Hoće li i 2014. godina biti godina promjena?

Foto: CNS

U 2013. bili smo svjedoci turbulentnih događanja u Crkvi. Od odreknuća Benedikta XVI. do izbora pape Franje, raznih događanja i intervjua s istim papom, svakojakih poruka s oltara što od Pape što liberalnih i konzervativnih kardinala i biskupa. Može se reći da je u Crkvi ponovno došlo do zategnutih odnosa i jačanja liberalnih i heretičnih snaga kako kod nas tako i u svijetu. Oni koji su nestali pod prošlim pontifikatom, sada su dobili vjetar u leđa i na sva zvona razglašuju promjene u Crkvi, nove duhove, potpunu implementaciju II. vatikanskog koncila i svašta nešto novo i drugačije.

Svugdje se čuje promjena, reforma, restrukturiranje. Razgovarao sam s jednim prijateljem nedavno o toj temi promjene. Došli smo do zaključka zapravo da se promjene i reforme zapravo događaju samo da se ništa ne bi promijenilo. U slučaju Crkve, to je zapravo nešto strašno.

Čujemo doista te glasove promjene u nauku, pastoralnom pristupu, milosrđu, otvorenosti za one koje su daleko od Crkve. Neomodernistima su puna usta toga. No, nigdje se ne spominje OBRAĆENJE. Obraćenja nema nigdje. Nema inzistiranja na svetosti, na autentičnom življenju vjere, na duhovnosti, nego se snižavaju kriteriji, ublažuju grijesi, zamagljuje grešni život, sve da bi se ljude privuklo nazad u Crkvu. Nudi im se milosrđe bez Istine, želi se pod svaku cijenu ugurati sve u sakristije, klupe, crkve. Možemo vidjeti to pogotovo u slučaju Njemačke i njezinih biskupa.

Jedan mladi isusovac mi je rekao kako mu se jedna razvedena žena žalila da bi ona rado na pričest, ali ne može jer živi s drugim muškarcem, a prije je bila crkveno vjenčana. On joj je savjetovao da se malo strpi, jer će u Crkvi doći promjene i da će ona uskoro moći na pričest. Mislim da je to izvrstan primjer kuda plovi Petrova lađa. Da se to desilo prije pola stoljeća, taj isti isusovac bi joj savjetovao da se odrekne grijeha, da se obrati, da živi čistoću i da sve učini da obnovi svoj prijašnji brak ako je to ikako moguće, ako ne, da živi svetim i neporočnim životom, da moli za svoga muža i njegovo obraćenje i spasenje.

Pratio sam izjave nekih kardinala (Wruel, Tauran i slični) i biskupa zadnjih mjeseci i mislim da ćemo očekivati velike promjene u sljedećoj godini, ali obraćenja nećemo vidjeti. Uvjeren sam da će sakramentalni život još više gubiti na svojoj vrijednosti, iako papa naglašava važnost sakramenata, naročito ispovijedi.

Relativiziranje važnosti katoličanstva i pripadnosti Crkvi kao jedinog izvora spasenja, ne možemo očekivati povratak vjernika i dolazak novih. Ako su sve religije istinite i jednakovrijedne, nema smisla biti dio Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve. I još pri tome, ako se ateisti spašavaju čineći dobra djela… O čemu pričamo onda?

Gledajući liturgiju, papa Franjo ne drži do nje ili drži vrlo malo, ona mu nije prioritet. Pitam se zašto se ne zapita, zbog kojeg je razloga njegov prethodnik inzistirao na važnosti liturgije? Ne držeći vele do liturgije, Papa šalje jednu indirektnu poruku kao da je liturgija nebitna stvar.

Svakako, bit će zanimljivo pratiti insajderske vatikanske informacije i kretanja. Imam osjećaj da će sljedeća godina za tradicionaliste biti jako zanimljiva, naročito SSPX-u. Značajan će biti nastavak i rasplet događaja što se tiče Franjevaca Bezgrešne. Nedvojbeno je da će to udariti ton odnosa prema onima koji koriste blagodati Summorum Pontificuma.

Preporučujem pročitati osvrt na blogu Tome Blizanca s kojim se u mnogočemu slažem.

Neka vam 2014. obiluje molitvom, pokorom i nesebičnom borbom za spasenje duša.

Farizej

Oglasi

Rimokatolička crkva je liturgijski osiromašila

Zanimljiv tekst protoreja Aleksandra Šmemana kojeg mi je proslijedio jedan prijatelj.

Sreda 3. oktobar 1979.

Rimski Papa u Njujorku. Juče smo gledali na televiziji misu na “Jenki stadionu”. Pomešani utisci. S jedne strane [on je] nesumnjivo dobar i svetli čovek. Neobičan osmeh. Nešto istinsko: čovek Božiji. Međutim, sa druge, počinju sva ona “ali…”. Prvi utisak kako je samo [Rimo]katolička crkva “liturgijski” osiromašila! Gledao sam 1965. godine, takođe, službu pape Pavla VI na istom “Jenki stadionu”. I to je, bez obzira na sve, ipak, bilo izvesno prisustvo, javljenje na zemlji nadzemaljskog, večnog. Juče sam, pak, sve vreme imao osećanje da je ono glavno bila “message”. A ta poruka je jedna te ista: “mir i pravda”, “ljudska porodica”, “društveni rad”, itd. Bila je data bukvalno potresna mogućnost da ce milionima ljudi govori o Bogu, da ce milionima ljudi objavi da im je, pre svega, neophodan Bog, a tu je, naprotiv, sve bilo kao da je sav cilj u tome da ce dokaže da i Crkva govori žargonom Ujedinjenih Nacija. I svi, tom cilju odgovarajući, “simvoli”: Sveto Pismo su čitali nekakvi civili sa kravatama jarkih boja, i tome slično. I potpuno užasavajući [televizijski] prevod: nikada nisam, čak, ni podozrevao do koje mere prevod može biti jeretičan: “Blagodat” [je prevedena kao] “abiding love” (“postojana ljubav”)!

Masa ljudi, njihova radost i uzbuđenje. Istinsko [uzbuđenje], ali, zajedno sa tim, bilo je tako očigledno da tu postoji i element masovne psihoze. “Narodni Papa…” Šta to uopšte znači? Ne znam, nisam baš ubeđen da se može služiti misa na “Jenki stadionu”, da je to baš neophodno. A ako ce i može [služiti], i ako je to neophodno, zar onda služba ne bi trebalo da bude, tako da kažemo, na jedan “samoočigledan” način, krajnje nadsvetovna, krajnje “odvojena” od sekularnoga “sveta”, upravo zato da bi u njemu javljala Carstvo Božije?

o. Aleksandar Šmeman

Tradicionalna latinska misa u sličicama

Prije par godina sam jednom svećeniku pomagao oko jedne knjige pripremajući neke slike. Među slikama koje mi je dao za obradu našle su se i ove što ćete sada pregledati. Naravno, ja tada nisam imao pojma što je tradicionalna latinska misa. Slike su mi bile fascinante, ali uvijek sam se pitao zbog čega je svećenik okrenut prema oltaru i gdje su ovi ostali dijelovi u “normalnoj” misi.

Nastavi čitati

Identitet u slavljenju mise Ad Orientem – prema Istoku

Postoje znanstvene metode dokazivanja identiteta neke osobe, preko otisaka prstiju, skeniranjem mrežnice ili analizom DNA; doduše, u svakodnevnom životu, identitet osobe je u njenom licu. Može se dogoditi da vidimo neku osobu s leđa ili iz daljine i misliti da znamo tko je, ali dok joj ne vidimo lice, ne možemo zaista biti sigurni tko je.

Ljudsko lice je toliko jedinstveno da, osim ako se radi o identičnim blizancima, na sam pogled znamo tko se krije iza njega. Nadalje, često povezujemo sve što znamo o osobi sa njenim licem. Njene sposobnosti, osobnost i svi događaji proživljeni s njom postaju dio njenog lica u tolikoj mjeri da je njen ugled i ime vezano s njim.

Pomoću lica također možemo dokučiti kako se netko osjeća u danom trenutku. Njegov izraz nas upućuje na tugu, uznemirenost, smirenost i sreću te osobe. Lice također izražava ono dublje u osobi, na primjer raspoloženje, dispoziciju, što joj se sviđa a što ne.

Bliski susret s licem neke osobe izražava intimnu ljubav, dok skrivanje lica ili okretanje leđa nekoj osobi izražava ljutnju, razočaranje ili prijezir.

Razgovor je osoban kada se održava licem u lice, ali isti taj razgovor gubi svoju prisnost kada se obavlja preko telefona ili s jednog kraja sobe na drugi. Ako radimo nešto drugo dok pričamo smatra se da nismo koncentrirani na sam razgovor, a pričanje uz leđa okrenuta osobi kojoj se obraćamo se smatra nepristojnim, uvredljivim.

Naš razgovor s Bogom, molitva, će u potpunosti biti realiziran tek u raju gdje ćemo se gledati licem u lice, ali do tada, pomaže nam zamisliti Osobu s kojom pričamo. Dakle, u molitvi bolje održavamo pozornost kada se fokusiramo na sliku Božju, bilo to u našem umu ili izvan njega.

Da bi nam se pomoglo na najvećoj molitvi, Svetoj Misi, okrenuti smo prema Oltaru na kojem se prikazuje Žrtva kalvarijska i zajedno sa svećenikom hvalimo i molimo Boga. Cijela kongregacija i svećenik se fokusiraju na Boga, naše držanje i lice su usmjereni na takav način da gledamo Njega s kim pričamo. Shodno tome, držanje vjernika se ne bi trebalo smatrati okrenutošću svećeniku nego Bogu, jer Misa nije razgovor s celebrantom nego s Trojednim Bogom.

Svećenik, služeći Misu, čini sve što je u njegovoj mogućnosti da iskaže poštovanje, zadrži pozornost i ne izgubi iz vida veliku dramu koja se odvija pred njim dok se koncentrira na molitve koje su mu dane da ih kaže. Pomaže mu okrenutost nebesima, moleći Presveto Trojstvo u ime svoga stada.

Stoga, on nije okrenut leđima narodu, on je okrenut u istom smjeru kao i zajednica koja je okrenuta Bogu. Kao što osobi koja nam je okrenuta leđima u klupi ispred nas to ne uzimamo za zlo, ne uzimamo za zlo ni kad je svećenik okrenut nama leđima jer se svi molimo istom Presvetom Trojstvu i sva su lica usmjerena Njemu s kim pričamo.

Odimo korak naprijed s ovom analogijom, uzmimo da se osoba u klupi ispred nas okrene prema nama. Očekivali bi da će nam nešto reći. Isto tako, kad se svećenik tijekom Mise okrene prema nama, očekujemo da će njegove riječi biti usmjerene nama, inače, kada je okrenut kamo i mi, očito je da priča s nekim drugim.

Ima još jedna prednost u okrenutosti svećenika prema Bogu tijekom Mise, njegov ljudski identitet se smanjuje kako mu ne vidimo lice. Svećenik tijekom Mise djeluje in persona Christi, tako da što mu manje vidimo lice, njegova osobnost i identitet više opadaju. Naš um se stoga lakše usredotočuje na sveta djela i misterije jer izbjegavamo usredotočivanje na bilo koje prateće ljudske elemente.

Kao što je gore spomenuto, očito je kome su riječi usmjerene kada je svećenik okrenut prema nama, kao na propovijedi. Da atmosfera ne bi postala previše usmjerena na čovjeka, svećenik i u takvim situacijama ima dostojanstvene manire, imitirajući Kristovo propovijedanje vjernima Svoga vremena.

Na najsvečanijim dijelovima Mise, kada je naša pozornost najusredotočenija na Boga (ad orientem), sav naš trud, i unutarnji i vanjski, je ujedinjen u hvaljenju i slavljenju Trojednoga Boga na najuzvišeniji mogući način, ispunjen poštovanjem.

Čekajući dakle sretno stanje izabranih koji uživaju blaženo gledanje Boga licem u lice, naš razgovor s Bogom na zemlji bi trebao biti prožen skromnom pažnjom, punom poštovanja, ljubavi i odanosti. Na taj način pripremamo dušu da nikada ne izgubi iz vida Boga za svu vječnost.

o. Eric Flood | fssp.com

Zahvaljujem I. B. na prijevodu.

Pratite Blog jednog farizeja – prijavite se putem e-mail adrese desno i pridružite se na facebooku putem like-a također desno.

Farizej

Gif reakcije na događanja iz života jednog katolika – III. dio

Kad bake krenu na pričest

Kako se osjećam kada odmah nakon ispovijed počinim grijeh

Kada mi netko spomene da je II. vatikanski koncil promijenio neku dogmu

Kada netko spomene ređenje žena za svećenice

Kako je otprilike na nekim misama “za mlade”

Nakon što sam tri puta pročitao jednu stranicu neke zahtjevnije teološke knjige

Kako izgleda moj duhovni napredak