Iz Uputa Svete kongregacije za širenje vjere iz 1659. godine

Ne djelujte s revnošću niti donosite argumente za uvjeravanje ovih ljudi da promjene svoje obrede, svoje običaje ili svoje navike, osim ako su evidentno suprotni religiji  [tj. katoličanstvu] i moralu. Što bi bilo apsurdinije od donošenja Francuske, Španjolske, Italije ili bilo koje druge europske zemlje Kinezima? Ne donosite im naše zemlje, nego donosite im Vjeru, Vjeru koja ne odbija ili ruši njihove običaje i navike ljudi, pod uvjetom da isti nisu odvratni, nego Vjeru koj ih zadržava i štiti.

Izvadak iz Uputa  Svete kongregacije za širenje vjere iz 1659. godine. 

Utjecaj neomodernista i postkoncilskih progresivista seže daleko u prošlost.

Izvor

Tradicija vs. tradicionalisti

Preporučio bih svima youtube kanal, radio emisiju i web stranicu Vericast.net koju vodi Tim Haines, katolik laik. Youtube kanal obiluje odličnim emisijama s katoličkim temama od liturgije, pape Franje do Međugorja. Postoji također mogućnost sudjelovanja putem chata kada su emisije uživo (oko 22 sata po našem vremenu). Tim je vjeran Crkvi, Crkvenom učiteljstvu i radi odličan posao. Svakako se preplatite na youtube kanal i dodajte stranicu u bookmarke ili rss agregator (opet preporučam Feedly).

Tim je danas objavio izvadak iz podcasta koji dobro analizira situaciju koja je opisana gore u naslovu. U radio emisiji zvanoj Jednostavnost pogreške (Simplicity of Error – Ep. 37 – možete poslušati cijelu emisiju ovdje) diskutira o problemu imena “tradicionalist” i kako tradicionalizam vrlo lako prelazi u onaj radikalni tradicionalizam.

Vrijedi poslušati.

Tradicionalna latinska misa u sličicama

Prije par godina sam jednom svećeniku pomagao oko jedne knjige pripremajući neke slike. Među slikama koje mi je dao za obradu našle su se i ove što ćete sada pregledati. Naravno, ja tada nisam imao pojma što je tradicionalna latinska misa. Slike su mi bile fascinante, ali uvijek sam se pitao zbog čega je svećenik okrenut prema oltaru i gdje su ovi ostali dijelovi u “normalnoj” misi.

Nastavi čitati

Identitet u slavljenju mise Ad Orientem – prema Istoku

Postoje znanstvene metode dokazivanja identiteta neke osobe, preko otisaka prstiju, skeniranjem mrežnice ili analizom DNA; doduše, u svakodnevnom životu, identitet osobe je u njenom licu. Može se dogoditi da vidimo neku osobu s leđa ili iz daljine i misliti da znamo tko je, ali dok joj ne vidimo lice, ne možemo zaista biti sigurni tko je.

Ljudsko lice je toliko jedinstveno da, osim ako se radi o identičnim blizancima, na sam pogled znamo tko se krije iza njega. Nadalje, često povezujemo sve što znamo o osobi sa njenim licem. Njene sposobnosti, osobnost i svi događaji proživljeni s njom postaju dio njenog lica u tolikoj mjeri da je njen ugled i ime vezano s njim.

Pomoću lica također možemo dokučiti kako se netko osjeća u danom trenutku. Njegov izraz nas upućuje na tugu, uznemirenost, smirenost i sreću te osobe. Lice također izražava ono dublje u osobi, na primjer raspoloženje, dispoziciju, što joj se sviđa a što ne.

Bliski susret s licem neke osobe izražava intimnu ljubav, dok skrivanje lica ili okretanje leđa nekoj osobi izražava ljutnju, razočaranje ili prijezir.

Razgovor je osoban kada se održava licem u lice, ali isti taj razgovor gubi svoju prisnost kada se obavlja preko telefona ili s jednog kraja sobe na drugi. Ako radimo nešto drugo dok pričamo smatra se da nismo koncentrirani na sam razgovor, a pričanje uz leđa okrenuta osobi kojoj se obraćamo se smatra nepristojnim, uvredljivim.

Naš razgovor s Bogom, molitva, će u potpunosti biti realiziran tek u raju gdje ćemo se gledati licem u lice, ali do tada, pomaže nam zamisliti Osobu s kojom pričamo. Dakle, u molitvi bolje održavamo pozornost kada se fokusiramo na sliku Božju, bilo to u našem umu ili izvan njega.

Da bi nam se pomoglo na najvećoj molitvi, Svetoj Misi, okrenuti smo prema Oltaru na kojem se prikazuje Žrtva kalvarijska i zajedno sa svećenikom hvalimo i molimo Boga. Cijela kongregacija i svećenik se fokusiraju na Boga, naše držanje i lice su usmjereni na takav način da gledamo Njega s kim pričamo. Shodno tome, držanje vjernika se ne bi trebalo smatrati okrenutošću svećeniku nego Bogu, jer Misa nije razgovor s celebrantom nego s Trojednim Bogom.

Svećenik, služeći Misu, čini sve što je u njegovoj mogućnosti da iskaže poštovanje, zadrži pozornost i ne izgubi iz vida veliku dramu koja se odvija pred njim dok se koncentrira na molitve koje su mu dane da ih kaže. Pomaže mu okrenutost nebesima, moleći Presveto Trojstvo u ime svoga stada.

Stoga, on nije okrenut leđima narodu, on je okrenut u istom smjeru kao i zajednica koja je okrenuta Bogu. Kao što osobi koja nam je okrenuta leđima u klupi ispred nas to ne uzimamo za zlo, ne uzimamo za zlo ni kad je svećenik okrenut nama leđima jer se svi molimo istom Presvetom Trojstvu i sva su lica usmjerena Njemu s kim pričamo.

Odimo korak naprijed s ovom analogijom, uzmimo da se osoba u klupi ispred nas okrene prema nama. Očekivali bi da će nam nešto reći. Isto tako, kad se svećenik tijekom Mise okrene prema nama, očekujemo da će njegove riječi biti usmjerene nama, inače, kada je okrenut kamo i mi, očito je da priča s nekim drugim.

Ima još jedna prednost u okrenutosti svećenika prema Bogu tijekom Mise, njegov ljudski identitet se smanjuje kako mu ne vidimo lice. Svećenik tijekom Mise djeluje in persona Christi, tako da što mu manje vidimo lice, njegova osobnost i identitet više opadaju. Naš um se stoga lakše usredotočuje na sveta djela i misterije jer izbjegavamo usredotočivanje na bilo koje prateće ljudske elemente.

Kao što je gore spomenuto, očito je kome su riječi usmjerene kada je svećenik okrenut prema nama, kao na propovijedi. Da atmosfera ne bi postala previše usmjerena na čovjeka, svećenik i u takvim situacijama ima dostojanstvene manire, imitirajući Kristovo propovijedanje vjernima Svoga vremena.

Na najsvečanijim dijelovima Mise, kada je naša pozornost najusredotočenija na Boga (ad orientem), sav naš trud, i unutarnji i vanjski, je ujedinjen u hvaljenju i slavljenju Trojednoga Boga na najuzvišeniji mogući način, ispunjen poštovanjem.

Čekajući dakle sretno stanje izabranih koji uživaju blaženo gledanje Boga licem u lice, naš razgovor s Bogom na zemlji bi trebao biti prožen skromnom pažnjom, punom poštovanja, ljubavi i odanosti. Na taj način pripremamo dušu da nikada ne izgubi iz vida Boga za svu vječnost.

o. Eric Flood | fssp.com

Zahvaljujem I. B. na prijevodu.

Pratite Blog jednog farizeja – prijavite se putem e-mail adrese desno i pridružite se na facebooku putem like-a također desno.

Farizej

Protiv pjesama Dajemo ti slavu i Hosana u visini

Prije koju nedjelju bio sam na župnoj misi u filijalnoj crkvi. To je jedina misa taj dan u toj crkvi i većina župljana idu na tu misu. Uglavnom su to stariji ljudi, nešto djece, manje mladih. Te nedjelje se zatekao bend u crkvi. Veliki razglas, pojačala, gitare, električne, akustične, mikrofoni, pjevačica, bass gitara i tako. Bilo mi je jasno da neće izvoditi gregorijanske korale i pučke pjesme, što će reći da su na repertoaru bile moderne duhovne šansone.

Problem tih modernih duhovnih šansona  je što one ili nemaju veze s liturgijom toga dana (neke nemaju veze s katoličkom liturgijom uopće) ili imaju vrlo malo veze. Često su to pjesme vrlo površnog duhovnog sadržaja, plitkog značenja, lošeg glazbenog izričaja i vrlo brzo dosade. Ima tu i pjesama koje su baš dobro prilagođene novoj liturgiji, no one su zaista rijetkost i zahtjevnije su za izvođenje stoga se često i izbjegavaju. Neke su lako pjevljive, no većina ih nije. Mnoge su prevedene bez ikakvog smisla s engleskog jezika i uglavnom su protestantskog porijekla, što govori da su još više upitne.  Njihova uporaba najviše se opravdava tzv. misama za mlade, zabavnije su, nisu uštogljene i sl.

Komplikacije nastaju kod dijelova sv. mise gdje se neke pjesme koje uopće nisu prigodne kao npr. pjesma Dajemo ti slavu. Molitva Slava Bogu na visini jedna je od najstarijih molitava kršćanstva, dio liturgije od početka Crkve, izvorni izričaj vjere u Presveto Trojstvo. To se ne može jednostavno zamijeniti s riječima pjesme Dajemo ti slavu. Riječi te pjesme imaju vrlo malo dodirnih točaka s veličanstvenom molitvom Slave. Znano mi je da se u božićno doba može zamijeniti ta molitva s određenom pjesmom, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Još jedna pjesma koja apsolutni promašaj jest pjesma Hosana u visini. Ta vesela, ritmična, glasna pjesma koja je počesto praćena pljeskom u većini slučajeva se pjeva umjesto Svet, svet, svet. Zašto je promašaj? Jednostavno jer nakon nje slijedi najvažniji dio Mise – Prikazanje – Žrtva! Pjesma uzrokuje rastresenost, nesabranost i ne može uvesti u misterij koji nakon nje slijedi. I jedina poveznica s himnom Svet, svet, svet jest stih Hosana u visini – što još više ukazuje na neprikladnost te pjesme u tome trenutku.

Također je problem kada se umjesto Jaganjče Božji pjevaju pjesme o miru, o ljubavi i nešto slično tj. pjesme koje nemaju veze s tim trenutkom jer pružanje mira može biti izostavljeno u misi. Koncentracija uopće nije na Jaganjcu koju oduzima grijehe svijeta, nego na čovjeku koji pruža mir.

Često se psalam zamjeni nekom pjesmom koja nije psalam ili s pjesmom Gospodin je pastir moj iako taj psalam taj dana uopće ne paše.

Većina nema problem s ovim primjedbama i nazvat će one koju prigovaraju na ovakve stvarima farizejima, dosadnjakovićima i sličnima. Ali većina također ne poznaje važnost liturgije, a niti smisao, a takvih ima i među klerom. Misa nije neki društveni događaj, nego susret s Nebom. To je nešto što nas nadilazi. No, indiferentnost prema liturgiji je pokazatelj krize kateheze i poznavanje vlastite vjere. Liturgija se gleda kao nešto sekundarno i to je problem.

Iskreno, nema ništa protiv duhovnih šansona ako se one smisleno koriste i ako su dostojanstveno izvedene. Poznajem neke zborove koji to vrhunski rade. No, ponekad to prelazi u lakrdiju.

Postoje upute koje preporučujem pročitati.

PS. Danas sam bio na jednostavnoj misi u jednom samostanu. Pjevala se Misa de Angelis na hrvatskom jeziku. Misa je odmah poprimila drugačiji, svečaniji, mističniji oblik. Zašto to odbacujemo i prihvaćamo nešto što nije katoličko?

Isus je na podu

Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela. (1 Kor 11, 27-29)

Lex Vivendi

Žene vladaju Crkvom

Sveti otac Franjo je u svom već sada povijesnom intervjuu u zrakoplovu najavio da treba promisliti o boljoj teologiji žene u Crkvi, kao i položaju. To je na tragu bl. Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela i svakako je poželjno dati jedan novi teološki pogled na ženski spol u kršćanstvu, naravno da to sve bude u skladu s Tradicijom.

No, zapitao sam se neki dan na Misi, jesu li žene doista u lošijem položaju od muškaraca u Crkvi? I onda sam ugledao sakristanku i tada je kliknulo.

Jedina pozicija u Katoličkoj crkvi do koje žene ne mogu doći jest pozicija svećenika, biskupa i pape. Sve ostalo one su i više nego prisutne.  Nemanjka ih u papinskim komisijama niti kao profesora na katoličko-bogoslovnim fakultetima, niti kao predsjednica Caritasa, niti voditelja pastoralnih centara niti župskog odbora i većina su skoro u svim biskupijama.  No, spustimo se u svakodnevnicu.

U crkvama gdje idem na Misu žene su uglavnom sakristanke, remete, ministrantice,  čitači, predmoliteljice krunice, različitih pobožnosti, žene su izvanredni dijelitelji pričesti,  voditelji zborova i na svim su funkcijama. Jedino u isusovačkom samostanu nemaju nikakve funkcije. Muškaraca gotovo i nema više na funkcijama koje su bile isključivo muške do prije 50 godina.

Žene su također glavne u svim pokretima  (osim tradicionalističkom)  i molitvenim zajednicama ponajprije karizmatskom.  Žene su najčešće u društvu svećenika. I tako dalje, da ne nabrajam više, mislim da ste shvatili poantu.

Čini se također, da se one tih pozicija grčevito drži. Tako u mojoj župi jedna žena u kasnim srednjim godinama obavlja čitanja i ne pušta ih nikome. Pitam se što bi se desilo kada bih recimo ja se ponudio preuzeti recimo molitvu vjernika?

Dakle, bit je u tome da su muškarci istisnuti sa svih pozicija i kada vide silne žene obeshrabre se i vide da tu nemaju što tražiti. No, problem leži i u nedostatku muževnosti  i razuma u cijeloj Crkvi, kako u teologiji tako i liturgiji. Sve je nabijeno emocijama, nekom umjetnom blagošću, nježnošću.  Muško jednostavno vidi da se tu i nekako ne uklapa.  I tako se stvorio i dojam da je vjera za slabiće i žene.  Znam po sebi.

Kako je na najnižoj razini u hijerahiji, tako je i najvišoj.

Zapravo, mi imamo krizu muževnosti u Crkvi. Nedostatak „ muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“  (Dj 6,3).

Članak koji preporučam The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass.

Lex Vivendi

Mons. Klaus Gamber i reforma rimske liturgije

Mons. Klaus Gamber

Monsignor Klaus Gamber je veliki liturgičar 20. stoljeća. Jedan je od rijetkih koji se temeljito posvetio istraživanju razvijanja liturgije kroz povijest. Njegov rad je rodio mnogim djelima, među kojima je najznačajnije Reforma rimske liturgije: problemi i povijest . Ovo djelo je kritički osvrt na postkoncilsku liturgijsku reformu pape Pavla VI. u kojoj detaljno razlaže načine reforme i nelogičnosti u samoj reformi.

Papa Benedikt XVI. (kardinal Ratzinger) je bio veliki ljubitelj Gamberovih kritika i Gamber je bio jedan od akademskih inspiracija papi pri objavljivanju motuproprija Summorum Pontificum koji je omogućio ponovni povratak tradicionalne rimske liturgije.

Iz predgovora francuskom izdanju kardinal Ratzinger je rekao:

Nema tomu dugo, jedan mladi svećenik mi reče: »Danas bismo opet trebali pokret za obnovu liturgije«. Tu je došla do izražaja zabrinutost koju bagateliziraju samo oni koji svjesno ne žele vidjeti istinu. Tome svećeniku nije bilo do toga da izbori slobodu za još smionije pothvate — ta zar u liturgiji ima slobodâ koje još nisu osvojene? On je osjetio da treba opet započeti iznutra, kao što je to htio liturgijski pokret u svojim najboljim danima kada se nije radilo o tome da se slažu stalno novi tekstovi i izmišljaju nove akcije i oblici, već o tome da se ponovno otkrije ono živo središte, da se prodre u nutarnje tkivo liturgije i tako dođe do njezinoga svježijeg oblikovanja koje se zasniva na toj nutarnjoj spoznaji. Ostvarenje pokoncilske liturgijske reforme sve se više udaljuje od toga ideala. Ono što smo dobili nije oživljavanje nego opustošenje. (…) J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, upotrijebio je izraz »izrasla liturgija« da bi opisao povijesni razvoj liturgije na Zapadu. Pritom je to shvaćao i kao neku razliku prema poimanju kršćanskoga Istoka, koji u liturgiji ne vidi povijesno nastajanje i rast već odsjaj Vječne liturgije, koji po jedinstvenoj ljepoti i veličanstvenosti svetih čina prosipa svoje svjetlo u našu nestalnu svakodnevicu. I jedno i drugo shvaćanje imaju svoje opravdanje, te u krajnjoj liniji nije jedno s drugim nepomirljivo. Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju. Od živoga procesa rasta i nastajanja prešli smo na fabriciranje. Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka… 

Gamber se s obazrivosti pravog vizionara i s neustrašivosti istinskog svjedoka, protivio ovakvoj falsifikaciji i neumorno nas je naučavao življenju punine istinske liturgije zahvaljujući njegovom nevjerojatno bogatom poznavanju izvora. Kao čovjek koji je poznavao i koji je volio povijest, pokazao nam je više oblika razvoja i putova liturgije; kao čovjek koji je gledao na povijest iznutra, vidio je u ovome razvoju i plodovima toga razvoja nematerijalni odraz vječne liturgije, koja nije predmet naših aktivnosti, no koja može čudesno nastaviti cvjetati i dozrijevati ukoliko se intimno pridružimo tome misteriju.

Što tiče knijge Reforma rimske liturgije: problemi i pozadina, ona je po meni remek djelo. Do nje sam došao sasvim slučajno (ili možda ne) googlajući informacije o knjizi Iota Unum,  Romana Ameria. Vidio sam ime Klausa Gambera. Tako dalje se informirajući (internet je čudo) došao sam do pdfa ove Gamberove knjige i krenuo sam čitanjem nasumice. Oduševljen što sam pročitao, odlučio sam je pročitati cijelu. I pročitao sam je.

U knjizi Gamber detaljno analizira reformu liturgije Pavla VI. Dotiče teme poput:
– dokle seže papin autoritet u promjeni liturgije
– što je su koncilski oci doista htjeli reformirati
– kako je izgledao liturgijski pokret u 20 st. i tko je imao najviše utjecaja
– kako je izgledala liturgija do početka koncila do 1969.
– posljedice versus populum
– itd… 

Gamber nije samo kritičan prema reformama Pavla VI. nego daje i kritike na tradicionalnu latinsku misu i njene manjkavosti koje je trebalo reformirati. Naročito se hvata teme liturgijskih čitanja i aktivnijeg sudjelovanja puka u liturgiji.

Za razliku od modernista koji se služe arheologizmima da bi opravdali sve promjene i poticali na nove, mons. Gamber u ovoj knjizi detaljno opisuje razvoj rimske liturgije. Jedna od zanimljivih činjenica koju pokazuje jest da nikada nije postojala Tridentska misa kao poseban oblik, nego ta misa potječe od sv. pape Grgura Velikog.

Preporučam svima ovu knjigu. Na ovome linku je možete skinuti u pdf obliku. Ovdje imate verziju na scribd.com.

Lex Vivendi

Očuvanje Tradicije u neretvanskom kraju

Sasvim slučajno sam naletio na web stranicu Župe karmelske Gospe, Bagalović koja pripada Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Župa se nalazi u dolini Neretve, između Metkovića i Opuzena. Župnik je don Augustin Radović. 

Pregledavajući fotogaleriju naišao sam na zanimljive tradicionalne elemente. Inače, dolina Neretve je poznata po očuvanju katoličkih tradicija i baštine i po osobitom njegovanju istih kroz bratovštine.

Evo nekoliko zanimljivih fotografija koje bih izdvojio:

Lex vivendi