Mons. Klaus Gamber i reforma rimske liturgije

Mons. Klaus Gamber

Monsignor Klaus Gamber je veliki liturgičar 20. stoljeća. Jedan je od rijetkih koji se temeljito posvetio istraživanju razvijanja liturgije kroz povijest. Njegov rad je rodio mnogim djelima, među kojima je najznačajnije Reforma rimske liturgije: problemi i povijest . Ovo djelo je kritički osvrt na postkoncilsku liturgijsku reformu pape Pavla VI. u kojoj detaljno razlaže načine reforme i nelogičnosti u samoj reformi.

Papa Benedikt XVI. (kardinal Ratzinger) je bio veliki ljubitelj Gamberovih kritika i Gamber je bio jedan od akademskih inspiracija papi pri objavljivanju motuproprija Summorum Pontificum koji je omogućio ponovni povratak tradicionalne rimske liturgije.

Iz predgovora francuskom izdanju kardinal Ratzinger je rekao:

Nema tomu dugo, jedan mladi svećenik mi reče: »Danas bismo opet trebali pokret za obnovu liturgije«. Tu je došla do izražaja zabrinutost koju bagateliziraju samo oni koji svjesno ne žele vidjeti istinu. Tome svećeniku nije bilo do toga da izbori slobodu za još smionije pothvate — ta zar u liturgiji ima slobodâ koje još nisu osvojene? On je osjetio da treba opet započeti iznutra, kao što je to htio liturgijski pokret u svojim najboljim danima kada se nije radilo o tome da se slažu stalno novi tekstovi i izmišljaju nove akcije i oblici, već o tome da se ponovno otkrije ono živo središte, da se prodre u nutarnje tkivo liturgije i tako dođe do njezinoga svježijeg oblikovanja koje se zasniva na toj nutarnjoj spoznaji. Ostvarenje pokoncilske liturgijske reforme sve se više udaljuje od toga ideala. Ono što smo dobili nije oživljavanje nego opustošenje. (…) J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, upotrijebio je izraz »izrasla liturgija« da bi opisao povijesni razvoj liturgije na Zapadu. Pritom je to shvaćao i kao neku razliku prema poimanju kršćanskoga Istoka, koji u liturgiji ne vidi povijesno nastajanje i rast već odsjaj Vječne liturgije, koji po jedinstvenoj ljepoti i veličanstvenosti svetih čina prosipa svoje svjetlo u našu nestalnu svakodnevicu. I jedno i drugo shvaćanje imaju svoje opravdanje, te u krajnjoj liniji nije jedno s drugim nepomirljivo. Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju. Od živoga procesa rasta i nastajanja prešli smo na fabriciranje. Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka… 

Gamber se s obazrivosti pravog vizionara i s neustrašivosti istinskog svjedoka, protivio ovakvoj falsifikaciji i neumorno nas je naučavao življenju punine istinske liturgije zahvaljujući njegovom nevjerojatno bogatom poznavanju izvora. Kao čovjek koji je poznavao i koji je volio povijest, pokazao nam je više oblika razvoja i putova liturgije; kao čovjek koji je gledao na povijest iznutra, vidio je u ovome razvoju i plodovima toga razvoja nematerijalni odraz vječne liturgije, koja nije predmet naših aktivnosti, no koja može čudesno nastaviti cvjetati i dozrijevati ukoliko se intimno pridružimo tome misteriju.

Što tiče knijge Reforma rimske liturgije: problemi i pozadina, ona je po meni remek djelo. Do nje sam došao sasvim slučajno (ili možda ne) googlajući informacije o knjizi Iota Unum,  Romana Ameria. Vidio sam ime Klausa Gambera. Tako dalje se informirajući (internet je čudo) došao sam do pdfa ove Gamberove knjige i krenuo sam čitanjem nasumice. Oduševljen što sam pročitao, odlučio sam je pročitati cijelu. I pročitao sam je.

U knjizi Gamber detaljno analizira reformu liturgije Pavla VI. Dotiče teme poput:
– dokle seže papin autoritet u promjeni liturgije
– što je su koncilski oci doista htjeli reformirati
– kako je izgledao liturgijski pokret u 20 st. i tko je imao najviše utjecaja
– kako je izgledala liturgija do početka koncila do 1969.
– posljedice versus populum
– itd… 

Gamber nije samo kritičan prema reformama Pavla VI. nego daje i kritike na tradicionalnu latinsku misu i njene manjkavosti koje je trebalo reformirati. Naročito se hvata teme liturgijskih čitanja i aktivnijeg sudjelovanja puka u liturgiji.

Za razliku od modernista koji se služe arheologizmima da bi opravdali sve promjene i poticali na nove, mons. Gamber u ovoj knjizi detaljno opisuje razvoj rimske liturgije. Jedna od zanimljivih činjenica koju pokazuje jest da nikada nije postojala Tridentska misa kao poseban oblik, nego ta misa potječe od sv. pape Grgura Velikog.

Preporučam svima ovu knjigu. Na ovome linku je možete skinuti u pdf obliku. Ovdje imate verziju na scribd.com.

Lex Vivendi

Pričest na koljenima – kamen spoticanja

Foto: Kardinal Burke

Nedavno mi je nakon nekoliko godina prvi puta bilo uskraćeno pričestiti se na koljenima. Ta odluka svećenika je bila s pravom i moja je greška što sam se uopće išao pričešćivati na taj način iako za to nije bilo uvjeta. Bila je gužva, nije bilo klecala i svećenik je bio na uzvišenoj stepici – na kojoj je prije bila pričesna ograda. Odlučio sam da se više neću pričešćivati na koljenima u crkvama gdje nema mogućnosti za to. A takvih crkvi je mnogo. Da ne bi bilo zabune,  u cijelom tekstu govorimo o Novu ordo missae tj. redovnom obliku rimskog obreda.

Bez obzira na tvrdnje većine svećenika i teologa da su pričesti na ruku, stojeći na usta i na koljenima istovjetne (famozna uzrečica – jezik je jednako prljav kao i ruke), pričest na koljenima je najuzvišeniji oblik pričešćivanja. Njome se Gospodinu odaje najveća počast. Taj čin poniznosti pokazuje da vjernik nije dostojan primiti Gospodina, ali ipak Njegovom milošću to može i zato mu treba iskazati najveću čast.

Danas je popularno reći da vanjski oblik pobožnosti nije bitan, da je bitan nutarnji stav i čisto srce. No, to nije dovoljno i svakako nije istina. Nutarnji stav treba izražavati vanjskim pokretima i pobožnošću. Čistoća srca mora oblikovati i našu vanjštinu i djela. Blago i ponizno srce mora biti blago i ponizno na vani.

Prije II. vatikanskog koncila pričest na koljenima bila je uobičajena praksa. Danas je to najrijeđi način pričešćivanja. Nedavno je ponovno dobio zamaha karizmatskim pokretom. Neki svećenici su se ugledali na primjer pape Benedikta XVI. pa su u crkve vratili klecala. U Hrvatskoj je to svega nekoliko svećenika učinilo.

U antropocentričnom shvaćanju liturgije ovaj način pričešćivanja nema mjesta. Kada je liturgija usmjerana na zajednicu i na čovjeka i kada je naglasak u euharistiji na jelu, a ne na žrtvi, teško da će se osjetiti potreba za nečim poput pričešćivanja na koljenima. Na večeri, tko bi jeo klečeći? To je neshvatljivo i doista nema smisla.

Dok u kristocentričnom shvaćanju liturgije i gledanje na euharistiju prije svega kao na Žrtvu Kristovu, ovaj način pričesti itekako je poželjan, shvatljiv i razumljiv. To je jedan duboki izraz poniznosti i zahvalnosti za svu onu ljubav koju nam je Gospodin izrazio na Križu. Ako je On ponizio sam sebe, zašto mi ne bi prignuli koljena pred Njime (usp. Fil 2)?

No, svima je manje-više poznata klima u Crkvi u Hrvata oko ovoga načina pričešćivanja. Vjernici koji se žele pričestiti na koljenima nažalost nemaju tu mogućnost. Oni su često diskriminirani po tome pitanju. U crkvi ne postoje klecala gdje bi se to obavljalo. Veliki broj svećenika gleda na taj način pričešćivanja s prezirom, a veliki broj vjernika koji ne poznaju Crkvu prije Koncila se sablažnjava tim činom.

Vjerujem kada bi se vjernicima dala ta mogućnosti pričesti, kao što se da mogućnost pričesti na ruku, mnogi bi se odvažili pričestiti se tako. To se može jednostavno učiniti postavljanjem klecala u crkvama na prikladno mjesto ili da se vjernici koji se žele tako pričestiti pričešćuju posljednji i tako izbjegnu stvaranje gužva i neugodnosti.

Ako se pričešćivate na koljenima, koja su vaša iskustva? Što biste vi učinili da se proširi takav način pričešćivanja?

Lex Vivendi

Očuvanje Tradicije u neretvanskom kraju

Sasvim slučajno sam naletio na web stranicu Župe karmelske Gospe, Bagalović koja pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Župa se nalazi u dolini Neretve, između Metkovića i Opuzena. Župnik je don Augustin Radović. 

Pregledavajući fotogaleriju naišao sam na zanimljive tradicionalne elemente. Inače, dolina Neretve je poznata po očuvanju katoličkih tradicija i baštine i po osobitom njegovanju istih kroz bratovštine.

Evo nekoliko zanimljivih fotografija koje bih izdvojio:

Lex vivendi

O kršćanskoj vjeri

Kršćanska vjera ne gleda samo ono što se već zbilo. Ona se ne temelji na nečemu što je vremenski iza nas; takvo bi gledanje u krajnjoj liniji vodilo romantici i običnoj restauraciji. Vjera se ne sastoji samo iz gledanja u vječnost; to bi bio platonizam i metafizika. Ona je prije svega pogled prema naprijed, za korak nade. Doduše, ona nije samo to. Kada bi postala utopijom kada bi joj cilj bio tek čovjekov produkt. Ona je prava nada upravo zbog toga što je u sistemu koordinata svih triju veličina: prošlosti, tj. prodora koji se već zbio — sadašnjosti, vječne zbilje koja povezuje vremensku razdvojenost — budućnosti u kojoj će se susresti Bog i svijet te će tako stvarno biti Bog u svijetu, svijet u Bogu kao omega povijesti.

Polazeći od kršćanske vjere, možemo kazati da se ,Bog, s obzirom na povijest, nalazi na svršetku, a s obzirom na bitak na početku. To je široki horizont kršćanske zbilje, po kojem se ona razlikuje i od metafizike i od ideologije budućnosti marksizma.Od Abrahama do ponovnog Gospodinova dolaska vjera ide u susret budućem čovjeku. Lice budućeg čovjeka otkrilo joj se već u Kristu. Bit će to čovjek koji može obuhvatiti čovječanstvo, jer je i sebe i njega izgubio u predanju Bogu. Zato znak čovjeka koji će doći mora biti križ a njegovo lice u ovom vremenu krvavo i izranjeno. »Zadnji čovjek«, tj. istinski budući čovjek, u ovo se doba objavljuje u zadnjim,tj. najbjednijim ljudima. Tko želi biti na njegovoj,nužno mora biti i na njihovoj strani (usp. Mk 25,31—46).

Joseph Ratzinger, Uvod u kršćansktvo, str. 217, KS, Zagreb

O “liturgijskom” plesu

Potaknut ovim postom na blogu Rorate Caeli odlučih donijeti ovaj tekst Joseph Ratzingera iz knjige Duh Liturgije. Mislim da jasno ukazuje na problematiku plesa u liturgiji.

Ples nije uopće izražajni oblik kršćanske liturgije. Gnostičko-doketski krugovi pokušavali su ga donekle u trećem stoljeću uvesti u liturgiju. Za njih je razapinjanje bilo samo privid: Krist je navodno prije svoje muke napustio svoje tijelo koje nikada nije zbiljski ni bio prihvatio i stoga se mogao namjesto liturgije križa pojaviti ples jer je križ bio samo privid. Obredni plesovi u raznim religijama iamju različita usmjerenja – zaklinjanja, mistične ekstaze, analogno vračanje. Nijedan od tih stavova ne odgovara nutarnjem smjeru liturgije logike latreia, žrtve u riječi.

Savršeno je nerazumno kada se kod pokušaja da se učini liturgiju „atraktivnom“ umeću plesne pantomime – po mogućnosti s profesionalnim plesnim grupama – koje onda na kraju često pobiru i pljesak (s pravom, s obzirom na njihov ulog i talenat)

Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogo da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.

Nijedan kršćanski obred ne poznaje ples. Ono što se u etiopskoj liturgiji ili kongoanskom obliku liturgije naziva tim imenom jest ritmički uredno koracanje primjereno dostojanstvu čina i događanja, a to onda iznutra drži u stezi i uređuje različite putove u liturgiji, podarujući  im tako ljepotu, ali prije svega : Bogo –dostojanstvo.

Problem se postavlja još jednom u drugome obliku, naime kad se radi ne o liturgiji nego o pučkoj pobožnosti. Tu su nerijetko veoma stari religijski izražajni oblici, koji se kao takvi nisu dali integrirati u liturgiju, ali su se integrirali u svijet vjere. Pučkoj pobožnosti pripada posebno značenje kao mostu između vjere i pojedinih kultura. Ona je sama po sebi neposredni dužnik pojedinih kultura i uz njih vezana. Pučka pobožnost proširuje obzorje vjere i podaruje joj svoju životnost u pojedinim životnim surječjima. Ona nije do te mjere univerzalna koliko je to liturgija, jer liturgija u svojoj općenitosti povezuje velike prostore u jedinstvo vjere te obujmljuje različite kulture. Pojedinačni izražajni oblici pučke pobožnosti mnogo su udaljeniji jedni od drugih nego razni vidovi liturgije te utjelovoljuju u sebi čovjekovu čovječnost koja i onkraj kultura ostaje na različite načine sebi slična. U Europi imamo kao najpoznatiji primjer echertnašku procesiju poskakivanja. Na sjeveru Čilea pribivao sam jedne zgode u nekom malome svetištu usred pustinje marijanskoj pobožnosti nakon koje je uslijedio na slobodnome u časti Gospi ples, čije su mi maske ulijevale strah. Očito je tome korijen u pradavnim predkolumbovskim predajama. Što je nekoć možda i bilo opečaćeno zastrašujućom ozbiljnošću spram nadmoćne sile bogova, sad se oslobodilo i postalo veličanje ponizne žene koja se smije nazvati Majkom Božjom te je razlogom i uzrokom našega pouzdanja i radosti.

Još jednom: Nešto je sasvim drugo kad nakon liturgije u liturgiji skupljena i sabrana radost prerasta u „svjetovnu“ svečanost, koja se onda izražava u zajedničkom blagovanju i plesu te pritom ne gubi iz vida razlog svoje radosti koji joj podaruje i smjer i mjeru. Ta poveznica liturgije i vedre raspjevane svjetovnosti („crkva i gostionica“) uvijek je vrijedilo kao nešto tipično katoličko, a to zapravo i jest.

Joseph Ratzigner – Duh liturgije, 194-196

i još nešto:

Lex Vivendi