Misli bl. Ivana Merza o Euharistiji

Privilegirano mjesto susreta s Kristom za Merza bila je Euharistija koja je postala središte njegova duhovnog života. Misli što ih je zabilježio o Euharistiji pune su zanosa i ljubavi. Ljubav prema Isusu nazočnom u Euharistiji bila je u ishodištu njegovih brojnih apostolskih pothvata.

Gdje je nama ljudima Bog prisutniji negoli u presvetoj Euharistiji ?!

Kolika je Ljubav Njegova, kad On, Neizmjernost daje nama, malenima i ništavnima Sebe za blagovanje!

Kako je velik Onaj koji samoga sebe kao Kruh, svu svoju veličinu, svu ljubav – nama daje!

Pričest je izvor života.

Kod mise sam se tako uživio da sam zbilja mistički osjećao pretvorbu.

Kod pretvorbe sam mistički osjećao da je ondje prisutan Krist, kojemu se moramo klanjati.

Ne može se izreći što se ćuti kad se Krist sjedini s nama u Pričesti. Tu je želja za još više i više, za Kristom cijelim za Svjetlom, za Bogom – Stvoriteljem.

Kad pomislim na svoje osjećaje kod Pričesti, kao da je to bio neki san, tajinstven, čudan i lijep san, neki osjećaj, neko ozračje, a kad sam u tom osjećaju, zaboravim sve, samo me nešto vuče, neodoljivo vuče. Bio sam jučer na Pričesti i tako sam veseo i zadovoljan i čini mi se da se neću nikada žalostiti pa makar mi i teško bilo.

Svatko znade kako blizina Euharistije krijepi.

Upravo sada trebam duševne snage, trebam crpsti iz nepresahljivog vrela Ljubavi, iz one svesilne moći Euharistije.

Euharistija napunja dušu rasvjetom koja je svjetlija od dana, koja je pretvara u duševno zadovoljstvo, koja smiruje u osjećanju nečega nepoznatog i neizmjernog.

Silno, svesilno bih htio opet tome Vrelu – Euharistiji. O, Bože, pomozi mi!

Sam ne znam kako, tu je ona silna želja za Kruhom, za onom malom Hostijom.

Moja bi usta i sva bi moja unutrašnjost htjela Hostiju da se s njom spoji.

Rano sam ustao, otišao na Pričest i nastojao sam se zadubiti u taj misterij, pa mi se čini da sam doista duboko zaronio u onaj svijet.

Kano da sam osjetio kao u nekoj magli one zakone, ono nešto koje pokreće sve, pa iza toga Madonnu s Djetetom, i sve skupa sam osjetio ujedinjeno u Hostiji.

Pričest se dijeli (vojnicima na bojištu). Ona mala bijela hostijica sjaji tog vedrog dana, ide tim crnim, izmučenim ljudima. A ovi su sklopili ruke, spustili glavu i u sebi proživljuju taj Misterij.

Htio bih blagovati Gospodina, koji me voli više nego itko i koji mi je draži od svega na svijetu.

Nema svete Euharistije. Živim ovdje na ratištu kao poganin, kao da Jaganjac nije više u središtu kozmosa.

Idem sutra na sv. Pričest da opet upijem snage za borbu.

Neki dan vidjeh svećenika na bojištu. Najradije bih poljubio ruke koje su držale Krista.

Ne zaboravimo na Kristovu neizmjernu ljubav i posvetimo veću pažnju maloj bijeloj Hostijici, koja osamljena na nas čeka u studenim crkvicama.

Svijet živi za se, kao da se nije dogodilo to čudo čudesa – Euharistija.

Sjajna su neka mjesta iz Ivanova evanđelja o Pričesti.

Post i Pričest, dvije oprečnosti. Post zadaje muku i lišava nas užitka, a Pričest nam daje neizmjerni užitak i pretvara naše tijelo u božanski bitak.

U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života;

U sv. Pričesti je vrhunac cjelokupne liturgije.

Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života – sv. Pričesti.

Sjedinjujući se s Kristom u sv. Pričest već se na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje.

Sveta Misa je bez svete Pričesti donekle fragmentarna.

Spasitelj je primio prilike kruha i vina i time nam je jasno rekao da želi da ga kod svake svete mise blagujemo.

Misna žrtva je tek onda potpuna ako se po Pričesti najtjesnijim vezama ljubavi sjedinimo s Isusom pretapanjem jedne biti u drugu.

Budimo suvremeni katolici i postanimo po sv. Pričesti dionicima beskrajnog života Riječi Božje.

Euharistija je najjače sredstvo, ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši.

Po Euharistiji u sebi iskusimo riječi sv. Pavla, koji veli: “Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist.”

Euharistija nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života.

Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.

Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni.

Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život.

U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska, postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti.

***

I onda, nakon ovih riječi o Presvetom Oltarskom Sakramentu,  neki bezobraznik se usudi naslikati ovako nešto te neki drugi bezobraznik se usudi izvjesiti to na javnom mjestu. Ovo je ruganje s vjerom bl. Ivana Merza. Skandalozno i sablazno.  Hvala blogu Tradicionalna latinska misa što me je podsjetio na ovu sramotu.

***
Podsjećam vas također na susret ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu. 

Oglasi

Misli bl. Ivana Merza o liturgiji

Neki dan smo se spomenuli bl. Ivana Merza. Ivan Merz mi je već odavno inspiracija i poticaj, a njegova ljubav prema liturgiji je nešto što je zaista obilježilo njegov život. Donosim vam neke misli koje sam preuzeo s www.ivanmerz.hr.  Smatram da ih vrijedi istaknuti i na ovome blogu.

Liturgija – službeno bogoslužje Katoličke Crkve – bilo je središte Ivanova duhovnog, molitvenog života. Iz srca liturgije, a to je sv. misa – euharistija, Merz je dnevno crpio snagu i apostolski žar. Njegovo zanimanje za liturgiju potječe još iz studentskih dana. Za svoju doktorsku disertaciju odabrao je temu “utjecaj liturgije na francuske pisce”. Merz je liturgiju promatrao i s umjetničkog vida ukoliko u njoj nalaze svoj izražaj sve umjetnosti. Njegove divne misli o liturgiji koje ovdje donosimo, otkrivaju nam svetište njegove duše, koja je bila u stalnom sjedinjenju s Bogom i u težnji da mu pjeva neprestanu hvalu.

Među svim krepostima prvo mjesto zauzima krepost pobožnosti, koja nas potiče da odajemo Bogu dužnu čast.

U liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja mu pripada.

Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i božanskog Zaručnika.

Molitve i kretnje liturgije, njene melodije i njeni miomirisi projekcija su Neba na zemlju, fotografija su unutarnjeg Božjeg života.

Središte je neba sam Trojedini Bog, a anđeli i sveci oko ovoga obavljaju liturgijske čine.

Kao što je prema sv. Ivanu Jaganjac središte neba, tako se isto sveta liturgija kreće oko presvete Hostije – oko samoga Isusa Krista.

U liturgiji se, kao u kakvu zrcalu, ogledava život Kristov.

Sveta Liturgija je najbolji vod, koji nam otkriva na vrlo pedagoški način tijekom jedne crkvene godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja.

Ako je, dakle, u sv. misi prisutan sam Tvorac svjetova, nestvoreni Bog, to je razumljivo da je prisustvovanje Misi vrlo važan čin, da je napokon život s liturgijom, koja nam donosi razne faze iz života Bogo-Čovjeka, bitni život.

Svečana konventualna misa u trapističkom samostanu kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti, kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.

Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda – da čovjek, koji je jednom osjetio njihove čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetom Trojstvu.

U crkvi na svetoj Misi direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora, na otoku istinitog i pravog života.

Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan i počinje osjećati što osjeća sama Crkva.

U liturgiji najlakše možemo spoznavati sve ljepote unutarnjeg života Božjega.

Po liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog Tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog Ljubavi, također Bog apsolutne Ljepote; ona nas opaja svojim sjajem i blistavilom i čini nam sve teškoće naše svete vjere mnogo lakšima.

Liturgija je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu, a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti.

Umjetnički refleks unutarnjeg Božjega života je naša sveta liturgija. Liturgija je dakle umjetnost “par excellence”, jer je ona živa, kao što je i naš Gospodin živ.

Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost.

Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti.

Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenu bi temelju bilo lako izraditi teoriju umjetnosti.

Crkvena godina kao u kakvom pomičnom ogledalu odražava život Isusov od svoga boravka unutar Presvetog Trojstva, kroz zemaljski život, pa sve do njegova drugog dolaska.

U svetačkim danima Crkva razmišlja o životu prvoboraca čovječanstva i daje nam uzore kako valja primjenjivati Spasiteljeve ideje na život.

Među katoličkim narodima nema sata ni časa kada redovnici ili svećenici ne bi molili božanski časoslov. O divne li Crkve, koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu Tvorcu!

Uz misal je najljepši molitvenik časoslov. Ali, on nije samo molitvenik, on je s misalom najljepše književno djelo što ga čovječanstvo posjeduje.

Mislim, da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u misalu i brevijaru (časoslovu), u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodijama.

Crkvena glazba se veže uz samu Riječ, uz Riječ, koja je bila u početku, koja bijaše u Bogu i koja je sam Bog.

Liturgijska glazba jest glazba koja sve druge nadilazi. Ona obrađuje i izražava ono što je glavno, bitno, jedino nužno – ljubav k Bogu.

Gregorijanska, liturgijska glazba je glazba svetosti.

Liturgija ne povezuje samo pojedince jednoga naroda u jednu jedinstvenu cjelinu, već ona uspostavlja niti između svih naroda i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu.

Na temelju se liturgije svaka pojedina duša odgaja.

Liturgija je pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.

Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda.

Vjernik, koji se moli liturgijski, pridružuje se korovima anđeoskim, koji neprestano hvale Tvorca i čovjek se zapravo na taj način već na ovoj zemlji počinje vježbati u onoj službi koju će pun radosti i ushićenja obavljati u vječnosti.

Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž, Crkva mirno vrši kroz vjekove svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima mnoge stotine tisuća brevijara i milijune misala, koji govore o ljubavi k Bogu i bližnjemu.

Sveta liturgija je jedno od najmoćnijih sredstava sveopćeg mira.

(na slici je prikazan papa Pio XII)

Lex Vivendi