Benedikt XVI: Ivanovo Otkrivenje – (nije) knjiga sa sedam pečata: spoznaje, misli, poticaji

Blago skriveno

Tako bi glasio slobodan prijevod naslova njemačkog izdanja knjižice pape emeritusa Benedikta XVI, koju je 2014. izdala Libreria Editrice Vaticana, odnosno njemačka izdavačka kuća St. Benno-Verlag. Premda knjiga inače ne bi pripadala rubrici Blaga skrivenog a i radi se o knjizi koju će Verbum prije ili kasnije biti objaviti – trenutno je za hrvatske čitatelje još uvijek nepoznanica. Stoga, preduhitrimo Verbum skromnim prikazom pravog dragulja iz Benediktove riznice!

Na prvi se pogled radi o jednoj od uobičajenih tematskih kompilacija tekstova Benedikta XVI, sabranih ne samo iz različitih godina njegova pontifikata, već i iz vremena kad je bio prefekt  Kongregacije za nauk vjere ili ranije. Takvih kompilacijskih knjižica ima podosta i u hrvatskom izdavaštvu: Kršćanska sadašnjost specijalizirala se za ranije tekstove, Verbum za recentn(ij)a izdanja. Knjiga o Ivanovom Otkrivenju obuhvaća propovijedi i nagovore iz papinskog perioda od 2005. do jeseni 2012. g., dakle svega nekoliko mjeseci prije Benediktova odreknuća.

Benedikt XVI, veliki i od vjernog dijela Crkve voljeni papa-naučitelj, cijeli svoj pontifikat posvetio je poniznom i blagom naviještanju vjere, govoreći o lakšim i težim točkama vjere na mudar, pronicljiv, transparentan i nepolemičan način, bez kontroverzi i potrebe za dodatnim tumačenjima. Nepokolebljiva vjernost onome što mu je bilo predano nužno je izazivala otpore, jer „nije moguće sakriti grad koji leži na gori“ (Mt 5,14), ali je također i najmanjim vjernim udovima Kristovog Tijela pružala toliko potrebno ohrabrenje i podršku. Stoga i u ovoj knjizi papa ostaje vjeran svom apostolskom poslanju naviještanja i tumačenja sadržaja vjere. S jedne strane, tekstovi otkrivaju pogled pape-naučitelja na jednu od najdramatičnijih i najtajnovitijih biblijskih knjiga. On im ne pristupa s pozicije teologa-znanstvenika, niti su tumačenja spekulativnog ili alegoričkog karaktera. Upravo suprotno, papa teške tekstove tumači na izuzetno jednostavan i životan način, obraćajući se malim ljudima  kao posjetiteljima i slušateljima općih audijencija i drugih prigoda. Vjerojatno nije potrebno naglašavati da papa i ovdje koristi svoju prokušanu metodu genijalnog povezivanja različitih biblijskih referenci s tumačenjima crkvenih otaca, što tekstu daje dodanu vrijednost, ali je istovremeno upravo onaj profil naviještanja vjere kojeg bi jedan papa trebao posjedovati. S druge strane, knjiga nam daje uvid u srce kontemplativnog Josepha Ratzginera i njegovu osobnu duhovnost, predstavljajući nam papu-molitelja kojemu je prvenstveni cilj svoje slušatelje upraviti prema molitvenom osobnom susretu s Isusom Kristom te ih ohrabriti na često tegobnom i mračnom putu vjere. To je uostalom konstanta Ratzingerovog naviještanja vjere, ovdje i naglašenija nego inače. Tek u knjigama Gledati Probodenoga i Na putu k Isusu Kristu  nailazimo na toliku koncentraciju osobne kontemplacije. Pri tome se ne mogu ne zamijetiti i poneki osobni impulsi i pitanja u kojima se naziru težina, ali i veličina jednog osobnog vjerničkog puta. Ratzingerova neskrivena čežnja za promatranjem Gospodina postaje nam jasnija nakon njegovog odreknuća zbog odabira kontemplativnog  načina života.

Četrnaest kratkih tekstova podijeljeno je u tri cjeline pod nazivima: Simfonija molitve, Marija – vrata nebeska, „Sve činim novo“. Ti kratki tekstovi, ponekad crtice duljine svega pola kartice teksta, mogu poslužiti i kao tekstovi za osobnu molitvu razmatranja. Štoviše, čini se da upravo tome knjiga i naginje. Papa ističe da „nas Otkrivenje uvodi u vrlo bogatu molitvu: slušamo i hvalimo Gospodina, zahvaljujemo Mu, promatramo Ga, molimo Ga za oproštenje“. Na ignacijansku metodu pripremanja točaka za razmatranje podsjećaju na marginama izvučene kratke Benediktove rečenice iz teksta. Evo nekoliko primjera: „Strah Božji povezan je s ljubavlju; Zlatni svijećnjaci ukazuju na Crkvu u molitvenom stavu tijekom liturgije; Naša molitva mora biti slušanje Boga koji nam govori; Biti svetac znači živjeti u Božjoj blizini“ itd. itd. Namjena tih pregnantnih rečenica jest: biti poruka i pouka; jednostavnost; sabiranje mudrosti.

Papino tumačenje Knjige Otkrivenje precizno razgrće slojevite tekstove i razotkriva bît istinske poruke autora Knjige Otkrivenja: za progonjene kršćane antičkih i svih vremena do kraja svijeta, to je knjiga nade i utjehe. U Ivanovim, ali i papinim rečenicama nalazimo mir, blagost, svjetlo i utjehu koji nam toliko nedostaju – u svijetu i u Crkvi.

Joseph Ratzinger je čovjek velike vjere, vjernik unatoč svemu  čiji se pogled ne zaustavlja na razornom zlu oko njega, već na Jaganjcu koji sjedi na Prijestolju i koji će dati krajnja tumačenja naših osobnih povijesti, kao i onih svijeta. Umjesto potonuća u trenutne poteškoće i mrak, papa čezne za nebeskim Jeruzalemom. To je put koji pokazuje kako trebamo živjeti i gdje leži istinska nada svakog kršćanina, a na nama ostaje odabir.

A.

Oglasi

Ex corde Benedicti

Rorate Caeli nam donosi zanimljivu izjavu p. Federica Lombardija koju je dao 27. siječnja prilikom primanja nagrade u Toledu, Španjolska:

“Sjećam se pogotovo pisma biskupima nakon debate o podizanju ekskomunikacije biskupa lefevbrista i nakon afere s biskupom Williamsonom. To je dokument u kojem je Papa odgovorio na kritike s velikom poniznosti, ali i sa stvarnom evanđeoskom strasti. Dokument najviše duhovne plemenitost. Sjećam se kada mi se nadbiskup Ganswein obratio prije objave dokumenta, rekao mi je da je pismo napisano u cijelosti rukom Pape te da pokazuje – ovo ne mogu zaboraviti – Ratzingera u punom sjaju. Vrijedno je pročitati ovo pismo koje je vrlo karakteristično. Ono je za meme još i dalje jedan od najizražajnijih dokumenata pontfikata Benedikt XVI i njegova duha.”

Pročitah pismo i zaista je impresivno, doista kako je p. Lombardi opisao. Pismo odiše željom za pomirdbom, jedinstvom, poniznošću ali i petrovskim autoritetom. Pismo prenosim ovdje u cijelosti sa stranica vatican.va, s tim da ću istaknuti meni najzanimljivije dijelove.

PISMO PAPE BENEDIKTA XVI. BISKUPIMA KATOLIČKE CRKVE O UKIDANJU EKSKOMUNIKACIJE ČETVORICI BISKUPA KOJE JE ZAREDIO BISKUP LEFEBVRE

Draga subraćo u biskupskoj službi!

Ukidanje ekskomunikacije četvorici biskupa koje je godine 1988. bez mandata Svete Stolice zaredio nadbiskup Lefebvre, zbog različitih je razloga u Katoličkoj Crkvi i izvan nje uzrokovalo žestoke rasprave kakve već dugo nismo doživjeli. Mnoge je biskupe zbunio događaj koji se dogodio sasvim neočekivano i kojeg je teško pozitivno smjestiti u pitanja i zadaće današnje Crkve. Premda su mnogi pastiri i vjernici načelno pozitivno ocijenili Papinu želju za pomirenjem, ipak se nametnulo pitanje o prikladnosti takve geste spram stvarnih i važnijih potreba vjerničkoga života u našemu vremenu. Tako su različite skupine posve otvoreno spočitavale Papi da želi napraviti korak natrag, u stanje prije Koncila. Pokrenula se tako lavina prosvjeda, a njihova gorčina očitovala je rane koje nadilaze sadašnji trenutak. Stoga se osjećam dužnim da vam, draga subraćo, uputim riječi pojašnjenja koje trebaju pomoći da shvatite nakanu kojom smo se ja i odgovorna tijela Svete Stolice vodili pri toj odluci. Nadam se da ću na taj način pridonijeti miru u Crkvi.

Spletom nesretnih okolnosti, koje nisam mogao predvidjeti, objava ukidanja ekskomunikacije poklopila se sa slučajem Williamson. Tiha gesta milosrđa prema četvorici valjano, ali nedopušteno zaređenih biskupa odjednom se pretvorila u nešto sasvim drugo: odreknuće od kršćansko-židovskoga pomirenja i odstupanje od svega onoga što je Koncil u vezi s tim zacrtao kao put Crkve. Poziv na pomirenje s razdvojenom skupinom preokrenuo se u nešto suprotno: u prividni povratak na stanje koje je bilo prije svih onih koraka koji su nakon Koncila učinjeni prema pomirenju kršćana i Židova, a što je bio oduvijek cilj mojega teološkog rada. Mogu samo izraziti svoje duboko žaljenje što su se istodobno pojavila dva suprotna događaja koja su u jednom trenutku narušila mir kako između kršćana i Židova, tako i mir u Crkvi. Rečeno mi je da bi pozorno praćenje vijesti dostupnih na Internetu omogućilo pravodobno se upoznati s tim problemom. Iz toga učim da ubuduće u Svetoj Stolici moramo biti pozorniji prema tomu izvoru informacija. Ražalostila me činjenica da su i katolici, koji bi sve to trebali bolje znati, mislili da me moraju spremno napasti neprijateljstvom. Stoga još više zahvaljujem svojim židovskim prijateljima koji su pomogli spremno otkloniti nesporazum te ponovno uspostavili ozračje prijateljstva i povjerenja, koje je postojalo te koje i dalje, hvala Bogu, traje za vrijeme moga pontifikata, kao i u vrijeme Ivana Pavla II.

Druga pogreška, zbog koje mi je iskreno žao, bila je ta da se kod objavljivanja odluke nisu dovoljno jasno predstavile granice i opseg mjere od 21. siječnja 2009. godine. Ekskomunikacija se odnosi na osobe, a ne na institucije. Biskupsko ređenje bez papinskoga dopuštenja znači opasnost šizme, jer dovodi u pitanje jedinstvo biskupskoga kolegija s Papom. Stoga Crkva mora reagirati najtežom kaznom, ekskomunikacijom, i to radi toga da kažnjene osobe pozove na pokajanje i na jedinstvo. Nažalost, ni dvadeset godina nakon tih ređenja taj cilj još nije postignut. Povlačenje ekskomunikacije služi istomu cilju kao i sama kazna: želi se još jednom pozvati četvoricu biskupa na povratak. Ta je gesta bila moguća nakon što su navedena četvorica biskupa izrazila svoje načelno priznanje Pape i njegove pastirske vlasti, premda sa zadrškom s obzirom na poslušnost spram njegova učiteljskog autoriteta i spram Koncila. Time se ponovno vraćam razlikovanju između osobe i institucije. Ukinuće ekskomunikacije bila je mjera u području crkvene discipline. Osobe su bile oslobođene od tereta savjesti koji je predstavljala najteža crkvena kazna. Područje nauka treba razlikovati od te disciplinarne razine. Razlozi, pak, kanonskoga nepriznavanja Bratstva Pija X. nisu disciplinarni nego doktrinalni. Dokle god Bratstvo ne dobije kanonsko priznanje, njihove zaređene osobe vrše svoju službu nedopušteno. Stoga treba razlikovati između disciplinirane razine, koja se odnosi na osobe kao takve i doktrinalne razine kod koje je u pitanju služba i institucija. Da još jednom pojasnimo: sve dotle dok se ne pojasne doktrinalna pitanja, Bratstvo nema kanonski status u Crkvi, a njegove zaređene osobe, premda su oslobođene od crkvene kazne, ne vrše svoju službu dopušteno.

U svjetlu te situacije u budućnosti namjeravam povezati Papinsku komisiju “Ecclesia Dei” – koja je od godine 1988. zadužena za sve one zajednice i osobe koje dolaze iz Bratstva Pija X. ili iz sličnih skupina a žele se vratiti u puno zajedništvo s Papom – s Kongregacijom za nauk vjere. Tako bi trebalo postati jasnije da su navedeni problemi bitno doktrinalne naravi i tiču se prije svega prihvaćanja Drugoga vatikanskog sabora i papinskog učiteljstva nakon Sabora. Kolegijalni organi s kojima Kongregacija obrađuje postojeća pitanja jamče uključenost pročelnika različitih rimskih kongregacija i episkopata diljem svijeta u donošenje određenih odluka (posebice redovito okupljanje kardinala srijedom i zajednička skupština koja se održava jednom do dvaput godišnje). Ne može se učiteljski autoritet Crkve zamrznuti na godini 1962. – to mora biti jasno Bratstvu. Ali, i one koji se predstavljaju kao veliki branitelji Koncila treba podsjetiti da Drugi vatikanski koncil nosi u sebi cjelokupnu učiteljsku povijest Crkve. Tko želi biti poslušan Koncilu, mora prihvatiti i stoljetnu vjeru i ne smije rezati korijene od kojih živi stablo.

Nadam se, draga subraćo, da sam time uspio pojasniti pozitivno značenje i granicu odluke od 21. siječnja 2009. godine. Ipak ostaje pitanje: je li to bilo nužno? Je li to bio stvarni prioritet? Nema li mnogo važnijih stvari? Naravno, postoje važnije i hitnije stvari. Mislim da sam prioritete svojega pontifikata jasno izrekao na početku svoje papinske službe. Ono što sam tada rekao, ostaje i dalje moja nepromijenjena misao vodilja. Prvi prioritet za Petrova nasljednika sam je Gospodin jasno naznačio: “Učvrsti svoju braću” (Lk 22, 32). Sam Petar je u svojoj prvoj poslanici taj prioritet nanovo formulirao: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15). U našemu vremenu u kojem je u mnogim dijelovima svijeta vjera u opasnosti da se ugasi poput plamena dogorjele svijeće, prioritet ima uprisutnjivanje Boga u tome svijetu i otvarati ljudima pristup Bogu. I to ne bilo kojem Bogu, nego Bogu koji je govorio na Sinaju; onom Bogu čije smo lice spoznali u ljubavi do kraja (Iv 13, 1), u raspetom i uskrslom Isusu Kristu. Stvarni problem sadašnjega povijesnog trenutka jeste taj da Bog nestaje iz čovjekova obzorja i da gašenjem Božjega svjetla nastupa dezorijentiranost u čovječanstvu, čije ćemo razorne posljedice sve više osjećati.

Vrhovni i temeljni prioritet Crkve i nasljednika sv. Petra u ovomu vremenu je dovoditi ljude Bogu, Bogu koji govori u Bibliji. Stoga je sasvim razumljivo da nam mora biti važno jedinstvo vjernika. Njihove razmirice, njihovo nutarnje proturječje dovodi u pitanje vjerodostojnost njihova govora o Bogu. Zato napor oko zajedničkoga svjedočenja vjere svih kršćana, ekumena, spada među najviše prioritete. Uz to je nužno da svi koji vjeruju u Boga zajednički traže mir, nastoje se jedni drugima približiti kako bi, premda imaju različite predodžbe o Bogu, zajedno koračali prema izvoru svjetla – to je međureligijski dijalog. Tko naviješta Boga kao ljubav do kraja, taj mora svjedočiti ljubav: s ljubavlju se posvetiti onima koji trpe, odbacivati mržnju i neprijateljstvo. Dakle, riječ je o socijalnoj dimenziji kršćanske vjere o kojoj sam govorio u enciklici “Deus caritas est”.

Ako, dakle, veliko nastojanje oko vjere, nade i ljubavi u svijetu predstavlja istinski prioritet za Crkvu u ovom trenutku (u različitim oblicima), tada se u to ubrajaju i manja ili veća pomirenja. Moramo uzeti na znanje da se oko te tihe geste ispružene ruke podigla silna prašina i tako se pretvorila u nešto sasvim suprotno od pomirenja. Ipak postavljam pitanje: je li stvarno bilo i je li pogrešno izaći u susret bratu “koji ima nešto protiv tebe” (usp. Mt 5,23s) i tražiti pomirenje? Ne treba li i građansko društvo pokušavati sprječavati radikalizacije i njihove moguće pristaše, ako je ikako moguće, ponovno uključiti u snažne silnice koje oblikuju društveni život kako bi se izbjeglo njihovu izolaciju sa svim onim što to za sobom povlači? Je li potpuno pogrešno nastojati razbiti krutost i ograničenosti koji sputavaju te davati prostor svemu onom pozitivnom što se može uklopiti u cjelinu? U godinama nakon 1988. osobno sam doživio kako se povratkom zajednica, koje su se odijelile od Rima, u njima promijenilo ozračje; kako je povratak u veliku i široku zajedničku Crkvu prevladao jednostranosti i razriješio zgrčenosti te su tako iz toga nastale pozitivne snage za cjelinu. Možemo li biti ravnodušni prema zajednici u kojoj je 491 svećenik, 215 bogoslova, 6 sjemeništa, 88 škola, dva sveučilišna instituta, 117 braće i 164 sestre i tisuće vjernika? Trebamo li ih zaista mirno odbaciti iz Crkve? Posebice mislim na 491 svećenika. Nepoznate su nam njihove motivacije. No, mislim da se oni ne bi odlučili za svećeništvo da u njima, uz ono što je krivo i bolesno, nije bilo ljubavi prema Kristu i volje da se naviješta njega i s njim živoga Boga. Trebamo li ih kao predstavnike radikalne rubne skupine jednostavno isključiti iz traganja za pomirenjem i jedinstvom? Što će biti nakon toga?

Dakako, već duže, a i u toj konkretnoj prigodi, čuli smo mnoge teške riječi predstavnika te zajednice – oholost i pametovanje, isključivost i jednostranost itd. Ali, istini za volju, moram nadodati da sam primio čitav niz dirljivih svjedočanstva zahvalnosti, u kojima sam osjetio otvaranje srca. Ne treba li i velika Crkva biti također velikodušna zbog strpljivosti koju posjeduje, zbog obećanja koje joj je dano? Zar ne bismo trebali postupiti poput pravih odgajatelja koji mogu prečuti ponešto od onoga što nije dobro i potruditi se pomoći osobi da se oslobodi svojih uskih okvira? Zar si ne moramo priznati da često i iz crkvenih krugova dolaze teške riječi? Ponekad se stječe dojam da je našemu društvu potrebna skupina prema kojoj ono ne treba biti tolerantno, na kojoj može mirno iskaliti svoj bijes. A ako im se netko usudi približiti, u ovom slučaju Papa, i on gubi pravo na toleranciju i prema njemu se ophodi s mržnjom, bez straha i opreza.

Draga subraćo, u danima kada mi je na pamet pala misao da napišem ovo pismo, sasvim slučajno se dogodilo da sam u bogoslovnom sjemeništu morao tumačiti i komentirati Gal 5, 13-15. Bio sam iznenađen koliko taj tekst govori o sadašnjem trenutku: “Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.” Uvijek sam težio tu rečenicu promatrati kao jedno od retoričkih pretjerivanja koje se mogu pronaći kod Pavla. U određenom smislu to može i biti slučaj. No, nažalost, postoji i u današnjoj Crkvi “griženje i glodanje”, što je izričaj pogrešno shvaćene slobode. Treba li iznenaditi da nismo ništa bolji od Galaćana? Da nam u najmanju ruku prijete iste kušnje? Da se moramo uvijek iznova učiti pravilno služiti vlastitom slobodom? Da se uvijek iznova moramo učiti najvišem prioritetu: ljubavi? Toga dana kada sam govorio o tome u bogoslovnom sjemeništu, u Rimu smo slavili blagdan Gospe od Pouzdanja. Marija nas stvarno uči pouzdanju. Ona nas vodi Sinu u kojega se svi smijemo uzdati. On će nas voditi i u nemirnim vremenima. Stoga, na kraju, želim od srca zahvaliti svim biskupima koji su mi u ovom trenutku ukazali dirljive znakove povjerenja i naklonosti, a prije svega mi zajamčili svoju molitvu. Tu zahvalnost dugujem svim vjernicima koji su u ovom trenutku posvjedočili svoju nepokolebljivu vjernost nasljedniku sv. Petra. Neka ih Gospodin čuva i vodi putem mira. To je želja koja spontano proizlazi iz mojega srca, upravo sada, na početku korizme, liturgijskoga vremena koje nas posebno potiče na nutarnje pročišćavanje te nas poziva da novom nadom promatramo svijetli cilj Uskrsa.

S posebnim apostolskim blagoslovom ostajem vaš u Gospodinu.

Papa Benedikt XVI

U Vatikanu 10. ožujka 2009.

Joseph Ratzinger o transsignifikaciji

[…] Ono što se odigrava u euharistiji objektivno je događanje a ne tek povezivanje što ga poduzimamo među sobom. Kad bi posrijedi bilo ovo drugo, euharistija bi bila samo povezivanje među nama; fikcija u kojoj bismo bili suglasni da “ovo” promatramo kao “nešto drugo”. Tada bi ona bila samo igra, a ne stvarnost. Njezino bi slavljeno imalo obilježje igre. Darovi bi bili samo privremeno “prefunkcionirani” u kultne svrhe. Nasuprot tome vrijedi ovo: ono što se ovdje događa nije “prefunkcioniranje” nego stvarna pretvorba; Crkva to naziva promjenom supstancije.

Time smo dodirnuli onaj spor koji je šezdesetih godina uzvitlao dosta prašine. Tada se govorilo da bi se euharistiju moralo ovako shvaćati: zamislimo da imamo komad platna o kojeg smo načinili zastavu države ili vojne regimente. Kao platno ono je ostalo isto, ali budući da je ovaj komad platna postao simbol nacije ili simbol regimente, moram pred njim skinuti kapu. On nije nešto drugo, ali označuje nešto drugo. Kasnije će biti pohranjen u nekom muzeju i nositi u sebi svu povijesti onoga vremena. Ovu se promjenu platna nazivalo transsignifikacija, njemački: promjena značenja, “prefunkconiranje”.

Ovaj nam primjer može ponešto pomoći da shvatimo kako se smještanjem u neki novi kontekst ostvaruje promjena. Ali primjer nije dovoljan. Ono što se u euharistiji zbiva s kruhom i vinom ide mnogo dublje; to je više od prefunkcioniranja. Euharistija prekoračuje prostor funkcionalnoga. Upravo je nevolja našega vremena što mislimo i živimo još samo u funkcijama, što sam čovjek biva svrstavan prema vrijednosti svoje funkcije i što svi mi možemo biti samo funkcije i funkcionari ondje gdje se poriče bivanje.

Značenje euharistije kao sakramenta vjere je upravo u tome što ona izvodi iz funkcionalnoga i pogađa u sam temelj stvarnosti. Svijet euharistije nije svijet igre; on ne počiva na dogovorima koje usuglašujemo i koje možemo i opozvati, nego je ovdje riječ o stvarnosti. To je bitno razlog zbog kojeg Crkva odbacuje prefunkcioniranje (“transsignifikaciju”) kao nedostatno i čvrsto zastupa “promjenu supstancije”: euharistija je stvarnija od stvari s kojima se svakodnevno susrećemo. Ovdje je istinska stvarnost. Ovdje je mjerilo, središte; ovdje susrećemo onu stvarnost kojom svi mi moramo naučiti mjeriti ostalu stvarnost. […]

Bog je s nama – Euharistija: središte života, Joseph Ratzinger, Verbum, 2005., str. 90-92

Sveta odjeća

U Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosantum Concilium br. 124. stoji: Neka se ordinariji pobrinu da promičući i njegujući uistinu sakralnu umjetnost više paze na plemenitu ljepotu negoli na puku raskoš. To neka vrijedi i za sakralno ruho i urese.

Naravno kao i sve nakon II. Vatikanskog koncila, u većini slučajeva plemenita ljepota se pretvorila banaliziranu jednostavnost gdje lijepoga više skoro pa i nema.

Papa Benedikt XVI, početak pontifikata

Joseph Ratzinger jednom reče:

Ima različitih motiva koji su potakli velik broj vjernika da nađu utočište u tradicionalnoj liturgiji. Najvažniji je taj da tamo nalaze sačuvano dostojanstvo svetinje. Poslije Koncila mnogi [svećenici, op. prev.] svjesno su stavili desakralizaciju sebi kao program, obrazlažući da je Novi Zavjet ukinuo kult Hrama; hramska zavjesa, razderana u času smrti Kristove, po njima označuje kraj svake sakralnosti. Isusova pogibija izvan jeruzalemskih zidina, što znači u profanom okruženju, to je po njima naš današnji kult. Ako uopće postoji kult, onda se on sastoji u ne-sakralnosti svakidašnjega života, u djelotvornoj ljubavi. Nošeni tim idejama odbacili su sveto ruho, kolikogod su više mogli iz crkava su izbacili svaki sjaj koji je podsjećao na svetinju, liturgiju su sveli na jezik i geste svakodnevnoga života, pozdravima, znakovima prijateljstva i drugim. (Govor čileanskim biskupima 13.7.1988.)

Donji citat je iz teksta Oblačenje liturgijske odjeće i pripadajuće molitve kojeg možete pronaći u cijelosti na stranicama vaticana.vaa prijevod na blogu Tome Blizanca, pogađa u samu biti liturgijske odjeće.

Oblik odjeće (…) govori da se liturgija slavi in persona Christi (u osobi Krista), a ne u vlastito ime. Onaj koji vrši neku bogoštovnu službu ne djeluje kao privatna osoba, nego kao službenik Crkve i kao oruđe u rukama Isusa Krista.

O razni vrstama crkvenog ruha možete pročitati ovdje.

Donosim vam video u dva dijela u kojem se lijepo objašnjava smisao liturgijske odjeće:

Papa Benedikt XVI, sredina pontifikata

Lex Vivendi

Mons. Klaus Gamber i reforma rimske liturgije

Mons. Klaus Gamber

Monsignor Klaus Gamber je veliki liturgičar 20. stoljeća. Jedan je od rijetkih koji se temeljito posvetio istraživanju razvijanja liturgije kroz povijest. Njegov rad je rodio mnogim djelima, među kojima je najznačajnije Reforma rimske liturgije: problemi i povijest . Ovo djelo je kritički osvrt na postkoncilsku liturgijsku reformu pape Pavla VI. u kojoj detaljno razlaže načine reforme i nelogičnosti u samoj reformi.

Papa Benedikt XVI. (kardinal Ratzinger) je bio veliki ljubitelj Gamberovih kritika i Gamber je bio jedan od akademskih inspiracija papi pri objavljivanju motuproprija Summorum Pontificum koji je omogućio ponovni povratak tradicionalne rimske liturgije.

Iz predgovora francuskom izdanju kardinal Ratzinger je rekao:

Nema tomu dugo, jedan mladi svećenik mi reče: »Danas bismo opet trebali pokret za obnovu liturgije«. Tu je došla do izražaja zabrinutost koju bagateliziraju samo oni koji svjesno ne žele vidjeti istinu. Tome svećeniku nije bilo do toga da izbori slobodu za još smionije pothvate — ta zar u liturgiji ima slobodâ koje još nisu osvojene? On je osjetio da treba opet započeti iznutra, kao što je to htio liturgijski pokret u svojim najboljim danima kada se nije radilo o tome da se slažu stalno novi tekstovi i izmišljaju nove akcije i oblici, već o tome da se ponovno otkrije ono živo središte, da se prodre u nutarnje tkivo liturgije i tako dođe do njezinoga svježijeg oblikovanja koje se zasniva na toj nutarnjoj spoznaji. Ostvarenje pokoncilske liturgijske reforme sve se više udaljuje od toga ideala. Ono što smo dobili nije oživljavanje nego opustošenje. (…) J. A. Jungmann, jedan od zaista velikih liturgičara našega stoljeća, upotrijebio je izraz »izrasla liturgija« da bi opisao povijesni razvoj liturgije na Zapadu. Pritom je to shvaćao i kao neku razliku prema poimanju kršćanskoga Istoka, koji u liturgiji ne vidi povijesno nastajanje i rast već odsjaj Vječne liturgije, koji po jedinstvenoj ljepoti i veličanstvenosti svetih čina prosipa svoje svjetlo u našu nestalnu svakodnevicu. I jedno i drugo shvaćanje imaju svoje opravdanje, te u krajnjoj liniji nije jedno s drugim nepomirljivo. Ono pak što se dogodilo nakon Koncila nešto je sasvim drugo: umjesto izrasle liturgije imamo skrojenu liturgiju. Od živoga procesa rasta i nastajanja prešli smo na fabriciranje. Nismo više htjeli njegovati rast i sazrijevanje nečega što živi stoljećima, nego po uzoru na modernu industrijsku produkciju stvaramo liturgijske proizvode prema hiru trenutka… 

Gamber se s obazrivosti pravog vizionara i s neustrašivosti istinskog svjedoka, protivio ovakvoj falsifikaciji i neumorno nas je naučavao življenju punine istinske liturgije zahvaljujući njegovom nevjerojatno bogatom poznavanju izvora. Kao čovjek koji je poznavao i koji je volio povijest, pokazao nam je više oblika razvoja i putova liturgije; kao čovjek koji je gledao na povijest iznutra, vidio je u ovome razvoju i plodovima toga razvoja nematerijalni odraz vječne liturgije, koja nije predmet naših aktivnosti, no koja može čudesno nastaviti cvjetati i dozrijevati ukoliko se intimno pridružimo tome misteriju.

Što tiče knijge Reforma rimske liturgije: problemi i pozadina, ona je po meni remek djelo. Do nje sam došao sasvim slučajno (ili možda ne) googlajući informacije o knjizi Iota Unum,  Romana Ameria. Vidio sam ime Klausa Gambera. Tako dalje se informirajući (internet je čudo) došao sam do pdfa ove Gamberove knjige i krenuo sam čitanjem nasumice. Oduševljen što sam pročitao, odlučio sam je pročitati cijelu. I pročitao sam je.

U knjizi Gamber detaljno analizira reformu liturgije Pavla VI. Dotiče teme poput:
– dokle seže papin autoritet u promjeni liturgije
– što je su koncilski oci doista htjeli reformirati
– kako je izgledao liturgijski pokret u 20 st. i tko je imao najviše utjecaja
– kako je izgledala liturgija do početka koncila do 1969.
– posljedice versus populum
– itd… 

Gamber nije samo kritičan prema reformama Pavla VI. nego daje i kritike na tradicionalnu latinsku misu i njene manjkavosti koje je trebalo reformirati. Naročito se hvata teme liturgijskih čitanja i aktivnijeg sudjelovanja puka u liturgiji.

Za razliku od modernista koji se služe arheologizmima da bi opravdali sve promjene i poticali na nove, mons. Gamber u ovoj knjizi detaljno opisuje razvoj rimske liturgije. Jedna od zanimljivih činjenica koju pokazuje jest da nikada nije postojala Tridentska misa kao poseban oblik, nego ta misa potječe od sv. pape Grgura Velikog.

Preporučam svima ovu knjigu. Na ovome linku je možete skinuti u pdf obliku. Ovdje imate verziju na scribd.com.

Lex Vivendi

O kršćanskoj vjeri

Raspelo

Kršćanska vjera ne gleda samo ono što se već zbilo. Ona se ne temelji na nečemu što je vremenski iza nas; takvo bi gledanje u krajnjoj liniji vodilo romantici i običnoj restauraciji. Vjera se ne sastoji samo iz gledanja u vječnost; to bi bio platonizam i metafizika. Ona je prije svega pogled prema naprijed, za korak nade. Doduše, ona nije samo to. Kada bi postala utopijom kada bi joj cilj bio tek čovjekov produkt. Ona je prava nada upravo zbog toga što je u sistemu koordinata svih triju veličina: prošlosti, tj. prodora koji se već zbio — sadašnjosti, vječne zbilje koja povezuje vremensku razdvojenost — budućnosti u kojoj će se susresti Bog i svijet te će tako stvarno biti Bog u svijetu, svijet u Bogu kao omega povijesti.

Polazeći od kršćanske vjere, možemo kazati da se ,Bog, s obzirom na povijest, nalazi na svršetku, a s obzirom na bitak na početku. To je široki horizont kršćanske zbilje, po kojem se ona razlikuje i od metafizike i od ideologije budućnosti marksizma.Od Abrahama do ponovnog Gospodinova dolaska vjera ide u susret budućem čovjeku. Lice budućeg čovjeka otkrilo joj se već u Kristu. Bit će to čovjek koji može obuhvatiti čovječanstvo, jer je i sebe i njega izgubio u predanju Bogu. Zato znak čovjeka koji će doći mora biti križ a njegovo lice u ovom vremenu krvavo i izranjeno. »Zadnji čovjek«, tj. istinski budući čovjek, u ovo se doba objavljuje u zadnjim,tj. najbjednijim ljudima. Tko želi biti na njegovoj,nužno mora biti i na njihovoj strani (usp. Mk 25,31—46).

Joseph Ratzinger, Uvod u kršćansktvo, str. 217, KS, Zagreb