Muževnost i liturgija

U zadnjih godinu dvije dana pojavio se u SAD-u pokret ponovnog buđenja istinske katoličke muževnosti. U današnjoj feminiziranoj Crkvi, muškarci se ne osjećaju ugodno, o tome sam već pisao ovdje. Jedan od predvodnika toga pokreta u SAD-u je Samuel Guzman, predani laik, obraćenik, koji nastoji probuditi ponovno muškarce i oduševiti ih za vjeru putem svoga bloga The Catholic Gentelman. Samuel je uočio veoma jaku vezu između liturgije i muževnosti. Članak me oduševio i odlučio sam ga dati prevesti. Zahvaljujem M.C. na prijevodu. (Korekcije u prijevodu su dobrodošle, možete mi ih poslati na mail).

Danas želim započeti kontroverznu temu, znajući da mogu izazvati negodovanja. Želim razgovarati o muževnosti i liturgiji. (Upozorenje: ovo će biti dugo.)

Započet ću s nekoliko napomena. Prvo, liturgija nikad ne bi trebala biti kontroverzna tema, niti predmet politke, stranaka, osobnih povlastica, ili kulturnih prohtjeva. Nažalost, mnogi su od liturgije napravili osobnu igračku i time onemogućili izbjegavanje ovakvih razgovora.

Drugo, sva ova mišljenja su upravo to – samo mišljenja. Ja sam neobrazovani laik. Nisam ni teolog ni liturgičar. Ako želite dublju analizu liturgije pročitajte knjigu pape Benedikta Duh liturgije [Verbum izdaje novo izdanje te knjige, op. moja] . Dakle, ja sam muškarac i želim podijeliti s vama zašto mislim da je današnja liturgija manje muževna.

Konačno, da budemo na čisto, pohađam [tradicionalnu, op. moja] latinsku misu. Nisam sedevakantist, niti mislim da Novus ordo [redovni oblik – novi obred, op. moja] ima neke nedostatke, čineći time one koji prisustvuju takvoj misi, lošijim katolicima. Volim papu Franju, naše svećenike, i Katoličku Crkvu. U redu, krenimo na probleme.

Moje iskustvo

Kako sam obraćenik želim započeti s nekoliko svojih iskustava. Na posljednjim fazama moga puta prema Rimokatoličkoj Crkvi, proveo sam dosta svoga vremena družeći se s anglikancima, redovno sudjelujući na liturgiji u sjemeništu i crkvi u blizini moje kuće. Ovi anglikanci svoju liturgiju shvaćaju veoma ozbiljno, a službe vode lijepo i s poštovanjem.

U stvari, liturgija je djelovala toliko katolički, da me natjerala da dublje proučim zašto anglikanci nisu više katolici. Ostatak priče je izvan dometa ovoga članka, ali poanta je, da sam u katolicizam ušao s iskustvom smjerne i uzvišene liturgije, primanja pričesti na klecalu  i atmosferom svetosti.

Napokon, nakon mjeseci proučavanja katoličkog nauka, ohrabrio sam se da prisustvujem katoličkoj misi. Nisam imao pojma kako misa izgleda, ali sam barem očekivao uzvišeniju i ljepšu službu nego što je to bila anglikanska. Ipak, katolici imaju Tijelo, Krv, Dušu i Božanstvo Isusa Krista, dok anglikanci nemaju pravu stvar.

Jedne nedjelje, moja supruga i ja otišli smo u prekrasnu župu u španjolskom stilu  u blizini našeg doma. Ono što je uslijedilo, otvorilo nam je oči, i iskreno, bilo pomalo razočaravajuće. Glazba je, u najboljem smislu te riječi, bila kičasta – svirali su plitke pjesmice na klaviru i gitari. Oltar je bio ogoljen i prazan. Tamo gdje je nekoć bio predivan visoki oltar (postoji njegova slika iza crkve) danas je čudan komad stakla s prelijevajućim bojama. Svećenikova odjeća izgledala je kao prugasta plahta. Čak je i jezik bio daleko od onog sakralnog – gotovo prilagođen vrtićkom uzrastu. Kada je došao red na obred pričesti, par laika je prišlo naprijed kako bi je podijelili, a župljani su je primali stojeći i na ruke.

Sve ovo je bilo u potpunoj suprotnosti s onim što sam doživio na konzervativnoj anglikanskoj misi. U ovom slučaju, anglikanci su u potpunosti više katolici od samih katolika.

Ovakvo iskustvo bilo mi je teško probaviti. Intelektualno, znao sam koliko je jaka misa iz mojih proučavanja katoličke doktrine. Kad sam je napokon iskusio, bila je daleko od uzvišenog iskustva. Naprotiv, obična i banalna. Nekoliko mjeseci nakon što smo primili sakrament sv. Potvrde, moja supruga i ja prisustvovali smo [tradicionalnu, op. moja] latinskoj misi.

Gdje su muškarci?

Prijatelj, koji je irski katolik, rekao mi je da se njegov djed, koji je radio u rudniku ugljena, ustajao prije zore kako bi sa svojim kolegama prisustvovao misi u 5.00 sati. Ovi su ljudi shvaćali vjeru ozbiljno i voljeli su svetu misu. No, nisu bili jedini. Župe su u prošlosti bile pune muškaraca koji su svetu misu smatrali muževnom, inspirirajućom i nečim za što vrijedi žrtvovati svoje vrijeme.

Nekoliko desetljeća poslije, na većini misa u župi dominiraju žene. Žene su čitači, pjevači pa i ministranti. Osim svećenika, rijetko se može naći muškarac koji sudjeluje u liturgiji,

Zbog čega se ovo događa? Ja nisam školovani liturgičar i ne mogu ponuditi preciznu dijagnozu. Mnogi drugi su s tim napravili dobar posao, uključujući i Papu Benedikta. Umjesto toga, ponudit ću sedam razloga koji mogu biti uzrok tomu zašto muškarci više ne vole misu.

1. Nedostatak reda

U izvanrednom obredu [tradicionalnoj latinskoj misi, op. moja], postoji tek nekoliko liturgijskh iznenađenja. Obred slijedi set uzoraka koji se lako nauče, uz nekoliko promjena u određenim razdobljima. Služba svećenika i ministranata je disciplinirana i uredna, i misa izgleda isto ma gdje se našli. Ukratko, misa po izvanrednom obredu je stroga, disciplinirana i skoro militaristička u svojoj preciznosti.

Kao kontrast, Novus Ordo je mnogo više prilagodljiv. Svećenik može izabrati nekoliko različitih Euharistijskih molitvi, pokajnčki čin na početku mise može biti, a i ne mora, napomene i obavijesti su uobičajene kad se završava ili počinje molitva. Izvanredni djelitelji pričesti nisu nužni, ali su gotovo uvijek tu, iako je na svagdašnjoj misi deset ljudi.

Novus ordo može biti prekrasan i uzvišen, a nekad može biti i izuzetno siromašan. Činjenica je, nikad ne znaš što možeš očekivati. Razlika između ove dvije forme mise je u biti razlika između objektivnosti  i subjektivnosti.

2. Više nije isključivo za muškarce

Radikalni feminizam je osigurao da više i nema uloge koja je ostala isključivo za muškarce. Tamo gdje su muškarci i žene imali distinktivne i isključive uloge, danas su te granice izblijedile. Nažalost, ovo blijeđenje dospjelo je i u liturgiju. Nekoć je biti ministrant bila velika čast. Čak je smatran i prvim korakom ka svećenstvu. I ako dječak ne bi postao svećenik, iz prve je ruke imao jedinstvenu priliku doživjeti dostojanstvo i muževnost svećeničkog poziva.

Danas djevojčice mogu biti ministranti, a dječaci nisu više zainteresirani. To je isto kao da djevojčice igraju u muškom nogometnom timu – istom potkopava muževnost. Iako će možda ženama to biti teško razumljivo, isključivo muške uloge zdrava su stvar za dječake. Doslovno, dječaci trebaju biti dječaci, i trebaju učiti od muževnih muškaraca.

Kao dodatak temi ženskih ministranata, osobita uloga svećenika, koji je, naravno, muškarac, obezvrijeđuje se, ulaskom laika u liturgiju. Činjenica da žene sada dijele sv. Pričest ili čitaju Evanđelje, odmah čini liturgiju manje muževnom.

Može se reći da je svećenstvo i danas isključivo muški posao. No, ako počnemo dijeliti svećeničke dužnosti laicima, više nije važno što žene ne mogu biti ređene za svećenstvo. One svejedno mogu raditi posao svećenika.

3. Sentimentalna glazba

U mnogim župama glazba je bezvučna. Više odgovara skupu Greenpeace-a nego hramu Gospodnjem. Užasno je slatka i sentimentalno pahuljasta, da je ne bi nijedan zdravorazumski čovjek poželio pjevati. Riječi se svode samo na naše osjećaje i rabe se neodređene dvosmislice kako bi se opisao naš odnos s Bogom. Naravno, veliki broj župa radi na rješavanju ovog problema, ali većina je još uvijek zapela u toj potištenosti.

Ne spominjem glazbu samo da bih cjepidlačio. Glazba puno doprinosi atmosferi Mise. Slava pjevana tonom koji zvuči kao pjevana tema za dječju seriju Moj mali poni, tivijalizira izvor i vrhunac katoličkog života.

Naprotiv, prelijepa, uzvišena, drevna i muževna glazba kao što je gregorijansko pjevanje (na koje nas je II. vatikanski koncil pozvao), ima uzvšen ton koji inspirira uzdizanje razuma i srca k Bogu.

4. Svećenik okrenut narodu

Iskreno, većina ljudi ne smatra ovo velikim problemom. A i ako je problem, nema veze sa muževnošću, je li tako? Pogrešno. Ovo je veliki problem.

Kada svećenik gleda u istom smjeru u koji gleda narod (ad orientem) jasno je da je on posrednik između njih i Boga. On je prije svega predstavnik Božjeg naroda. Stoji u međuprostoru i prinosi žrtvu za nas i naše grijehe – nešto što mi ne možemo. On je kapetan, koji nas vodi prema nebu.

Osim toga, cijela kongregacija je okrenuta prema nekomu: Isusovoj prisutnosti u taberankulu. Nadalje, veoma je jasno tko je prava “publika” na Misi (hint: nismo mi). Kada je svećenik okrenut prema narodu (versus populum), okreće cijelu misu prema unutra, prema nama i prema našim iskustvima i osjećajima prema Bogu. Okreće objektivnu i transcedentalnu stvarnost u samoreferencijalno djelovanje.

Okretanje “glavnog igrača” na misi, predstavnika Isusa Krista, prema ljudima je kao da zapovjednik vojske uđe u bitku unatraške. Nema smisla. To okreće akciju prema objektu kojemu nikada nije bilo namjenjeno.

5. Osjećaj drevnoga je izgubljen

Muškarci vole tradiciju. Dok žene osjećaj zajedništva doživljavaju kroz razgovore, muškarci ga doživljavaju kroz zajedničko djelovanje. Muškarci će radije podijeliti bojni poklič (Hooah!) nego razgovarati uz šalicu čaja. Zbog ovoga muškarci radije vole bratske zakone i zajedništvo vojske.

Drevna djelovanja su neodvojivi dio izvanrednog obreda. Kod kuće imam misal koji sadrži stranice drevnih rukopisa o sv. Misi. 900. godine poslije Krista red mise se nije se puno razlikovao od današnjeg [vjerojatno se misli na izvanredni oblik, op. moja]. Kada postanete svećenik staroga obreda, doslovno ulazite u klub star stoljećima, koji ima svoje tajne znakove i djelovanja. Uloga naroda je, također, nepromijenjena.

Postoji osjećaj sudjelovanja s Crkvom kroz stoljeća, kojeg muškarci trebaju (a rekao bih i žene, također). Kao muškarci trebamo znati da klečimo isto kao što je sv. Ignacije Lojolski klečao. Želimo biti precrtani u stvarnost koja je veća i starija od nas, kao da smo primljeni u tajno društvo.

Dok se raspravlja o tome je li novi obred predstavlja problem ili ne, činjenica je da u njemu nema ništa drevnog. Točnije, promjena je pravilo igre . Čak i riječi Novus ordo znače “novi” redoslijed (red).

Ako proučavate sadržaj Mise, primjetite koliko su se molitve promijenile. Pa i da se nisu molitve promijenile, atmosfera na misama u mnogim župama je novija i inovativna. Nikad ne znate što vas može dočekati. Nema osjećaja drevnog ni zajedništva. Negdje se drže za ruke za vrijeme “Oče naš”, a negdje ne. Negdje se pak ne pruža ruka kao znak mira, negdje da.

Muškarci ne vole ovu nepredvidljivost. Mi čeznemo za redom, i što je tradicija koja oblikuje naše djelovanje starija , to je bolja.

6. Nema latinskog

Sviđalo se to vama ili ne, latinski je jezik Crkve. To nije nešto što se treba prezirati i što je područje nekolicine ekstremnih tradicionalista. To je nešto što je esencijalno kod nas katolika.

I pogodite što: latinski zvuči tako muževno. Snažan je i konkretan u svom ritmu.Credo in unum Deum. Omnipotens Deus. Adveniat Regnum Tuum.  Ukidanje latinskog u misama nije bio predmet II. vatikanskog koncila. Pročitajte dokumente. II vatikanski koncil pozvao nas je na “latinsku” misu.

Osim toga, latinski daje dozu drevnog, starog, tradicionalnog koje sam maloprije spomenuo. Spriječava stalno mijenjanje i prevođenje mise kako bi se ostalo u koraku s promjenjivim prohtjevima dijalekata.

Iako se možda čini čudno i strano na prvu, muškarci su kao nacrtani za snagu latinskog. Na neki način, mi i želimo učiniti misu stranom, kao da kročimo na neko posebno, a ne jednostavno mjesto. Latinski daje zdravi osjećaj dezorijentacije kada stupimo na posvećeno mjesto.

7. Žrtva je umanjena

Misa je ponovno proživljavanje kalvarijske žrtve, nažalost, ta stvarnost ne postoji u mnogim misama. U nekim crkvama uopće ne postoji križ u blizini oltara. Umjesto toga, misa je shvaćena kao “zajednički objed”.

Ovo oslabljuje misu, čije je središte uvijek Kristova žrtva, gledajući njegovu žrtvu ona nas reinspirira da i mi činimo svoje žrtve. Muškarcima se sviđa koncept žrtve. Želimo da nas se poziva na nju. Ne želimo zajednički objed. To možemo napraviti u najbližem pubu.

Micanje, ili umanjivanje, elemenata žrtve otjeralo je muškarce iz crkve.

Zašto je ovo važno

Možda ovo čitate i mislite da se samo iživljavam i kritiziram sve što se tiče uobičajene mise i onih koji idu na nju. No, to naprosto nije istina. Volim misu i zato želim da bude najbolja što može. Djelovanje vrijedno Njega.

Uzeo sam si vremena i napisao ovaj članak jer vjerujem da uzvišena liturgija nije samo opcija. Ona je sve, i kakva bude “kvaliteta” liturgije, takva će biti i Crkva.

Misa je, doslovno, inkarnacija vjere. Lex orandi, lex credendi. To je mjesto gdje se sureću vjera i naša realnost, mjesto gdje iz prve ruke susrećemo vjeru. I zbog ovoga, nema ništa važnije u Crkvi nego se dramatično okrenuti svetosti liturgije. Razlog zbog kojeg 50% katolika ne vjeruje u stvarno prisustvo Isusa Krista je taj što idu na mise koje im to ne govore, ne samo kroz riječi nego ni preko svećenika ni služenja.

Osobito govorim muškarcima. Možemo se mi uključiti u razne programe, klubove, molitvene zajednice, čitati knjige, itd., ali ako je liturgija slaba i banalna (otrcana), muškarci ovu ljepotu neće stvarno voljeti. Bit će zbrkani i u, najboljem slučaju, na pola uronjeni. Naravno, da bi muškarci, bez obzira na ovo, trebali ići na misu, ali činjenica je da nas neće inspirirati za svetost niti veliku žrtvu.

Ako se vratimo na smjernu i svetu liturgiju, garantiram da ćemo vidjeti dinamičnu promjenu u Crkvi: povećanje obraćenja, više poziva, i muškarci će ponovno preuzeti vodstvo po pitanju vjere.

Samuel Guzman | The Catholic Gentleman

Oglasi

12 thoughts on “Muževnost i liturgija

  1. Koji se to muškarci u Crkvi ne osjećaju ugodno? Može li se netko javit? Barem jedan. Da sa njim podijelim upravo suprotno iskustvo. Ili se u stvari radi o ….hm,… onima koji baš i nevole žene ni u Crkvi ni van nje.

    • Ne radi se o tome da se muškarci u Crkvi osjećaju neugodno, nego na sv. misi koja je ispod standarda koje propisuje učiteljstvo Crkve – feminizirana, djetinasta i banalizirana.

      Ja volim Crkvu i volim žene svugdje (oženjen sam), ali ne mogu za sebe pronaći župu gdje su muškarci prisutni 50% na misi. Također, ne mogu naći ni u jedno župi elemente koji Samuel navodi u gornjem članku. Srećom, postoji par crkava i župa koje se drže preporuka Crkve (npr. pričešćivanje samo na usta i slično, kvalitetna glazba i slično), no sve je to malo za ono što je potrebno za istinsku mušku duhovnosti.

      • Hvala na promišljanju! Jako želim reći da sam i ja za tradicionalnu latinsku misu PA SAM ŽENA. Tradicinalna latinska misa nema veze sa spolom, to ima veze sa tim tko je iole ponizan i spreman primiti Duha Svetoga itd. Tko želi misu po novom obredu neka je ima, ali ja je želim po tradicionalnom pa je ne mogu imati, jer mi muškarac-svećenik nije baš spreman to odslužiti, a sama si ne mogu ni neću.
        Poštovani, budite inteligentni: pa nisu žene kardinali ni svećenici da bi one odlučivale o pitanjima u Crkvi, te sve odluke donose muškarci, oni to uređuju. Također nije ni jedna žena bila prisutna na 2. vatikanskom saboru da bi uvela misu po novom obredu!!! Misu kakvu danas imamo, realno gledano, uredili su muškarci, pa što se onda žalite. Promijenite nešto na korist sviju nas. Nema nam koristi od prebacivanja krivnje jednih na druge, nego da svatko preuzme odgovornost za svoje postupke i napravi ono što je u njegovim mogućnostima kako bi nam svima bilo bolje. Kad ćemo to jednom shvatiti?! Živili!

  2. Što bi to konkretno značilo da je Crkva danas feminizirana? To mi stvarno bez veze zvuči. Jer ako to znači da su danas žene većina u crkvi, onda se kao protuteža može dati odgovor da su žene oduvijek bile u crkvi, vjerojatno u jednakom broju kao i danas. Problem je u tome što se broj muškaraca smanjio, a tome kako Debora reče nisu uzrok žene.
    Iako, stoji da žene danas obavljaju uloge koje ne bi trebale, štoviše smjele, ali opet… tko je za to odgovoran? (Da se razumijemo, ne odobravam da žene dijele pričest ni da djevojčice ministriraju.)

    A ako pak izraz da je Crkva feminizirana znači da je “ženskasta”, onda me to kao ženu pomalo vrijeđa. Što to znači “biti ženskast”?! Žena je po svojoj prirodi nježna, ali je i majka, a to traži puno žrtve, odricanja i jakosti.
    Crkva je u svakom jeziku ženskog roda. Ona je Zaručnica. Ona je Majka.

    Kako tradicionalisti ko mantru ponavljaju da je Crkva feminizirana, daje se dojam da bi najradije izbacili žene iz Crkve… što je apsurdno. Ne kažem da to misle, ali katkad se dobije takav dojam…

    • Slazem se. Ali gore se ne govori o feminiziranim muskarcima u Crkvi, vec o feminiziranoj Crkvi u kojoj se muskarci ne osjecaju ugodno. Po meni, velika razlika.

    • Ni misa ni crkva nisu muškarci, a za njih se govorilo da su feminizirane. Kao žena mogu reći da mi prilično smeta pogrdno nazivanje spolno neutralnih stvari kao što je misa i crkva feminiziranima. Reći da je misa banalna, trivijalizirana, slatkasta, neprikladna i sl. može biti ok, ali ovo ‘feminizirana’ u negativnom značenju je pogrdno za žene. Ne biste vjerovali, ali i ženama neke infantilne pjesmice mogu biti banalne, slatkaste i trivijalne.

  3. ” niti mislim da Novus ordo [redovni oblik – novi obred, op. moja] ima neke nedostatke” / ” nego na sv. misi koja je ispod standarda koje propisuje učiteljstvo Crkve – feminizirana, djetinasta i banalizirana.” Sine, ti sam ne znaš što bi mislio poput nekog neurotika. Sjedni na stolicu na koju hoćeš, ne zauzimaj obje.

    • 1. Ja nisam autor ovoga teksta.
      2. Prvi komentar se odnosi na Novus ordo onako kako se treba služit, a drugi komentar se odnosi na misu kojoj je prisustvovao, koja ispod standarda, pošto Misal sv. Pavla nema jasne odredbe što di kako….

      Kontekst je jako bitan.

  4. Crkva jest ženskog roda i Majka. Ali Bog voli kao Otac, ne kao majka. I Isus nije žena, nego muškarac.
    Kao muškarac mogu se složiti s promišljanjima g. Guzmana. Naprosto, radi se o nizu zapažanja o Crkvi karakterističnim za pogled prosječnog muškarca, a što u konačnici dovodi do toga da prosječni katolički muškarac koji je kao dijete išao u crkvu i na vjeronauk u odrasloj dobi Crkvu i liturgiju smatra nečim prosječnim i trećerazrednim.
    Čitateljice se ne trebaju osjećati uvrijeđeno. S druge strane, dobro su ukazale na nemuževne svećenike i biskupe. Problem nije u ženama, nego u nemuževnim muškarcima kojih je Crkva postala puna. Takvi muškaraci su dosadni i muževnim muškarcima i “pravim” ženama. Njihov ženski pandan su pak dosadne babe koje zabadaju nos u sve stvari i poklopac su svakom župnom loncu (a imaju instinkt i način razmišljanja zločeste maćehe iz bajki).
    Premda pamet, obrazovanje i inteligencija nisu uvjet za spas duše (bez poiznosti ne predstavljaju ništa), potrebno je zapitati se zašto pametni i obrazovani mladići danas sve rjeđe ulaze u sjemeništa, pa onda ne preostaje nego popuniti ih onime što je preostalo (čast pravim ljudima među njima, ali mnogo ih je iz siromašnih obitelji koji ne gledaju nego zbrinuti se materijalno; bolno je to reći, ali to je činjenica). Zašto, dakle, najbolji mladići (ne najbogatiji, ili iz najuglednijih obitelji, nego oni najinteligentniji i najobrazovaniji) i dalje biraju postati liječnici, odvjetnici, inženjeri, ekonomisti, ali rijetko kada biraju postati svećenici? Ne vjerujem da je problem celibat, jer ako je to problem, problem je onda (uvijek bila) i vjernost jed(i)nom supružniku.
    Bojim se da problem jest u tome što Crkvu doista doživljavaju kao stjecište nemuževnih muškaraca i “babastih” žena, kao mjesto gdje probrano “najbezvezniji” članovi društva imaju svoj poligon za prakticiranje egotripova i neozbiljnosti.
    Depersonalizacija i autodepersonalizacija svećenika te birokratizacija kroz kojekakva “pastoralna vijeća” i laičke skupine oko župe pojačavaju negativnu percepciju: do župnika se ne može niti doći ako se unaprijed ne dogovori sastanak preko nekakvog tajnika ili tajnice, ili se za pitanje u kojem se očekuje angažman župnika doživljava da ga zapravo rješava nekakva laikinja, povjerenica za ovo ili ono. I tu se najčešće ne radi o stvarnoj pomoći župniku u stvarima koje on ne bi mogao riješiti sam, nego se uistinu radi o intruziji laika kojima se izmišljaju poslovi kako bi se oni mogli osjećati dobro i lijepo.
    Vjerniku koji “samo” dolazi na nedjeljne mise čini se da zapravo postoji jedna skupina “laika prve klase” koju čini “župnikova klika” i “laika druge klase” u kojoj se nalazi on sam. S jedne strane, tu je riječ o laksnim župnicima koji prepuštaju svoje poslove drugima, ali i o lošim biskupima koji ozbiljne svećenike koji po dolasku u novu župu i pokušaju da stvari dovedu u red lupe po prstima nakon nekoliko protestnih pisama poslanih od neiživljenih članova “župne klike” prethodnog župnika.

    • Kad čitam ovo o inteligenciji i popunjavanju sjemeništa onim što je ‘preostalo’, ne mogu a da se ne sjetim sv. Ivana Marije Vianneyja. Odvratno je takvo pisanje.

    • To sto kazete, stoji. Ali, ipak mislim da bi bilo bolje reci ne da je Crkva feminizirana, vec da su muskarci u Crkvi feminizirani. A sto se tice “babastih” zena… Opet su muskarci odgovorni sto im se daje toliko prostora.
      S druge strane, mislim da i “pravi” muskarci imaju malo problema s egom, evo primjera: nijedan muskarac u mojoj obitelji ne moli krunicu jer je to za “babe”. I da li ce moji sinovi koji sa mnom mole biti feminizirani, jer eto mama ih uci moliti, a tate ni blizu kad se to u kuci cini? Jos je nekako dobro dok su mali, ali stariji (10) se naravno, poceo buniti, jer tata mu je uzor…
      Zasto vecina muskaraca misli da je npr. molenje krunice za babe? Jesu li i za to odgovorne babe? Ili je problem u necem/nekom drugom?

Komentari su isključeni.