Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Liturgijski razlozi i zaključci (4. dio)

Donosim zadnji dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. i M. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Cijeli serijal imate ovdje

Misliti liturgijski

Ovo je bio uistinu težak problem za riješiti, ne samo zato jer sam smatrao da su tradicionalistički argumenti protiv Nove mise izuzetno jaki – 2000. sam bio zadužen za prevođenje najvećega dijela SSPX-ove studije nazvane “Problem liturgijske reforme” – nego i zato jer je liturgija prisno vezana za unutarnje živote nas katolika.

Ironično, početak mog razmišljanja o ovom problemu je proizašao iz čitanja knjige Michaela Daviesa protiv sedevakantista “Bit ću s vama zauvijek”. U ovom djelu, kojeg više nemam, Davies, značajan englesko-govorni kritičar Nove mise, tvrdio je da se reformirane liturgijske knjige, one papine, trebaju smatrati integralno katoličkima u njihovim originalnim latinskim verzijama. Ovo je zbog toga, tvrdio je, što je misija Crkve da posvećuje svoju djecu neporaziva. Stoga, stavljajući na stranu užasne greške njenih svećenika ili neadekvatnost reformi 60-ih, učinak te crkvene karizme (neporazivosti) mora biti dostupan kroz njene liturgijske knjige. Ako, koristeći izreku Fr. Z-a, svećenik govori ono crno i čini ono crveno, onda nas ti obredi moraju moći posvetiti.

Ovo je, činilo mi se, puno drukčiji argument od onoga kojeg se normalno drže tradicionalisti. Tvrdili su da su novi obredi defektni zbog izostavljanja molitava i gesti, promjena u riječima i obredima i tako dalje. SSPX-ova službena studija o Misi, “Problem liturgijske reforme”, za većinu čijeg prijevoda sam bio zaslužan, tvrdila je da su promjene slijedile iz heterodoksne teologije pashalnoga misterija, i da bi se sve reforme mogu asocirati sa manjkom vjere u iskupljujuću narav Kristove smrti. S druge strane, Daviesov argument je predlagao da, koje god su se promjene dogodile u obredima Crkve, moramo držati liturgijske knjige same integralnima, inače bi se moglo reći za Crkva da truje svoju djecu.

Kao i sa kanonskim i teološkim problemima, ono što je izviralo bila je ‘crkvena’ dimenzija ovoga liturgijskog pitanja. I u ovome svjetlu mi je došla još jedna misao koja je bila ključna u mom razmišljanju: ako je Nova misa obred Crkve, a to nedvojbeno i jeste, zar ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu učenja Crkve, a ne u svjetlu bilo kojih interpretacija koje bi se mogle primijeniti na obred, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na desnici? Činilo se da postoje presedani za ovo, na primjer u staroj liturgiji više puta pokleknemo prema križu na Veliki Petak nego prema Euharistiji na redovne dane. Ali nitko ne bi mislio da više častimo križ nego hostiju. U starom obredu, đakon govori molitvu prinošenja kaleža sa svećenikom. No time nitko ne misli da je đakonova služba posvećivanje kaleža. Zašto? Pa, lex orandi, lex credendi, dakako, ali mi razumijevamo liturgijsko djelovanje s umom Crkve, što netko njoj izvanjski ne posjeduje.

Stoga, pomislio sam, umjesto da sjedim ovdje i gunđam sebi u bradu zbog onog što mi se činilo banalnošću Pripjevnog psalma, zar ne bih trebao pokušati moliti u duhu Crkve, sa značenjem koje Crkva ulaže u ove obrede? I umjesto izbiranja onoga što tamo nije bilo, zar ne bih trebao slušati ono što jeste? I gle čuda, po prvi put sam shvatio da je doktrina žrtvene smrti Krista i reparacijskog karaktera Crkvina prinosa bolje izražena u Trećoj euharistijskoj molitvi nego u Rimskom kanonu (ovo je, naravno, samo moje mišljenje) [s kojim se ne slažem, smatram Rimski kanon daleko superiornijim, op. moja] – Trećoj euharistijskoj molitvi koju je napisao stručnjak!

U takvom procesu, međutim, sinulo mi je kako tu leži rješenje za mnoge prigovore tradicionalista protiv novog obreda. Bili su u pravu kada su se žalili na sekularnu atmosferu mnogih liturgija, nepoštovanje, eksperimentaciju i tako dalje. Zasigurno, ono što je nedostajalo u ovim zloupotrebljavanim liturgijama je vjernost umu Crkve glede obreda i njihovog doktrinalnog značenja. A ipak ta vjernost i vjera mogle su se učiniti dostupnima čak i u kontekstu novoga obreda. Ovo mi je objasnilo zašto, daleko od mojih nalaza da su sve pristalice novih obreda slinavi, histerični liberali, bilo je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time posvećivali svoje živote. Činilo se da ista stanja prevladavaju: gdje god se vjera propovijedala na cjelokupan način, gdje god se liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je predanost djelima milosrđa bila na mjestu, onda je tamo bio katolički život, iako su obredi bili oni Pavla VI.

Išao sam puno dalje od mnogih tradicionalista na koje sam naišao. Zapravo, išao sam puno dalje nego što Crkva zahtijeva od mene ili bilo koga drugoga, pošto nitko ne treba prisustvovati na ili slaviti Novu misu, samo treba priznavati njenu valjanost i katolički karakter. Zapravo, priznavajući takve stvari, osoba je u puno boljem položaju za kritiziranje njihovih slabosti. Jer tada kritika više ne dolazi izvan crkvenog konteksta, nego iznutra. Ovo mi objašnjava zašto ljudi, koji možda ne pomišljaju na argumente Problema liturgijske reforme slušaju što su razni mainstream teolozi pisali o Novoj misi (Reid, Gamber, Nichols, Lang i čak Ratzinger). Na primjer, netko može i dalje smatrati novi obred integralno katoličkim, a ipak držati kako je kultura izvanrednog obreda, gdje su ljudi navodno pasivni, sklona poučavati ljude da mole nezavisno, dok je kultura redovnog obreda sklona stvarati dinamiku u kojoj ljudi jednostavno pričaju jedni s drugima u crkvi, ako ih svećenik aktivno ne animira.

U svjetlu onoga što je rečeno o mom razmišljanju o ovom problemu, mislim da je vrijedno ovdje dodati da držanje novih obreda kao integralno katoličkih nije izlika za zatvaranje očiju na zloupotrebu ili bilo koju neispravnu praksu unutar mainstreama. Integralni obred ne znači i integralni svećenik. Većina tradicionalista koji idu ovim putem sretno i sigurno stanu na zajednicama Ecclesiae Dei. Trenutačni stav Rima prema ovima koji prisustvuju SSPX misama je da ispunjaju svoju nedjeljnju dužnost. Uzimam ovo kao prešutno priznavanje problema koji su prisutni na terenu. Svaka situacija je različita i zahtijeva upotrebu nadnaravne razboritosti i mudrosti. Međutim, moj argument ne znači da je mainstream dolina mira i sreće. Koristite svoju glavu!

Ništa u ovom procesu me nije navelo na odobravanje zloupotrebe liturgije, heretičkih katekizama, lošeg vodstva, papinskih nedjela ili bilo čega drugoga u obujnom katalogu suvremenih nedaća. Istina je da na neke slučajeve gledam drukčije jer ih gledam u drugom kontekstu. Morao sam naučiti ne žuriti sa sudovima na svakom koraku. Također sam trebao naučiti da osoba mora imati bar malo kredibiliteta prije nego što se uključi i dâ svoje mišljenje. Okolnosti su me navele promišljati o prispodobi u kojoj nam Gospodin zabranjuje da pokupimo kukolj iz pšeničnog polja zbog štete koju možemo učiniti pšenici. Također sam naučio da stvari možda nikad neće biti sasvim onakvima kakve bih ja htio. Neka bude. Svi moramo patiti. Korupcija nije došla sa 60-ima, a nije ni hereza. Ovo su sve lekcije za koje bi bilo koji tradicionalist u tišim trenutcima mogao priznati da ih treba naučiti.

Međutim, da se vratim na bit priče. Počevši misliti kako katolička savjest ne može prihvatiti Novu misu i Vatikan II, sada sam razumio da je katolička savjest dužna prepoznati barem katolički karakter prvoga i religiozno pristati sa umom i voljom na potonje.

Zaključci

I tako, neposredno prije Uskrsa 2004., otišao sam se ispovjediti kod mjesnog svećenika koji mi je postao prijatelj i s kojim sam raspravljao o mnogima od ovih problema. Saslušao je moju ispovijed, i onda me nježno pitao:

“Jesi li u zajedništvu sa rimskim biskupom?”

‘Zajedništvo’, rekao je… riječ koja se pojavljuje na svim prvim stranicama papinskih enciklika “svim biskupima u miru i zajedništvu sa Apostolskom stolicom”.

“Mislim da jesam”, rekao sam. “Smatram da sam u zajedništvu s njim.”

“Ali”, rekao je vrlo ljubazno, “nije važno što ti misliš; važno je što rimski biskup kaže.”

U tom trenutku milosti počeo sam prepoznavati jedinstvenu grešku koja je bila prisutna u svim tezama SSPX-a: neka vrsta privatizacije suda. Reći ću to opet: žive po privatizaciji suda u njihovom kanonskom, teološkom i liturgijskom životu koja ih vodi u autonomnu situaciju u odnosu na ova tri područja crkvenog života. To je učinjeno s dobrom nakanom. To je instinkt samoočuvanja. Čini se da je to najlogičniji i najefektivniji način očuvanja vjere u vremenu ozbiljne dezintegracije. Ipak, to je način mišljenja i ponašanja koje je samopotvrđujuće.

I što je krivo u samopotvrđivanju u Crkvi? Tradicionalisti vrlo često citiraju sv. Pavla koji, kada je došao u Jeruzalem, “usprotivi se Petru u lice” jer je sv. Petar okolišao sa judaističkim običajima. Rijetko, ako ikad, spominju drugo putovanje sv. Pavla u Jeruzalem – ili je bio Damask? – nakon što je bio podučen evanđelju od samog Krista u divljini. Jer na tom putovanju, Pavao je išao drugim apostolima da mu potvrde evanđelje. Nije mu bilo dovoljno što je imao vizije iz samog raja. Kao poslanik i sluga evanđelja, njegovo je djelovanje zahtijevalo odobrenje Crkve.

Ako je privatizacija bila glavna greška koju sam mogao vidjeti u tezama SSPX-a, druga stvar koju sam primijetio je da su u više navrata njihov govor o Crkvi uvijek referirao na neku vječnu Crkvu svih vremena – “vječni Rim”, kako je Lefebvre zove – jezik je koji SSPX nastavlja koristiti. A ipak, ni njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko mišljenje nije se činilo smišljenim u crkvenom kontekstu, kao što sam gore pokušao pokazati. Ako je pristajanje uz ono što oni zovu Crkva svih vremena ključ, zašto je Crkva toliko odsutna u njihovom mišljenju, u biskupskim posvećenjima, u njihovim teološkim tezama i kritici nove liturgije?

I tako, napustio sam dom na Uskrs 2004., otresao prašinu sa nogu, i vratio se kući, u Kuću Gospodnju.

Ne raspravljam sa ljutnjom protiv SSPX-a. Ne mrzim ni njih, ni njihova djela, kao što su neki ljudi rekli. Zapravo, prepoznajem da im puno toga dugujem, čak i zloglasnom biskupu Williamsonu koji je rekao mom najstarijem nećaku i kumčetu u Indiji 2008. da sam bio “vrlo zao dječak”! Mogu razumjeti zašto bi ljudi tamo htjeli ispunjaju svoju nedjeljnu dužnost. Mogu razumjeti zašto ljudi vjeruju njihovom pastoralnom vodstvu. Cijenim kako očajni katolici mogu postati kad se suoče sa svim od Asiza Ivana Pavla II. do Plave džamije Benedikta XVI. Međutim, mislim da je SSPX dugoročno stvorio lažno rješenje za pravi problem. Ovo je ključno.

Mnogi problemi koje oni identificiraju su stvarni. Ali oni, osim tangencijalno, njihovom rješavanju ne doprinose. I koliko više biskup Williamson i biskup Tissier najavljuju apokaliptične drame kao jedini mogući ishod situacije, toliko više obični puk mora tražiti bolje vodstvo.

Nisu oni koji su se izmirili ti koji su se umorili od bitke. Shvatili su da će, osim ako poduzmu borbu unutar Crkve, u tom jedinstvu koje dolazi od Duha Svetoga i koje je vidljivo upisano u hijerarhijske strukture, završiti kao svaki drugi pojedinac koji je volio Crkvu tako snažno da ju je htio uskladiti sa svojom slikom Crkve.

Izmirenje naravno zahtijeva priznanje određenih grešaka o kojima je pozicija SSPX-a ovisna. Ali prepoznavanje toga ne uključuje i ispovijest da su greške i zla u mainstreamu pak dobre stvari. Ipak, to znači da se SSPX mora odreći privatiziranog crkvenog mišljenja, autonomne uprave, i u najmanju ruku priznati katolički karakter reformiranog misala (ne trebaju ga slaviti!). Tek tada njihov glas može poprimiti autentični crkveni karakter koji će ih učiniti uvjerljivim svjedocima onih stvari o kojima s pravom podsjećaju ostatak Crkve.

Takav je bio put koji me doveo tu gdje sam danas. Siguran sam da sam izostavio nekolicinu uvida koji su mi pomogli. Kao svaka ljudska priča, nedvojbeno postoje greške koje sam učinio na putu, i postoje razne nijanse koje bi se mogle dodati u olakšanju tradicionalne pozicije. Ipak, to je ta priča. Shvatite je kako želite.

Ches

SSPX ljutito prosvjeduje protiv kanonizacije Petra Apostola

Slika

Članovi Svećeničkog bratstva sv. Pia X zasuli su internet i radio frekvencije nasilnim prosvjedima protiv nadolazeće kanonizacije pape Šimuna Petra I, prenosi poznati katolički portal Eye of the Tiber. Reakcija je gora nego što se u Vatikanu pretpostavljalo i prosvjednici se nisu povukli ni nakon jačih udaraca. Jedan komentator na popularnoj tridentinskoj stranici vecikatolikodpape.com je napisao: “Ovo je čovjek koji je zanijekao Krista TRI PUTA u JEDNOJ NOĆu i sada ga žele proglasiti svecem? Ovo nije način na koji je Krist ustanovio svoju Crkvu. Ovaj čovjek nije primjer meni niti mojim četrnaestero djece.”

Jedan SSPX bloger optužio je bivšeg papu, koji je bio mučen zbog svoje vjere u prvom stoljeću, za liturgijske zloupotrebe, govoreći da je “Krist je bio raspet glavom prema gore. To je način kakav je On ustanovio. Onda je ovaj Peter došao i odlučio da on želi biti raspred obrnuto od Krista, glavom prema dolje.”

Neki su Petra, rođenog Šimun, sina Ivanovog,  optužili za herezu zbog poznate debate s Pavlom glede obrezivanja, dok drugi tvrde da je njegov stav prema “obrezivačkoj stranci” nije bio prava hereza nego pretjerani ekumenizam.

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Teološki razlozi (3. dio)

Donosim treći dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje, drugi dio ovdje

Zamislite me kako sada dolazim do zaključka da posvećenja jednostavno više nisu sigurna. Kakva god bila situacija SSPX-a i kakvi god bili širi problemi u Crkvi, sud koji je doveo do odluke da se obave posvećenja i implikacije autonomnog crkvenog života više nisu bile prihvatljiva rješenja krize.

U tom slučaju, kamo sam trebao ići, što sam trebao učiniti? I kako bih mogao prihvatiti Drugi vatikanski sabor (u daljnjem tekstu DVS) i Novu misu, prihvaćanje koje je bilo za mene nužno kako bih pohađao ono što smo tada zvali ‘iznimne mise’ (u originalu “indult masses”, engleska riječ ‘indult’ označava nekakvu dozvolu ili privilegiju koja odstupa od normalnih pravila crkvenog zakona)? Kao što su mi mnogi rekli, i kao što sam se i sam bojao, prihvaćanje takvih stvari oprečno je katoličkoj savjesti.

Opet, teško je rekonstruirati svaki korak na puta kojim je napredovalo moje razmišljanje oko ovoga, ali mislim da je ono što je činilo promjenu bilo to da bi me drugi, kad god bih raspravljao oko SSPX slučaja s njima, trebali podsjećati da je ono što iznosim moje mišljenje, a ne nužno i Crkveni nauk. U ovom pogledu, jedan važan dokument na koji sam naišao u to vrijeme su bila uputstva Kongregacije za nauk vjere o crkvenom pozivu teologa. Dva razlikovanja su proizašle iz ovog čitanja koje su me od tada dobro služile u svim ovim debatama.

Prvo, postoji razlika između pojedinačnog teološkog mišljenja i Crkvenog naučavajućeg suda. To mi nije prije stvarno sinulo, vjerojatno zato jer sam smatrao svako učenje koje nije bilo svečano definirano podložno kritici (svako učenje nakon 1962., naravno!). Jedan važan primjer ove zbunjenosti u mom umu je bila Intervencija Ottavianija i Baccija o Novoj misi. U ovom dokumentu autori tvrde da Nova misa značajno odstupa od doktrine Misne žrtve ‘formulirane na 22. zasjedanju Tridentskog sabora’. Tradicionalisti ovu izjavu smatraju čvrstim temeljem pomoću kojeg se odupiru pokušajima da ih se natjera da pohađaju Novu misu. No, problem s ovim je da su, iako smo obvezani prihvatiti 22. zasjedanje Tridentskog sabora, ono što Intervencija Ottavianija i Baccija tvrde, dedukcije temeljene na čitavom skupu pretpostavki; stoga je Intervencija izjava teološkog mišljenja, iznimno podložna kritici drugih teologa, koliko god ugledni bili njeni potpisnici. Drugim riječima, koristeći se takvim dokumentima, tradicionalisti su ignorirali svoje vlastite teološke procese i metodologije. Ovo je dovoljno loše samo po sebi, makar si ljudski um ne može pomoći u dolasku do zaključaka koji se potencijalno nalaze u svom rasuđivanju. Međutim, gore je bilo što se činilo da tradicionalistički kritičari prebacuju autoritet naučavajućeg suda – u ovom slučaju s Tridentskog sabora – na njihove vlastite teološke zaključke. Ideja da je Nova misa oprečna vjeri se ne može naći ni u jednom Crkvenom dokumentu; to je bila teološka dedukcija. Slučaj tradicionalista protiv Nove mise, međutim, nije samo teološki, i vratit ću se na to poslije.

Ovaj uvid je počeo mijenjati način na koji čitam ono što tradicionalistički kritičari pišu. Kada sam čitao riječi: “Crkva osuđuje ovu praksu koja je sada vrlo rasprostranjena”, počeo sam mentalno dodavati riječi, “po rasuđivanju ovog pisca”. U nekim slučajevima, naravno, bili su u pravu, ali opet, postoji suptilna nijansa koju treba prepoznati između teološkog mišljenja i suda magisterija.

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost ove razlike za razumijevanju toliko tradicionalističkih spisa. U bilo kojem od slučajeva, tradicionalističkom kritičaru se čini dovoljnim moći se pozvati na neko učenje iz prošlosti da zaključi kako se učenja DVS-a mogu odmah odbaciti kao pogrešna. Čini se kao da tradicionalističkom kritičaru njegovi vlastiti zaključci postaju jednako aksiomatski kao dokumenti na kojima su zasnovani. Ne govorim ovdje da je njegova razrada kriva, nego da vrijednost koju on dodjeljuje svojim zaključcima treba biti potkrijepljena od strane Crkve, a ne njime samim! Usput, trebao bih istaknuti da je ovdje zanimljivo primijetiti razliku između Lefebvreova stava – da se DVS treba čitati u svjetlu Tradicije – sa trenutnim stavom SSPX-a: DVS se ne može čitati u svjetlu Tradicije.

Drugi uvid, koji je posljedica prvoga, je da je tijelo Crkvenog nauka bilo nešto drukčije od tijela teoloških spisa u Crkvi. Kao što dokument Kongregacije za nauk vjere spomenut gore jasno prikazuje (citirajući svetog Tomu Akvinskog), postoji razlika između Magisterija Naučitelja (ili stručnjaka) (magisterium cathedrae magisterialis) i Magisterija Pastira (biskupi i papa) (magisterium cathedrae pastoralis) (bilješka 27). Prvi uobičajeno hrani razmišljanje drugog; štoviše, prvi mora voditi svoje istraživanje u kontekstu drugog, i kada se raziđu, onda Magisterij Pastira dobiva prioritet. Da uzmemo primjer iz drugog krila Crkve, nema veze što mnogi ugledni profesori teologije s planinama uvjerljivih silogizama raspravljaju kako je enciklika Humanae Vitae u krivu. Magisterij Pastira je, ovom prigodom u osobi Pavla VI., presudio drugačije.

Kako sam onda mogao doći do prihvaćanja DVS, pogotovo točaka za koje sam mislio da su  oprečne prijašnjem učenju? U ovoj sam fazi također shvatio da, iako je DVS, na svoj vlastiti način, bio ‘pastoralni’ a ne ‘dogmatski’ sabor, to ne znači da nije bio doktrinalni sabor. Kakve su onda bile moje obveze prema doktrinama naučavanim u saborskim dokumentima? Odgovor je došao u čitanju Lumen Gentiuma, jednog od dogmatskih konstitucija sabora:

25. Služba propovijedanja

Među poglavitim dužnostima biskupa ističe se propovijedanje evanđelja. Oni su, naime, glasnici vjere koji dovode nove učenike Kristu, te autentični ili Kristovom vlašću obdareni učitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjašnjuju u svjetlu Duha Svetoga iznoseći iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52) te rade na tome da urodi rodom i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4). Kad biskupi naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; vjernici se  pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi u skladu s njegovom očitovanom nakanom i voljom, što se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i čistoga predlaganja istoga nauka, bilo iz načina izražavanja. Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci  kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.

Lumen Gentium

Što sam dobio iz čitanja ovog je sljedeće. Ove točke gdje ne prepoznajemo kontinuitet moraju nastaviti biti stvari razmišljanja. Ali proglašenje učenja po Magisteriju, čak i ako je samo dio autentičnog Magisterija, zahtijeva od nas da njihovom sadržaju damo religiozni pristanak uma i volje. Njihovo proglašenje ih čini nekom vrstom teološke datosti koja se više ne može tretirati kao puko teološko mišljenje.

Želim biti vrlo jasan ovdje, jer sam u prošlim verzijama ove priče na loš način ispričao moje mišljenje o ovoj točki. Postoje dvije važne točke koje valja imati na umu. Prva je pitanje analize, a druga pitanje autoriteta.

Prvo, postoji neka vrsta pretpostavke u tradicionalističkoj metodologiji koja vodi ravno od analize do odreknuća grešaka koje ta analiza tvrdi da je otkrila. Ovo razmišljanje podupire, na primjer, esej Abbéa Berta o Običnom Magisteriju, u izdanju Angelus Pressa. Čitajući ovaj esej, mislili bi da kontinuitet s prijašnjim učenjima, kao što je pokazano u Crkvenim naučavajućim dokumentima, sažima radnju Magisterija, i da je ovaj kontinuitet neproblematična stvar. Tako je, u smislu izreke svetog Vincenta Lerinškog o tome što se uvijek vjerovalo, svugdje, od strane svakoga. Ali ovdje je problem u razmišljanju da ako ja – me, moi, s poštovanjem – procijenim da nema kontinuiteta, onda zapravo nema kontinuiteta. Međutim, što ako drugi kritičari dođu do drugih zaključaka? Abbé Berto imenuje ‘objektivnost’ i ‘sensus fidei’ dvama vodećim kriterijima za kontinuitet, ali nijedan od njih ne garantira koja analiza ili čija analiza je složna s autentičnim smislom doktrine.

Drugi problem je da sam vjerovao da je Crkvena doktrina, osim ako je definirana nepogrešivom ili ako sam je mogao podvrgnuti testu svetog Vincenta Lerinškog, podložna slobodnoj kritici. Sada, istina je da učenja autentičnog Magisterija nisu sama po sebi nepogrešiva. Stoga nisu zaštićena od pogrešaka. Ovo nas ne bi trebalo začuditi. Čak i u izvanrednoj definiciji, tek je sama definicija (npr. Marija je bila uznesena na nebo) ‘nepogrešiva’ kao takva; teološki argumenti koji doprinose definiciji nisu nepogrešivi. Onda je moguće da netko stekne vjerovanja da je neko učenje autentičnog Magisterija pogrešno. Međutim, u ovom slučaju se sigurno treba vrlo dobro paziti. Pitanje se treba uputiti teolozima i filozofima i zasluge argumenta bi se trebale izvagati i testirati. Pretpostavka ide u korist Crkvenog učiteljskog autoriteta, i protiv zaključka bilo kojeg individualnog teologa ili pojedinca dok se razjašnjenje traži od Pastoralnog Magisterija. Teološki zaključak obvezuje logikom; učenje magisterija obvezuje dužnošću religijskog pristanka.

Čini se da javno djelovanje na temelju diskontinuiteta, do te točke da se učenje Magisterija osuđuje kao protivno vjeri, ide korak dalje. To čini teološke zaključke neke osobe praktičnim normama ne samo za ispitivanje, nego i za odbijanje Crkvenog autentičnog učenja magisterija. To znači praktično reći da Crkva u svojem autentičnom Magisteriju nije autoritativni agent koji predlaže kršćansku doktrinu, ili da je Crkva samo autoritativna kada svečano definira. Kad kažem da je to privatizacija naučiteljske uloge Crkve – da se premjesti u nečije vlastite dedukcije – to je ono što mislim.

Mislim da je papa Benedikt učinio puno za tradicionalističke kritičare kada im je ponudio ‘hermeneutiku kontinuiteta’ kao metodološko uže za spašavanje. Ipak, vrlo sam svjestan ranjivosti ovog položaja i to je nešto o čemu često razmišljam. Izgleda da me to čini krivim za ono za što su protestanti dugo optuživali katolike: pogreška predavanja svoga uma Crkvi. Međutim, kako ja to vidim, molim se da Crkva razjasni probleme koji me najviše zabrinjavaju, posebice nejasnoću koja se spustila nad učenje Lava XIII. o naravi slobode i religioznim dužnostima države, tako da je ovo potonje previdio Grgur XVI., Pio IX te su odjeknule kasnije pape. Da sam ja teolog, radio bih na tome da gurnem raspravu u tom smjeru. Takvo je bilo nastojanje na koje je Ivan Pavao II. pozivao u svom motu propriju Ecclesia Dei; i ne vidim razlog zašto se neka vjerska država i religijska sloboda, ne u prosvjetiteljskom smislu, nego u smisli kako se shvaća u Dignitates Humanaea, ne mogu pomiriti.

Taj je misaoni proces, onda, bio ono što mi je omogućilo ne da nužno napustim SSPX teze, nego da ih vidim u novom svjetlu, svjetlu za koje se usuđujem kazati kako se može zvati crkvenim, jer referira, konačno, na način na koji je moja savjest obvezana Crkvom. To nije značilo kako sam morao prihvatiti svako odstupanje i zloupotrebu koje sam vidio. Nisam morao misliti da su međureligiozne aktivnosti Ivana Pavla II. velika blagodat kršćanskoj civilizaciji. Zapravo, bilo je mnogo aspekata tradicionalističkih teza o trenutnoj situaciji koje sam mogao zadržati ako odlučim da su zaista istinite. Nisam bio na pragu gubljenja svojeg prava, kao što je definirano u kanonskom pravu, da predstavim hijerarhiji svoje rezervacije.

Ali sada je razlika bila ovo: prepoznao sam da u svojoj kritici trebam priznati magisterijalni karakter određenih učenja koja sam dotada smatrao otvorenim slobodnoj kritici. I ukoliko su mi obvezivali savjest, morao sam im dati vjerski pristanak uma i volje. I dalje se ostaje razuman, i dalje se koristi bogomdana inteligencija. Praktična svijest hereze, toliki element mišljenja sv. Pavla, mrtvo je slovo u umu mnogih suvremenih katolika. Moramo biti oprezni. Ali kad Crkva magisterijalno kaže ‘stvari stoje ovako’, onda moramo slušati.

Znam da sada neki ljudi govore: što sa svetim Atanazijem? Pa, postupci sv. Atanazija temeljili su se na činjenici da je ekumenski sabor, nicejski sabor, svečano definirao konsubstancijalnu uniju Oca i Sina 325. godine, prije početka arijevske krize. Atanazije se borio, stoga, da obrani doktrinu ekumenskog sabora.

Drugi će reći: da, ali DVS je bio potpuna namještaljka liberalnih krtica koji su sve potkopavali. Ovo mi se čini redukcionističkom verzijom povijesti Sabora. Svaki sabor ima svoje slabosti i kontroverze, i one DVS vjerojatno nadilaze ostale. Ali tu je, u svoj svojoj odbojnoj stvarnosti. I osim ako smo spremni stvoriti teoriju Crkve-varalice, moramo se suočiti s njime. Osobno, mislim da trebamo dopustiti povjerenje Duhu Svetome.

Prema trećem prigovoru, pitanje svetog Tome o bratskoj korekciji (ST, II-II, 33. pitanje, 4. članak, prigovor drugi i pripadni mu odgovor) opravdava postupke Lefebvrea. Ali ovo uključuje ogromnu ekstrapolaciju. Sveti Petar u drugom poglavlju Galaćanima ustupa oko prakse judaista čiji su pokušaji da se nežidovi drže židovskog zakona odbačeni na jeruzalemskom saboru (Dj, 15). Nema naznake u Poslanici Galaćanima da je sv. Petar učio s apostolskim autoritetom, i uz odobrenje cijele Crkve osim sv. Pavla, suprotno onome što je bilo odlučeno u Jeruzalemu; makar njegovi postupci bili tome nevjerni.

Zbog ovih razmatranja počeo sam misliti da je ne samo moguće dati vjerski pristanak uma i volje učenjima DVS-a, nego i da sam u nekom smislu bio nevjeran Crkvi kada sam ih smatrao otvorenima slobodnoj kritici. To nije riješilo, i ne rješava primjedbe i poteškoće, ali mijenja stav kojim se pristupa  tim učenjima.

Ali što s Novom misom? Kako sam mogao živjeti s time?

Nastavlja se…

 

Umrijeti odijeljen od Crkve

Fr. Paul Nichlonson je tradicionalist, vjeran i poslušan Crkvi – (lefebvrovci će reći da je kvazitradicionalist ili još “gore” – neokonzerva). Usudio se izreći istinu – strašno je umrijeti odlijeljen od Crkve. Zbog toga se našao na meti lefebvrovca/sedevakantista Michaela Matta (ne mogu odrediti točno što je jer čini mi se da i on ne zna), najžešćeg kritičara pape Franje uz Christophera A. Ferraru  u SAD-u od kojih su se čak ogradili CMTV i Michael Voris. Iako mi se ne sviđa osebujna intrepretacija, gestikulacije i  izražavanje (kao da priča djeci) fr. Paula, slažem se s njime jer je pogodio u bit stvari. Na nekoliko mjesta je još pisao o tome (recimo ovdje).  Preplatiti se možete ovdje na njegov youtube kanal te lajkati njegovu facebook stranicu. 

Isto kao on, preporučam ovaj članak s bloga Unam Sanctam Catholicam.

Farizej

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Kanonski razlozi (2. dio)

Donosim drugi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje. Preporučam također članke dr. sc. Ivana Zelića na portalu Bitno.net. 

Jedan od razgovora koje sam u to vrijeme imao bio je s čovjekom kojeg sam poznavao prije mnogo godina u Manchesteru. On je isto, a da toga nisam bio svjestan , istupio iz SSPX krugova, i slučajni susret jednog dana uveo nas je u raspravu. Ne sjećam se točno teme o kojoj smo razgovarali , ali znam da sam otišao s naputkom da pogledam pismo Pia XII. koje osuđuje biskupska posvećenja u Kineskoj Crkvi 1958. Razmišljanje iza toga je da , bez obzira kakve probleme SSPX imao, Lefebvre nije imao pravo podijeliti apostolsko naslijeđe na način na koji je to učinio. Mislio sam kako sam imao odgovor na tu primjedbu, ali sam svejedno iznova razmotrio taj problem.

SSPX nije bio spor u razvijanju kompleksnih i uvjerljivih kanonskih argumenata koji brane njegova biskupska posvećenja (znam da vi u glavnoj struji više volite izraz biskupska ‘ređenja’, ali pratite me ovdje). Ako sam se pokušao detaljno baviti ovim problemima, to nije bilo zato jer sam vjerovao da sam posebno kompetentan za to, već zato što nisam mogao početi nigdje drugdje nego tamo gdje jesam. Ne samo da sam akademski tip, nego sam proveo skoro četiri godine u SSPX sjemeništima i bila mi je navika ići u detalje, često na nezadovoljstvo mojih prijatelja.

Raspravljajte cijeli dan – citirajte sve užase i zloupotrebe Vatikanskog koncila i 70-ih i 80-ih – i ključno načelo kanonske obrane Lefebvreovih posvećenja je ovo: postoji kanonsko Stanje nužde, i biskupska posvećenja se mogu obaviti bez ovlaštenja kada se ne može posavjetovati sa zakonodavcem (papom). Prema SSPX-u – ljubitelji Ivana Pavla II., duboko udahnite – s Ivanom Pavlom II. se nije moglo posavjetovati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato jer je bio fizički nepristupačan, nego zato jer je bio moralno nepristupačan, tj. prema SSPX-u, toliko je malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom univerzalnog spasenja, toliko je bio zaljubljen u lubanjodršce iz Istočnog Timora, svoje sugovornike u Asizu, da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Teoretski gledano, odgovor Kongregacije za nauk vjere na SSPX-ove upite o vjerskoj slobodi, i praktično gledano, susret svjetskih religija 1986. u Asizu, uvjerili su Lefebvrea da je ponašanje Ivana Pavla II. neprihvatljivo. To je bio ključni argument koji je opravdavao odluku o posvećenju biskupa bez papinskog ovlaštenja.

Osim toga, Lefebvre je uvijek govorio kako posvećuje biskupe samo da bi podjeljivali sakramente, a ne iz nekog drugog razloga. To nije bila paralelna Crkva. ‘Loin de moi, loin de moi de m’ériger en pape!’ (Neka bude daleko, daleko od mene da se postavim za papu), rekao je na svom predivno čistom francuskom na dan posvećenja 1988.

U ovom stadiju dvije su mi stvari počele izlaziti na vidjelo.

Puno kasnije, ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u biografiji Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša. Ipak, primarno, čak i ako je SSPX bio u pravu oko Ivana Pavla II., je li glavni argument siguran? Kada sam promislio, učinio mi se prilično klimavim. Nije bilo potpuno nelogično reći da Ivan Pavao II. nije bio ‘moralno pristupačan’, ali završni ishod je sigurno bio oblik praktičnog sedevakantizma: za SSPX su svijeće u Vatikanu bile upaljene ali, takoreći, nitko nije bio doma. Nije li ovo bio uvod u teže stvari? Koje bi se druge papine odluke mogle odbaciti ako se smatrao pravno nesposobnim? Nadalje, ključni argument ne uzima u obzir nijednu drugu okolnost. Na primjer, barem dva od kandidata koji su bili zaređeni 30. lipnja 1988. možda ne bi uspjeli proći normalni proces (u kojem se tri kandidata pišu na listu terna i istražuju): biskup Williamson (preobraćenik i ne toliko dugo katolik) i biskup Fellay (šest godina ispod kanonske dobi). Bilo je vrlo moguće da se Ivan Pavao II. duboko želio izmiriti sa SSPX – sigurno je to želio 2001. – ali kao staromodni poljski klerik, nije namjeravao dopustiti da sve bude po Lefebvreovu. To je princip za svakoga tko ima autoritet! Na kraju krajeva, TKO je papa? ‘Loin de moi, loin de moi de m’eriger en pape!’

Trebao bih dodati da je po kanonskom pravu papa vezan samo božanskim zakonom (iako bi bilo nepromišljeno mijenjati druge, niže zakone). Ali u ovom slučaju, mislio sam, da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi morao tvrditi kako je odbijanje Rima da sankcioniranja posvećenja ovih četiriju muškaraca na taj datum (odbijenica koju je javno objavio kardinal Gantin službenim kanonskim upozorenjem 18. lipnja 1988., mislim) oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija Preživljavanje, kako ju je zvao Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima Lefebvreovim djelovanjem?

Druga stvar koja mi je počela  izlaziti na vidjelo je kako postoji veza između prenošenja biskupskog reda i same naravi Crkve. Lefebvre je rekao da je htio posvetiti biskupe samo za sakramente. Zapravo, vjerovao je kako je dužan to učiniti. Ipak, ova ideja biskupa samo za sakramente je počela izgledati klimavo. Biskupi nisu strojevi za sakramente. Zapravo, čak i za pomoćne biskupe, njihov red ih orijentira – uređuje ih – prema učenju vjere, vodstvu stada i podjeli sakramenata. Biskupske ovlasti ne vrše se samo u sakramentalnom kontekstu, nego i u kontekstu života lokalne crkve (i potencijalno cijele Crkve). Nadalje, ako se biskup može zarediti samo za sakramente kao u slučaju pomoćnog biskupa (teološki puristi, izdržite ovu aproksimaciju), to je zbog toga što je vodstvo i poučavanje određenog stada već zbrinuto po glavnom biskupu . Biskupska posvećenja možda nisu stvorila paralelnu Crkvu kao takvu, ali bila su korelativna s crkveno autonomnim životom SSPX-a u kojem učenje, vodstvo i sakramenti nisu ovisili ni o jednom vidljivom Crkvenom autoritetu. Lefebvre je svojim dijeljenjem biskupskog reda bez papine dozvole kristalizirao, liturgijski i sakramentalno, autonomno crkveno postojanje.

Nastavlja se…

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje (1. dio)

Donosim prvi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i K. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. 

Ove retke sam izvorno napisao 2008. kao odgovor na pogrdna objašnjenja zašto sam napustio SSPX okruženje. Pošto mi je mnogo ljudi reklo da su ih smatrali korisnima za svoja vlastita razmišljanja o ovoj stvari, odlučio sam ih učiniti ponovno dostupnima na zasebnoj stranici na ovom blogu.

Ne nudim ovo kao pobijanje SSPX slučaja. Ili zbog toga što naročito volim pričati o sebi, iako sam sklon onome što je biskup Williamson nazivao broj-jedan-itis kao i svatko drugi. Jednostavno mislim na druge ljude koji su prošli isti put, i na one koji bi razmatrali taj isti put kad bi bar mislili da je moguć.

Prešao sam put, i evo kako.

***

Zamislite me u 2003., mlađeg i zasigurno mršavijeg momka, koji upravo dovršava prijevod biografije nadbiskupa Lefebvrea. Bio je to velik zadatak zbog čijeg pothvata se još uvijek osjećam počašćeno, jer koliko god se netko ne slagao s Lefebvreom, on je nesumnjivo većinu svog života bio veliki službenik Crkve. Njegove greške, kada su bile greške, su bile učinjene iz ljubavi prema Crkvi. Otprilike u ovo vrijeme je don Paul Aulagnier, prvi sjemeništarac koji je zamolio Lefebvrea za pomoć kasnih 60-ih, trenutno u Institutu Dobrog Pastira, bio izbačen iz SSPX-a. Postojali su razni razlozi za ovo isključenje, a jedan od njih je bio intervju koji je imao sa “The Wandererom” u kojem je rekao nešto što je, barem taj put, razbilo moj tradicionalistički pogled na Crkvu: rekao je da je staza kojom SSPX ide, ili kojom riskira ići, šizmatska putanja.

Sada je to tako očigledno, no tada se prilično suprotstavljalo mojim pretpostavkama kako će SSPX doći do pomirenja. Nisu one bile jasno naglašene. Mislim da sam do kasnih 90-ih pretpostavljao da će Rim shvatiti velike greške Koncila i okrenuti se SSPX-u za pomoć i da će SSPX dojahati u pomoć. Nakon što je došao i prošao trenutak mogućeg pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati kako će buduća reforma Crkve možda više biti na principu jedan po jedan, i sigurno ne nešto slavno poput potpunog opravdanja Lefebvrea.

U svjetlu Aulagnierovih primjedbi, doduše, jedna misao me počela pritiskati: kako će ova priča sa SSPX-om završiti? Koja logika je zapravo vodi do konačnog zaključka? Kada Crkva ispravi sve njene greške, vjerojatno…?

Nije li moguće da se , SSPX nikad ne pomiri, pitao sam se, gledajući kako nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio? Ignorira li pozicija SSPX-a činjenicu da rješenja mogu često biti zbrkana i bolna? Gledajući unatrag, pozicija SSPX-a me podsjeća na francuske monarhiste koje je papa Lav XIII. pozvao da sudjeluju u francuskoj republikanskoj politici. Mnogi su odbili. Mnogi još odbijaju. Njihovi potomci se često, iako ne uvijek, nađu unutar SSPX-a. Još se uvijek nadaju obnovi Francuske Monarhije, i tako već čine skoro 120 godina od enciklike “Au Milieu des Sollicitudes” Lava XIII.; zaista, od smrti Duca de Chamborda, zadnjeg u liniji legitimista. Prije samo par godina, čak i sad, zamišljam, prodavači Action francaisea 2000, posljednje publikacije neo-rojalista,  nedjeljom bi ujutro stajali ispred Saint Nicolas du Chardonneta, SSPX-ove crkve na pariškoj lijevog obali. Najveća uvreda koju su SSPX tradicionalisti upućivali Ecclesia Dei zajednicama je da su ‘ralliés’: okupili su se oko Koncilijarne Crkve, kao izdajnički monarhisti koji se okupljaju oko Francuske Republike.

Ono što me u to vrijeme spriječilo u suočavaju s ovom “šizmatskom putanjom” bile su sve one stravičnosti o kojima je pojedinac mogao čitati u katoličkim publikacijama, slabosti dijecezanskih biskupa, redovite papinske međureligijske sletove pod Ivanom Pavlom II. sa animističkim lubanjodršcima iz Istočnog Timora – šalim se, ali znate što mislim – i povremena obveza pohađanja svadbene liturgije ili pogreba prilagođenih glavnoj struji, banaliziranih i zlostavljanih nekad i do mjere da vam bude neugodno. Tko bi mogao živjeti tako dan za danom? Ne bih li riskirao svoju dušu kad bih se stavio u tu situaciju? Ne, SSPX se činio kao, da se izrazim dugoročnom tautologijom (u logici pojam za valjan iskaz koji je u svakom slučaju istinit), “sigurno utočiste” za katolika u trenutnoj klimi.

Pretpostavljam da sam početkom 2004. ponovno počeo misliti o ovom problemu. Pričao sam s nekoliko ljudi koje sam nekad poznavao u SSPX krugovima, i raspravljajući s njima počelo mi je svitati da i u SSPX analizi ima problema. Također mi je počelo svitati da situacija za SSPX i za Crkvu možda nije kao što mi se činila.

Kao što sam rekao, teško bi bilo sada pratiti svaki korak puta ali želim dati strukturu razmatranjima koja slijede, pa ću ih organizirati kronološki. Prvotna razmatranja su se bavila biskupskim posvećenjima 1988. i tako su bila povezana s kanonskim problemima. Drugi dio razmatranja se bavio teološkim točkama kontroverze, i bio je povezan s Crkvenim učenjima i Drugim vatikanskim saborom. Posljednja razmatranja su se bavila liturgijom i tako su bila povezana s Crkvenim slavljem. Što je zgrozilo mnoge moje prijatelje i moju obitelj u to vrijeme nije bilo samo moje odvajanje od SSPX-a, nego moje ispitivanje njihovih teza na gotovo svakom području. Ono što nisu razumjeli je moja spoznaja da je u svakom od ova tri područja – kanonsko, teološko, liturgijsko – SSPX, iako vrlo dostojno i sa ozbiljnim razlozima, učinio isti krivi korak. To je barem moje mišljenje. Nadam se da ću u nastavku taj krivi korak pokazati na jasan način.

Nastavlja se…

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Dragi svećenici, ne treba vam dopuštenje biskupa za stari obred

U  gradu u kojem živim već duže vrijeme se trudim s nekolicinom svojih prijatelja i poznanika pokrenuti služenje izvanrednog oblika rimskog obreda tj. tradicionalne latinske mise (u daljnjem tekstu TLM) tj. vetus ordo, tj. usus antiquor tj. tridentiske mise, tj. mise po misalu Ivan XIII itd.

Detaljno i oprezno ispitivajući situaciju idući od svećenika do svećenika koji bi pokazao bilo kakav interes za TLM, uočio sam da postoji jedna velika doza neinformiranosti o tome smiju li oni služiti tu misu bez znanja mjesnog ordinarija.

Ta neinfomiranost je prije svega negovorenje i te skoro pa apsolutna izolacija od motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI do strane naših biskupa i onih koji su dužni od tome informirati. Tu i tamo sam našao neku vijest u Glasu Koncila, gdje se motuprorij pogrdio i šturo obradio te ostao neshvaćen.

Najbolje je se osvrnuti na sam motuproprij i vidjeti što on kaže (naglasci moji):

Iz čl. 1:

[…]Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut.[..]

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

[…]

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Iz popratnog pisma uz motuproprija:

[…]

Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja.

[…]

Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. […] Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

[…]

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

[…]

Te iz naputka Universæ Ecclesiæ, naputka o primjeni Apostolskog pisma ‘Summorum Pontificum’ :

[…]

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se ‘svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve (‘lex orandi’) Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja (‘lex credendi’)” .

[…]

8. Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

[…]

‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo ‘Ecclesia Dei’, ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’ čl. 2) Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija ‘Summorum Pontificum’, ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

[…]

Mislim da će biti dovoljno. Preporučam detaljno čitanje sva tri dokumenta.

Iz ovoga gore se jasno vidi da svećenicima ne treba nikakvo dopuštenje mjesnog ordinarija za slavljenje TLM.

Normalno je da slavljenje TLM u današnjoj situaciji znači na neki način biti drugačiji i izložiti se osudi i preziru drugog klera, čak i prijetnjama od strane višeg klera te biskupa. Ali za to nemam nikakve pravne osnove. Jedino se odgovara Svetom Ocu. Stoga, strah koji svećenici imaju jest neopravdan, bez obzira hoće li ih prozvati lefevbrovcima, šizmaticima, raskolnicima, nazadnjacima ili nešto treće. Svaki svećenik koji služi TLM je u potpunom jedinstvu s Crkvom i on ima legitimno pravo služiti taj obred. Točka.

Dođe mi da svaki mjesec šaljem ovaj motupropij, popratno pismo te naputak svim biskupima. Jer dok oni proganjaju svećenike koji bi htjeli služiti ovaj obred (pa se isti moraju kriti kao miševi po rupama), u Hrvatskoj već SSPX svećenici vrše kateheze po kućama (1, 2) i na taj način stvaraju još veći raskol, a imaju sve veću potporu, te ne namjeravaju stati.

Stoga, bilo bi dobro da se svećenici odvaže te vjernicima pruže mogućnost izvanrednog oblika rimskog obreda.

Možete me kontaktirati na lexvivendi88@gmail.com za saznati o kojem se gradu radi. 

Farizej

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane