Alternativni biskupi

U nekoj od mnogih rasprava napisao sam ovaj komentar. Nije nešto vele poseban, ali kad već rijetko objavljujem vlastite uratke mislio sam da bilo dobro i ovo podijeliti.

U Crkvi danas postoji tendencija marginaliziranja i stigmatiziranja biskupa koji propovijedaju i ukazuju na probleme druge vrste tj. fokusirani su na nematerijalnu stvarnost i brigu za duhovno stanje te spasenje duša. Također i biskupa koji djeluju u hermeneutici kontinuiteta i koji žele jasno tumačenje II. vatikanskog koncila. To čine dajući primjer u svojim biskupijama. Takvim biskupima je jasno da ako se čovjek ne pokaje i ako mu se ne ukaže na ono zlo koje čini i koje podržava, teško će doći do nekog obraćenja ili promjene u društvu. Isti biskupi su često i orijentirani ka liturgiji jer također svjesni da manjak strahopoštovanje, transcedentalnosti te iskrenog klanjanja Bogu u sv. Misi ne može dovesti do promjene srce. Ako je zajednica ili župa okrenuta prema slavljenju čovjeka, jasno je da to samo podupire čovjeku palu narav i njegovu grešnost. Zato oni smatraju da čovjek ne bi trebao biti onaj o kome se u liturgiji radi, nego Bog.

Ovim biskupima je jasno da su neke stvari nakon II. vatikanskog koncila otišle doslovno k vragu i da postoje nejasnoće u dokumentima koje su podložne krivim tumačenjima čega smo svjedoci u svakodnevnici.

No, srž problema je u ovome: biskupi koji izlažu jasno katolički nauk u skladu s hermeneutikom kontinuiteta nisu dobrodošli.

S druge strane, postoje biskupi koji se zalažu za tzv. socijalnu pravdu, sprečavanje nejednakosti u društvu te su takvi jako slavljeni od strane medija. Dok im se u biskupijama održavaju mise za što bolji uspjeh gay parade, oni progone tradicionaliste ili bilo koje druge zajednice koje se drže čisto katoličkog nauka u svim pitanjima, moralnim i duhovnim. Oni osuđuju one koji mole ispred klinika za abortuse, one koji se bore za tradicionalni brak i ne podržavaju nikakve civilne zajednice nemoralnog tipa.

Također, sve više biskupa se bavi ekonomskim pitanjima tj. kako riješiti financijsko stanje države da svima bude bolje. Kao da je to njihovo temeljno poslanje. Bliskost pojedinom ekonomskom sustav gura sve više biskupa u kategorije poželjnih i nepoželjnih, kontroverznih i slično.

Dešava se i takozvano falsficiranje povijesti. Predkoncilsku Crkvu se gleda kao onu koja je bila trijumfalistička, koja nije znala za malog čovjeka, koja je siromahe odbacivala i slično, te na taj način se stvara umjetna grižnja savjesti da Crkva ništa nije činila, te sada odjednom mora sudjelovati u borbi za jednakost. Pitam se tko je sva ova stoljeća pokretao domove za djecu, starce, siromašne, tko je pokretao škole, sveučilišta, bolnice i slično?

“Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” (Ivan 12, 7)

Briga za siromašne nije garancija za spasenje duša, to je sekundarno poslanje Crkve. Prvo je navještanje Evanđelja i poziv na obraćenje. Toliko sam puta čitao o toj tužnoj Južnoj Americi i procvatu protestantizma na račun socijalnog angažmana Katoličke Crkve, Crkva koja je se toliko srozala u duhovnom životu, da su postoji uzrečica: “Katolička Crkva je nahranila siromahe, siromasi otišli protestantima”, jer su evangelici i ostale podskupine bili duhovniji i moralno jači nego katolici. Sada se očajno žele prištekati karizmatskom pokretu i pentakostalizmu koji vrvi u tim kršćanskim zajednicama bez punine nauka.

Biskupi iz prve kategorije su danas alternativa postojećem mainstreamu u Crkvi. Alternativa koja u ovo novogovoru socijalne pravde i modernom teološkom riječniku jedva da ima mjesta. Ali ima sve više podrške vjernih.

Lex

Hoće li i 2014. godina biti godina promjena?

Foto: CNS

U 2013. bili smo svjedoci turbulentnih događanja u Crkvi. Od odreknuća Benedikta XVI. do izbora pape Franje, raznih događanja i intervjua s istim papom, svakojakih poruka s oltara što od Pape što liberalnih i konzervativnih kardinala i biskupa. Može se reći da je u Crkvi ponovno došlo do zategnutih odnosa i jačanja liberalnih i heretičnih snaga kako kod nas tako i u svijetu. Oni koji su nestali pod prošlim pontifikatom, sada su dobili vjetar u leđa i na sva zvona razglašuju promjene u Crkvi, nove duhove, potpunu implementaciju II. vatikanskog koncila i svašta nešto novo i drugačije.

Svugdje se čuje promjena, reforma, restrukturiranje. Razgovarao sam s jednim prijateljem nedavno o toj temi promjene. Došli smo do zaključka zapravo da se promjene i reforme zapravo događaju samo da se ništa ne bi promijenilo. U slučaju Crkve, to je zapravo nešto strašno.

Čujemo doista te glasove promjene u nauku, pastoralnom pristupu, milosrđu, otvorenosti za one koje su daleko od Crkve. Neomodernistima su puna usta toga. No, nigdje se ne spominje OBRAĆENJE. Obraćenja nema nigdje. Nema inzistiranja na svetosti, na autentičnom življenju vjere, na duhovnosti, nego se snižavaju kriteriji, ublažuju grijesi, zamagljuje grešni život, sve da bi se ljude privuklo nazad u Crkvu. Nudi im se milosrđe bez Istine, želi se pod svaku cijenu ugurati sve u sakristije, klupe, crkve. Možemo vidjeti to pogotovo u slučaju Njemačke i njezinih biskupa.

Jedan mladi isusovac mi je rekao kako mu se jedna razvedena žena žalila da bi ona rado na pričest, ali ne može jer živi s drugim muškarcem, a prije je bila crkveno vjenčana. On joj je savjetovao da se malo strpi, jer će u Crkvi doći promjene i da će ona uskoro moći na pričest. Mislim da je to izvrstan primjer kuda plovi Petrova lađa. Da se to desilo prije pola stoljeća, taj isti isusovac bi joj savjetovao da se odrekne grijeha, da se obrati, da živi čistoću i da sve učini da obnovi svoj prijašnji brak ako je to ikako moguće, ako ne, da živi svetim i neporočnim životom, da moli za svoga muža i njegovo obraćenje i spasenje.

Pratio sam izjave nekih kardinala (Wruel, Tauran i slični) i biskupa zadnjih mjeseci i mislim da ćemo očekivati velike promjene u sljedećoj godini, ali obraćenja nećemo vidjeti. Uvjeren sam da će sakramentalni život još više gubiti na svojoj vrijednosti, iako papa naglašava važnost sakramenata, naročito ispovijedi.

Relativiziranje važnosti katoličanstva i pripadnosti Crkvi kao jedinog izvora spasenja, ne možemo očekivati povratak vjernika i dolazak novih. Ako su sve religije istinite i jednakovrijedne, nema smisla biti dio Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve. I još pri tome, ako se ateisti spašavaju čineći dobra djela… O čemu pričamo onda?

Gledajući liturgiju, papa Franjo ne drži do nje ili drži vrlo malo, ona mu nije prioritet. Pitam se zašto se ne zapita, zbog kojeg je razloga njegov prethodnik inzistirao na važnosti liturgije? Ne držeći vele do liturgije, Papa šalje jednu indirektnu poruku kao da je liturgija nebitna stvar.

Svakako, bit će zanimljivo pratiti insajderske vatikanske informacije i kretanja. Imam osjećaj da će sljedeća godina za tradicionaliste biti jako zanimljiva, naročito SSPX-u. Značajan će biti nastavak i rasplet događaja što se tiče Franjevaca Bezgrešne. Nedvojbeno je da će to udariti ton odnosa prema onima koji koriste blagodati Summorum Pontificuma.

Preporučujem pročitati osvrt na blogu Tome Blizanca s kojim se u mnogočemu slažem.

Neka vam 2014. obiluje molitvom, pokorom i nesebičnom borbom za spasenje duša.

Farizej

Glupi argumenti u katoličkim raspravama

Nedavno sam imao jednu vrlo kratku raspravu o liturgiji – branio sam stav Učiteljstva Crkve, ali nisam se mogao oduprijeti „argumentima“ koji su me moji sugovornici (inače, mladi katolici) obasipali i na kraju potjerali. Koji su to argumenti? 

1. Famozni argument srca

Najbitnije je kako se osjećamo duboku u srcu – čini mi se da je ta floskula u zadnje vrijeme postala glavno pravilo za objašnjenje svega u Crkvi od teologije, duhovnosti, liturgije, pa do braka i obitelji. Najvažnije je kakav je čovjek u srcu i kako se osjeća. Što se tiče konkretno liturgije, sve je isprazno ako se čovjek ne preda svoj srce Bogu, a to će moći jedino ako se osjeća ugodno. Pitam se, ako se netko osjeća ugodno kada leži za vrijeme mise na sred crkve i pjeva partizanske pjesme, je li to ok?

2. Svaka devijacija u Crkvi, koja odstupa od Tradicije i koja se desila nakon II. vatikanskog koncila djelo je Duha Svetoga

Nisam stručnjak za praćenje djelovanja Duha Svetoga, no očito neke osobe u Crkvi imaju uvid u njegovu radnu knjižicu i popise aktivnosti. Ne daj Bože, pripisati nešto ljudskoj samovolji, ne, ne, sve je to plod Duha Svetoga. I to što nešto ima plodova – ne znači uvijek da je dobro – plodovi su možda nejestivi.

3. Ako je Papa to učinio to je sigurno dobro i svi to možemo činiti

Navodno je papa Aleksandar VI. imao puno žena, vanbračne djece itd. Smijem li i ja tako? Čudno mi je to, kada nas napadaju da vjerujemo sve što Papa kaže i da ne mislimo svojom glavom, branimo se dogmom o Papinoj nezabludivosti i naglašavamo da Papa ne može pogriješiti samo onda kada govori ex cathedra, a kad nas netko iz Crkve kritizira, onda se hvatamo gornjeg argumenta. A pošto se svi vole razbacivati citatima pape Franje danas, evo jedan meni osobno drag: „Ja sam grešnik“.

4. Blaćanje vlastitom povijesti

Često ti mladi apologete nelogičnog i glupog koriste navodnu zlu i sablaznu povijest Crkve da bi opravdali nelogičnosti i gluposti. No, većina što zna o povijesti vlastite Majke zna iz Jutarnjeg. Ne smeta mi kada neki ateist koristi inkviziciju kao argument, ali kada je koristi mladi katolik zbog neupućenosti da bi obranio svoj stav, recimo, po pitanju pričesti na ruku… uf.

5. Drugi vatikanski koncil je to promijenio

Nije.

Šalu na stranu. Često se iznenadim time koliku averziju katolici imaju prema Učiteljstvu Crkve kada se želi upozoriti na ono negativno. Taj bunt prema autoritetu mi nije jasan. A još manje mi je jasan kod teologa i svećenika.

Farizej

Žene vladaju Crkvom

Sveti otac Franjo je u svom već sada povijesnom intervjuu u zrakoplovu najavio da treba promisliti o boljoj teologiji žene u Crkvi, kao i položaju. To je na tragu bl. Ivana Pavla II. i njegove teologije tijela i svakako je poželjno dati jedan novi teološki pogled na ženski spol u kršćanstvu, naravno da to sve bude u skladu s Tradicijom.

No, zapitao sam se neki dan na Misi, jesu li žene doista u lošijem položaju od muškaraca u Crkvi? I onda sam ugledao sakristanku i tada je kliknulo.

Jedina pozicija u Katoličkoj crkvi do koje žene ne mogu doći jest pozicija svećenika, biskupa i pape. Sve ostalo one su i više nego prisutne.  Nemanjka ih u papinskim komisijama niti kao profesora na katoličko-bogoslovnim fakultetima, niti kao predsjednica Caritasa, niti voditelja pastoralnih centara niti župskog odbora i većina su skoro u svim biskupijama.  No, spustimo se u svakodnevnicu.

U crkvama gdje idem na Misu žene su uglavnom sakristanke, remete, ministrantice,  čitači, predmoliteljice krunice, različitih pobožnosti, žene su izvanredni dijelitelji pričesti,  voditelji zborova i na svim su funkcijama. Jedino u isusovačkom samostanu nemaju nikakve funkcije. Muškaraca gotovo i nema više na funkcijama koje su bile isključivo muške do prije 50 godina.

Žene su također glavne u svim pokretima  (osim tradicionalističkom)  i molitvenim zajednicama ponajprije karizmatskom.  Žene su najčešće u društvu svećenika. I tako dalje, da ne nabrajam više, mislim da ste shvatili poantu.

Čini se također, da se one tih pozicija grčevito drži. Tako u mojoj župi jedna žena u kasnim srednjim godinama obavlja čitanja i ne pušta ih nikome. Pitam se što bi se desilo kada bih recimo ja se ponudio preuzeti recimo molitvu vjernika?

Dakle, bit je u tome da su muškarci istisnuti sa svih pozicija i kada vide silne žene obeshrabre se i vide da tu nemaju što tražiti. No, problem leži i u nedostatku muževnosti  i razuma u cijeloj Crkvi, kako u teologiji tako i liturgiji. Sve je nabijeno emocijama, nekom umjetnom blagošću, nježnošću.  Muško jednostavno vidi da se tu i nekako ne uklapa.  I tako se stvorio i dojam da je vjera za slabiće i žene.  Znam po sebi.

Kako je na najnižoj razini u hijerahiji, tako je i najvišoj.

Zapravo, mi imamo krizu muževnosti u Crkvi. Nedostatak „ muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti“  (Dj 6,3).

Članak koji preporučam The Devirilization of the Liturgy in the Novus Ordo Mass.

Lex Vivendi

Pričest na koljenima – kamen spoticanja

Foto: Kardinal Burke

Nedavno mi je nakon nekoliko godina prvi puta bilo uskraćeno pričestiti se na koljenima. Ta odluka svećenika je bila s pravom i moja je greška što sam se uopće išao pričešćivati na taj način iako za to nije bilo uvjeta. Bila je gužva, nije bilo klecala i svećenik je bio na uzvišenoj stepici – na kojoj je prije bila pričesna ograda. Odlučio sam da se više neću pričešćivati na koljenima u crkvama gdje nema mogućnosti za to. A takvih crkvi je mnogo. Da ne bi bilo zabune,  u cijelom tekstu govorimo o Novu ordo missae tj. redovnom obliku rimskog obreda.

Bez obzira na tvrdnje većine svećenika i teologa da su pričesti na ruku, stojeći na usta i na koljenima istovjetne (famozna uzrečica – jezik je jednako prljav kao i ruke), pričest na koljenima je najuzvišeniji oblik pričešćivanja. Njome se Gospodinu odaje najveća počast. Taj čin poniznosti pokazuje da vjernik nije dostojan primiti Gospodina, ali ipak Njegovom milošću to može i zato mu treba iskazati najveću čast.

Danas je popularno reći da vanjski oblik pobožnosti nije bitan, da je bitan nutarnji stav i čisto srce. No, to nije dovoljno i svakako nije istina. Nutarnji stav treba izražavati vanjskim pokretima i pobožnošću. Čistoća srca mora oblikovati i našu vanjštinu i djela. Blago i ponizno srce mora biti blago i ponizno na vani.

Prije II. vatikanskog koncila pričest na koljenima bila je uobičajena praksa. Danas je to najrijeđi način pričešćivanja. Nedavno je ponovno dobio zamaha karizmatskim pokretom. Neki svećenici su se ugledali na primjer pape Benedikta XVI. pa su u crkve vratili klecala. U Hrvatskoj je to svega nekoliko svećenika učinilo.

U antropocentričnom shvaćanju liturgije ovaj način pričešćivanja nema mjesta. Kada je liturgija usmjerana na zajednicu i na čovjeka i kada je naglasak u euharistiji na jelu, a ne na žrtvi, teško da će se osjetiti potreba za nečim poput pričešćivanja na koljenima. Na večeri, tko bi jeo klečeći? To je neshvatljivo i doista nema smisla.

Dok u kristocentričnom shvaćanju liturgije i gledanje na euharistiju prije svega kao na Žrtvu Kristovu, ovaj način pričesti itekako je poželjan, shvatljiv i razumljiv. To je jedan duboki izraz poniznosti i zahvalnosti za svu onu ljubav koju nam je Gospodin izrazio na Križu. Ako je On ponizio sam sebe, zašto mi ne bi prignuli koljena pred Njime (usp. Fil 2)?

No, svima je manje-više poznata klima u Crkvi u Hrvata oko ovoga načina pričešćivanja. Vjernici koji se žele pričestiti na koljenima nažalost nemaju tu mogućnost. Oni su često diskriminirani po tome pitanju. U crkvi ne postoje klecala gdje bi se to obavljalo. Veliki broj svećenika gleda na taj način pričešćivanja s prezirom, a veliki broj vjernika koji ne poznaju Crkvu prije Koncila se sablažnjava tim činom.

Vjerujem kada bi se vjernicima dala ta mogućnosti pričesti, kao što se da mogućnost pričesti na ruku, mnogi bi se odvažili pričestiti se tako. To se može jednostavno učiniti postavljanjem klecala u crkvama na prikladno mjesto ili da se vjernici koji se žele tako pričestiti pričešćuju posljednji i tako izbjegnu stvaranje gužva i neugodnosti.

Ako se pričešćivate na koljenima, koja su vaša iskustva? Što biste vi učinili da se proširi takav način pričešćivanja?

Lex Vivendi

O kršćanskoj vjeri

Kršćanska vjera ne gleda samo ono što se već zbilo. Ona se ne temelji na nečemu što je vremenski iza nas; takvo bi gledanje u krajnjoj liniji vodilo romantici i običnoj restauraciji. Vjera se ne sastoji samo iz gledanja u vječnost; to bi bio platonizam i metafizika. Ona je prije svega pogled prema naprijed, za korak nade. Doduše, ona nije samo to. Kada bi postala utopijom kada bi joj cilj bio tek čovjekov produkt. Ona je prava nada upravo zbog toga što je u sistemu koordinata svih triju veličina: prošlosti, tj. prodora koji se već zbio — sadašnjosti, vječne zbilje koja povezuje vremensku razdvojenost — budućnosti u kojoj će se susresti Bog i svijet te će tako stvarno biti Bog u svijetu, svijet u Bogu kao omega povijesti.

Polazeći od kršćanske vjere, možemo kazati da se ,Bog, s obzirom na povijest, nalazi na svršetku, a s obzirom na bitak na početku. To je široki horizont kršćanske zbilje, po kojem se ona razlikuje i od metafizike i od ideologije budućnosti marksizma.Od Abrahama do ponovnog Gospodinova dolaska vjera ide u susret budućem čovjeku. Lice budućeg čovjeka otkrilo joj se već u Kristu. Bit će to čovjek koji može obuhvatiti čovječanstvo, jer je i sebe i njega izgubio u predanju Bogu. Zato znak čovjeka koji će doći mora biti križ a njegovo lice u ovom vremenu krvavo i izranjeno. »Zadnji čovjek«, tj. istinski budući čovjek, u ovo se doba objavljuje u zadnjim,tj. najbjednijim ljudima. Tko želi biti na njegovoj,nužno mora biti i na njihovoj strani (usp. Mk 25,31—46).

Joseph Ratzinger, Uvod u kršćansktvo, str. 217, KS, Zagreb

Sacrosanctum concilium – što smo učinili i što smo propustili učiniti [1. dio]

Naišao sam na internetu na jedan odličan članak s kojim se većim djelom slažem. Odlučio sam ga prevesti. Mislim da sam to učinio vrlo nezgrapno jer nisam dobar prevoditelj, no nadam se da će se nakana članka shvatiti. Kako je članak prilično dug, odlučio sam ga objaviti u dva dijela.

Članak je napisao monsignor Andrew Wadsworth kao jedan osobni osvrt na razvoj liturgije prema Konstituciji o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“. Članak je napisan 22. svibnja 2013, znači friški materijal.

[…]

U svom uvodu,  Sacrosantum Conciulim (u daljnjem tekstu SC) naglašava primarne motive Koncila  u odnosu funkcije i značenja liturgije: navodi da je cilj Koncila ojačiti kršćanski rast katolika, poticati jedinstvo i privući sve ljude Crkvi .  Napominje se da bi liturgija trebala pridonijeti tome. Ovaj uvod je vrlo značajan i važan, jer stvara bitnu vezu između poslanja Crkve kao zajednice spašenih i liturgije koja proglašava to spasenje i koja nas dovodi u iskustvo istoga čak i u ovom životu. Iz tog razloga, iznenađujuće je to da liturgija nije odmah identificirana kao glavni instrument nove evangelizacije i da se u planovima ne teži prepoznati tu temeljnu važnost liturgije u evangelizaciji. SC jasno na svom početku naglašava da je liturgija, a posebno euharistija, glavno očitovanje Crkve, i da je liturgija uzrok i znak jedinstva.

Prečesto se Koncil  je predstavlja samo kao inovacija, kao razvoj i kao obnova, a ipak se čini da ga prvenstveno treba shvatiti kao organsko napredovanje i kontinuitet prije nego što se bude u  stanju dohvatiti ono što zaista treba mijenjati. Hermeneutički ključ cijelog dokumenta nalazi se u stavku 2. Ovdje je Koncilska definicija o  naravi  i namjeni liturgije – to je naše sudjelovanje u otajstvu Kristovu, to jest Crkve. Čitajući ovu jednu stavku, vidimo da se pojavljuju  tri strahovito važne teme:

1. Po liturgiji se naime, a napose po božanskoj euharistijskoj žrtvi, »vrši djelo našega  otkupljenja« pa stoga ona u najvećoj mjeri pridonosi tome da vjernici živeći  izražavaju i drugima očituju Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve

Ovdje nas Sacrosanctum Concilium podsjeća na istinu da se u liturgiji u konačnici radi o otkupljenju i to je  zapravo način na koji se otkupljenje primjenjuje na nas, a to je i vrhunski način na koji se istinska narav Crkve očituje. U svijesti mnogih ljudi, istinsko spasenjsko poslanje Crkve i jedinstvenost njezinih nadnaravnih ciljeva još nisu shvaćeni radi načina na koji slavimo liturgiju. Jednostavnije rečeno, liturgija je najočitiji način na koji katolici mogu odgovoriti na pitanje: što je Crkva? Možda se može odgovoriti:  da slavljenje Euharistije, više nego bilo što drugo, izražava narav i otajstvo Crkve.

2. Njezina je, naime, vlastitost da je ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno boţanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ono sadašnje budućem gradu za kojim tragamo

Ovdje nalazimo kontrastne osobine koje se pažljivo održavaju u ravnoteži: ljudska / božanska, vidljiva / nevidljiva; aktivna / kontemplativna …  Nerijetko se dobiva dojam da se, umjesto doživljavanja  ovih osobina istovremeno (što je istinska genijalnost liturgije),  može doživjeti samo jedna od njih. Prevladavajući karakter mnogih misa je još uvijek beznadno horizontalan i orijentiran na zajednicu – negdje na putu od Koncila prema dana, čini se da je prihvaćen protestantski model u katoličkom slavljenju i istinska crkvena dinamika o onome što se događa u liturgiji još uvijek mnogima zamračena. To je osobito vidljivo u slučaju kada uzmemo u obzir da je karakter liturgije u svojoj suštini omogućiti nebeski život. U zemaljskoj liturgiji sudjelujemo u predokusu nebeske liturgije, dok čekamo njezino ispunjenje.

Način na koji se liturgija slavi  mora uvijek pažljivo uzeti u obzir gore navedene važne osobine koje određuju primjerenost određenih načina slavlja,  počevši od načina kako svećenik predslavi i propovijeda, pripremi čitanja i ministriranja, promišljen odabir i korištenje odgovarajuće liturgijske glazbe koja je sastavni dio liturgije i najmoćnijih prijenosnika liturgijske kulture. To je priličan izazov  koji ne treba podcijeniti i koji zahtijeva predanje onoga najboljeg što imamo u svakom od tih važnih područja. Prečesto, liturgija se može učiniti beznadno zemaljska i statična umjesto da potiče u vjernicima žeđ za Bogom i za ono što on čezne da im dade i učini u njima i kroz njih. Imajući taj  izazov pred sobom bitno je pozitivno reagirati na njega: Sacrosanctum Concilium ističe ogromnu viziju za liturgiju  –  no uvijek je lakše odlučiti se za ono manje.

3. Stoga, budući da liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, u prebivalište Božje u Duhu, do mjere punine dobi  Kristove, ona ujedno na čudesan način krijepi njihove sile kako bi propovijedali Krista; tako liturgija pokazuje Crkvu onima koji su vani kao znak podignut za  narode, pod kojim se raspršena djeca Božja trebaju sabrati u jedno, dok ne postane jedno stado i jedan pastir.

Konstitucija je čudesno nedvosmislena u naviještanju da  liturgija treba ojačati vjernike za misijsko djelovanje, tako da  Radosna vijest  može biti propovijedana (i vjerovana) na snažniji način među ljudima današnjeg vremena. Crkva je misionarska po svojoj naravi i to bitno obilježje Crkve je prikazano u liturgiji, ne samo u činjenici da je liturgija potencijalno snažno naviještanje istine da je poruka spasenja za sve ljude, nego i u pravom osjećaju univerzalnosti koja se nalazi u srcu katoličanstva. Konstitucija nas podsjeća na to da je zadaća Crkve također pozvati ljude na obraćenje i vjeru, da ih pripremi za sakramente i da ih pridobije za djela ljubavi i apostolata.

To su istine koje su često zamračene . Lažni ekumenizam je imao katastrofalan učinak u tom smislu – mnogi katolici  imaju tendenciju da se vide (pojedinačno i skupno), kao samo jedan od subjektivnih odgovora na ljudske težnje, dok Sacrosanctum Concilium govori sasvim naglašeno da je Crkva najučinkovitiji Božji odgovor na veliku ljudsku težnju o trajnoj potrebi Njegovog milosrđa i milosti, dok vjernik pouzdano upućuje [SC]  neprestano na putu prema  pravom domu u Gospodinu.

Pristupi u liturgiji koja pomračuju  ovu temeljnu istinu imaju vrlo štetan utjecaj na svijest vjernika o crkvenoj pripadnosti.  Upravo zbog ovoga razloga Crkva često stavlja riječi Svetoga pisma  u liturgiji. Pismo je, naime, najveći pojedinačni izvor liturgije.  Na primjer, učestalije pjevanje tekstova koji se baziraju na Svetom pismu na misama zasigurno bi bilo poboljšanje u odnosu na neke od glazbene kompozicije koje trenutno ispunjavaju mnoge zbirke liturgijskih pjesama, a koje se razlikuju samo po njihovom očitom nedostatku pravog liturgijskog odijeka.

Nastavlja se…

Resurrexit, sicut dixit, alleluia

Ricci, Sebastiano- Uskrsnuće

Prije svega, svim čitateljima ovoga bloga želim radostan i blagoslovljen Uskrs. Neka Uskrsli Krist obnovi u nama radost kršćanstva i da mu doista budemo zahvalni zbog toga što smo katolici i imamo milost biti u Crkvi koja ima puninu Istine.

Uskrs i uskrsni ponedjeljak sam bio u obilasku obitelji s obje strane tako da nisam bio u mogućnosti pisati, a sada imam toliko toga za napisati, pa ne znam odakle bih počeo.

***

Nekoliko mjeseci prije odreknuća papa emeritusa Benedikta XVI. našao sam se pred raskrižjem u svome životu. Naime, smetale su mi sve liturgijske zloupotrebe, nepoštivanje propisa, manjak ispravne euharistijske pobožnosti i sve vezano za to…  To je dosta utjecalo na moje raspoloženje i moju duhovnost. U međuvremenu sam se počeo susretati Tradicionalnom latinskom misu (iako nisam sudjelovao na njoj, gledano sam dosta na youtube), zahvaljujući ponajprije Tomi Blizancu i par mojih prijatelja tradicionalista. Pa sam naišao tako i na djela nadbiskupa Marcela Lefebvrea, pa na Ottavianovu intervenciju i svakakve druge komentare. Bio sam zbunjen i iznenađen svime što se događalo s Crkvom tijekom i nakon II. vatikanskog koncila.

Nakon razgovora s duhovnikom koji mi je pojasnio mnogo toga i rekao mi da čitam djela pape Benedikta XVI. i ona prije nego je postao papa, smirio sam se. I tako se ljubav prema Tradiciji i autentičnom i jasnom katoličkom nauku povećala. Od tada pročitao sam nekoliko djela Josepha Ratzingera, među kojima bih istaknuo Moj život, a trenutno čitam Razgovor o vjeri (mogu reći da je jedna od najboljih knjiga koja daje dobar pogled na stvarnu situaciju u Crkvi).
Zahvalan sam Gospodinu što nam je dao takvog teologa i što ga je dao da smo ga imali iz za Papu. Doista, njegova djela su prebogata i u njima doista postoje recepti za duboku obnovu Crkve.
Duh liturgije me očarao, dao mi je novi pogled na liturgiju i objasnio mi toliko toga. A Moj život mi je pokazao kako je do djela Duh liturgije uopće došlo. A uvid u Isusov život kroz dijelo Isus iz Nazareta da ne spominjem.
Njegov jednostavni, a tako duboki teološki izričaj pomaže i najobičnijem laiku da uđe u mističnost katoličke vjere.

Svima vjernima preporučujem da se uhvate djela Josepha Ratzingera jer vjerujem da će se u ne tako dalekoj budućnosti Crkva osvrnuti na njegovu teologiju i njegov pontifikat i da će upravo on biti izvor nove istinske obnove. A do tada molimo.

***

Papa Franjo. Kada me netko pita što mislim o papi Franju, redovito kažem da ne djelim mišljenje većine i da vrijedi sačekati jedan duži period da bi se moglo o njemu dati jedno ispravno mišljenje. Volim Papu i mene oduševljeva, ali i zabrinjava.
No, kod većine katolika se desilo upravo to čega sam se pribojavao. Nasjeli su na medijsku buku oko pape Franju, da su jako brzo zaboravili na pontifikat pape Benedikte. Blog Rorate Caeli je dao jednu izvrsnu ilustraciju medijske manipulacije, a i ovaj blog je dao nešto slično.
Zlo mi je od izjava „napokon imamo papu kojeg nam je Bog poslao“ ili „papa Franjo je on što smo trebali“ i „ovo je NAŠ papa“.  Benedikta XVI. nitko nikad nije nazivao NAŠIM Papom (ili barem ja to nisam čuo).
Svi su odjednom zaboravili na njega i upravo što govori Ivica Šola, papu Franju se koristi da se diskreditira ne samo naše biskupe i svećenike, nego papu Benedikta i cijeli njegov pontifikat, pokušaj reforme liturgije, prave interpretacije II. Vatikanskog koncila i još mnogo toga.
Na njega je pao ogroman križ pedofilski hi homoseksualnih skandala, neposluha klera i laika, redovnika, skandala s bankom, korupcijom, pa vlastiti sobar ga je izdao. Ponio toliko tereta za ovu Crkvu i omogućio je papi Franji da bude to što sada jest. I upravo je papa Franjo plod pape Benedikta.

Dobio sam biografiju pape Franje na poklon. Nakon što pročitam Razgovor o vjeri, bacit ću se na čitanje biografije i prenijet ću svoje dojmove kada pročitam.

Također sam počeo proučavati biografije prijašnjih papa. Pavao VI, zanimljiv papa.

***
Nastojim u svojem kraju pokrenuti TLM i neku malu obnovu liturgije. Još se molim da vidim je li to što Gospodin doista želi od mene. No, imam mnoge nutarnje poticaje. Uz TLM razmišljao sam o tome, je li moguće provesti Benediktovu „reformu reforme“? Ima li itko od vas, dragi čitatelji, iskustva s time i bi li se to moglo napraviti? I gdje nabaviti materijale za taj reformirani NOM?

***

Preporučam ovaj youtube kanal – Laudate Dominum.

PS. Ovdje imate Uvod u Kršćanstvo, samo psss…. 🙂

Pater Noster

Konklave počinju u utorak 12. 3. 2013. Vrlo sam uzbuđen, moram priznati. Iz vrlo jednostavnog razloga, ovo je nešto što će vele utjecati na moj život i živote mojih bližnjih. Mislim da svaki iskrenik katolik mora biti uzbuđen, jer izbor pape je vrlo važan događaj u našem životu. Kad je umro bl. Ivan Pavao II. imao sam sedamnaest godina i svoju katoličku vjeru doživljavao sam vrlo površno. Tek nakon susreta s Benediktom XVI. na Trgu Bana Jelačića u Zagrebu susreo sam se s veličinom papinstva i važnosti te uloge. Zavolio sam tada vrlo toga starca i mogu reći da ga volim više od Ivana Pavla II. jer ja sam generacija Benedikta XVI. koji je kako tako Crkvu upravio na pravi kolosjek. Bl. Ivana Pavla volim također i vrlo sam mu blizak, ali Benedikta sam doživio kao istinskog oca, Kristov namjesnika.

Danas sam dok sam razmatrao  evanđelje, sinulo mi je zašto sam bio tužan nakon odlaska pape Beendikta. Katolici imaju tri oca –  biološkog, Papu i Oca nebeskog. Za moju vjeru ovdje je vrlo važan Papa kao autoritet, duhovna ličnost i kao pastir. Nekoga na koga se mogu osloniti u vremenima kada bura dere našu Lađu.  Duhovnik mi je više puta naglasio da pratim što papa Benedikt izdaje, da to čitam i molim za njega. To mi je posebno naglasio kada sam se spoznao poguban modernistički utjecaj i zloupotrebu II. Vatinskog koncila.  Tada sam se okrenuo Tradiciji više nego prije i prihvatio sam u ruke djela pape Benedikta prije pontifikata i za vrijeme pontifikata. I sve što je on činio i pisao dalo mi je jednu nadu da će se Crkva obnoviti, no isto je naglasio da će ta obnova ostati na malom stadu.

11. veljače kad je najavio odreknuće, osjetio sam kao da sam izgubio jednog oca. I danas se tako osjećam.

I dok molim za kardinala kojeg sam dobio preko adobptacardinal.com, moj favorit postao kardinal Raymond Leo Burke. Tome je pomogao moj prijatelj Luka, ali i nakon što sam pročitao dva članak Taylora Marshalla, blogera s bloga Canterbury Tales: Pope Prediction: 10 Reasons Cardinal Burke Will Be the Next Pope i Cardinal Burke as Pope: Answering Two Common Objections (“Does He Know Spanish?” & “But He’s American!”), učinio malo svoga istraživanja, uvjerio sam se da je kardinal Burke doista pravi kanditat za Papu. Ime koje predlaže Voris je Leo XIV. Evo što on kaže o njemu:

Rekao sam da prije da nisam optimističan što se tiče izbora za papu, nisam ni sada, ali se čvrsto nadam i molim za to, no prije svega molim i za Božju volju.

***

Kako je ovo blog farizeja, bilo bi dobro da nešto farizejsko i napišem. Radi se o tzv. misama za djecu i misama za mlade. Nakon što sam vidio ovaj doista sablažnjivi video, ljubav prema Tradicionalnoj latinskoj misi (kojoj još nisam prisustvovao) je porasla. Moram priznati da sam ovakve stvari počeo prezirati jer ovaj način banalizacije liturgije da bi se pribjeglo ugođaju djece odbija istinske tragatelje vjere od Crkve – ubija mističnost Katoličke crkve. Netko će reći – nije bitna vanjština, bitno je kako se čovjek osjeća u srcu, srce je najveći Gospodnji hram. Mislim da se sveti Augustin sada lijepo udara po glavi što je takvo nešto izjavio, a da nije znao koliko će biti zloupotrebljavano. Katastrofa! Zbog naših tih osjećaja u srcu, dobili smo rugla od bogoštovlja, sprdačine, toliko posvjetovljenje.. Zar Isus nije rekao što se nalazi u našim srcima? On je u njima na zadnjem mjestu! Da bi se tobože približili svijetu, postali smo tako svjetovni da smo izgubili svoj katolički karakter.

Mene u Crkvu nije privuklo to što ona nudi ono iz svijeta samo s predznakom „katoličko“ ili „kršćansko“, nego zato što ona nudi ono što nema u svijetu. Nudi mi bogoštovlje koje je slično onom nebeskom, nudi mi Božju blizinu pod prilikama kruha i vina, Njega Samoga. Zar taj ne zavrjeđuje da ga se ne slavi na najdostajanstveniji način? Zašto ga ne slavimo našim autentičnim kršćanstvom, katoličanstvo, a ne sekularizinim, obezgljavljenim, protentantiziranim, bez ikakve sakralne vrijednosti, osim što se kod toga dobro osjećamo. Mi se ne trebamo dobro osjećati na misi, to nije cilj mise. Mi trebamo Bogu izraziti štovanje, hvalu i slaviti na način koji ne postoji negdje vani.

Ako dijete ili mladi čovjek ne vidi svetost u svetoj Misi, ako ne vidi poštovanje prema  Bogu koje mu se treba dati, ako ne vidi mističnost, uzvišenost, ako mu se ne propovijeda Istina u Ljubavi, neće ostati u Crkvi. Jer ako viđaš nešto u Crkvi, što viđaš svaki dan negdje drugdje bolje i kvalitetnije, što će ti Crkva? Mi možemo rock misama privlačiti mlade i oni će doći i možda ostati, ali na kraju krajeva kvantitet nije bitan, bitan je kvalitet.

Evo što mladi Amerikanci kažu o Latinskoj misi (djevojka  iz ovoga videa otišla je u samostan, što potvđuje da TLM doista rađa pozive)

Kardinal Burke o Tradicionalnoj latinskoj misi:

Laudetur Jesus Christus!

PS.
Mali poklon od mene, nađoh slučajno – 10 sati gregorijanskih korala ujednom komadu!

Ad orientem

Ušli smo u vrijeme sedevakancije. Odlazak pape emeritusa Benedikta XVI. na mene je ostavio jedan dubok dojam.  No, Bog vodi Crkvu, mi idemo dalje. Benedikt XVI. nam je ostavio veliko bogatstvo svojih misli i djela koja će nam sigurno biti inspiracija i u kojima ćemo tražiti odgovore za neka druga vremena.  Netko reče negdje da ćemo veličinu Benedikta XVI., vidjeti tek za nekoliko godina. Nadam se da je tako.

Što se da primjetiti jest, neprestrane kritike s tradicionalne i s progresivne strane, svi mu zamjeraju da je premalo učinio za sve. Jednim mu govore da je u svojoj neokonzervativnosti ostao previše liberalan, a drugi da je previše tradicionalan. Pa mu neki prepisuju lažni tradicionalizam, dodvoravanje pojedinim skupina, ostavljanje otvorenih pitanja abuzusa liturgije, neriješavanje situacije neokatekumena i tako dalje. O liberalnim kritikama neću uopće govoriti, one su svima manje više poznate.
Ne znam koliko imaju smisla te kritike, ali svakako papa je nepogrešiv u pitanjima vjere i morala, ali nije savršen čovjek. Mislim da je jednostavno bio katolik.

Evo jedan intervju s kardinalom Josephom Ratzingerom koji je zaista vrijedan gledanja:

***

Konklave će vrlo vjerojatno početi  iza 4. korizmene nedjelje.   Po Rimu  su se sveć počeli pojavljivati plakati s kardinalom Peter Turksonom, što je stvarno jadno.

Ne znam čije je ovo djelo, ali može se pretpostaviti da to čine pojedini katolički heretici koji su se oduševili izjavom kardinala Turksonom o kondomima. U kampanju su očito krenuli s nadom da će isti kardinal ukoliko bude Papa blagosloviti kontracepciju u pojedinim slučajevima, što bi bio prvi korak ka gay brakovima i ređenju žena.
Mogli bi se dotični ugodno iznenaditi.

Moji favoriti su Raymond Burke, Malcom Ranjith i Angelo Scola. Burke i Ranjith imaju male šanse, no Scola je možda najpapabilniji kardinal. Kažu da je spojio najbolje od Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. I to ćemo vidjeti.
U svakom slučaju, valja nam se okrenuti prema Istoku i moliti za konklave i kardinale jer ovo su sigurno jedne  od najvažnijih konklava u povijesti Crkve.

***

Često se spominje kako Katolička crkva je unazadila civilizaciju, što je dijametralna suprotnost istini. To je možda najbolje pobio Thomas E. Woods u svojoj knjizi   Kako je Katolička crkva izgradila zapadnu civilizaciju, no malo tko zna da je dotični imao i emisiju na EWTN s istim nazivom.
Ovdje vam je link na playlistu na youtube pa možete pogledati i uživati u čudesima Crkve kroz povijest.

Ako niste znali, Scott Hanh je pokrenuo vlastiti centar  za biblijsku teologiju  Sveti Pavao koji ima svoj youtube kanal. Toplo preporučam.

Također bih želio istaknuto dva videa Michael Vorisove radio emisiije Mic’d Up s ocem John Z.

Mic’d Up “The Vatican Scandal” 02-20-13

Mic’d Up “The Pope’s Abdication” with Fr. John Zuhlsdorf (Fr. Z) 02-20-13

***

I još jedna zanimljiva stvar – USVOJI KARDINALA! 
Moj je kardinal Edwin Frederick O’Brien.

Božji blagoslov svima.

Lex Vivendi