Mary Francis, Dušo Kristova : Anima Christi

„Blago skriveno“ (Mt 13, 44)

„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“

U novoj rubrici „Blago skriveno“ na blogu Lex vivendi nastojat ćemo prikazati neke od  bisera Crkve na koje smo naišli više ili manje slučajno, a koji su nas oduševili za Boga i Crkvu te učinili radosnima. To može biti mini-recenzija kvalitetnog duhovnog štiva koje je palo u zaborav ili pak kod nas nije doživjelo osobitu recepciju; mogu se naći prikazi nepoznatih i manje poznatih svetaca, blaženika ili uzora vjere, no čiji životi predstavljaju autentično i svježe svjedočanstvo vjere; mogu biti filmovi ili glazba ili nešto treće. Da ne nabrajamo dalje: u „Blago skriveno“ može ući bilo koji zaboravljen ili slabo poznat sadržaj koji će predstaviti neki aspekt tradicionalne vjere Katoličke crkve. Forma u kojoj bi se taj sadržaj nalazio nije važna. Važno je to da živa tradicija Crkve nije (samo) zbir poznatih propisa, već i osoban, gorljiv put ka punini vjere Crkve i živom odnosu s Gospodinom, na kojem možemo naići i na skrivene dragulje.

3175

Koliko li smo puta nakon pričesti molili molitvu Anima Christi – Dušo Kristova? Vjerujem da nema mnogo praktičnih katolika koji je ne moli, ponekad i posve automatski, ne razmišljajući previše o riječima. A to je, kako kaže američka klarisa koletinka Mary Francis Aschmann, opasna molitva čije zazive ne smijemo olako shvatiti.

Dušo Kristova: Anima Christi  naziv je knjige spomenute redovnice, koju je 2001. g. izdalo nakladnik Ignatius Press. Knjigu su kod nas 2005. g. objavili isusovci (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove) u prijevodu p. Ivana Cindorija. Izraz „knjiga“ čini mi se pretencioznim, jer je hrvatski prijevod zapravo skromna i neugledna knjižica u Biblioteci Radost i nada. (U toj su se biblioteci zalomile i dvije sjajne i zdravorazumske knjige: Okretanje prema Gospodinu  Uwea Michaela Langai Nema mjesta za Boga  Moyre Doorly.) Pohvala hrvatskom izdavaču: kod svakog poglavlja zadržani su izvorni latinski zazivi. Knjigu vjerojatno ne bih nikada uzela u ruke da je nisam primijetila na jednom američkom tradicionalističkom obiteljskom blogu u popisu obiteljskog duhovnog štiva tijekom korizme. Anima Christi kod nas nije pobudila gotovo nikakvu pozornost; osobno nisam čitala nijednu recenziju, nitko mi tu knjigu nije preporučio… A mogu reći da je pravo blago. I to ono skriveno. Koliko knjigu i samu autoricu cijene veliki ljudi Katoličke crkve, možete pročitati u kolumni Before the Cross. Potpis Raymonda L. Burkea (koji je osobno poznavao majku Mary Francis) predstavlja više nego dovoljnu referencu da se netko odvaži otpočeti sa čitanjem tih stotinjak stranica. Kako kardinal kaže, to je „wonderful collection of meditations“. Nešto o autorici kažu i zagrebačke klarise, čiji je samostan povezan sa Roswellom. Dakle, ne radi se o nekakvoj prosječnoj knjižici nabacanih razmatranja, kakve Teovizija, KS i njima slični izdavači izdaju na tone kad god se neki nadobudni svećenik/profesionalni teolog/časna sestra sjeti da bi se mogao predstaviti kao vrla duhovna osoba.

Premda je prava namjena knjige bio niz nagovora za redovnice samostana Roswell, forma knjige je zaokružena, a misli slijede promišljenu logiku. U Anima Christi svaka stranica pršti od pravog sadržaja. Nema sladunjavosti, banaliziranja i psihologiziranja. Majka Mary Francis konkretizira ulazak u nutarnji smisao svake riječi te molitve. Čitatelju je jasno da je to rezultat istinske kontemplacije, a čija je krajnja posljedica potpuna konkretizacija u običnom svakodnevnom životu. Dakle, nema formalizma, sterilnosti i odrađivanja – zato Mary Francis vrlo često napominje da je ovaj ili onaj zaziv „opasan“ jer nas uvodi u jednu novu i višu dimenziju osobnog odnosa s Gospodinom koja je često bolna i teška. Drugim riječima: pazi što moliš! Nailazimo na danas nepopularne i staromodne izraze poput „žrtva“, „vršenje pokore“, „struktura“, „disciplina“, „Kristove rane“, „vječno blaženstvo“… U tekstovima Mary Francis ti se termini ne čine neprivlačnima i sterilnima (a što se zna dogoditi u duhovnom štivu starijeg datuma), već odišu svježinom i neposrednošću nekoga tko u vlastitom životu provodi u djelo ono o čemu piše. To se posebno vidi u inzistiranju na detaljima istinskog kršćanskog života koji se manifestiraju u plodovima Duha. Istaknula bih ono što mene osobno najviše dotiče: nutarnje shvaćanje pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovom koje je zapravo ključ razumijevanja molitve Dušo Kristova.

Tu je zanimljiva još jedna stvar. Premda se ova molitva netočno pripisuje sv. Ignaciju Loyoli i premda su je najviše promicali isusovci, Anima Christi vezana je i uz franjevce koji su tijekom Srednjeg vijeka pa sve do Drugog vatikanskog koncila bili veliki promicatelji pobožnosti Srcu Isusovom. Stoga zapravo ni ne čudi što je jedna istinska klarisa stroge opservancije ušla u tajnu ove molitve. Kroz tekstove se provlači i franjevačka duhovnost, koja se nalazi kristalizirana u gotovo svakom od zaziva. Osobno ne razumijem ništa od franjevačke duhovnosti – premda sam njom bila okružena cijeli život. Moja skeptičnost prema franjevcima i franjevkama gotovo svih provenijencija vjerojatno je posljedica dugogodišnjeg promatranja nevjerojatne količine osobne nevjernosti i nevjere pripadnika te duhovne obitelji. Vjerojatno ni ne znam što je iskonsko franjevaštvo. Kroz Mary Francis upoznala sam novog svetog Franju i novu svetu Klaru – likove koji odišu ljubavlju i radošću. Ne onom banalnom i prisilnom radošću, o kojoj često čujemo sa naših propovjedaonica u neprestanom ponavljanju sterilnih izjava poput (citiram!):„moramo svjedočiti radost uskrslog Krista“, već zaraznom, kreativnom i odvažnom radošću.

Jedini detalj koji je nagrdio sveukupan dobar dojam jest spominjanje jednog liturgijskog promašaja: „Na jednom nedavnom sastanku moje sestre i ja zajedno smo komentirale ljepotu nakita na oltaru, razmišljajući o onome ono što piše u Svetom pismu: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe’ (Iv  7, 38).  Uistinu, bio je to dražestan nakit sa svijetlom tkaninom koja je označavala vodu koja teče, a ‘voda’ se slijevala u čistu bijelu posudu u kojoj je plivala mimoza okružena uresnim kamenčićima.“ (str. 24). Komentar je suvišan. Ipak, vrijednost cijele knjige mnogo je veća od spomenute rečenice, jer knjiga doista nema modernističkih natruha.

Za kraj jedna lijepa misao iz sredine knjige: „Svatko je od nas na poseban način pozvan da bude u svim otvorenim ranama Crkve, u svim smrtonosnim ranama mističnoga tijela Kristova. Moramo biti sredstvo koje zacjeljuje otvorene rane Kristova namjesnika na zemlji, otvorene rane teološke oholosti, egzegetske drskosti, sve otvorene rane na divnome licu Crkve, na ranjenom tijelu Crkve, u smrtnoj borbi cijeloga svijeta“. Pa završimo posljednjem riječju Anima Christi: Amen.

A.

Izvanredna vjera (1. epizoda): Misija Sveti Ivan Kapistran

Ruins of the Sanctuary of the Great Stone Church

U jednom od prijašnjih postova sam najavio emisiju EWTN,  ‘Extraordinary Faith’ (Izvanredna vjera) u kojem će glavna tematika biti tradicionalna katolička liturgija, duhovnost, glazba, arhitektura i povijest  .

Došlo je vrijeme da objavim prvu epizodu u kojoj je riječ o najstarijoj katoličkoj misiji u Kaliforniji, koja se nalazi južno od Los Angelesa. Misija Sveti Ivan Kapistran je jedno od prvih mjesta na kojem je služena misa po izvanrednom obliku nakon II. vatikanskog koncila u Sjevernoj Americi. Više o svemu pogledajte u samoj emisiji. Nažalost, nemam vremena napraviti prijevod, ali vjerujem da će vam svakako biti korisno.

I još jedan mali problem: autori emisije su zabranili ugrađivanje na blogove, tako ćete emisiju morati pogledati na njihovom vimeo kanalu.

Extraordinary Faith Episode 1 – Mission San Juan Capistrano from Extraordinary Faith on Vimeo.

Korisne poveznice

Zanimljiv je također i Flickr profil emisije na kojem možete naći izvaredne fotografije.

Zanimljivost vezana uz oratorije sv. Filipa Nerija

Primjetio sam da po svijetu u oratorijima sv. Filipa Nerija niče tradicionalna katolička liturgija.

Community-in-Formation of the Oratory of St Philip Neri, Cincinnati, Ohio

The Oratory of S Philip Neri in London (Brompton Oratory)

Institut St. Philipp Neri – Berlin – Gesellschaft päpstlichen Rechts

The Oratory of St. Philip Neri – Toronto

I iz onoga što se da vidjeti na stranicama Oratorijanaca po svijetu  jest da njeguju liturgiju.

Sveti Filipe Neri, moli za nas!

Fotografije i izvještaj s misa služenih 24. i 25. svibnja

Kao što već znate, tradicionalna latinska misa tj. misa po izvanrednom obliku rimskog obreda služena je u subotu 24. i u nedjelju 25. svibnja u crkvi sv. Filipa Nerija u Splitu. Mogu reći u ime svih organizatora, da smo ugodno iznenađeni brojem ljudi koji su pohodili  misu ovih par dana. Osobno sam veoma zahvalan Gospodinu što nam je dao priliku i ohrabrenje za daljnje djelovanje. Možemo reći da je i onaj susret ljubitelja tradicionalne latinske mise rodio plodom.

U subotu smo doista očekivali puno više ljudi nego u srijedu, no da će biti crkva popunjena i do skoro zadnjeg mjesta, nismo se nadali. Mnogima je ovo bio prvi put i došle su cijele obitelji s djecom. Osjetila se doista jedna posebna atmosfera.  Sveukupno je bilo negdje oko 70-tak vjernika.

Misa se služila na oltaru Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila vrlo slična onoj u srijedu, s tim da je bila proširena s nekim dodatnim detaljima. Naglašena je univerzalnost ovoga obreda i latinskog jezika.

Imali smo čast da ovaj put jedan mladi Splićanin, srednjoškolac ministrirao na sv. misi, a to je odradio vrlo impresivno i točno s obzirom da mu je ovo prvi put.

Slike od subote pogledajte u galeriji koja slijedi.

I video:

 

U nedjelju je također bilo negdje oko 60-tak vjernika, od kojih je polovica bilo novih, tj. oni koji nisu dolazili zadnja dva puta. Misa se služila na oltaru sv. Ivana Nepomuka. Taj oltar je okrenut prema Istoku, a i blagdan sv. Ivana Nepomuka je bio nedavno, stoga smo zaključili da je zgodno imati misu na tome oltaru, iako je siromašniji detaljima nego oltar Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila kratka, te se svećenik  posebno osvrnuo na prvo čitanje koje bilo iz Poslanice sv. Jakova  te ohrabrio prisutne da žive svetačkim životom. Naglasio je važnost tišine, kako u sv. misi, tako i u životu općenito.

Fotografije imate u galeriji koja slijedi. Nastojao sam što manje fotografirati zbog toga da bih mogao biti više usmjeren na sv. misu i da ne bih ljudima previše odvlačio pažnju od iste.

Akademska crkva sv. Filip Neri nije imala nikakve veze s organizacijom mise po izvanrednom obliku, u smislu da nije bila inicijator ovih događanja. Rektor crkve nam je dopustio koristiti crkvu za služenje mise, na čemu smo mu iznimno zahvalni.

Misa se služila na pokrajnjim oltarima zbog toga što na glavnom oltaru, koji je odrezan da bi se na njemu mogla služiti misa versus populum (prema narodu), nema dovoljno mjesta na oltarskim stepenicama za svećenika da može bez problema kleknuti i kretati se. Isto vrijedi za ministranta.

Neki su komentirali svećenika don Matu Bartulicu, koji je služio sv. misu. Ukoliko vas zanimaju detalji, možete me osobno pitati preko maila i mogu vam dati objašnjenje.

Misnica koju smo koristili je misnica iz kolekcije misnica crkve sv. Filipa Nerija koje se brižno čuvaju. Neke detalje s misnice imate u galeriji koja slijedi. Sve je od jednog kompleta.

O samoj crkvi sv. Filip Neri imate više na njihovoj stranici svfilipneri.hr.

Ukoliko je netko od čitatelja sudjelovao na sv. misi ovih dana, neka slobodno ostavi svjedočanstvo o tome kako mu je bilo, naročito oni koji su se prvi puta susreli s tradicionalnom latinskom sv. misom.

Zahvaljujem Gospodinu od srca na Summorum Pontificumu pape Benedikta XVI, a još više na papi Benediktu XVI koji je mnogima otvorio dušu za liturgiju.

Lex

OBAVIJEST: Tradicionalna latinska misa u Splitu u nedjelju!

Fotografija s mise 24. svibnja.

Fotografija s mise 24. svibnja.

Tradicionalna latinska misa služit će se u nedjelju 25. svibnja u 11:00  u crkvi sv. Filipa Nerija.

Za sve informacije javite se na lexvivendi88@gmail.com.

Preporučam da proučite latinsko-hrvatski misal za puk- kojeg trebate isprintati kao booklet te pokušate pratiti uz ove video TLM-a. Misal isprintajte kao booklet i ponesite na misu.

Akademska crkva sv. Filip Neri ni na koji način nije povezana s organizacijom ovoga događaja.

***

Izvještaj s prve tradicionalne mise pročitajte ovdje.

Fotografije s druge tradicionalne mise ćemo objaviti uskoro.

OBAVIJEST: Druga tradicionalna latinska misa u Splitu

IMG_6216

Tradicionalna latinska misa služit će se u subotu 24. svibnja u 12:00 (podne) u crkvi sv. Filipa Nerija.

Za sve informacije javite se na lexvivendi88@gmail.com.

Preporučam da proučite latinsko-hrvatski misal za puk- kojeg trebate isprintati kao booklet te pokušate pratiti uz ove video TLM-a. Misal isprintajte kao booklet i ponesite na misu.

NAPOMINJEM: Akademska crkva sv. Filip Neri ni na koji način nije povezana s organizacijom ovoga događaja. 

***

Izvještaj s prve tradicionalne mise pročitajte ovdje.

 

Tradicionalna latinska misa u Splitu – izvještaj, fotografije i obavijest

IMG_6231

Obavijest: Tradicionalna latinska misa će biti služena u subotu, 24. svibnja u 12:00 (podne) u crkvi sv. Filipa Nerija.

Za sve informacije javite se na lexvivendi88@gmail.com.

***

Prva javna tradicionalna latinska misa u Splitu nakon Summorum Pontificuma pape Benedikta XVI. služena je u srijedu, 21. svibnja u crkvi sv. Filipa Nerija.

Akademska crkva sv. Filip Neri nije bila ni na koji način povezana s organizacijom ovoga događaja.

Misu je služio don Mate Bartulica, svećenik iz SAD-a.

S obzirom da smo saznali u utorak u 22h da bismo mogli imati TLM, brzo smo se organizirali te smo rektora crkve sv. Filip Neri zamolili da nam iziđe u susret. Došao je iznenađujući velik broj vjernika, oko četrdesetak, većinom mladih, među kojima je bila i četveromjesečna beba, te  troje mlađe djece, od kojih je jedna prvopričesnica.

U prigodnoj homiliji, don Mate se osvrnuo na pojam Tradicije, objasnio prisutnima što je to tradicionalna latinska misa te kako njegovati duhovnost te mise. Potaknuo nas je da radimo na širenju Tradicije i duhovnog blaga Crkve. Izrazio je radost zbog velikog broja prisutnih te naročito mladih, te je ukazao da većinom mladi u SAD-u i drugdje u zapadnom svijetu prijanjaju uz ovaj obred.

Nakana sv. mise je bila za sve nastradale u poplavama. Misa je služena na oltaru Naše Gospe od Srca Isusova.

Zahvaljujem ekipi sv. Martina iz Zagreba na donacijama misala za puk i opreme, i naravno našemu I.J. na ministiranju i pripremi svega što je bilo potrebno.

Fotografije imate na dnu u galeriji.

Također, ako je netko od čitatelja bio prisutan na misi, neka svoje dojmove ostavi u komentarima.

Tradicionalna latinska misa će opet biti služena i u subotu 24. svibnja u 12:00 (podne) u crkvi sv. Filipa Nerija.

Preporučam da proučite latinsko-hrvatski misal za puk- kojeg trebate isprintati kao booklet te pokušate pratiti uz ove video TLM-a.

Lex

Izvještaj sa susreta ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu

Traditional Latin Mass at USC

Fotografija: flickr.com/photos/jseno327

U četvrtak 15. svibnja u večernjim sati održan je neformalni susret ljubitelja tradicionalne latinske mise u Splitu.

Ja, kao jedan od organizatora, iznimno sam zadovoljan susretom i kako je tekao. Bilo nas je, ako se ne varam, šesnaest muškaraca. Prosjek godina je bio trideset.

Nakon pozdravnog govora kojeg je pročitao M. te njegove uvodne riječi i predstavljanja, svi smo se međusobno upoznali i razmijenili iskustva zbog čega smo ljubitelji tradicionalne latinske mise. Neki su dali i malo osobno svjedočanstvo.

Dotakli smo se raznih tema, no razgovor je tekao u smjeru koji je sljedeći korak nakon ovoga susreta. Što smo odlučili, ostavljam za nas, no svakako rekli smo da ćemo još bolje nastojati oko povezivanje i zajedničkog djelovanja na promicanju tradicionalne latinske mise.

Između ostalog, spomenuli smo razne probleme s kojima smo se u našem dosadašnjem djelovanju susretali. Osobno sam govorio o nastojanjima i pothvatima koje smo poduzimali u pokušaju ostvarivanja služenja mise po izvanrednom obliku.

Također, dotakli smo se SSPX-a, no vrlo kratko.

Entuzijazma kod sudionika susreta ne manjka, što je vrlo ohrabrujuće.

Međusobno smo se složili da trebamo zajednički moliti Gospodina da vodi ovu inicijativu, te da poniznim i ustrajnim radom nastojimo raditi na tome da Splitska-nadbiskupija dobije svoju tradicionalnu latinsku misu.

Razmijenili smo kontakte i razišli se u miru.

U nastavku vam donosim pozdravni govor koji je pročitan na početku susreta:

Čast mi je na početku ovog susreta uputiti vam nekoliko riječi, izreći neku vrstu pozdravnog slova, vama koji ljubite ono što ljubi Bog i što ljubi Kristova Crkva – tradicionalnu latinsku misu.

Osjećam i zadovoljstvo, ali i nezadovoljstvo zbog toga što smo se ovdje i ovako okupili. Zašto sam nezadovoljan? Zar ne bi bilo bolje da smo se sabrali u nekoj lijepoj splitskoj crkvi, na svetoj misi, slavljenoj po izvanrednom obliku Rimskog obreda? To bi bio pravi susret i pravi početak. Ovako, izgleda da se još malo trebamo strpiti. No, u svakom slučaju, dobro je što smo se okupili!

Ovaj je susret neformalne prirode, što znači da ovo nije nikakvo osnivanje ničega ili nekakva sjednica i slično. Ovo je prigoda za upoznavanje; većina se nas međusobno ne poznaje, barem ne uživo. Ovo je druženje, razmjena iskustava, mišljenja, ideja…

Okupili smo se kao ljubitelji tradicionalne latinske mise, a ne kao zaljubljenici u folklor ili kao poštovatelji kulturne baštine. Nas zanima Život, život u izobilju, a ne muzejski eksponati, zar ne?
Hoće li se iz ovoga nešto izroditi pokazat će budućnost. Bit će već velika stvar ako ovaj susret bude poticaj na još žarču osobnu molitvu, molitvu da se i u našoj splitsko-makarskoj nadbiskupiji počne redovito i javno slaviti tradicionalna latinska misa.

Siguran sam da svaki od nas TLM doživljava kao Božji dar, a zalaganje oko njenog promicanja kao poticaj Duha Svetoga, kao svojevrsnu karizmu i poslanje. Nadam se da nije u pitanju „trenutna moda“ ili „ideologija“, premda i o tome valja ispitati savjest i zamoliti Gospodina da pročisti naše nakane.

Što nam je činiti? Kao što sam već zaželio, ponajprije: žarče moliti! Zatim, produbiti osobni studij, učvrstiti poznavanje Predaje. Zatim, promicati – usmeno i pismeno – tradicionalnu latinsku misu, ne omalovažavajući svetu misu po redovitom obliku, ono slavlje koje u našim župama duhovno hrani stotine i tisuće vjernika, uključujući i nas.

Utjecati na svećenike i laike da se otvore TLM, tom blagu Crkve. Ohrabrivati one koji su pokazali zanimanje. Biti u kontaktu s onima koji dijele ovu ljubav. Uglavnom, moliti i raditi. Ora et labora.
Poštovani, hvala vam što ste došli na ovo prvo druženje ljubitelja TLM u Splitu! Iskoristite prigodu…

Želim vam da se ugodno osjećate, da „napunite baterije“, da kući pođete s nadom da će naš sljedeći susret biti u nekoj lijepoj splitskoj crkvi, na svetoj misi, slavljenoj onako kako su je slavili svi sveci i blaženici hrvatskog naroda i naši solinski mučenici, kojih se danas spominjemo i pod čiju se zaštitu stavljamo!

Hvaljen Isus i Marija!

Pozivam sudionike da ostave svoje dojmove u komentarima.

Pax vobiscum!

Farizej

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Liturgijski razlozi i zaključci (4. dio)

Donosim zadnji dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. i M. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Cijeli serijal imate ovdje

Misliti liturgijski

Ovo je bio uistinu težak problem za riješiti, ne samo zato jer sam smatrao da su tradicionalistički argumenti protiv Nove mise izuzetno jaki – 2000. sam bio zadužen za prevođenje najvećega dijela SSPX-ove studije nazvane “Problem liturgijske reforme” – nego i zato jer je liturgija prisno vezana za unutarnje živote nas katolika.

Ironično, početak mog razmišljanja o ovom problemu je proizašao iz čitanja knjige Michaela Daviesa protiv sedevakantista “Bit ću s vama zauvijek”. U ovom djelu, kojeg više nemam, Davies, značajan englesko-govorni kritičar Nove mise, tvrdio je da se reformirane liturgijske knjige, one papine, trebaju smatrati integralno katoličkima u njihovim originalnim latinskim verzijama. Ovo je zbog toga, tvrdio je, što je misija Crkve da posvećuje svoju djecu neporaziva. Stoga, stavljajući na stranu užasne greške njenih svećenika ili neadekvatnost reformi 60-ih, učinak te crkvene karizme (neporazivosti) mora biti dostupan kroz njene liturgijske knjige. Ako, koristeći izreku Fr. Z-a, svećenik govori ono crno i čini ono crveno, onda nas ti obredi moraju moći posvetiti.

Ovo je, činilo mi se, puno drukčiji argument od onoga kojeg se normalno drže tradicionalisti. Tvrdili su da su novi obredi defektni zbog izostavljanja molitava i gesti, promjena u riječima i obredima i tako dalje. SSPX-ova službena studija o Misi, “Problem liturgijske reforme”, za većinu čijeg prijevoda sam bio zaslužan, tvrdila je da su promjene slijedile iz heterodoksne teologije pashalnoga misterija, i da bi se sve reforme mogu asocirati sa manjkom vjere u iskupljujuću narav Kristove smrti. S druge strane, Daviesov argument je predlagao da, koje god su se promjene dogodile u obredima Crkve, moramo držati liturgijske knjige same integralnima, inače bi se moglo reći za Crkva da truje svoju djecu.

Kao i sa kanonskim i teološkim problemima, ono što je izviralo bila je ‘crkvena’ dimenzija ovoga liturgijskog pitanja. I u ovome svjetlu mi je došla još jedna misao koja je bila ključna u mom razmišljanju: ako je Nova misa obred Crkve, a to nedvojbeno i jeste, zar ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu učenja Crkve, a ne u svjetlu bilo kojih interpretacija koje bi se mogle primijeniti na obred, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na desnici? Činilo se da postoje presedani za ovo, na primjer u staroj liturgiji više puta pokleknemo prema križu na Veliki Petak nego prema Euharistiji na redovne dane. Ali nitko ne bi mislio da više častimo križ nego hostiju. U starom obredu, đakon govori molitvu prinošenja kaleža sa svećenikom. No time nitko ne misli da je đakonova služba posvećivanje kaleža. Zašto? Pa, lex orandi, lex credendi, dakako, ali mi razumijevamo liturgijsko djelovanje s umom Crkve, što netko njoj izvanjski ne posjeduje.

Stoga, pomislio sam, umjesto da sjedim ovdje i gunđam sebi u bradu zbog onog što mi se činilo banalnošću Pripjevnog psalma, zar ne bih trebao pokušati moliti u duhu Crkve, sa značenjem koje Crkva ulaže u ove obrede? I umjesto izbiranja onoga što tamo nije bilo, zar ne bih trebao slušati ono što jeste? I gle čuda, po prvi put sam shvatio da je doktrina žrtvene smrti Krista i reparacijskog karaktera Crkvina prinosa bolje izražena u Trećoj euharistijskoj molitvi nego u Rimskom kanonu (ovo je, naravno, samo moje mišljenje) [s kojim se ne slažem, smatram Rimski kanon daleko superiornijim, op. moja] – Trećoj euharistijskoj molitvi koju je napisao stručnjak!

U takvom procesu, međutim, sinulo mi je kako tu leži rješenje za mnoge prigovore tradicionalista protiv novog obreda. Bili su u pravu kada su se žalili na sekularnu atmosferu mnogih liturgija, nepoštovanje, eksperimentaciju i tako dalje. Zasigurno, ono što je nedostajalo u ovim zloupotrebljavanim liturgijama je vjernost umu Crkve glede obreda i njihovog doktrinalnog značenja. A ipak ta vjernost i vjera mogle su se učiniti dostupnima čak i u kontekstu novoga obreda. Ovo mi je objasnilo zašto, daleko od mojih nalaza da su sve pristalice novih obreda slinavi, histerični liberali, bilo je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time posvećivali svoje živote. Činilo se da ista stanja prevladavaju: gdje god se vjera propovijedala na cjelokupan način, gdje god se liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je predanost djelima milosrđa bila na mjestu, onda je tamo bio katolički život, iako su obredi bili oni Pavla VI.

Išao sam puno dalje od mnogih tradicionalista na koje sam naišao. Zapravo, išao sam puno dalje nego što Crkva zahtijeva od mene ili bilo koga drugoga, pošto nitko ne treba prisustvovati na ili slaviti Novu misu, samo treba priznavati njenu valjanost i katolički karakter. Zapravo, priznavajući takve stvari, osoba je u puno boljem položaju za kritiziranje njihovih slabosti. Jer tada kritika više ne dolazi izvan crkvenog konteksta, nego iznutra. Ovo mi objašnjava zašto ljudi, koji možda ne pomišljaju na argumente Problema liturgijske reforme slušaju što su razni mainstream teolozi pisali o Novoj misi (Reid, Gamber, Nichols, Lang i čak Ratzinger). Na primjer, netko može i dalje smatrati novi obred integralno katoličkim, a ipak držati kako je kultura izvanrednog obreda, gdje su ljudi navodno pasivni, sklona poučavati ljude da mole nezavisno, dok je kultura redovnog obreda sklona stvarati dinamiku u kojoj ljudi jednostavno pričaju jedni s drugima u crkvi, ako ih svećenik aktivno ne animira.

U svjetlu onoga što je rečeno o mom razmišljanju o ovom problemu, mislim da je vrijedno ovdje dodati da držanje novih obreda kao integralno katoličkih nije izlika za zatvaranje očiju na zloupotrebu ili bilo koju neispravnu praksu unutar mainstreama. Integralni obred ne znači i integralni svećenik. Većina tradicionalista koji idu ovim putem sretno i sigurno stanu na zajednicama Ecclesiae Dei. Trenutačni stav Rima prema ovima koji prisustvuju SSPX misama je da ispunjaju svoju nedjeljnju dužnost. Uzimam ovo kao prešutno priznavanje problema koji su prisutni na terenu. Svaka situacija je različita i zahtijeva upotrebu nadnaravne razboritosti i mudrosti. Međutim, moj argument ne znači da je mainstream dolina mira i sreće. Koristite svoju glavu!

Ništa u ovom procesu me nije navelo na odobravanje zloupotrebe liturgije, heretičkih katekizama, lošeg vodstva, papinskih nedjela ili bilo čega drugoga u obujnom katalogu suvremenih nedaća. Istina je da na neke slučajeve gledam drukčije jer ih gledam u drugom kontekstu. Morao sam naučiti ne žuriti sa sudovima na svakom koraku. Također sam trebao naučiti da osoba mora imati bar malo kredibiliteta prije nego što se uključi i dâ svoje mišljenje. Okolnosti su me navele promišljati o prispodobi u kojoj nam Gospodin zabranjuje da pokupimo kukolj iz pšeničnog polja zbog štete koju možemo učiniti pšenici. Također sam naučio da stvari možda nikad neće biti sasvim onakvima kakve bih ja htio. Neka bude. Svi moramo patiti. Korupcija nije došla sa 60-ima, a nije ni hereza. Ovo su sve lekcije za koje bi bilo koji tradicionalist u tišim trenutcima mogao priznati da ih treba naučiti.

Međutim, da se vratim na bit priče. Počevši misliti kako katolička savjest ne može prihvatiti Novu misu i Vatikan II, sada sam razumio da je katolička savjest dužna prepoznati barem katolički karakter prvoga i religiozno pristati sa umom i voljom na potonje.

Zaključci

I tako, neposredno prije Uskrsa 2004., otišao sam se ispovjediti kod mjesnog svećenika koji mi je postao prijatelj i s kojim sam raspravljao o mnogima od ovih problema. Saslušao je moju ispovijed, i onda me nježno pitao:

“Jesi li u zajedništvu sa rimskim biskupom?”

‘Zajedništvo’, rekao je… riječ koja se pojavljuje na svim prvim stranicama papinskih enciklika “svim biskupima u miru i zajedništvu sa Apostolskom stolicom”.

“Mislim da jesam”, rekao sam. “Smatram da sam u zajedništvu s njim.”

“Ali”, rekao je vrlo ljubazno, “nije važno što ti misliš; važno je što rimski biskup kaže.”

U tom trenutku milosti počeo sam prepoznavati jedinstvenu grešku koja je bila prisutna u svim tezama SSPX-a: neka vrsta privatizacije suda. Reći ću to opet: žive po privatizaciji suda u njihovom kanonskom, teološkom i liturgijskom životu koja ih vodi u autonomnu situaciju u odnosu na ova tri područja crkvenog života. To je učinjeno s dobrom nakanom. To je instinkt samoočuvanja. Čini se da je to najlogičniji i najefektivniji način očuvanja vjere u vremenu ozbiljne dezintegracije. Ipak, to je način mišljenja i ponašanja koje je samopotvrđujuće.

I što je krivo u samopotvrđivanju u Crkvi? Tradicionalisti vrlo često citiraju sv. Pavla koji, kada je došao u Jeruzalem, “usprotivi se Petru u lice” jer je sv. Petar okolišao sa judaističkim običajima. Rijetko, ako ikad, spominju drugo putovanje sv. Pavla u Jeruzalem – ili je bio Damask? – nakon što je bio podučen evanđelju od samog Krista u divljini. Jer na tom putovanju, Pavao je išao drugim apostolima da mu potvrde evanđelje. Nije mu bilo dovoljno što je imao vizije iz samog raja. Kao poslanik i sluga evanđelja, njegovo je djelovanje zahtijevalo odobrenje Crkve.

Ako je privatizacija bila glavna greška koju sam mogao vidjeti u tezama SSPX-a, druga stvar koju sam primijetio je da su u više navrata njihov govor o Crkvi uvijek referirao na neku vječnu Crkvu svih vremena – “vječni Rim”, kako je Lefebvre zove – jezik je koji SSPX nastavlja koristiti. A ipak, ni njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko mišljenje nije se činilo smišljenim u crkvenom kontekstu, kao što sam gore pokušao pokazati. Ako je pristajanje uz ono što oni zovu Crkva svih vremena ključ, zašto je Crkva toliko odsutna u njihovom mišljenju, u biskupskim posvećenjima, u njihovim teološkim tezama i kritici nove liturgije?

I tako, napustio sam dom na Uskrs 2004., otresao prašinu sa nogu, i vratio se kući, u Kuću Gospodnju.

Ne raspravljam sa ljutnjom protiv SSPX-a. Ne mrzim ni njih, ni njihova djela, kao što su neki ljudi rekli. Zapravo, prepoznajem da im puno toga dugujem, čak i zloglasnom biskupu Williamsonu koji je rekao mom najstarijem nećaku i kumčetu u Indiji 2008. da sam bio “vrlo zao dječak”! Mogu razumjeti zašto bi ljudi tamo htjeli ispunjaju svoju nedjeljnu dužnost. Mogu razumjeti zašto ljudi vjeruju njihovom pastoralnom vodstvu. Cijenim kako očajni katolici mogu postati kad se suoče sa svim od Asiza Ivana Pavla II. do Plave džamije Benedikta XVI. Međutim, mislim da je SSPX dugoročno stvorio lažno rješenje za pravi problem. Ovo je ključno.

Mnogi problemi koje oni identificiraju su stvarni. Ali oni, osim tangencijalno, njihovom rješavanju ne doprinose. I koliko više biskup Williamson i biskup Tissier najavljuju apokaliptične drame kao jedini mogući ishod situacije, toliko više obični puk mora tražiti bolje vodstvo.

Nisu oni koji su se izmirili ti koji su se umorili od bitke. Shvatili su da će, osim ako poduzmu borbu unutar Crkve, u tom jedinstvu koje dolazi od Duha Svetoga i koje je vidljivo upisano u hijerarhijske strukture, završiti kao svaki drugi pojedinac koji je volio Crkvu tako snažno da ju je htio uskladiti sa svojom slikom Crkve.

Izmirenje naravno zahtijeva priznanje određenih grešaka o kojima je pozicija SSPX-a ovisna. Ali prepoznavanje toga ne uključuje i ispovijest da su greške i zla u mainstreamu pak dobre stvari. Ipak, to znači da se SSPX mora odreći privatiziranog crkvenog mišljenja, autonomne uprave, i u najmanju ruku priznati katolički karakter reformiranog misala (ne trebaju ga slaviti!). Tek tada njihov glas može poprimiti autentični crkveni karakter koji će ih učiniti uvjerljivim svjedocima onih stvari o kojima s pravom podsjećaju ostatak Crkve.

Takav je bio put koji me doveo tu gdje sam danas. Siguran sam da sam izostavio nekolicinu uvida koji su mi pomogli. Kao svaka ljudska priča, nedvojbeno postoje greške koje sam učinio na putu, i postoje razne nijanse koje bi se mogle dodati u olakšanju tradicionalne pozicije. Ipak, to je ta priča. Shvatite je kako želite.

Ches