Preporuke

Nisam odavno ništa preporučavao, pa evo danas ću. (Možda bih mogao uvesti ono što je Toma Blizanac napustio – nedjeljne blog preporuke 🙂 ).

Jedan moj prijatelj je pokrenuo youtube kanal pod imenom Guido di Arezzo (tko je bio Guido iz Arezza imate ovdje). Na njemu objavljuje vrlo lijepe liturgijske skladbe hrvatskih skladatelja i šire. Nakon što je ZrinjskiPetar počeo jako rijetko objavljivati nove stvari, ovo je lijepo osvježenje. Guido, hvala! Link na kanal vam je ovdje i ne zaboravite se pretplatiti.  Post Isuse naš, što sam objavio prije koji dan, jest njegov doprinos.

Druga preporuka je blog Na tvom dlanu – isto jedno lijepo i pozitivno osvježenje u ovoj našoj učmaloj blogosferi. Blog plijeni pažnju u zadnje vrijeme, prije svega zbog zadnjeg članka koji je bio vrlo popularan na društvenim mrežama, ali i zbog svoje autentičnosti i stila kojim blogerica piše i donosi lijepe stvari iz obiteljskog života. Trebala bi češće pisati, ali znam da zbog silnih roditeljskih obaveza ne stigne. 😉

Treća preporuka je blog Quo Vadis Croatia – ekipa jednostavno rastura sa svojim vijestima iz vatikanskih događanja. Obavezan bookmark i dodatak u rss reader.

Kad smo već kod rss readera, preporučam vam Feedly, najbolji rss reader ikad – podržava sve platforme i sve ih sinkronizira.

Također, kolega I. B. mi je preporučio f.lux program koji kalibrira boje monitora ovisno o doba dana i prema geolokaciji da bi se smanjilo opterećenje očiju. Preporodio sam se. Znam da mnogi do kasno čitaju blogove i pišu, tako da će vam ovaj zgodni programčić dobro doći.

Za kraj nešto što je objavio Guido di Arezzo:

Farizej

Sociološki aspekt slavljenja Mise versus populum (prema narodu).

Imao sam jednu raspravu s prijateljima oko toga koliko je okretanje svećenika u liturgiji prema narodu utjecalo na sam bit poziva te koji su problemi i posljedice nastali zbog toga. Vrlo mi je zanimljiv taj sociološki aspekt. Klaus Gamber je lijepo to opisao u svojoj knjizi Reforma rimske liturgije. Stoga, odlučio sam to objaviti dio gdje on govori o toj problematici. Zahvaljujem I. na prijevodu. Također, u Duhu Liturgije, Josepha Ratzingera ista problematika je jako dobro razrađena.  Kako je došlo uopće do okretanja svećenika prema narodu,  imate ovdje.

Sada se okrećemo sociološkom aspektu slavljenja Mise versus populum (prema narodu). U svom djelu Liturgie als Angebot (Liturgija na ponudi)  profesor sociologije W. Siebel izražava svoje uvjerenje kako usmjerenje svećenika prema narodu „najbolje izražava primarni simbol novog duha u liturgiji.“ Nastavlja:

…praksa (usmjerenja svećenika prema oltaru) koja je prije bila u uporabi, odavala je dojam kako je svećenik predvodnik i predstavnik vjernika, koji poput Mojsija na gori Sinaj, djeluje kao glasnogovornik tih vjernika. Vjernici su preuzeli ulogu odašiljatelja poruke (molitvom, klanjanjem, žrtvovanjem); svećenik je imao funkciju vođe koji dostavlja poruku; a Bog je primatelj te poruke.

U svojoj novoj ulozi, nastavlja Siebel, svećenik

jedva da nastavlja funkcionirati kao predstavnik vjernika, već djeluje poput glumca koji igra ulogu Boga, barem tijekom središnjeg dijela Mise, nalik ulozi koja se igra u Oberammergau (pasionskim igrama), ili nekim sličnim religijskim igrama ili dramama.

Siebel iz toga izvodi zaključak:

Ovaj novi slijed događaja promijenio je svećenika u glumca koji igra ulogu Krista na pozornici, prilikom uprizorenja Posljednje večere, i tako spaja osobe Krista i svećenika na način koji bi ranije bio nedopustiv.

Siebel tumači spremnost s kojom su gotovo svi svećenici prihvatili slavljenje Mise versus populum:

Znatna razina nesigurnosti i usamljenosti koju svećenik osjeća, sasvim prirodno dovodi do potrage za novim strukturama emocionalne podrške. Dio ove emocionalne podrške predstavlja potpora koju pružaju vjernici. Ipak, ova podrška također dovodi do novog oblika ovisnosti: ovisnosti glumca o njegovoj publici.

U svom članku „Pubertätserscheinungen in der Katholischen Kirche“ („Znakovi puberteta u Katoličkoj crkvi“), K. G. Rey na sličan način opaža,

Dok su u prošlosti svećenik djelovao kao anonimni posrednik, prvi među vjernicima, usmjeren prema Bogu a ne ljudima, predstavnik sviju, s njima je prinosio Žrtvu, a istovremeno je recitirao molitve koje su bile propisane za njega – danas je on sasvim druga osoba, s osobnim karakteristikama, osobnim životnim stilom, licem okrenutim prema narodu. Za mnoge svećenike ovo predstavlja iskušenje kojem ne mogu odoljeti, stanovito „prostituiranje“ vlastite osobnosti. Neki su svećenici prilično vješti – drugi baš i nisu – u izvlačenju osobne koristi iz ovakve situacije. Njihove geste, njihovi izrazi lica, njihove kretnje, njihovo općenito ponašanje, sve to služi posve subjektivnom privlačenju pažnje na vlastitu osobu. Neki privlače pažnju na sebe izvodeći opetovana zapažanja, dajući naputke, te kasnije, davajući personalizirane govore dobrodošlice i pozdrava… Za njih, razina uspješnosti njihove izvedbe postaje mjera njihove osobne moći , i na taj način postaje indikatorom njihovih vlastitih osjećaja ili osobne sigurnosti i samopouzdanja.

Na pogled koji promiče Klauser, prethodno citiran, da slavljenje Mise versus populum „služi jasnijem izražavanju euharistijskog zajedništva okupljenih oko stola“, osvrće se Siebel u svom djelu Liturgija na ponudi:

Namijenjeno zbližavanje puka oko stola Gospodnje večere jedva da doprinosi jačanju osjećaja zajedništva. Zapravo, jedino je svećenik za stolom. Ostali sudionici večere sjede u auditoriju, smješteni bliže ili dalje.

Ovome Siebel dodaje još jednu opasku:

Obično je oltarski stol smješten na udaljenosti, te na uzvisini, što znači da se osjećaj zajedništva koji je postojao u prostoriji Posljednje večere jednostavno ne može nanovo stvoriti. Dok je okrenut prema narodu, svećeniku postaje vrlo teško izbjeći dojmu da se nadasve trudi ne bi li nam nešto prodao. Kako bi se ispravio ovaj dojam, pokušavalo se premjestiti oltar usred vjernika. Na taj način, pojedinac ne mora gledati samo u svećenika, već može promatrati i osobu koja sjedi do njega, ili osobu koja sjedi nasuprot njemu. Premještanje oltara usred vjernika međutim, također znači da se na taj način gubi prostor između sakralnog središta i vjernika. Sveti strah koji nas je obuzimao prilikom ulaska u crkvu gdje je uistinu prisutan Bog, zamijenjen je jeftinim sentimentom, odgovorom na nešto što se vrlo malo razlikuje od svega uobičajenog.

Klaus Gamber, Reforma Rimske liturgije: Poteškoće i pozadina, eng. prijevod, str. 85-88.    

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Umrijeti odijeljen od Crkve

Fr. Paul Nichlonson je tradicionalist, vjeran i poslušan Crkvi – (lefebvrovci će reći da je kvazitradicionalist ili još “gore” – neokonzerva). Usudio se izreći istinu – strašno je umrijeti odlijeljen od Crkve. Zbog toga se našao na meti lefebvrovca/sedevakantista Michaela Matta (ne mogu odrediti točno što je jer čini mi se da i on ne zna), najžešćeg kritičara pape Franje uz Christophera A. Ferraru  u SAD-u od kojih su se čak ogradili CMTV i Michael Voris. Iako mi se ne sviđa osebujna intrepretacija, gestikulacije i  izražavanje (kao da priča djeci) fr. Paula, slažem se s njime jer je pogodio u bit stvari. Na nekoliko mjesta je još pisao o tome (recimo ovdje).  Preplatiti se možete ovdje na njegov youtube kanal te lajkati njegovu facebook stranicu. 

Isto kao on, preporučam ovaj članak s bloga Unam Sanctam Catholicam.

Farizej

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Kanonski razlozi (2. dio)

Donosim drugi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje. Preporučam također članke dr. sc. Ivana Zelića na portalu Bitno.net. 

Jedan od razgovora koje sam u to vrijeme imao bio je s čovjekom kojeg sam poznavao prije mnogo godina u Manchesteru. On je isto, a da toga nisam bio svjestan , istupio iz SSPX krugova, i slučajni susret jednog dana uveo nas je u raspravu. Ne sjećam se točno teme o kojoj smo razgovarali , ali znam da sam otišao s naputkom da pogledam pismo Pia XII. koje osuđuje biskupska posvećenja u Kineskoj Crkvi 1958. Razmišljanje iza toga je da , bez obzira kakve probleme SSPX imao, Lefebvre nije imao pravo podijeliti apostolsko naslijeđe na način na koji je to učinio. Mislio sam kako sam imao odgovor na tu primjedbu, ali sam svejedno iznova razmotrio taj problem.

SSPX nije bio spor u razvijanju kompleksnih i uvjerljivih kanonskih argumenata koji brane njegova biskupska posvećenja (znam da vi u glavnoj struji više volite izraz biskupska ‘ređenja’, ali pratite me ovdje). Ako sam se pokušao detaljno baviti ovim problemima, to nije bilo zato jer sam vjerovao da sam posebno kompetentan za to, već zato što nisam mogao početi nigdje drugdje nego tamo gdje jesam. Ne samo da sam akademski tip, nego sam proveo skoro četiri godine u SSPX sjemeništima i bila mi je navika ići u detalje, često na nezadovoljstvo mojih prijatelja.

Raspravljajte cijeli dan – citirajte sve užase i zloupotrebe Vatikanskog koncila i 70-ih i 80-ih – i ključno načelo kanonske obrane Lefebvreovih posvećenja je ovo: postoji kanonsko Stanje nužde, i biskupska posvećenja se mogu obaviti bez ovlaštenja kada se ne može posavjetovati sa zakonodavcem (papom). Prema SSPX-u – ljubitelji Ivana Pavla II., duboko udahnite – s Ivanom Pavlom II. se nije moglo posavjetovati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato jer je bio fizički nepristupačan, nego zato jer je bio moralno nepristupačan, tj. prema SSPX-u, toliko je malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom univerzalnog spasenja, toliko je bio zaljubljen u lubanjodršce iz Istočnog Timora, svoje sugovornike u Asizu, da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Teoretski gledano, odgovor Kongregacije za nauk vjere na SSPX-ove upite o vjerskoj slobodi, i praktično gledano, susret svjetskih religija 1986. u Asizu, uvjerili su Lefebvrea da je ponašanje Ivana Pavla II. neprihvatljivo. To je bio ključni argument koji je opravdavao odluku o posvećenju biskupa bez papinskog ovlaštenja.

Osim toga, Lefebvre je uvijek govorio kako posvećuje biskupe samo da bi podjeljivali sakramente, a ne iz nekog drugog razloga. To nije bila paralelna Crkva. ‘Loin de moi, loin de moi de m’ériger en pape!’ (Neka bude daleko, daleko od mene da se postavim za papu), rekao je na svom predivno čistom francuskom na dan posvećenja 1988.

U ovom stadiju dvije su mi stvari počele izlaziti na vidjelo.

Puno kasnije, ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u biografiji Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša. Ipak, primarno, čak i ako je SSPX bio u pravu oko Ivana Pavla II., je li glavni argument siguran? Kada sam promislio, učinio mi se prilično klimavim. Nije bilo potpuno nelogično reći da Ivan Pavao II. nije bio ‘moralno pristupačan’, ali završni ishod je sigurno bio oblik praktičnog sedevakantizma: za SSPX su svijeće u Vatikanu bile upaljene ali, takoreći, nitko nije bio doma. Nije li ovo bio uvod u teže stvari? Koje bi se druge papine odluke mogle odbaciti ako se smatrao pravno nesposobnim? Nadalje, ključni argument ne uzima u obzir nijednu drugu okolnost. Na primjer, barem dva od kandidata koji su bili zaređeni 30. lipnja 1988. možda ne bi uspjeli proći normalni proces (u kojem se tri kandidata pišu na listu terna i istražuju): biskup Williamson (preobraćenik i ne toliko dugo katolik) i biskup Fellay (šest godina ispod kanonske dobi). Bilo je vrlo moguće da se Ivan Pavao II. duboko želio izmiriti sa SSPX – sigurno je to želio 2001. – ali kao staromodni poljski klerik, nije namjeravao dopustiti da sve bude po Lefebvreovu. To je princip za svakoga tko ima autoritet! Na kraju krajeva, TKO je papa? ‘Loin de moi, loin de moi de m’eriger en pape!’

Trebao bih dodati da je po kanonskom pravu papa vezan samo božanskim zakonom (iako bi bilo nepromišljeno mijenjati druge, niže zakone). Ali u ovom slučaju, mislio sam, da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi morao tvrditi kako je odbijanje Rima da sankcioniranja posvećenja ovih četiriju muškaraca na taj datum (odbijenica koju je javno objavio kardinal Gantin službenim kanonskim upozorenjem 18. lipnja 1988., mislim) oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija Preživljavanje, kako ju je zvao Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima Lefebvreovim djelovanjem?

Druga stvar koja mi je počela  izlaziti na vidjelo je kako postoji veza između prenošenja biskupskog reda i same naravi Crkve. Lefebvre je rekao da je htio posvetiti biskupe samo za sakramente. Zapravo, vjerovao je kako je dužan to učiniti. Ipak, ova ideja biskupa samo za sakramente je počela izgledati klimavo. Biskupi nisu strojevi za sakramente. Zapravo, čak i za pomoćne biskupe, njihov red ih orijentira – uređuje ih – prema učenju vjere, vodstvu stada i podjeli sakramenata. Biskupske ovlasti ne vrše se samo u sakramentalnom kontekstu, nego i u kontekstu života lokalne crkve (i potencijalno cijele Crkve). Nadalje, ako se biskup može zarediti samo za sakramente kao u slučaju pomoćnog biskupa (teološki puristi, izdržite ovu aproksimaciju), to je zbog toga što je vodstvo i poučavanje određenog stada već zbrinuto po glavnom biskupu . Biskupska posvećenja možda nisu stvorila paralelnu Crkvu kao takvu, ali bila su korelativna s crkveno autonomnim životom SSPX-a u kojem učenje, vodstvo i sakramenti nisu ovisili ni o jednom vidljivom Crkvenom autoritetu. Lefebvre je svojim dijeljenjem biskupskog reda bez papine dozvole kristalizirao, liturgijski i sakramentalno, autonomno crkveno postojanje.

Nastavlja se…

Ubi Petrus, ibi Ecclesia ili – lijevi i desni protiv Pape

Drago mi je da je Michael Voris da ovu izvrsnu analizu stanja u Crkvi u odnosu na papu Franju, posebno ukazujući na “tradicionaliste”. Također, Bitno.net je objavio prvi u nizu članaka o SSPX, što mi je iznimno drago jer je prije svega napisano od strane laika te vrhunskog poznavatelja stanja u Crkvi.

Farizej

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje (1. dio)

Donosim prvi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i K. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. 

Ove retke sam izvorno napisao 2008. kao odgovor na pogrdna objašnjenja zašto sam napustio SSPX okruženje. Pošto mi je mnogo ljudi reklo da su ih smatrali korisnima za svoja vlastita razmišljanja o ovoj stvari, odlučio sam ih učiniti ponovno dostupnima na zasebnoj stranici na ovom blogu.

Ne nudim ovo kao pobijanje SSPX slučaja. Ili zbog toga što naročito volim pričati o sebi, iako sam sklon onome što je biskup Williamson nazivao broj-jedan-itis kao i svatko drugi. Jednostavno mislim na druge ljude koji su prošli isti put, i na one koji bi razmatrali taj isti put kad bi bar mislili da je moguć.

Prešao sam put, i evo kako.

***

Zamislite me u 2003., mlađeg i zasigurno mršavijeg momka, koji upravo dovršava prijevod biografije nadbiskupa Lefebvrea. Bio je to velik zadatak zbog čijeg pothvata se još uvijek osjećam počašćeno, jer koliko god se netko ne slagao s Lefebvreom, on je nesumnjivo većinu svog života bio veliki službenik Crkve. Njegove greške, kada su bile greške, su bile učinjene iz ljubavi prema Crkvi. Otprilike u ovo vrijeme je don Paul Aulagnier, prvi sjemeništarac koji je zamolio Lefebvrea za pomoć kasnih 60-ih, trenutno u Institutu Dobrog Pastira, bio izbačen iz SSPX-a. Postojali su razni razlozi za ovo isključenje, a jedan od njih je bio intervju koji je imao sa “The Wandererom” u kojem je rekao nešto što je, barem taj put, razbilo moj tradicionalistički pogled na Crkvu: rekao je da je staza kojom SSPX ide, ili kojom riskira ići, šizmatska putanja.

Sada je to tako očigledno, no tada se prilično suprotstavljalo mojim pretpostavkama kako će SSPX doći do pomirenja. Nisu one bile jasno naglašene. Mislim da sam do kasnih 90-ih pretpostavljao da će Rim shvatiti velike greške Koncila i okrenuti se SSPX-u za pomoć i da će SSPX dojahati u pomoć. Nakon što je došao i prošao trenutak mogućeg pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati kako će buduća reforma Crkve možda više biti na principu jedan po jedan, i sigurno ne nešto slavno poput potpunog opravdanja Lefebvrea.

U svjetlu Aulagnierovih primjedbi, doduše, jedna misao me počela pritiskati: kako će ova priča sa SSPX-om završiti? Koja logika je zapravo vodi do konačnog zaključka? Kada Crkva ispravi sve njene greške, vjerojatno…?

Nije li moguće da se , SSPX nikad ne pomiri, pitao sam se, gledajući kako nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio? Ignorira li pozicija SSPX-a činjenicu da rješenja mogu često biti zbrkana i bolna? Gledajući unatrag, pozicija SSPX-a me podsjeća na francuske monarhiste koje je papa Lav XIII. pozvao da sudjeluju u francuskoj republikanskoj politici. Mnogi su odbili. Mnogi još odbijaju. Njihovi potomci se često, iako ne uvijek, nađu unutar SSPX-a. Još se uvijek nadaju obnovi Francuske Monarhije, i tako već čine skoro 120 godina od enciklike “Au Milieu des Sollicitudes” Lava XIII.; zaista, od smrti Duca de Chamborda, zadnjeg u liniji legitimista. Prije samo par godina, čak i sad, zamišljam, prodavači Action francaisea 2000, posljednje publikacije neo-rojalista,  nedjeljom bi ujutro stajali ispred Saint Nicolas du Chardonneta, SSPX-ove crkve na pariškoj lijevog obali. Najveća uvreda koju su SSPX tradicionalisti upućivali Ecclesia Dei zajednicama je da su ‘ralliés’: okupili su se oko Koncilijarne Crkve, kao izdajnički monarhisti koji se okupljaju oko Francuske Republike.

Ono što me u to vrijeme spriječilo u suočavaju s ovom “šizmatskom putanjom” bile su sve one stravičnosti o kojima je pojedinac mogao čitati u katoličkim publikacijama, slabosti dijecezanskih biskupa, redovite papinske međureligijske sletove pod Ivanom Pavlom II. sa animističkim lubanjodršcima iz Istočnog Timora – šalim se, ali znate što mislim – i povremena obveza pohađanja svadbene liturgije ili pogreba prilagođenih glavnoj struji, banaliziranih i zlostavljanih nekad i do mjere da vam bude neugodno. Tko bi mogao živjeti tako dan za danom? Ne bih li riskirao svoju dušu kad bih se stavio u tu situaciju? Ne, SSPX se činio kao, da se izrazim dugoročnom tautologijom (u logici pojam za valjan iskaz koji je u svakom slučaju istinit), “sigurno utočiste” za katolika u trenutnoj klimi.

Pretpostavljam da sam početkom 2004. ponovno počeo misliti o ovom problemu. Pričao sam s nekoliko ljudi koje sam nekad poznavao u SSPX krugovima, i raspravljajući s njima počelo mi je svitati da i u SSPX analizi ima problema. Također mi je počelo svitati da situacija za SSPX i za Crkvu možda nije kao što mi se činila.

Kao što sam rekao, teško bi bilo sada pratiti svaki korak puta ali želim dati strukturu razmatranjima koja slijede, pa ću ih organizirati kronološki. Prvotna razmatranja su se bavila biskupskim posvećenjima 1988. i tako su bila povezana s kanonskim problemima. Drugi dio razmatranja se bavio teološkim točkama kontroverze, i bio je povezan s Crkvenim učenjima i Drugim vatikanskim saborom. Posljednja razmatranja su se bavila liturgijom i tako su bila povezana s Crkvenim slavljem. Što je zgrozilo mnoge moje prijatelje i moju obitelj u to vrijeme nije bilo samo moje odvajanje od SSPX-a, nego moje ispitivanje njihovih teza na gotovo svakom području. Ono što nisu razumjeli je moja spoznaja da je u svakom od ova tri područja – kanonsko, teološko, liturgijsko – SSPX, iako vrlo dostojno i sa ozbiljnim razlozima, učinio isti krivi korak. To je barem moje mišljenje. Nadam se da ću u nastavku taj krivi korak pokazati na jasan način.

Nastavlja se…

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Dragi svećenici, ne treba vam dopuštenje biskupa za stari obred

U  gradu u kojem živim već duže vrijeme se trudim s nekolicinom svojih prijatelja i poznanika pokrenuti služenje izvanrednog oblika rimskog obreda tj. tradicionalne latinske mise (u daljnjem tekstu TLM) tj. vetus ordo, tj. usus antiquor tj. tridentiske mise, tj. mise po misalu Ivan XIII itd.

Detaljno i oprezno ispitivajući situaciju idući od svećenika do svećenika koji bi pokazao bilo kakav interes za TLM, uočio sam da postoji jedna velika doza neinformiranosti o tome smiju li oni služiti tu misu bez znanja mjesnog ordinarija.

Ta neinfomiranost je prije svega negovorenje i te skoro pa apsolutna izolacija od motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI do strane naših biskupa i onih koji su dužni od tome informirati. Tu i tamo sam našao neku vijest u Glasu Koncila, gdje se motuprorij pogrdio i šturo obradio te ostao neshvaćen.

Najbolje je se osvrnuti na sam motuproprij i vidjeti što on kaže (naglasci moji):

Iz čl. 1:

[…]Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut.[..]

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

[…]

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Iz popratnog pisma uz motuproprija:

[…]

Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja.

[…]

Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. […] Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

[…]

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

[…]

Te iz naputka Universæ Ecclesiæ, naputka o primjeni Apostolskog pisma ‘Summorum Pontificum’ :

[…]

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se ‘svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve (‘lex orandi’) Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja (‘lex credendi’)” .

[…]

8. Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

[…]

‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo ‘Ecclesia Dei’, ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’ čl. 2) Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija ‘Summorum Pontificum’, ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

[…]

Mislim da će biti dovoljno. Preporučam detaljno čitanje sva tri dokumenta.

Iz ovoga gore se jasno vidi da svećenicima ne treba nikakvo dopuštenje mjesnog ordinarija za slavljenje TLM.

Normalno je da slavljenje TLM u današnjoj situaciji znači na neki način biti drugačiji i izložiti se osudi i preziru drugog klera, čak i prijetnjama od strane višeg klera te biskupa. Ali za to nemam nikakve pravne osnove. Jedino se odgovara Svetom Ocu. Stoga, strah koji svećenici imaju jest neopravdan, bez obzira hoće li ih prozvati lefevbrovcima, šizmaticima, raskolnicima, nazadnjacima ili nešto treće. Svaki svećenik koji služi TLM je u potpunom jedinstvu s Crkvom i on ima legitimno pravo služiti taj obred. Točka.

Dođe mi da svaki mjesec šaljem ovaj motupropij, popratno pismo te naputak svim biskupima. Jer dok oni proganjaju svećenike koji bi htjeli služiti ovaj obred (pa se isti moraju kriti kao miševi po rupama), u Hrvatskoj već SSPX svećenici vrše kateheze po kućama (1, 2) i na taj način stvaraju još veći raskol, a imaju sve veću potporu, te ne namjeravaju stati.

Stoga, bilo bi dobro da se svećenici odvaže te vjernicima pruže mogućnost izvanrednog oblika rimskog obreda.

Možete me kontaktirati na lexvivendi88@gmail.com za saznati o kojem se gradu radi. 

Farizej

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane