Misno ruho u novootvorenoj knjižari Naklade Benedikta

Blago skriveno

U Zadru je u blizini prvostolnice sv. Stošije nedavno otvorena knjižara Naklade Benedikta. Ova mala nakladnička kuća nije nepoznata čitateljima Lexa vivendija, jer je o jednom naslovu te izdavačke kuće već bilo riječi na Lexu: Ljubav zove Josefe Menendez. Knjižara se po mnogočemu razlikuje od ostalih hrvatskih knjižara. Već ozračje knjižare s ugodnom atmosferom i skladno uređenim prostorom, malom čitaonicom i minijaturnom igraonicom za djecu nema mnogo zajedničkih crta sa sterilnim knjižarskim svijetom. Osim u slučaju nekih naslova karizmatskog pokreta, knjižara uglavnom pokriva područje pravovjerne i tradicionaln(ij)e katoličke literature manjih izdavačkih kuća. Tako se na njenim policama tek iznimno može naći pokoja Biblija u izdanju Kršćanske sadašnjosti, te rijetki naslovi Glasa Koncila ili Teovizije – što je pravo osvježenje u močvari hrvatskog katoličkog izdavaštva.

Uz veliki asortiman vjerskih predmeta koji svojim dizajnom odudaraju od hrvatskog kičastog i/ili modernističkog prosjeka, kao posjetitelji ostajemo iznenađeni drugačijim misnim ruhom. Premda bi bilo lijepo kad bismo ovdje mogli predstaviti i koju kazulu (a što u budućnosti nije isključeno!), misno ruho u prodaji Naklade Benedikta nema veze sa jeftinim poliesterskim liberalnim uratcima made in China  kao jedinim misnim ruhom koje naši svećenici – za nemale novce – mogu nabaviti u Hrvatskoj. Fotografije ne mogu kao pogled uživo prikazati koliko su ove misnice ozbiljnije, dostojanstvenije i katoličkije od hrvatskog prosjeka. Visoku kvalitetu izrade i estetsku crtu svake misnice osigurava individualna izrada, zbog čega se svaka misnica razlikuje od ostalih. Nema tvorničkog štancanja.  Precizno i fino izrađeni vezovi s motivima Srca Isusova ili Srca Marijina izgledaju poput Handwerka, premda su u stvarnosti izrađeni na šivaćim mašinama. Kako se svakoj misnici pristupa na individualan način, moguća je izrada po narudžbi – pa i tradicionalnijeg misnog ruha od postojećeg.

Slijedi logično pitanje: izrađuju li kontemplativne redovnice ovako katoličke misnice? Odgovor je: ne. Prema riječima vlasnice knjižare, misnice izrađuju dvije laikinje kojima cilj nije zarada, već Božja slava. Stoga su i cijene misnica niže nego li bi se to reklo po njihovom izgledu i trudu uloženom u izradu: od 600 kn do 1.800 kn – za najskuplju brokatnu misnicu. Osim misnica mogu se nabaviti i štole (u i izvan misnih kompleta), albe, rokete, pluvijali, velumi, reverende, kompleti za ministrante i prvopričesnike, liturgijsko posuđe i dr. Osobno su mi bile posebno lijepe svečane, zlatom izvezene i po uzorku poprilično tradicionalne štole.

I laici i kler svojom kupnjom trebaju podržati opstanak upravo ovakvih katoličkih nakladnika i knjižara, stoga je na zamolbu vlasnica knjižare ljubazno ustupila svoje kontakt-podatke za objavu na Lexu vivendiju.

Kontakti:

Naklada Benedikta, Jakše Čedomila Čuke 8, 23 000 Zadar

mail: ambenedikta@gmail.com

telefon: 095 9033 414 (vlasnica: gđa Anđina Markić)

Napomena: fotogalerija ne prikazuje sav liturgijski asortiman jer se u međuvremenu proširila ponuda misnica i dr.

A.

Oglasi

Mary Francis, Dušo Kristova : Anima Christi

„Blago skriveno“ (Mt 13, 44)

„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“

U novoj rubrici „Blago skriveno“ na blogu Lex vivendi nastojat ćemo prikazati neke od  bisera Crkve na koje smo naišli više ili manje slučajno, a koji su nas oduševili za Boga i Crkvu te učinili radosnima. To može biti mini-recenzija kvalitetnog duhovnog štiva koje je palo u zaborav ili pak kod nas nije doživjelo osobitu recepciju; mogu se naći prikazi nepoznatih i manje poznatih svetaca, blaženika ili uzora vjere, no čiji životi predstavljaju autentično i svježe svjedočanstvo vjere; mogu biti filmovi ili glazba ili nešto treće. Da ne nabrajamo dalje: u „Blago skriveno“ može ući bilo koji zaboravljen ili slabo poznat sadržaj koji će predstaviti neki aspekt tradicionalne vjere Katoličke crkve. Forma u kojoj bi se taj sadržaj nalazio nije važna. Važno je to da živa tradicija Crkve nije (samo) zbir poznatih propisa, već i osoban, gorljiv put ka punini vjere Crkve i živom odnosu s Gospodinom, na kojem možemo naići i na skrivene dragulje.

3175

Koliko li smo puta nakon pričesti molili molitvu Anima Christi – Dušo Kristova? Vjerujem da nema mnogo praktičnih katolika koji je ne moli, ponekad i posve automatski, ne razmišljajući previše o riječima. A to je, kako kaže američka klarisa koletinka Mary Francis Aschmann, opasna molitva čije zazive ne smijemo olako shvatiti.

Dušo Kristova: Anima Christi  naziv je knjige spomenute redovnice, koju je 2001. g. izdalo nakladnik Ignatius Press. Knjigu su kod nas 2005. g. objavili isusovci (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove) u prijevodu p. Ivana Cindorija. Izraz „knjiga“ čini mi se pretencioznim, jer je hrvatski prijevod zapravo skromna i neugledna knjižica u Biblioteci Radost i nada. (U toj su se biblioteci zalomile i dvije sjajne i zdravorazumske knjige: Okretanje prema Gospodinu  Uwea Michaela Langai Nema mjesta za Boga  Moyre Doorly.) Pohvala hrvatskom izdavaču: kod svakog poglavlja zadržani su izvorni latinski zazivi. Knjigu vjerojatno ne bih nikada uzela u ruke da je nisam primijetila na jednom američkom tradicionalističkom obiteljskom blogu u popisu obiteljskog duhovnog štiva tijekom korizme. Anima Christi kod nas nije pobudila gotovo nikakvu pozornost; osobno nisam čitala nijednu recenziju, nitko mi tu knjigu nije preporučio… A mogu reći da je pravo blago. I to ono skriveno. Koliko knjigu i samu autoricu cijene veliki ljudi Katoličke crkve, možete pročitati u kolumni Before the Cross. Potpis Raymonda L. Burkea (koji je osobno poznavao majku Mary Francis) predstavlja više nego dovoljnu referencu da se netko odvaži otpočeti sa čitanjem tih stotinjak stranica. Kako kardinal kaže, to je „wonderful collection of meditations“. Nešto o autorici kažu i zagrebačke klarise, čiji je samostan povezan sa Roswellom. Dakle, ne radi se o nekakvoj prosječnoj knjižici nabacanih razmatranja, kakve Teovizija, KS i njima slični izdavači izdaju na tone kad god se neki nadobudni svećenik/profesionalni teolog/časna sestra sjeti da bi se mogao predstaviti kao vrla duhovna osoba.

Premda je prava namjena knjige bio niz nagovora za redovnice samostana Roswell, forma knjige je zaokružena, a misli slijede promišljenu logiku. U Anima Christi svaka stranica pršti od pravog sadržaja. Nema sladunjavosti, banaliziranja i psihologiziranja. Majka Mary Francis konkretizira ulazak u nutarnji smisao svake riječi te molitve. Čitatelju je jasno da je to rezultat istinske kontemplacije, a čija je krajnja posljedica potpuna konkretizacija u običnom svakodnevnom životu. Dakle, nema formalizma, sterilnosti i odrađivanja – zato Mary Francis vrlo često napominje da je ovaj ili onaj zaziv „opasan“ jer nas uvodi u jednu novu i višu dimenziju osobnog odnosa s Gospodinom koja je često bolna i teška. Drugim riječima: pazi što moliš! Nailazimo na danas nepopularne i staromodne izraze poput „žrtva“, „vršenje pokore“, „struktura“, „disciplina“, „Kristove rane“, „vječno blaženstvo“… U tekstovima Mary Francis ti se termini ne čine neprivlačnima i sterilnima (a što se zna dogoditi u duhovnom štivu starijeg datuma), već odišu svježinom i neposrednošću nekoga tko u vlastitom životu provodi u djelo ono o čemu piše. To se posebno vidi u inzistiranju na detaljima istinskog kršćanskog života koji se manifestiraju u plodovima Duha. Istaknula bih ono što mene osobno najviše dotiče: nutarnje shvaćanje pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovom koje je zapravo ključ razumijevanja molitve Dušo Kristova.

Tu je zanimljiva još jedna stvar. Premda se ova molitva netočno pripisuje sv. Ignaciju Loyoli i premda su je najviše promicali isusovci, Anima Christi vezana je i uz franjevce koji su tijekom Srednjeg vijeka pa sve do Drugog vatikanskog koncila bili veliki promicatelji pobožnosti Srcu Isusovom. Stoga zapravo ni ne čudi što je jedna istinska klarisa stroge opservancije ušla u tajnu ove molitve. Kroz tekstove se provlači i franjevačka duhovnost, koja se nalazi kristalizirana u gotovo svakom od zaziva. Osobno ne razumijem ništa od franjevačke duhovnosti – premda sam njom bila okružena cijeli život. Moja skeptičnost prema franjevcima i franjevkama gotovo svih provenijencija vjerojatno je posljedica dugogodišnjeg promatranja nevjerojatne količine osobne nevjernosti i nevjere pripadnika te duhovne obitelji. Vjerojatno ni ne znam što je iskonsko franjevaštvo. Kroz Mary Francis upoznala sam novog svetog Franju i novu svetu Klaru – likove koji odišu ljubavlju i radošću. Ne onom banalnom i prisilnom radošću, o kojoj često čujemo sa naših propovjedaonica u neprestanom ponavljanju sterilnih izjava poput (citiram!):„moramo svjedočiti radost uskrslog Krista“, već zaraznom, kreativnom i odvažnom radošću.

Jedini detalj koji je nagrdio sveukupan dobar dojam jest spominjanje jednog liturgijskog promašaja: „Na jednom nedavnom sastanku moje sestre i ja zajedno smo komentirale ljepotu nakita na oltaru, razmišljajući o onome ono što piše u Svetom pismu: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe’ (Iv  7, 38).  Uistinu, bio je to dražestan nakit sa svijetlom tkaninom koja je označavala vodu koja teče, a ‘voda’ se slijevala u čistu bijelu posudu u kojoj je plivala mimoza okružena uresnim kamenčićima.“ (str. 24). Komentar je suvišan. Ipak, vrijednost cijele knjige mnogo je veća od spomenute rečenice, jer knjiga doista nema modernističkih natruha.

Za kraj jedna lijepa misao iz sredine knjige: „Svatko je od nas na poseban način pozvan da bude u svim otvorenim ranama Crkve, u svim smrtonosnim ranama mističnoga tijela Kristova. Moramo biti sredstvo koje zacjeljuje otvorene rane Kristova namjesnika na zemlji, otvorene rane teološke oholosti, egzegetske drskosti, sve otvorene rane na divnome licu Crkve, na ranjenom tijelu Crkve, u smrtnoj borbi cijeloga svijeta“. Pa završimo posljednjem riječju Anima Christi: Amen.

A.

Zašto de la Puente – detaljnije o knjizi Razmatranja o otajstvima naše svete vjere

Nakon što sam objavio članak o knjizi Razmatranja o otajstvima naše svete vjere na preporuku prijateljice, ona mi je poslala jedan malo detaljniji članak o tome zašto je zavoljela tu knjigu.  Pa pročitajte. 

Zašto de la Puente? Odgovor je čisto praktične naravi. Dugo vremena sam u potrazi za kvalitetnom katoličkom knjigom razmatranja koja nije preteška i previše spekulativna, a slijedi ignacijansku duhovnost. Točke za razmatranje s isusovačkog Prostora Duha sve su me manje zadovoljavale i ostavljale praznom. Termini poput “solidarnost”, “društvena nepravda”, “bratstvo” (samo još fali “i jedinstvo”) udaljavaju me od Boga, a ne približuju čovjeku. Prostor Duha previše ovisi o individualnom sastavljaču točaka, a mnogi od njih ne slijede klasičnu ignacijansku duhovnost koja vodi u intimni osobni odnos s Bogom. Treba se vratiti izvorima ignacijanske duhovnosti koja je odgojila tisuće svetaca i običnih laika. U jednom trenutku sjetila sam se da je sv. Franjo Saleški u Filoteji preporučio upravo ova razmatranja – zajedno sa Suarezovima – kao odlične tekstove za osobnu misaonu molitvu. Zbog toga sam i zapamtila autora, a kad sam ga našla na webu, i to u engleskom prijevodu otaca oratorijanaca iz 19. stoljeća, bila sam oduševljena. Odmah sam pomislila na J. H. Newmana.

Nešto o autoru.

Luis de la Puente SI (u Njemačkoj i Italiji bio je poznat kao Ludwig/Ludovico de la Ponte, u Francuskoj Louis du Pont ili Dupont) nije bilo kakav duhovni pisac u Katoličkoj crkvi. Kako je bio Suarezov i Alvarezov učenik, može se reći da predstavlja najizvorniju isusovačku asketsku školu. Katolička enciklopedija ima službeni članak o de la Puenteu (pročitajte ovdje), a zbog ogromnog duhovnog uspjeha i utjecaja ove knjige razmatranja u 6 tomova, odmah po smrti počeo je i proces beatifikacije. To je i njegovo najpoznatije djelo; nazvala bih ga opus magnum. Upravo ova razmatranja  doživjela su jako puno izdanja na mnogo jezika i utjecala su na brojne svece od 17. stoljeća do danas. U Hrvatskoj sam knjigu našla u knjižničnim katalozima i u franjevačkim samostanima i – naravno – u knjižnici FFDI. To su sve stara izdanja iz 17. i 18. stoljeća na različitim jezicima (latinski, talijanski, njemački), što ukazuje na to da su razmatranja bila redovna duhovna literatura naših fratara, premda se radilo o ignacijanskoj duhovnosti. Naišla sam na podatak da su je prevodili i koristili čak i u Anglikanskoj crkvi kroz cijelo 17., 18. i 19. stoljeće, premda su anglikanci isusovce smatrali svojim smrtnim neprijateljima.

Sada nešto o samoj knjizi. Svaki tom ima minimalno 350 stranica, a broj stranica raste do 570. To su tisuće i tisuće stranica za razmatranje! Za današnje vrijeme čini se da je to jako puno. Međutim, to je bilo vrijeme kad su ljudi vrlo studiozno prilazili svim stvarima, pa tako i molitvi. Od prve stranice jasno je da se radi o izvornoj ignacijanskoj duhovnosti. S jedne strane je posve usustavljena, s druge strane posve otvorena nadahnućima Duha Svetoga prema pojedincu. Postoje tri glavna kamena temeljca na kojima de la Puente gradi Razmatranja:

1. knjižica Duhovne vježbe sv. Ignacija Loyole

2. Sveto Pismo

3. glavni zapadni i istočni crkveni oci od antike do 16. stoljeća, s naglaskom na sv. Tomu Akvinskog. Tako se u citatima i bilješkama nailazi na Augustina, Ivana Zlatoustog, Jeronima, Bonaventuru itd. itd.

Radi se o knjizi koja na vrlo jednostavan način i na jednom mjestu sažima kompletan tadašnji katolički nauk o molitvi te majstorski povezuje Pismo i tradiciju s – u tom trenutku – inovativnom i osebujnom ignacijanskom duhovnošću.

Tomovi slijede strukturu Duhovnih vježbi po tjednima, a svake dvije knjige odgovaraju trima duhovnim putevima, koji su i inače poznati u tradiciji katoličke molitve. Prva dva toma obuhvaćaju put čišćenja (via purgativa), sljedeća dva put prosvjetljenja (via iluminativa), a posljednje dvije put savršenosti i sjedinjenja (via unitiva).

Jedan detaljčić: premda de la Puente preporučuje sustavno korištenje knjige od prvog toma, baš je pravi isusovac kad kaže da je stanje svake duše individualno pa i onaj tko se nalazi na vii unitivi može koristiti razmatranja o paklu iz vie purgative da bi postigao ljubav prema svom osobnom stanju. Svatko dakle može koristiti knjigu na način koji najviše odgovara stanju njegove duše, jer sve ovisi u Duhu Svetom i o otvorenosti pojedinčevog srca milostima. No, ipak je dobro krenuti od početka.

U toj knjizi koja je bezbrojne svece naučila kako razmatrati osobito me je oduševila sažetost i jednostavnost jezika. Što bi se po naški reklo, svaka mu je na mjestu. Nema nijedne suvišne rečenice. De la Puente govori o zapravo najzahtjevnijem obliku osobne molitve, misaonoj molitvi, i to na vrlo jednostavan i  konkretan način. Cilj je da ga svatko može razumjeti i praktično primijeniti te tekstove. Kako on kaže, to je knjiga za početnike u molitvi. I, što mi se jako sviđa – to nije knjiga (samo) za redovnike, velike kontemplativce i svece. To je napisano za nas laike! Knjigu jesu doduše koristili redovnici i redovnice kroz stoljeća, ali de la Puente jasno kaže da je knjiga za SVE. Bit je u stanju duše, a ne u staležu kojemu pripadamo. Zato i jest aktualna i danas.

Ono što je najljepše jest da kroz knjigu učimo kako kroz korištenje triju moći duše (sjećanje, razum i volju) pobuditi osjećaje da volimo Boga i sjedinimo se s Njim. Osobni razgovor s Bogom puni nas ljubavlju i žarom za Boga, a taj žar će spontano zapaliti naše bližnje za Boga – to je sažetak knjige u jednoj rečenici.

Kako i zašto je jedna ovako ozbiljna, sustavna i korisna knjiga pala u zaborav u 20. stoljeću, može se objasniti postkoncilskim neredom koji je iz katoličke duhovnosti izbacio termine poput razmišljanja o četiri posljednje stvari, partikularnom i općem sudu, duhu žrtve i sl. Kao što je u postkoncilskoj liturgijskoj zbrci pažnja usredotočena na čovjeka i (lokalnu) zajednicu umjesto na Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu, tako je i u brojnim oblicima osobne molitve u postkoncilskom vremenu pažnja posvećena improvizaciji i kruženju oko čovjeka i njegovih individualnih osjećaja. Božje Veličanstvo je nekako palo u drugi plan. No, bez temeljitog i sustavnog oblika osobne molitve nema ulaska u ozbiljniji duhovni život pa mislim da bi knjigu svakako trebalo prevesti na hrvatski jezik.

H.

Knijga ima šest dijelova. Možete im pristupiti dolje na linkovima i skinuti na vaše računalo, kindl, tablet i razmatrati ukoliko znate engleski jezik. Kada kliknete na link, u izbornik sa strane imate različite opcije za download.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 1.  

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 2. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 3. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 4. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 5.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 6.

Razmatranja o otajstvima naše svete vjere

Na preporuku drage mi prijateljice i sestre u Kristu, donosim vam knjigu na engleskom jeziku Meditations on the mysteries of our holy Faith (Razmatranja o otajstvima naše svete vjere), p. Luisa de la Puente, SI . Klasik izvorne ignacijanske duhovnosti iz 16. st.  Na hrvatskom ta knjiga valjda nikada ni nije bila prevedena, što je jako velika šteta. Knijga ima ima šest dijelova. Možete im pristupiti dolje na linkovima i skinuti na vaše računalo, kindl, tablet i razmatrati ukoliko znate engleski jezik. Kada kliknete na link, u izbornik sa strane imate različite opcije za download.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 1.  

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 2. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 3. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 4. 

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 5.

Meditations on the mysteries of our holy Faith Vol 6.

Farizej