Protiv pjesama Dajemo ti slavu i Hosana u visini

Prije koju nedjelju bio sam na župnoj misi u filijalnoj crkvi. To je jedina misa taj dan u toj crkvi i većina župljana idu na tu misu. Uglavnom su to stariji ljudi, nešto djece, manje mladih. Te nedjelje se zatekao bend u crkvi. Veliki razglas, pojačala, gitare, električne, akustične, mikrofoni, pjevačica, bass gitara i tako. Bilo mi je jasno da neće izvoditi gregorijanske korale i pučke pjesme, što će reći da su na repertoaru bile moderne duhovne šansone.

Problem tih modernih duhovnih šansona  je što one ili nemaju veze s liturgijom toga dana (neke nemaju veze s katoličkom liturgijom uopće) ili imaju vrlo malo veze. Često su to pjesme vrlo površnog duhovnog sadržaja, plitkog značenja, lošeg glazbenog izričaja i vrlo brzo dosade. Ima tu i pjesama koje su baš dobro prilagođene novoj liturgiji, no one su zaista rijetkost i zahtjevnije su za izvođenje stoga se često i izbjegavaju. Neke su lako pjevljive, no većina ih nije. Mnoge su prevedene bez ikakvog smisla s engleskog jezika i uglavnom su protestantskog porijekla, što govori da su još više upitne.  Njihova uporaba najviše se opravdava tzv. misama za mlade, zabavnije su, nisu uštogljene i sl.

Komplikacije nastaju kod dijelova sv. mise gdje se neke pjesme koje uopće nisu prigodne kao npr. pjesma Dajemo ti slavu. Molitva Slava Bogu na visini jedna je od najstarijih molitava kršćanstva, dio liturgije od početka Crkve, izvorni izričaj vjere u Presveto Trojstvo. To se ne može jednostavno zamijeniti s riječima pjesme Dajemo ti slavu. Riječi te pjesme imaju vrlo malo dodirnih točaka s veličanstvenom molitvom Slave. Znano mi je da se u božićno doba može zamijeniti ta molitva s određenom pjesmom, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Još jedna pjesma koja apsolutni promašaj jest pjesma Hosana u visini. Ta vesela, ritmična, glasna pjesma koja je počesto praćena pljeskom u većini slučajeva se pjeva umjesto Svet, svet, svet. Zašto je promašaj? Jednostavno jer nakon nje slijedi najvažniji dio Mise – Prikazanje – Žrtva! Pjesma uzrokuje rastresenost, nesabranost i ne može uvesti u misterij koji nakon nje slijedi. I jedina poveznica s himnom Svet, svet, svet jest stih Hosana u visini – što još više ukazuje na neprikladnost te pjesme u tome trenutku.

Također je problem kada se umjesto Jaganjče Božji pjevaju pjesme o miru, o ljubavi i nešto slično tj. pjesme koje nemaju veze s tim trenutkom jer pružanje mira može biti izostavljeno u misi. Koncentracija uopće nije na Jaganjcu koju oduzima grijehe svijeta, nego na čovjeku koji pruža mir.

Često se psalam zamjeni nekom pjesmom koja nije psalam ili s pjesmom Gospodin je pastir moj iako taj psalam taj dana uopće ne paše.

Većina nema problem s ovim primjedbama i nazvat će one koju prigovaraju na ovakve stvarima farizejima, dosadnjakovićima i sličnima. Ali većina također ne poznaje važnost liturgije, a niti smisao, a takvih ima i među klerom. Misa nije neki društveni događaj, nego susret s Nebom. To je nešto što nas nadilazi. No, indiferentnost prema liturgiji je pokazatelj krize kateheze i poznavanje vlastite vjere. Liturgija se gleda kao nešto sekundarno i to je problem.

Iskreno, nema ništa protiv duhovnih šansona ako se one smisleno koriste i ako su dostojanstveno izvedene. Poznajem neke zborove koji to vrhunski rade. No, ponekad to prelazi u lakrdiju.

Postoje upute koje preporučujem pročitati.

PS. Danas sam bio na jednostavnoj misi u jednom samostanu. Pjevala se Misa de Angelis na hrvatskom jeziku. Misa je odmah poprimila drugačiji, svečaniji, mističniji oblik. Zašto to odbacujemo i prihvaćamo nešto što nije katoličko?

Pet načina kako upropastiti svetu misu

Kako je sve više celebranata koji liturgiju doživljavaju kao privatno vlasništvo, danas možemo u našim crkvama naići na mnogo toga zanimljivoga od kojeg većina nema zaista veze sa sv. misom. Mnoge stvari koje prije niste mogli zamisliti da ćete gledati u crkvi za vrijeme mise npr. rock bendova i slično, danas su običajna stvar na tzv. misama mladih. „Liturgijski“ plesovi, bubnjevi, klaviri, električne gitare i mnogo toga drugoga.

Zbog toga svega donosimo jedan članak s web stranice Crisis Magazine, autora Jeffreya Tuckera, glavnog urednika Sacred Music i voditelja bloga Chant Cafe Blog.

1. Improvizacija liturgijskih tekstova

Problem celebranata koji u hodu izmišljaju vlastite riječi, nadajući se pri tome kako će liturgiju učiniti nekakobrbljavijom i prisnijom, i dalje predstavlja popriličnu gnjavažu. Očigledno je kako su takvi postupci nedopušteni. Celebrantima je dozvoljeno učiniti kratak prekid kako bi razjasnili neke dijelove mise, ili pružili kakve posebne upute. No, nije im dozvoljeno mijenjati liturgijske tekstove s nečime što im je upravo palo na pamet.

Ova vrsta zloporabe ima dezorijentirajući učinak, a ujedno i privlači neželjenu pažnju na ličnost i osobne stavove svećenika, umjesto na teologiju i obred propisan od Crkve. Također, izuzetno je smiješna pretpostavka da neka osoba smatra kako su njezine zamisli prikladnije od liturgijskih tekstova koje je oblikovala tradicija stara 2 000 godina.

Osmislio sam vlastitu teoriju o tome zašto je tako uobičajeno da celebranti jednostavno izmišljaju stvari u hodu. Stariji prijevod misala koji se rabio od 1970. pa nadalje, bio je brbljav, ležeran i pojednostavljen do te mjere da je poticao svećenika da na neki način uđe u svijet ležerne komunikacije. Pri tome je bila vidljiva odsutnost formalnosti koja bi poticala na staloženije, pažljivije i točnije prikazivanje. Usto, mnogi improvizatori su jednostavno osjećali da tekstu treba određena vrsta prilagodbe.
S novim misalom je došlo je do promjena, i to nabolje. Novi prijevod je vrlo dostojanstven, i zahtijeva pažljivo usredotočivanje. No, navika poigravanja s molitvama uvriježila se kod mnogih svećenika.

Ovo ima tragične posljedice za sve one koji ispunjavaju crkvene klupe. Ako se tekstovi mogu lako ignorirati, zašto se tada i vjernici ne bi ohrabrili da odaberu ono što im se sviđa, i jednostavno odbace sve ostalo, pa premda to bio i temeljni nauk vjere? Ova cjelokupna praksa ohrabruje posvemašnje nepoštivanje obreda, pa čak i same vjere.

2. Politizirane i informativne vjerničke molitve

Opća uredba Rimskog misala govori o vjerničkoj molitvi: „Najavljene nakane trebaju biti staložene, sastavljene s razboritim osjećajem za slobodu, u malo riječi, i trebaju na prikladan način izraziti molitvu cjelokupne zajednice.“

Čini se da vlada velika nestašica „razboritog osjećaja za slobodu“. Katkada se ove molitve doimaju poput prošlomjesečnih novina, prizivajući u sjećanje događaje koji su odavno prošli 48-satni životni ciklus vijesti. Ili, mogu izgledati suptilno manipulativnima, kada nas pokušavaju potaknuti da mislimo i vjerujemo kako su događaji vezani uz svakodnevne kontroverze zapravo sporniji nego što bi to sugerirala sama molitva. Osobito me smeta kada su te molitve izvedene tako da se njima obuhvaćaju nekakve svakodnevne političke križaljke koje nemaju nikakve veze sa samom liturgijom, naukom ili ćudoređem.

Većina današnjih župa koristi neki oblik unaprijed otisnutih molitava od privatnih izdavača. One najbolje među njima su kratke i drže se ustaljenog obrasca: molitava za Crkvu, za vlastodršce, za spasenje cijelog svijeta, za one koji trpe nevolje, kao i za lokalnu zajednicu. One najgore odvode cijelu liturgiju u sasvim drugom smjeru, i time ljudima odvraćaju pažnju.

3. Produžen i brbljav znak mira

Obred davanja mira ima dugu tradiciju u rimskom obredu, i datira u najranija stoljeća. Većinom je bio rezerviran za pripadnike klera. Postoje argumenti i rasprave o tome je li njegovo širenje na župljane oživljavanje izgubljene tradicije ili jedna vrsta inovacije. Bez obzira na sve, poznato nam je sljedeće: nakana znaka mira nije da bude malo društveno okupljanje koje potiče ljude da se motaju unaokolo, kao da su došli na zabavu s koktelima.

Misal jasno kaže da je protezanje na župljane neobavezno, tj. prepušteno izboru. Obveza ispunjavanja ovog obreda odnosi se samo na svetište. Stoga, ako se i uputi poziv ljudima da si međusobno daju znak mira, on bi trebao biti kratak. Opća uredba kaže: „prikladno je da svaka osoba na staložen način poda znak mira samo onima koji su joj u neposrednoj blizini“

No, čak ni ovo nije posve jasno. Tko je u neposrednoj blizini? Što ako ste jedina osoba u klupi? Šećete li okolo, mašete, ili jednostavno ignorirate ljude? Važno je pri tome napomenuti kako nijedna rubrika ne specificira kako je rukovanje prikladna gesta. Činimo to samo zato što je to naš kulturalni običaj. No, je li rukovanje uistinu liturgično?

Općenito govoreći, cijeli ovaj dio mise otvara vrata za zbunjenost i nespretnost, pa kako god ga se trudili učiniti svečanim, i dalje više odaje dojam građanske ili društvene aktivnosti, nego uistinu liturgijske. U najboljem slučaju, predstavlja odvraćanje pažnje. U najgorem slučaju, može rezultirati povrijeđenim osjećajima ili posvemašnjoj zbunjenosti.

4. Zamjena proprija s nečim drugim

Od prvih stoljeća, liturgija dodjeljuje određene svete tekstove pojedinim liturgijskim danima. To se događa pri ulazu, u glazbi između čitanja, tijekom prinosa darova i pričesti. Upute su vrlo jasne: dodijeljeni koral treba otpjevati. Ako se nešto drugo pjevalo, svećenik bi i dalje izgovorio riječi korala. I tako je u većini zemalja od 7. stoljeća sve donedavno.

Danas su propriji uglavnom zamijenjeni nečim drugim, obično himnom čije su riječ osmišljene od strane nekog tekstopisca. Vrlo često ti himni nemaju veze s liturgiji uopće. To je zapravo nevjerojatno kada se malo bolje razmisli o tome. Zborovi se trude zamijeniti ključne dijelove liturgije. Jednostavno ih u potpunosti izostave. Uglavnom to čini bez razmišljanja o tome što zapravo čine.

Koliko zborova uopće zna da njihova ulazna pjesma je istisnuo liturgijski dodijeljenu ulaznu pjesmu? Koliko ljudi zna da postoji realna antifona dodijeljena za ofertorij i da to nije vrijeme da zbor pjeva svoju omiljeni izvedbu
Budimo iskreni, to je tehnički dopušteno raditi, ali, uistinu, taj pristup “vara vjernika”, kao vatikanski napisao u uputi u 1969. Propriji u misi su ključni. Oni su iz Svetog Pisma. Njihovi gregorijanski originali nevjerojatno podižu liturgijski duh, čak ga definiraju. Čak i ako se pjeva na narodnom jeziku ili u zbornom stilu, propriji su dio mise. Njihovo mijenjanje ili izostavljanje treba uvijek gledati s neodobravanjem.

Opća uredba kaže: “Nije dopušteno zamijeniti čitanja i Pripjevni psalam, koji sadrže riječ Božju, s drugim, nebiblijskim tekstovima.” To je striktno definirano i jasno. Ali isto obrazloženje treba primijeniti na ulazu,ofertoriju i pričesnim pjesmama također..
Skladane himne i pjesme s nebiblijskim tekstovima ne treba izbaciti u potpunosti. Mogu se pjevati i uvijek će biti pjevani. No, pravo liturgijsko djelovanje zbora se nalaze u propriju mise. To je njihova primarna odgovornost. Postoje razna nova sredstava koja su na raspolaganju i koja omogućuju zboru pravo sudjelovanje u liturgiji.

5. Udaraljke

U prvom tisućljeću, instrumenti nisu bili dio pjevane mise, ali kako je vrijeme odmicalo, orgulje su postupno je ušle u upotrebu. Do 17. i 18. stoljeća, cijeli orkestri su bili u upotrebi u nekim mjestima. Čak i danas možete pronaći mjesta gdje se kod koriste orkestralnih misa uključuju timpane i ostale udaraljke.

Najvjerojatnije, to nije isti kontekst u kojem se udaraljke koriste u vašoj župi.

Danas smo čuje konge, trap setove, bongosi, bubnjeve i ostale udaraljke ne u stilu Monteverdija ili Haydnovih ili Mozartovih misa . Umjesto toga, čujemo ih kao što ih čujemo u nekom rock baru ili plesnoj dvorani.
One se koriste kao i u sekularnom svijetu: da bi se održao ritam, da bi glazba bila groovy, kako bi nas malo potakle na ples . To su asocijacije koje imamo na udaraljke u našoj kulturi. I one nisu svete, one su u potpunosti profane. I one imaju svoje ulogu. No, no u crkvi im nije mjesto i niti im misa vrijeme.

I imajte na umu: glasovir je udarački instrument. Tradicionalno je bio zabranjen u crkvama jer ima neliturgijske asocijacije. U današnjem okruženju sve-ide-sve–može, on se tolerira čak i liturgijskim propisima. Ali, to je uvijek loš izbor. Cijeli smisao liturgijske glazbe jest da podignimo oči i srca k nebu, a ne povući nas na plesni podij.

Još jedan kratki osvrt na ovo: primijetit ćete da su mnoge pjesme u konvencionalnim pjesmaricama za misu danas čini preduge za pratnju udaraljkama. To je zato što je stil tih pjesama sličan onome komercijalnih jinglova, tematski pjesmama TV emisija i serija, power balada iz 1970-ih, i tako dalje. Ne krivim ovdje u potpunosti zborove koji se odluče za bubnjeve da pripomognu kako bi ove pjesme imale više smisla. Ono što doista treba promijeniti je cijeli pristup. Liturgijska glazba ima nekoliko kritičnih stavaka: koristi liturgijski tekst, ona izrasta iz tradicije korala, a šalje kulturološki signal da je liturgija sveto djelovanje na svetom mjestu.

Zaključak

Liturgija u kojoj je ovih pet pogrešaka  počinjeno će izgledati veoma različito od one u kojoj je ovih pet pogrešaka izbjegnuto. Prva će biti slučajna i nepovijesna .Potonja će biti … više katolička. Ali sve to je stvarno do pastira, glazbenika i vođa u župi kako bi se glasu liturgije omogućilo govoriti i pjevati bez ga ometaju intervencije poput gore navedenih, koje zapravo samo služe kako bi nas odvratile od prelijepog čuda koje se događa pred našim očima.

Zahvaljujem I.J. na pomoći pri prijevodu ovoga teksta.

Lex Vivendi