Misli bl. Ivana Merza o liturgiji

Neki dan smo se spomenuli bl. Ivana Merza. Ivan Merz mi je već odavno inspiracija i poticaj, a njegova ljubav prema liturgiji je nešto što je zaista obilježilo njegov život. Donosim vam neke misli koje sam preuzeo s www.ivanmerz.hr.  Smatram da ih vrijedi istaknuti i na ovome blogu.

Liturgija – službeno bogoslužje Katoličke Crkve – bilo je središte Ivanova duhovnog, molitvenog života. Iz srca liturgije, a to je sv. misa – euharistija, Merz je dnevno crpio snagu i apostolski žar. Njegovo zanimanje za liturgiju potječe još iz studentskih dana. Za svoju doktorsku disertaciju odabrao je temu “utjecaj liturgije na francuske pisce”. Merz je liturgiju promatrao i s umjetničkog vida ukoliko u njoj nalaze svoj izražaj sve umjetnosti. Njegove divne misli o liturgiji koje ovdje donosimo, otkrivaju nam svetište njegove duše, koja je bila u stalnom sjedinjenju s Bogom i u težnji da mu pjeva neprestanu hvalu.

Među svim krepostima prvo mjesto zauzima krepost pobožnosti, koja nas potiče da odajemo Bogu dužnu čast.

U liturgiji čovjek na najsavršeniji način odaje Bogu onu čast koja mu pripada.

Liturgija je službena molitva Crkve, službena molitva Zaručnice Kristove, razgovor između Zaručnice i božanskog Zaručnika.

Molitve i kretnje liturgije, njene melodije i njeni miomirisi projekcija su Neba na zemlju, fotografija su unutarnjeg Božjeg života.

Središte je neba sam Trojedini Bog, a anđeli i sveci oko ovoga obavljaju liturgijske čine.

Kao što je prema sv. Ivanu Jaganjac središte neba, tako se isto sveta liturgija kreće oko presvete Hostije – oko samoga Isusa Krista.

U liturgiji se, kao u kakvu zrcalu, ogledava život Kristov.

Sveta Liturgija je najbolji vod, koji nam otkriva na vrlo pedagoški način tijekom jedne crkvene godine sve pojedinosti iz života našega Spasitelja.

Ako je, dakle, u sv. misi prisutan sam Tvorac svjetova, nestvoreni Bog, to je razumljivo da je prisustvovanje Misi vrlo važan čin, da je napokon život s liturgijom, koja nam donosi razne faze iz života Bogo-Čovjeka, bitni život.

Svečana konventualna misa u trapističkom samostanu kako je dostojanstvena! Kako sve ide polako, da čovjek osjeti kucaje vječnosti. Čemu se žuriti, kada čovjek pjeva hvalu Božju radi koje je stvoren?! Čovjek je došao do svoga cilja, on ima samo da motri.

Tako je čarobna ljepota katoličkih obreda – da čovjek, koji je jednom osjetio njihove čari, osjeća u duši čežnju da sve ostavi i sav svoj život provede u liturgijskim molitvama, pjevajući dan i noć bez prestanka hvalospjeve Presvetom Trojstvu.

U crkvi na svetoj Misi direktno se osjeća, kako je čovjek kano na nekom otoku usred burnog mora, na otoku istinitog i pravog života.

Po liturgijskom razmatranju svaki katolik postaje velik i univerzalan i počinje osjećati što osjeća sama Crkva.

U liturgiji najlakše možemo spoznavati sve ljepote unutarnjeg života Božjega.

Po liturgiji najočitije spoznajemo da je Bog Tvorac svjetova, Bog stroge Pravednosti, Bog Ljubavi, također Bog apsolutne Ljepote; ona nas opaja svojim sjajem i blistavilom i čini nam sve teškoće naše svete vjere mnogo lakšima.

Liturgija je najveća umjetnička tvorevina koja postoji na svijetu, a uz to je centralna umjetnost, jer umjetnički prikazuje život Kristov, koji je centar povijesti.

Umjetnički refleks unutarnjeg Božjega života je naša sveta liturgija. Liturgija je dakle umjetnost “par excellence”, jer je ona živa, kao što je i naš Gospodin živ.

Kao što je teologija centralna znanost, tako je liturgija centralna umjetnost.

Liturgija je umjetnička cjelina u kojoj surađuju sve umjetnosti i koja je djelovala na sve umjetnosti.

Liturgija je izražaj duše Crkve, na njenu bi temelju bilo lako izraditi teoriju umjetnosti.

Crkvena godina kao u kakvom pomičnom ogledalu odražava život Isusov od svoga boravka unutar Presvetog Trojstva, kroz zemaljski život, pa sve do njegova drugog dolaska.

U svetačkim danima Crkva razmišlja o životu prvoboraca čovječanstva i daje nam uzore kako valja primjenjivati Spasiteljeve ideje na život.

Među katoličkim narodima nema sata ni časa kada redovnici ili svećenici ne bi molili božanski časoslov. O divne li Crkve, koja bez prestanka u zajednici s nebeskim vojskama pjeva hvalu Tvorcu!

Uz misal je najljepši molitvenik časoslov. Ali, on nije samo molitvenik, on je s misalom najljepše književno djelo što ga čovječanstvo posjeduje.

Mislim, da se vrhunci stvorene ljepote nalaze u misalu i brevijaru (časoslovu), u pontifikalnoj misi i gregorijanskim melodijama.

Crkvena glazba se veže uz samu Riječ, uz Riječ, koja je bila u početku, koja bijaše u Bogu i koja je sam Bog.

Liturgijska glazba jest glazba koja sve druge nadilazi. Ona obrađuje i izražava ono što je glavno, bitno, jedino nužno – ljubav k Bogu.

Gregorijanska, liturgijska glazba je glazba svetosti.

Liturgija ne povezuje samo pojedince jednoga naroda u jednu jedinstvenu cjelinu, već ona uspostavlja niti između svih naroda i čini ih braćom i djecom jednoga Oca na nebu.

Na temelju se liturgije svaka pojedina duša odgaja.

Liturgija je pedagogija u pravom smislu riječi, jer pomoću nje vjernik u svojoj duši proživljava sve faze vječnog Kristova života.

Po katoličkoj liturgiji svi ljudi na cijeloj zemlji razmatraju istoga dana o istim stvarima i na taj se način učvršćuje svijest o katoličkom jedinstvu svih naroda.

Vjernik, koji se moli liturgijski, pridružuje se korovima anđeoskim, koji neprestano hvale Tvorca i čovjek se zapravo na taj način već na ovoj zemlji počinje vježbati u onoj službi koju će pun radosti i ushićenja obavljati u vječnosti.

Dok milijuni novina šire narodnu mržnju i laž, Crkva mirno vrši kroz vjekove svoju miroljubivu misiju i daje u ruke svojim službenicima mnoge stotine tisuća brevijara i milijune misala, koji govore o ljubavi k Bogu i bližnjemu.

Sveta liturgija je jedno od najmoćnijih sredstava sveopćeg mira.

(na slici je prikazan papa Pio XII)

Lex Vivendi

Najčešće zablude u vezi tradicionalne latinske mise

U ovome članku, kojeg sam preveo, navode se stvari koje većini ljudi nisu poznate.

Klasična/tradicionalna latinska misa nije produkt Tridentskog sabora iz 16 st.

Povijest tradicionalne latinske mise vuče svoje korijene od početka kršćanstva. Misa je prolazila kroz organski, postupni razvoj tijekom stoljeća. Prvi pisani zapis o molitvama latinske mise nalazi se u rukopisu iz 6. stoljeća tzv. Lavov sakramentarij.

Sveti papa Pio V uredio  je  rimski latinski misal i učinio ga univerzalnim. Uređivanje  misala je bila jedna od mjera Tridentskog sabora, stoga se tradicionalna latinska misa često naziva i „Tridentska misa“. Nakon toga, kao prije, male, postupne promjene su napravljene u misalu (knjizi koja sadrži tekstove i molitve Mise) kroz naredna stoljeća, a zadnje promjene su napravlje od strane blaženog pape Ivana XXII 1962.

1969. papa  Pavao VI proglasio je novi oblik mise (Novus Ordo Missae) koja je dizajnirana od strane imenovanog povjerenstva. Ona je temeljena na tradicionalnoj latinskoj misi, ali je donijela značajne promjene, posebno u darovnim molitvama – molitva ofertorija.

II. vatikanski koncil nije promijenio niti zamijenio tradicionalnu latinsku misu

Naime, tradicionalna latinska misa se služila tijekom Koncila. Sacrosantum Concilium, dokument koji je proizašao iz II. vatikanskog koncila, iznio je određene smjernice za promjene u misi. Dodatne direktive su dane u postkoncilskim dokumentima. Novi oblik mise (Novu ordo) je sastavljen nakon Koncila od strane povjerenstva i proglašen 1969. od Pavla VI.

Okrenutost svećenika prema narodu (versus populum) nije disciplina koju je uveo II. vatikanski koncil

Orijentacija svećenika prema Istoku (ad orientem) s narodom koja simbolizira zajedničku usmjerenost na Boga, je tisućljetna. To je norma za tradicionalni latinski obred i istočne obrede Katoličke crkve, kao i obrede Pravoslavne crkve.

Praksa okretanja svećenika prema narodu (versus populum) umjesto prema Istoku (ad orientem), postupno je uvedena kao eksperiment od strane nekih svećenika u 20 stoljeću. Ta praska je postala nepisano pravilo Novus Ordo mise, iako nigdje u dokumentima II. vatikanskog koncila ne postoje smjernice da se tako čini niti u Misalu proglašenog 1969. Prvi pisani spomen u nekom službenom dokumentu Crkve o mogućnosti okretanja svećenika prema narodu je iz 2000. godine. Taj spomen se nalazi u dokumentu Opća uredba Rimskog misala (br. 299).

II. vatikanski koncil nije uveo misu na narodnom jeziku

Kao što je već rečeno, Novus Ordo misa nije djelo II. vatikanskog koncila. U dokumentu Sacrosantum Concilium spominje se mogućnost prevođenja mise na narodni jezik. Međutim, Koncil je potvrdio da je službeni jezik Crkve lazinski. Prema tome, izvorni jezik Novus ordo Missae iz 1969. jest latinski, a prijevodi se izvode iz izvornog teksta.

Izvor: www.institute-christ-king.org