O “liturgijskom” plesu

Potaknut ovim postom na blogu Rorate Caeli odlučih donijeti ovaj tekst Joseph Ratzingera iz knjige Duh Liturgije. Mislim da jasno ukazuje na problematiku plesa u liturgiji.


Ples nije uopće izražajni oblik kršćanske liturgije. Gnostičko-doketski krugovi pokušavali su ga donekle u trećem stoljeću uvesti u liturgiju. Za njih je razapinjanje bilo samo privid: Krist je navodno prije svoje muke napustio svoje tijelo koje nikada nije zbiljski ni bio prihvatio i stoga se mogao namjesto liturgije križa pojaviti ples jer je križ bio samo privid. Obredni plesovi u raznim religijama iamju različita usmjerenja – zaklinjanja, mistične ekstaze, analogno vračanje. Nijedan od tih stavova ne odgovara nutarnjem smjeru liturgije logike latreia, žrtve u riječi.

Savršeno je nerazumno kada se kod pokušaja da se učini liturgiju „atraktivnom“ umeću plesne pantomime – po mogućnosti s profesionalnim plesnim grupama – koje onda na kraju često pobiru i pljesak (s pravom, s obzirom na njihov ulog i talenat)

Gdje god u liturgiji dođe do burnog pljeska za ljudsko djelo ili učinak, to je onda siguran znak da se sasvim izgubila bit liturgije te da ju je nadomjestila neka vrst vjerski zamišljene zabave ili provoda. Takva atraktivnost ne traje dugo. Nemoguće je izdržati konkurenciju na tržištu razonodnih ili zabavnih ponuda koje sve više i više u sebe uključuju i vidove religioznoga kao nadražaj i golicanje. Doživljavao sam da se pokornički čin nadomještao plesnom predstavom koja je naravno požnjela veliki pljesak. Pitam se, je li se moguće udaljiti više od toga, što je to zbiljski pokora u sebi? Liturgija može samo onda privući čovjeka ako ne gleda na samu sebe nego na Boga te kad dopusti Bogo da on nastupa i djeluje. Tada se događa zbilja nešto jedinstveno, nešto što nema konkurencije, a ljudi ćute da se tu događa nešto daleko više od oblikovanja slobodnog vremena ili tjedne razbibrige.

Nijedan kršćanski obred ne poznaje ples. Ono što se u etiopskoj liturgiji ili kongoanskom obliku liturgije naziva tim imenom jest ritmički uredno koracanje primjereno dostojanstvu čina i događanja, a to onda iznutra drži u stezi i uređuje različite putove u liturgiji, podarujući  im tako ljepotu, ali prije svega : Bogo –dostojanstvo.

Problem se postavlja još jednom u drugome obliku, naime kad se radi ne o liturgiji nego o pučkoj pobožnosti. Tu su nerijetko veoma stari religijski izražajni oblici, koji se kao takvi nisu dali integrirati u liturgiju, ali su se integrirali u svijet vjere. Pučkoj pobožnosti pripada posebno značenje kao mostu između vjere i pojedinih kultura. Ona je sama po sebi neposredni dužnik pojedinih kultura i uz njih vezana. Pučka pobožnost proširuje obzorje vjere i podaruje joj svoju životnost u pojedinim životnim surječjima. Ona nije do te mjere univerzalna koliko je to liturgija, jer liturgija u svojoj općenitosti povezuje velike prostore u jedinstvo vjere te obujmljuje različite kulture. Pojedinačni izražajni oblici pučke pobožnosti mnogo su udaljeniji jedni od drugih nego razni vidovi liturgije te utjelovoljuju u sebi čovjekovu čovječnost koja i onkraj kultura ostaje na različite načine sebi slična. U Europi imamo kao najpoznatiji primjer echertnašku procesiju poskakivanja. Na sjeveru Čilea pribivao sam jedne zgode u nekom malome svetištu usred pustinje marijanskoj pobožnosti nakon koje je uslijedio na slobodnome u časti Gospi ples, čije su mi maske ulijevale strah. Očito je tome korijen u pradavnim predkolumbovskim predajama. Što je nekoć možda i bilo opečaćeno zastrašujućom ozbiljnošću spram nadmoćne sile bogova, sad se oslobodilo i postalo veličanje ponizne žene koja se smije nazvati Majkom Božjom te je razlogom i uzrokom našega pouzdanja i radosti.

Još jednom: Nešto je sasvim drugo kad nakon liturgije u liturgiji skupljena i sabrana radost prerasta u „svjetovnu“ svečanost, koja se onda izražava u zajedničkom blagovanju i plesu te pritom ne gubi iz vida razlog svoje radosti koji joj podaruje i smjer i mjeru. Ta poveznica liturgije i vedre raspjevane svjetovnosti („crkva i gostionica“) uvijek je vrijedilo kao nešto tipično katoličko, a to zapravo i jest.

Joseph Ratzigner – Duh liturgije, 194-196

i još nešto:

Lex Vivendi

Oglasi