Preporuke

Nisam odavno ništa preporučavao, pa evo danas ću. (Možda bih mogao uvesti ono što je Toma Blizanac napustio – nedjeljne blog preporuke 🙂 ).

Jedan moj prijatelj je pokrenuo youtube kanal pod imenom Guido di Arezzo (tko je bio Guido iz Arezza imate ovdje). Na njemu objavljuje vrlo lijepe liturgijske skladbe hrvatskih skladatelja i šire. Nakon što je ZrinjskiPetar počeo jako rijetko objavljivati nove stvari, ovo je lijepo osvježenje. Guido, hvala! Link na kanal vam je ovdje i ne zaboravite se pretplatiti.  Post Isuse naš, što sam objavio prije koji dan, jest njegov doprinos.

Druga preporuka je blog Na tvom dlanu – isto jedno lijepo i pozitivno osvježenje u ovoj našoj učmaloj blogosferi. Blog plijeni pažnju u zadnje vrijeme, prije svega zbog zadnjeg članka koji je bio vrlo popularan na društvenim mrežama, ali i zbog svoje autentičnosti i stila kojim blogerica piše i donosi lijepe stvari iz obiteljskog života. Trebala bi češće pisati, ali znam da zbog silnih roditeljskih obaveza ne stigne. 😉

Treća preporuka je blog Quo Vadis Croatia – ekipa jednostavno rastura sa svojim vijestima iz vatikanskih događanja. Obavezan bookmark i dodatak u rss reader.

Kad smo već kod rss readera, preporučam vam Feedly, najbolji rss reader ikad – podržava sve platforme i sve ih sinkronizira.

Također, kolega I. B. mi je preporučio f.lux program koji kalibrira boje monitora ovisno o doba dana i prema geolokaciji da bi se smanjilo opterećenje očiju. Preporodio sam se. Znam da mnogi do kasno čitaju blogove i pišu, tako da će vam ovaj zgodni programčić dobro doći.

Za kraj nešto što je objavio Guido di Arezzo:

Farizej

Sociološki aspekt slavljenja Mise versus populum (prema narodu).

Imao sam jednu raspravu s prijateljima oko toga koliko je okretanje svećenika u liturgiji prema narodu utjecalo na sam bit poziva te koji su problemi i posljedice nastali zbog toga. Vrlo mi je zanimljiv taj sociološki aspekt. Klaus Gamber je lijepo to opisao u svojoj knjizi Reforma rimske liturgije. Stoga, odlučio sam to objaviti dio gdje on govori o toj problematici. Zahvaljujem I. na prijevodu. Također, u Duhu Liturgije, Josepha Ratzingera ista problematika je jako dobro razrađena.  Kako je došlo uopće do okretanja svećenika prema narodu,  imate ovdje.

Sada se okrećemo sociološkom aspektu slavljenja Mise versus populum (prema narodu). U svom djelu Liturgie als Angebot (Liturgija na ponudi)  profesor sociologije W. Siebel izražava svoje uvjerenje kako usmjerenje svećenika prema narodu „najbolje izražava primarni simbol novog duha u liturgiji.“ Nastavlja:

…praksa (usmjerenja svećenika prema oltaru) koja je prije bila u uporabi, odavala je dojam kako je svećenik predvodnik i predstavnik vjernika, koji poput Mojsija na gori Sinaj, djeluje kao glasnogovornik tih vjernika. Vjernici su preuzeli ulogu odašiljatelja poruke (molitvom, klanjanjem, žrtvovanjem); svećenik je imao funkciju vođe koji dostavlja poruku; a Bog je primatelj te poruke.

U svojoj novoj ulozi, nastavlja Siebel, svećenik

jedva da nastavlja funkcionirati kao predstavnik vjernika, već djeluje poput glumca koji igra ulogu Boga, barem tijekom središnjeg dijela Mise, nalik ulozi koja se igra u Oberammergau (pasionskim igrama), ili nekim sličnim religijskim igrama ili dramama.

Siebel iz toga izvodi zaključak:

Ovaj novi slijed događaja promijenio je svećenika u glumca koji igra ulogu Krista na pozornici, prilikom uprizorenja Posljednje večere, i tako spaja osobe Krista i svećenika na način koji bi ranije bio nedopustiv.

Siebel tumači spremnost s kojom su gotovo svi svećenici prihvatili slavljenje Mise versus populum:

Znatna razina nesigurnosti i usamljenosti koju svećenik osjeća, sasvim prirodno dovodi do potrage za novim strukturama emocionalne podrške. Dio ove emocionalne podrške predstavlja potpora koju pružaju vjernici. Ipak, ova podrška također dovodi do novog oblika ovisnosti: ovisnosti glumca o njegovoj publici.

U svom članku „Pubertätserscheinungen in der Katholischen Kirche“ („Znakovi puberteta u Katoličkoj crkvi“), K. G. Rey na sličan način opaža,

Dok su u prošlosti svećenik djelovao kao anonimni posrednik, prvi među vjernicima, usmjeren prema Bogu a ne ljudima, predstavnik sviju, s njima je prinosio Žrtvu, a istovremeno je recitirao molitve koje su bile propisane za njega – danas je on sasvim druga osoba, s osobnim karakteristikama, osobnim životnim stilom, licem okrenutim prema narodu. Za mnoge svećenike ovo predstavlja iskušenje kojem ne mogu odoljeti, stanovito „prostituiranje“ vlastite osobnosti. Neki su svećenici prilično vješti – drugi baš i nisu – u izvlačenju osobne koristi iz ovakve situacije. Njihove geste, njihovi izrazi lica, njihove kretnje, njihovo općenito ponašanje, sve to služi posve subjektivnom privlačenju pažnje na vlastitu osobu. Neki privlače pažnju na sebe izvodeći opetovana zapažanja, dajući naputke, te kasnije, davajući personalizirane govore dobrodošlice i pozdrava… Za njih, razina uspješnosti njihove izvedbe postaje mjera njihove osobne moći , i na taj način postaje indikatorom njihovih vlastitih osjećaja ili osobne sigurnosti i samopouzdanja.

Na pogled koji promiče Klauser, prethodno citiran, da slavljenje Mise versus populum „služi jasnijem izražavanju euharistijskog zajedništva okupljenih oko stola“, osvrće se Siebel u svom djelu Liturgija na ponudi:

Namijenjeno zbližavanje puka oko stola Gospodnje večere jedva da doprinosi jačanju osjećaja zajedništva. Zapravo, jedino je svećenik za stolom. Ostali sudionici večere sjede u auditoriju, smješteni bliže ili dalje.

Ovome Siebel dodaje još jednu opasku:

Obično je oltarski stol smješten na udaljenosti, te na uzvisini, što znači da se osjećaj zajedništva koji je postojao u prostoriji Posljednje večere jednostavno ne može nanovo stvoriti. Dok je okrenut prema narodu, svećeniku postaje vrlo teško izbjeći dojmu da se nadasve trudi ne bi li nam nešto prodao. Kako bi se ispravio ovaj dojam, pokušavalo se premjestiti oltar usred vjernika. Na taj način, pojedinac ne mora gledati samo u svećenika, već može promatrati i osobu koja sjedi do njega, ili osobu koja sjedi nasuprot njemu. Premještanje oltara usred vjernika međutim, također znači da se na taj način gubi prostor između sakralnog središta i vjernika. Sveti strah koji nas je obuzimao prilikom ulaska u crkvu gdje je uistinu prisutan Bog, zamijenjen je jeftinim sentimentom, odgovorom na nešto što se vrlo malo razlikuje od svega uobičajenog.

Klaus Gamber, Reforma Rimske liturgije: Poteškoće i pozadina, eng. prijevod, str. 85-88.    

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Umrijeti odijeljen od Crkve

Fr. Paul Nichlonson je tradicionalist, vjeran i poslušan Crkvi – (lefebvrovci će reći da je kvazitradicionalist ili još “gore” – neokonzerva). Usudio se izreći istinu – strašno je umrijeti odlijeljen od Crkve. Zbog toga se našao na meti lefebvrovca/sedevakantista Michaela Matta (ne mogu odrediti točno što je jer čini mi se da i on ne zna), najžešćeg kritičara pape Franje uz Christophera A. Ferraru  u SAD-u od kojih su se čak ogradili CMTV i Michael Voris. Iako mi se ne sviđa osebujna intrepretacija, gestikulacije i  izražavanje (kao da priča djeci) fr. Paula, slažem se s njime jer je pogodio u bit stvari. Na nekoliko mjesta je još pisao o tome (recimo ovdje).  Preplatiti se možete ovdje na njegov youtube kanal te lajkati njegovu facebook stranicu. 

Isto kao on, preporučam ovaj članak s bloga Unam Sanctam Catholicam.

Farizej

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Kanonski razlozi (2. dio)

Donosim drugi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje. Preporučam također članke dr. sc. Ivana Zelića na portalu Bitno.net. 

Jedan od razgovora koje sam u to vrijeme imao bio je s čovjekom kojeg sam poznavao prije mnogo godina u Manchesteru. On je isto, a da toga nisam bio svjestan , istupio iz SSPX krugova, i slučajni susret jednog dana uveo nas je u raspravu. Ne sjećam se točno teme o kojoj smo razgovarali , ali znam da sam otišao s naputkom da pogledam pismo Pia XII. koje osuđuje biskupska posvećenja u Kineskoj Crkvi 1958. Razmišljanje iza toga je da , bez obzira kakve probleme SSPX imao, Lefebvre nije imao pravo podijeliti apostolsko naslijeđe na način na koji je to učinio. Mislio sam kako sam imao odgovor na tu primjedbu, ali sam svejedno iznova razmotrio taj problem.

SSPX nije bio spor u razvijanju kompleksnih i uvjerljivih kanonskih argumenata koji brane njegova biskupska posvećenja (znam da vi u glavnoj struji više volite izraz biskupska ‘ređenja’, ali pratite me ovdje). Ako sam se pokušao detaljno baviti ovim problemima, to nije bilo zato jer sam vjerovao da sam posebno kompetentan za to, već zato što nisam mogao početi nigdje drugdje nego tamo gdje jesam. Ne samo da sam akademski tip, nego sam proveo skoro četiri godine u SSPX sjemeništima i bila mi je navika ići u detalje, često na nezadovoljstvo mojih prijatelja.

Raspravljajte cijeli dan – citirajte sve užase i zloupotrebe Vatikanskog koncila i 70-ih i 80-ih – i ključno načelo kanonske obrane Lefebvreovih posvećenja je ovo: postoji kanonsko Stanje nužde, i biskupska posvećenja se mogu obaviti bez ovlaštenja kada se ne može posavjetovati sa zakonodavcem (papom). Prema SSPX-u – ljubitelji Ivana Pavla II., duboko udahnite – s Ivanom Pavlom II. se nije moglo posavjetovati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato jer je bio fizički nepristupačan, nego zato jer je bio moralno nepristupačan, tj. prema SSPX-u, toliko je malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom univerzalnog spasenja, toliko je bio zaljubljen u lubanjodršce iz Istočnog Timora, svoje sugovornike u Asizu, da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Teoretski gledano, odgovor Kongregacije za nauk vjere na SSPX-ove upite o vjerskoj slobodi, i praktično gledano, susret svjetskih religija 1986. u Asizu, uvjerili su Lefebvrea da je ponašanje Ivana Pavla II. neprihvatljivo. To je bio ključni argument koji je opravdavao odluku o posvećenju biskupa bez papinskog ovlaštenja.

Osim toga, Lefebvre je uvijek govorio kako posvećuje biskupe samo da bi podjeljivali sakramente, a ne iz nekog drugog razloga. To nije bila paralelna Crkva. ‘Loin de moi, loin de moi de m’ériger en pape!’ (Neka bude daleko, daleko od mene da se postavim za papu), rekao je na svom predivno čistom francuskom na dan posvećenja 1988.

U ovom stadiju dvije su mi stvari počele izlaziti na vidjelo.

Puno kasnije, ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u biografiji Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša. Ipak, primarno, čak i ako je SSPX bio u pravu oko Ivana Pavla II., je li glavni argument siguran? Kada sam promislio, učinio mi se prilično klimavim. Nije bilo potpuno nelogično reći da Ivan Pavao II. nije bio ‘moralno pristupačan’, ali završni ishod je sigurno bio oblik praktičnog sedevakantizma: za SSPX su svijeće u Vatikanu bile upaljene ali, takoreći, nitko nije bio doma. Nije li ovo bio uvod u teže stvari? Koje bi se druge papine odluke mogle odbaciti ako se smatrao pravno nesposobnim? Nadalje, ključni argument ne uzima u obzir nijednu drugu okolnost. Na primjer, barem dva od kandidata koji su bili zaređeni 30. lipnja 1988. možda ne bi uspjeli proći normalni proces (u kojem se tri kandidata pišu na listu terna i istražuju): biskup Williamson (preobraćenik i ne toliko dugo katolik) i biskup Fellay (šest godina ispod kanonske dobi). Bilo je vrlo moguće da se Ivan Pavao II. duboko želio izmiriti sa SSPX – sigurno je to želio 2001. – ali kao staromodni poljski klerik, nije namjeravao dopustiti da sve bude po Lefebvreovu. To je princip za svakoga tko ima autoritet! Na kraju krajeva, TKO je papa? ‘Loin de moi, loin de moi de m’eriger en pape!’

Trebao bih dodati da je po kanonskom pravu papa vezan samo božanskim zakonom (iako bi bilo nepromišljeno mijenjati druge, niže zakone). Ali u ovom slučaju, mislio sam, da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi morao tvrditi kako je odbijanje Rima da sankcioniranja posvećenja ovih četiriju muškaraca na taj datum (odbijenica koju je javno objavio kardinal Gantin službenim kanonskim upozorenjem 18. lipnja 1988., mislim) oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija Preživljavanje, kako ju je zvao Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima Lefebvreovim djelovanjem?

Druga stvar koja mi je počela  izlaziti na vidjelo je kako postoji veza između prenošenja biskupskog reda i same naravi Crkve. Lefebvre je rekao da je htio posvetiti biskupe samo za sakramente. Zapravo, vjerovao je kako je dužan to učiniti. Ipak, ova ideja biskupa samo za sakramente je počela izgledati klimavo. Biskupi nisu strojevi za sakramente. Zapravo, čak i za pomoćne biskupe, njihov red ih orijentira – uređuje ih – prema učenju vjere, vodstvu stada i podjeli sakramenata. Biskupske ovlasti ne vrše se samo u sakramentalnom kontekstu, nego i u kontekstu života lokalne crkve (i potencijalno cijele Crkve). Nadalje, ako se biskup može zarediti samo za sakramente kao u slučaju pomoćnog biskupa (teološki puristi, izdržite ovu aproksimaciju), to je zbog toga što je vodstvo i poučavanje određenog stada već zbrinuto po glavnom biskupu . Biskupska posvećenja možda nisu stvorila paralelnu Crkvu kao takvu, ali bila su korelativna s crkveno autonomnim životom SSPX-a u kojem učenje, vodstvo i sakramenti nisu ovisili ni o jednom vidljivom Crkvenom autoritetu. Lefebvre je svojim dijeljenjem biskupskog reda bez papine dozvole kristalizirao, liturgijski i sakramentalno, autonomno crkveno postojanje.

Nastavlja se…

Ubi Petrus, ibi Ecclesia ili – lijevi i desni protiv Pape

Drago mi je da je Michael Voris da ovu izvrsnu analizu stanja u Crkvi u odnosu na papu Franju, posebno ukazujući na “tradicionaliste”. Također, Bitno.net je objavio prvi u nizu članaka o SSPX, što mi je iznimno drago jer je prije svega napisano od strane laika te vrhunskog poznavatelja stanja u Crkvi.

Farizej

Propovijed nadbiskupa Samplea o tradicionalnoj latinskoj misi

Donosim vam vrhunsku propovijed nadbiskupa Alexandra Samplea  s njegove prve pontifikalne mise. Snažne poruke i poticaji, naročito pred kraj gdje će citirati sv. Pavla. Preporučam odgledati u komadu. Video i audio su iznimne kvalitete. Fotogaleriju s iste mise možete pogledati ovdje.