditi nekakvu politiku. Svećenik bi, s druge strane, morao u svemu biti otvoren Riječi Božjoj, koja je stvaralačka i pobudnica u nama – koja nas potiče na dobro. Za svećenika je najvažniji asketski način života, što se sada zanemaruje. Ako se mladi odgajaju hedonistički, gdje je sve samo zabava – pa se i liturgija pretvara u zabavu [!], onda mi tonemo. Zato je papa Franjo izbjegao raskoši i ide na “običan način” [možda aludira da je liturgija pape Benedikta bila raskošna i zabavna?]  . Mi moramo Riječ Božju prenijeti u kontekst vremena, da ona bude pobudna i da čovjeka potiče “Dobar budi, čovječe!”.

– Oni koji ipak idu u crkvu na neki način se getoiziraju, a glavnu ulogu pri svemu tome igra sentiment. Pjeva se, veseli, kao što i sami kažete, super zabavi, ali gdje je tu konkretno djelovanje?

U ovih 50 godina od početka Koncila 1963. puno toga je iskrivljeno [Tko bi rekao čuda da se dese.. pa i ovo netko prizna, a još se preziva Šagi i kapucin je. No možda iz njegove perspektive nismo se dovoljno odmaknuli od pretkoncilskog doba?]. Ako se svećenik s oltara ponaša kao klaun koji dirigira, pjeva, radi ovo, ono… to je iskrivljeno. Misa se pretvori u nekakav koncert, bubnjanja… Ja sam bio među prvima koji su počeli provoditi tu koncilsku obnovu i mi smo to sasvim drukčije zamišljali [tko je prvi počeo s obnovom taj joj je očito i udario ton ili se varam].

Ostatak pročitajte ovdje – prvi dio i drugi dio.

Usporedba kanona

U nastavku ćete pročitati članak sa stranice Corpus Christi Watershed u kojem se autor fr. David Friel dotiče pitanja trajanja mise i dužine euharistijskih molitava tj. kanona.Članak mi se učinio zgodnim za prevesti i objaviti. Kako je pisan za englesko govorno područje, analiza se odnosi na misal na engleskom jeziku, no sve se može primijeniti i na hrvatski i ostale jezike – razlika je možda u sitnom broju riječi. Svejedno, poruka je jasna. Zahvaljujem prijatelju I.B. na prijevodu te mladom redovniku H.J. na preporuci, analizi i ispravcima u tekstu. 

Foto: ccwatershed.org

Može se dogoditi da previše gledamo koliko vremena provodimo u crkvi (osobito mi koji pripadamo rimskom obredu). Ovo se vjerojatno češće događa svećenicima nego drugima. Oni možda ne znaju koliko propovijedaju, kao i mnogi javni govornici, ali vjerujem da je većina svećenika vrlo svjesna koliko dugo slave Misu.

Kad nastupi strah od predugog slavljenja (Mise) i pojave se vizije zakrčenog parkinga, što bi svećenik trebao učiniti? Mnogima je prvo rješenje Druga euharistijska molitva. Dok je to česti kompromis, je li kanon Mise zaista najbolji dio za skratiti? Nadalje, uzima li to rješenje u obzir prikladnu upotrebu raznih dozvoljenih kanona? Cijela liturgija Crkve se miče u smjeru Euharistije, i posvetne molitve su najvažnije riječi Svete Mise. Zar ne bi imalo više smisla skratiti propovijed i koristiti Rimski kanon?

Rimski kanon, univerzalan i skoro nepromijenjen u korištenju već skoro 1500 godina, drži posebno i časno mjesto među kanonima i, kao takav, nije samo jedan među nekolicinom jednakih opcija. To je jedini kanon za koji liturgijska uputstva kažu da se “može uvijek uzeti” (OURM[1] 365a). Četvrta euharistijska molitva se ne može uvijek koristiti zbog svog nepromjenjivog predslovlja. Treća euharistijska molitva je najpogodnija za slavlja svetaca, a Druga euharistijska molitva nije preporučena za upotrebu nedjeljom i na drugim svečanostima i slavljima. Ovo nisu moje osobne kategorizacije četiri glavna kanona, nego norme dane u sedmoj glavi Opće uredbe Rimskog misala (dostupnoj ovdje, počinje na 77. stranici PDF dokumenta).

U slavlju Mise treba biti prisutna ravnoteža. Naš Sveti Otac, papa Franjo, je ovo nedavno predivno iskazao:

“Propovijed (…) bi trebala biti sažeta i ne bi trebala sličiti nekakvom govoru ili lekciji. Propovjednik možda može držati pozornost svojih slušatelja cijeli sat, ali u tom slučaju njegove riječi postaju važnije od proslave vjere. Ako propovijed predugo traje, utjecat će na   dva karakteristična elementa liturgijskog slavlja: njegovu ravnotežu i njegov ritam. (…)  Riječi propovjednika moraju biti odmjerene, tako da je Gospodin, više nego njegov sluga, u centru pozornosti.” (Evangelii Gaudium, 138)

Nadalje, ovo znači da manje važni dijelovi Mise nikad ne smiju nadjačati one važnije. Kada izmolimo 14 zaziva molitve vjernika provedemo samo 10 sekundi u tišini nakon Pričesti, postoji neravnoteža; kada otpjevamo četiri himna i izrecitiramo sve dijaloge i odgovore, postoji neravnoteža; kada propovijedamo 25 minuta i izmolimo Drugu euharistijsku molitvu, postoji neravnoteža.

Argument protiv korištenja Druge euharistijske molitve da se uštedi vrijeme nije samo teoretičan; može se temeljiti na praktičnim dokazima. Zbog obilježavanja strana oltarnih misala može se činiti da je Rimski kanon neobično dug naspram drugih molitava, ali ja sam često mislio da bi pobliže proučavanje pokazalo da duljina nije toliko različita. Zato sam se odlučio osobno podvrgnuti ovom istraživanju brojeći riječi četiri glavna kanona i uspoređujući ih sa vremenom koje je potrebno da se izrecitiraju.

Ispod su rezultati broja riječi koji, ne začudo, pokazuju da je Druga euharistijska molitva najkraći kanon. Kraći je od Rimskog kanona za 453 riječi. Ovdje nije ubrojeno predslovlje, Sanctus, Mysterium fidei, Per ipsum, posebni obrasci u djelovima Communicantes i Hanc igitur, i posebni spomeni na Misi za mrtve.

U koliku se dužinu govora pretvara razlika u broju riječi? Mislio sam da bih se mogao štopati dok čitam tekstove sjedeći za svojim stolom, ali bojao sam se da bi podsvjesno požurivao jedan ili više tekstova da bi podatci išli u moju korist.

Umjesto toga, ovdje sam našao snimke svake molitve koje je napravio don James Lyons iz Wellingtonške nadbiskupije u Novom Zelandu koje pomažu svećenicima naučiti nove prijevode. Dolje je grafikon koji pokazuje duljinu ovih četiriju snimaka. Zanimljivo, najduža molitva je Četvrta euharistijska molitva, a ne Rimski kanon; iako četvrta molitva sadrži otprilike 100 riječi manje od Rimskog kanona, njen izričaj zahtjeva više stanki. (Pripazite: izvorna duljina zvučnih zapisa je dulja od onih ovdje prikazanih jer sam, zbog preciznijeg mjerenja, izbacio upute koje je dao don Lyons.)

Dok snimke jednog svećenika zaista sačinjavaju mali uzorak, mislim da su podatci koje sam uzeo iz don Lyonsovih snimaka prilično reprezentativni za ono što bi bio prosjek većeg istraživanja. Nadalje, ovdje nije problem vrijeme potrebno određenom svećeniku za molitvu kanona, već komparativna dužina raznih molitava. I što pokazuju podatci? Koliko je zaista Rimski kanon duži od Druge euharistijske molitve? Manje od dvije minute.

Pretpostavka da korištenje Druge euharistijske molitve štedi vrijeme je duboko ukorijenjena u mnogim svećenicima i ljudima koji idu na Misu. Ipak, uzimajući u obzir i teoriju i praksu, čini se da je ova pretpostavka utemeljena na dva lažna nagađanja: prvo, da je kanon najbolji (ili najlakši) dio  za uštediti vrijeme, i drugo, da Druga euharistijska molitva oduzima manje vremena. Međutim, iz moje perspektive postoje bolji dijelovi Mise koji bi se trebali skratiti umjesto kanona, i vrijeme ušteđeno Drugom euharistijskom molitvom je zanemarivo.

Kriv sam kao i svaki katolik kojeg znam, ali još uvijek žudim za svijetom u kojem ne bi bili toliko zabrinuti trajanjem Mise. Dok čekamo dolazak tog svijeta, barem držimo stvari u perspektivi. Sljedeći put kada vaš svećenik bude molio Drugu euharistijsku molitvu na nedjelju, zapitajte se bi li mogli izdvojiti još dvije minute.

Za Blog jednog farizeja preveo I. B. 

[1]     Opća uredba Rimskog misala.

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Predavanja kardinala Burkea

Kardinal Raymond Leo Burke veliki mi je uzor. Smatram njegov lik i djelo primjerom za sve ostale biskupe. Ovdje ću vam postaviti popis njegovih zanimljivih video predavanja, intervjua i slično. Naravno, sve je to na engleskom, no vjerujem da vas većina razumije engleski jezik.

– Poziv na mučeništvo

– Nova evangelizacija

– Presveto Srce Isusovo

Euharistija u centru

– Katehizacija mladih

– Celibat i Euharistija

– O teocentričnosti liturgije

– Sveti svećenici

– Utjelovljena Božanska Ljubav

– Intervju s kardinalom Burkom na EWTN iz prosinca 2013 – tema Evagelii Gaudium i dr.

Preporuke knjiga 1. dio, 2. dio

Pitanja i odgovori (pričest na ruku, pričanje u Crkvi, Papa Franjo, itd)

– Kardinal Burke o SSPX (CNS)

Kardinal Burke o Presvetom Srcu Isusovom (CNS)

Kardinal Burke o Tradicionalnoj latinskoj misi (CNS)

– Otac Harvey i Hrabrost (predavanje organizaciji koja se bavi pastoralom osoba s homoseksualnim sklonostima)

– Otac Harvey i Hrabrost – pitanja i odgovori

– Intervju s kardinalom Burkom o liturgijskim pitanjima (pričest klečeći, tradicionalna latinska misa) – playlista od 5 videa

Na youtube ima još njegovih propovijedi, no to ostavljam vama da ih potražite.

Farizej

Hoće li i 2014. godina biti godina promjena?

Foto: CNS

U 2013. bili smo svjedoci turbulentnih događanja u Crkvi. Od odreknuća Benedikta XVI. do izbora pape Franje, raznih događanja i intervjua s istim papom, svakojakih poruka s oltara što od Pape što liberalnih i konzervativnih kardinala i biskupa. Može se reći da je u Crkvi ponovno došlo do zategnutih odnosa i jačanja liberalnih i heretičnih snaga kako kod nas tako i u svijetu. Oni koji su nestali pod prošlim pontifikatom, sada su dobili vjetar u leđa i na sva zvona razglašuju promjene u Crkvi, nove duhove, potpunu implementaciju II. vatikanskog koncila i svašta nešto novo i drugačije.

Svugdje se čuje promjena, reforma, restrukturiranje. Razgovarao sam s jednim prijateljem nedavno o toj temi promjene. Došli smo do zaključka zapravo da se promjene i reforme zapravo događaju samo da se ništa ne bi promijenilo. U slučaju Crkve, to je zapravo nešto strašno.

Čujemo doista te glasove promjene u nauku, pastoralnom pristupu, milosrđu, otvorenosti za one koje su daleko od Crkve. Neomodernistima su puna usta toga. No, nigdje se ne spominje OBRAĆENJE. Obraćenja nema nigdje. Nema inzistiranja na svetosti, na autentičnom življenju vjere, na duhovnosti, nego se snižavaju kriteriji, ublažuju grijesi, zamagljuje grešni život, sve da bi se ljude privuklo nazad u Crkvu. Nudi im se milosrđe bez Istine, želi se pod svaku cijenu ugurati sve u sakristije, klupe, crkve. Možemo vidjeti to pogotovo u slučaju Njemačke i njezinih biskupa.

Jedan mladi isusovac mi je rekao kako mu se jedna razvedena žena žalila da bi ona rado na pričest, ali ne može jer živi s drugim muškarcem, a prije je bila crkveno vjenčana. On joj je savjetovao da se malo strpi, jer će u Crkvi doći promjene i da će ona uskoro moći na pričest. Mislim da je to izvrstan primjer kuda plovi Petrova lađa. Da se to desilo prije pola stoljeća, taj isti isusovac bi joj savjetovao da se odrekne grijeha, da se obrati, da živi čistoću i da sve učini da obnovi svoj prijašnji brak ako je to ikako moguće, ako ne, da živi svetim i neporočnim životom, da moli za svoga muža i njegovo obraćenje i spasenje.

Pratio sam izjave nekih kardinala (Wruel, Tauran i slični) i biskupa zadnjih mjeseci i mislim da ćemo očekivati velike promjene u sljedećoj godini, ali obraćenja nećemo vidjeti. Uvjeren sam da će sakramentalni život još više gubiti na svojoj vrijednosti, iako papa naglašava važnost sakramenata, naročito ispovijedi.

Relativiziranje važnosti katoličanstva i pripadnosti Crkvi kao jedinog izvora spasenja, ne možemo očekivati povratak vjernika i dolazak novih. Ako su sve religije istinite i jednakovrijedne, nema smisla biti dio Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve. I još pri tome, ako se ateisti spašavaju čineći dobra djela… O čemu pričamo onda?

Gledajući liturgiju, papa Franjo ne drži do nje ili drži vrlo malo, ona mu nije prioritet. Pitam se zašto se ne zapita, zbog kojeg je razloga njegov prethodnik inzistirao na važnosti liturgije? Ne držeći vele do liturgije, Papa šalje jednu indirektnu poruku kao da je liturgija nebitna stvar.

Svakako, bit će zanimljivo pratiti insajderske vatikanske informacije i kretanja. Imam osjećaj da će sljedeća godina za tradicionaliste biti jako zanimljiva, naročito SSPX-u. Značajan će biti nastavak i rasplet događaja što se tiče Franjevaca Bezgrešne. Nedvojbeno je da će to udariti ton odnosa prema onima koji koriste blagodati Summorum Pontificuma.

Preporučujem pročitati osvrt na blogu Tome Blizanca s kojim se u mnogočemu slažem.

Neka vam 2014. obiluje molitvom, pokorom i nesebičnom borbom za spasenje duša.

Farizej

Rimokatolička crkva je liturgijski osiromašila

Zanimljiv tekst protoreja Aleksandra Šmemana kojeg mi je proslijedio jedan prijatelj.

Sreda 3. oktobar 1979.

Rimski Papa u Njujorku. Juče smo gledali na televiziji misu na “Jenki stadionu”. Pomešani utisci. S jedne strane [on je] nesumnjivo dobar i svetli čovek. Neobičan osmeh. Nešto istinsko: čovek Božiji. Međutim, sa druge, počinju sva ona “ali…”. Prvi utisak kako je samo [Rimo]katolička crkva “liturgijski” osiromašila! Gledao sam 1965. godine, takođe, službu pape Pavla VI na istom “Jenki stadionu”. I to je, bez obzira na sve, ipak, bilo izvesno prisustvo, javljenje na zemlji nadzemaljskog, večnog. Juče sam, pak, sve vreme imao osećanje da je ono glavno bila “message”. A ta poruka je jedna te ista: “mir i pravda”, “ljudska porodica”, “društveni rad”, itd. Bila je data bukvalno potresna mogućnost da ce milionima ljudi govori o Bogu, da ce milionima ljudi objavi da im je, pre svega, neophodan Bog, a tu je, naprotiv, sve bilo kao da je sav cilj u tome da ce dokaže da i Crkva govori žargonom Ujedinjenih Nacija. I svi, tom cilju odgovarajući, “simvoli”: Sveto Pismo su čitali nekakvi civili sa kravatama jarkih boja, i tome slično. I potpuno užasavajući [televizijski] prevod: nikada nisam, čak, ni podozrevao do koje mere prevod može biti jeretičan: “Blagodat” [je prevedena kao] “abiding love” (“postojana ljubav”)!

Masa ljudi, njihova radost i uzbuđenje. Istinsko [uzbuđenje], ali, zajedno sa tim, bilo je tako očigledno da tu postoji i element masovne psihoze. “Narodni Papa…” Šta to uopšte znači? Ne znam, nisam baš ubeđen da se može služiti misa na “Jenki stadionu”, da je to baš neophodno. A ako ce i može [služiti], i ako je to neophodno, zar onda služba ne bi trebalo da bude, tako da kažemo, na jedan “samoočigledan” način, krajnje nadsvetovna, krajnje “odvojena” od sekularnoga “sveta”, upravo zato da bi u njemu javljala Carstvo Božije?

o. Aleksandar Šmeman

Tradicionalna latinska misa u sličicama

Prije par godina sam jednom svećeniku pomagao oko jedne knjige pripremajući neke slike. Među slikama koje mi je dao za obradu našle su se i ove što ćete sada pregledati. Naravno, ja tada nisam imao pojma što je tradicionalna latinska misa. Slike su mi bile fascinante, ali uvijek sam se pitao zbog čega je svećenik okrenut prema oltaru i gdje su ovi ostali dijelovi u “normalnoj” misi.

Nastavi čitati