Šutjeti ili ne?

Gostujući autor

Foto: wikimedia

Zadnjih se dana sve više u pravovjernim katoličkim virtualnim krugovima govori o šutnji različitih kleričkih slojeva Crkve po pitanju obrane tradicionalnog katoličkog moralnog nauka o obitelji. Od jedne Sinode o obitelji do druge, u rasponu od godinu dana trebali bismo očekivati da će katolički kler gorjeti strastvenom obranom evanđeoskih istina te istu iskru prenositi na vjernike. No, to je čista iluzija. Osim očito nevelike grupe još uvijek vjernih pripadnika klera, okupljenog oko pet kardinala izgubljene knjige, kardinala Pella, kazahstanskog pomoćnog biskupa Schneidera te stamenih Afrikanaca i Poljaka, čini se da jedino laici shvaćaju ozbiljnost promjena koje želi nametnuti mainstream antikatolički pokret u Crkvi. Ako se pripadnici klera i ne slažu s tim promjenama, više od svih njihovih riječi vapije u Nebo šutnja običnih svećenika, redovnika, biskupa, kardinala…

Ovdje bih se koncentrirala na samo jedan primjer. On nije nikakva značajna akcija u Crkvi koja će mijenjati njenu povijest, ali može dobro poslužiti kao ilustracija povijesnih previranja: filialappeal.org odnosno Filial appeal to His Holiness Pope Francis on the future of the family. Čitatelji ovog bloga možda su i sami potpisali ovu on-line peticiju. Za one koji nisu upoznati: sadržaj stranice je on-line peticija kojom se moli papu Franju da potvrdi katolički nauk o primanju pričesti za razvedene i civilno vjenčane katolike te katolički nauk o homoseksualnosti. Potpisi će se dostaviti papi Franji uoči nove Sinode o obitelji. Namjera peticije je dobra: učinimo što možemo, svaki sa svoje strane. Peticija je možda naivna, jer malo tko vjeruje da papu Franju zanima što misli njegovo stado, pogotovo ako to stado ima drugačije mišljenje, a još manje vjeruje da će ovi potpisi utjecati na njega. No, svakoga od nas ova priča može potaknuti barem da razmislimo o tome jesmo li ozbiljni katolici ili ne.

Ono što je meni intrigantno jest odaziv katolika na jednu on-line peticiju koju može potpisati bilo tko na svijetu u bilo kojem trenutku.

Stranicu nije pokrenula neka biskupska konferencija, katolički teološki fakultet, red, institut posvećenog života ili bilo kakva klerička struktura, što bi bilo posve logično. Pokrenuli su je laici i pro-life udruge. Sa stranice se ne može očitati točan datum njenog pokretanja. Ja sam za nju putem blogova saznala krajem siječnja, kada je broj prikupljenih potpisa brojao 40 000. Danas, nakon punih 5 tjedana, prikupljeno je tek nešto više od 120 000 potpisa diljem svijeta, premda je peticija u međuvremenu postala dostupna na 10 jezika. Sto dvadeset tisuća potpisa od milijarde i 200 milijuna katolika na svijetu. Wow. Ova bijedna brojka mnogo govori o interesu vjernika, možda i o njihovom mogućem strahu, ali najviše o temeljitoj medijskoj blokadi ove peticije od strane službenih katoličkih web-stranica i portala. Mnogi vjernici su vjernici od ovoga svijeta. Mnoge vjernike naprosto ne zanima ova tema. Mnogi koje zanima – nemaju pristup internetu. Nekima koje tema zanima i imaju pristup internetu – odbojno je ikakvo potpisivanje peticija. Bezbroj je razloga zašto je broj potpisa tako neznatan. Ipak, još zainteresiranih bi moralo biti, ali je upitno mogu li doći do informacije. Nisam istraživala promiču li službeni katolički portali i siteovi ovu kampanju, no da ih ima izvan tradicionalističkih i pro-life krugova – brojčani rezultati vjerojatno bi bili drugačiji. Primjera radi, nisam primijetila da je na hrvatskoj katoličkoj virtualnoj sceni neki istaknutiji katolički portal ili stranica nekog reda barem na počecima prikupljanja potpisa objavio/la makar jednodnevnu obavijest sa linkom, a kamoli trajniju reklamu na banner. U službenim katoličkim medijima to bi se shvatilo kao opozicija i kritiziranje pape Franje, jer se papi Franji može poslati pismo bilo kojeg sadržaja, ali ne i onog u kojem ga se moli da izvrši svoju stalešku dužnost. Službeni katolički mediji kalkuliraju: načelno su pravovjerni, ali su u stvarnosti neutralni (a može li se ovdje uopće biti neutralan?) jer se boje zamjeranja  te čekaju da se stvari iskristaliziraju. Na taj način i oni stvaraju javno mišljenje koje više ne izgara za istinom, već je razumno, odmjereno i – mlako. Bloggeri su druga stvarnost; blog predstavlja virtualni underground  s posve drugačijim, neovisnim načinom funkcioniranja, pa se i za ovu peticiju uglavnom moglo saznati preko blogova. (Ipak, nedavna događanja s kanadskim bloggerom i vatikanskim dužnosnikom čak su i ovdje dovela u pitanje slobodu izražavanja drugačijeg mišljenja od partijskog.)

Uz to, ne vjerujem da na svijetu ima samo 120 000 katolika koji bi se „odvažili“ staviti svoje ime i prezime na nešto toliko virtualno i neuhvatljivo poput on-line peticije. Velike li hrabrosti staviti svoj potpis – ravna je ulasku prvih mučenika u rimsku arenu. Barem nama laicima nitko ne može uskratiti pristup sakramentima ili nas ekskomunicirati zbog nebitne on-line peticije. No, osim o osobnim nepravovjernim stavovima mnogih osoba posvećenog života, ova peticija podosta govori i o ozračju dezorijentiranosti, straha i karijerizma u kojem živi katolički kler.

Pogledajmo popis katoličkih celebrityja  koji su potpisali peticiju i čiji bi potpisi peticiji trebali osigurati nužnu vjerodostojnost. Uz ime svake osobe navedena je njena titula i društvena funkcija. Prvo eliminirajmo sve one knezove, grofove i barune uz čije ime ne stoji da su istaknuti članovi neke katoličke udruge ili institucije: po čemu su oni zaslužniji za Crkvu od Vas ili Vaše bake? Osobno mi se čini da ovo samo ruši dignitet peticije te prosječnog vjernika odbija od stavljanja svog potpisa. Drugo, eliminirajmo čelnike pro-life, tradicionalističkih i općenito pravovjernih organizacija i časopisa: od njih se očekuje potpis i sramotno je ako ga nema. Među imenima se naiđe na ponekog pisca ili novinara, istaknutog katoličkog intelektualca ili sveučilišnog profesora, ponekog političara ili suca i – bingo! – došli smo do katoličkog klera. Bit ću sitničava, no podaci su doista zanimljivi, a ova burovita zimska večer duga.

Za početak pretpostavimo da su podaci nepotpuni jer se popis nadograđuje ili se mnogi pripadnici klera nisu potpisali kao pripadnici klera, već samo građanskim imenom i prezimenom. Ipak, promatrati možemo samo javno dostupne podatke.

Prvo možemo prebrojati djelatne kardinale i biskupe: dva kardinala (R. L. Burke i J. A. Medina Estévez), dva nadbiskupa (lihtenštajnski i brazilski), te pet pomoćnih i vojnih biskupa (drugim riječima: pet biskupa bez ikakva utjecaja). Potpisanih umirovljenih nadbiskupa i biskupa – dakle, neutjecajnih biskupa kojima se ništa ne može dogoditi – također je pet. Ostalih pripadnika klera (monsinjori, kanonici, svećenici, redovnici i đakoni) je 21. Da se tu ne radi samo o „funkcionerima“ koji su sveučilišni profesori na nekom teološkom visokom učilištu ili o ponekom važnijem pripadniku nekog reda, svjedoči skroman navod „parish priest“ uz nekolicinu njih. Ukupna brojka do danas potpisanih pripadnika klera – od najnižeg do najvišeg ranga – u cijelom katoličkom svijetu iznosi 35! (Ponavljam: možda popis nije potpun!) Moram priznati da sam fascinirana. U cijelom katoličkom svijetu našlo se 35 pripadnika klera koji su se usudili staviti svoj potpis na beznačajnu peticiju. Ipak, koliko god beznačajna, ta će peticija odlučiti o njihovim budućim životima i karijerama. Potpisi vjerojatno nikada neće doći do pape Franje, ali će ih brižljivo pregledati vatikanski prelati i dužnosnici koji savjetuju i odlučuju o stvarnim potezima. Dakle, potpisani župnici iz Rumunjske i Portugala nikada neće postati biskupi. Sveučilišni profesori na papinskim teološkim fakultetima mogu očekivati da će ih se elegantno ukloniti sa katedri. Biskupi neće postati nadbiskupi, a nadbiskupi kardinali. Prije će dobiti apostolske vizitacije te bi mogli izgubiti svoje biskupije i nadbiskupije. Potpisani jadni osnivač Franjevaca od Bezgrješne padre Manelli, te kardinali R. L. Burke i J. A. Medina Estévez ionako nemaju mnogo toga za izgubiti: može ih se samo staviti u kućni pritvor, osim padra Manellija koji je već u njemu. No, njima je uostalom svejedno za osobnu sudbinu. O nacionalnim strukturama također bi se dalo dosta reći, ali ne bih o tome: dovoljno je samo to da među tim potpisima nema niti jednog iz Hrvatske. Više od svih drugih 120 000 potpisa, ovih 35 potpisa svjedoči da postoji 35 pripadnika klera u Katoličkoj crkvi koji su svjesni da neće izmijeniti ništa osim vlastite sudbine, ali da ih nije briga za to. Oni svjedoče – i to je dovoljno. Uostalom, nije li Gospodin zapovijedio: „Vaša riječ neka bude: da, da – ne, ne“? Ohrabrio nas je riječima: „Ne boj se, stado malo. Vašem se Ocu svidjelo da vam dade Kraljevstvo“. Ali, upitao je i: „Kada Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Čini se da Bog mijenja načine djelovanja Duha Svetoga u Crkvi: jasno je da iz velikog broja razloga u obnovi Crkve više ne možemo računati na kler, uz rijetke dostojne iznimke. Obrana i obnova katoličke vjere polazi od odluke svakog pojedinca, a konkretnu i življenu vjeru sačuvat će jednostavne obitelji, Crkve u malom. Sv. Ivan Pavao II. je naglaskom svog pontifikata na obitelj proročki pripremao Crkvu za ovu krizu. Ne smijemo zaboraviti da će nam Gospodin uvijek dati vodstvo kroz hijerarhijsku Crkvu, bez obzira na njene uspone i padove. Nećemo ostati sami.

Budimo iskreni: umorni smo od kontroverzi i skandala te tumačenja što je neki vatikanski prelat, liberalan biskup ili svećenik htio poručiti svojim postupkom ili riječima. Bilježiti i komentirati svaki papin potez – od toga da je na općoj audijenciji zagrlio dječaka u kolicima do toga da je u privatnoj audijenciji primio transseksualni par – deplasirano je. Nismo ni papisti ni protestanti ni šizmatici. Mi smo katolici. Praćenjem takvih uznemirujućih sadržaja samo postajemo dezorijentirani, obeshrabreni i deprimirani, pa možemo doći do zaključka da je možda bolje izbjegavati slične sadržaje nego izgubiti nutarnji mir i povjerenje. Vjerojatno me cijela kriza u Crkvi i ne bi toliko zanimala da i sâma nisam obična mama jednog dječačića čiji roditelji žele imati još djece. Stoga se moram upitati: hoće li vjerske istine kojima ću kroz koju godinu kod kuće podučavati svog sina biti različite od onih kojima će biti izložen na službenom župskom vjeronauku? Vjerojatno hoće. A to će među svim ostalim razlozima biti posljedica i rječite šutnje u Crkvi. Stoga na nama roditeljima ostaje nezahvalan, ali nezaobilazan zadatak da budemo glas u pustinji.

A.

* Mogu se, a i ne moram slagati sa stajalištima gostujućih autora.
Lex

Oglasi

Peticija Papi Franji za zaštitu obitelji

Na ovome linku imate priliku potpisati međunarodnu peticiju koja će se uputiti Papi Franji za zaštitu obitelji i potvrdu katoličkog nauka o svetosti braka i obitelji na sljedećoj Sinodi. Peticiju je potpisalo više od 60 000 ljudi, a među poznatijim potpisnicima su i kardinal Raymond Leo Burke, biskup Athanasius Schneider i mnogi drugi.

Proširite dalje: filialappeal.org

Lex

Kratki opis ministranta

Ništa bolje ne opisuje  ministranta kao ženski pupak.

Kontekst: hodočašće njemačkih ministranata u Rim i susret s papom Franjom. Ostale fotografije “ministranata” imate ovdje.

Embed from Getty Images

Fra Bono Šagi: Liturgija se pretvorila u zabavu

Portal evarazdin.hr objavio je intervju s poznatim hrvatskim kapucinom fra Bonom Šagijem u dva dijelao povodom odlikovanja koje je 30. lipnja primio od predsjednika RH Ive Josipovića za osobite zasluge u znanosti i njezino promicanje u Hrvatskoj i svijetu . Iznosim dva zanimljiva komentara (naglasci moji i komentari u crvenom su moji):

– Što mislite, što je uzrok tomu da ljudi danas često kažu “Vjerujem u Boga, ali u crkvu ne hodam” i koliko su zato odgovorni svećenici koji tijekom svojih formativnih godina nisu iskusili realan život pa se ne znaju približiti ljudima?

Neki su razočarani crkvom zato što su mislili da će crkva voditi nekakvu politiku. Svećenik bi, s druge strane, morao u svemu biti otvoren Riječi Božjoj, koja je stvaralačka i pobudnica u nama – koja nas potiče na dobro. Za svećenika je najvažniji asketski način života, što se sada zanemaruje. Ako se mladi odgajaju hedonistički, gdje je sve samo zabava – pa se i liturgija pretvara u zabavu [!], onda mi tonemo. Zato je papa Franjo izbjegao raskoši i ide na “običan način” [možda aludira da je liturgija pape Benedikta bila raskošna i zabavna?]  . Mi moramo Riječ Božju prenijeti u kontekst vremena, da ona bude pobudna i da čovjeka potiče “Dobar budi, čovječe!”.

– Oni koji ipak idu u crkvu na neki način se getoiziraju, a glavnu ulogu pri svemu tome igra sentiment. Pjeva se, veseli, kao što i sami kažete, super zabavi, ali gdje je tu konkretno djelovanje?

U ovih 50 godina od početka Koncila 1963. puno toga je iskrivljeno [Tko bi rekao čuda da se dese.. pa i ovo netko prizna, a još se preziva Šagi i kapucin je. No možda iz njegove perspektive nismo se dovoljno odmaknuli od pretkoncilskog doba?]. Ako se svećenik s oltara ponaša kao klaun koji dirigira, pjeva, radi ovo, ono… to je iskrivljeno. Misa se pretvori u nekakav koncert, bubnjanja… Ja sam bio među prvima koji su počeli provoditi tu koncilsku obnovu i mi smo to sasvim drukčije zamišljali [tko je prvi počeo s obnovom taj joj je očito i udario ton ili se varam].

Ostatak pročitajte ovdje – prvi dio i drugi dio.

Mary Francis, Dušo Kristova : Anima Christi

„Blago skriveno“ (Mt 13, 44)

„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu.“

U novoj rubrici „Blago skriveno“ na blogu Lex vivendi nastojat ćemo prikazati neke od  bisera Crkve na koje smo naišli više ili manje slučajno, a koji su nas oduševili za Boga i Crkvu te učinili radosnima. To može biti mini-recenzija kvalitetnog duhovnog štiva koje je palo u zaborav ili pak kod nas nije doživjelo osobitu recepciju; mogu se naći prikazi nepoznatih i manje poznatih svetaca, blaženika ili uzora vjere, no čiji životi predstavljaju autentično i svježe svjedočanstvo vjere; mogu biti filmovi ili glazba ili nešto treće. Da ne nabrajamo dalje: u „Blago skriveno“ može ući bilo koji zaboravljen ili slabo poznat sadržaj koji će predstaviti neki aspekt tradicionalne vjere Katoličke crkve. Forma u kojoj bi se taj sadržaj nalazio nije važna. Važno je to da živa tradicija Crkve nije (samo) zbir poznatih propisa, već i osoban, gorljiv put ka punini vjere Crkve i živom odnosu s Gospodinom, na kojem možemo naići i na skrivene dragulje.

3175

Koliko li smo puta nakon pričesti molili molitvu Anima Christi – Dušo Kristova? Vjerujem da nema mnogo praktičnih katolika koji je ne moli, ponekad i posve automatski, ne razmišljajući previše o riječima. A to je, kako kaže američka klarisa koletinka Mary Francis Aschmann, opasna molitva čije zazive ne smijemo olako shvatiti.

Dušo Kristova: Anima Christi  naziv je knjige spomenute redovnice, koju je 2001. g. izdalo nakladnik Ignatius Press. Knjigu su kod nas 2005. g. objavili isusovci (Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove) u prijevodu p. Ivana Cindorija. Izraz „knjiga“ čini mi se pretencioznim, jer je hrvatski prijevod zapravo skromna i neugledna knjižica u Biblioteci Radost i nada. (U toj su se biblioteci zalomile i dvije sjajne i zdravorazumske knjige: Okretanje prema Gospodinu  Uwea Michaela Langai Nema mjesta za Boga  Moyre Doorly.) Pohvala hrvatskom izdavaču: kod svakog poglavlja zadržani su izvorni latinski zazivi. Knjigu vjerojatno ne bih nikada uzela u ruke da je nisam primijetila na jednom američkom tradicionalističkom obiteljskom blogu u popisu obiteljskog duhovnog štiva tijekom korizme. Anima Christi kod nas nije pobudila gotovo nikakvu pozornost; osobno nisam čitala nijednu recenziju, nitko mi tu knjigu nije preporučio… A mogu reći da je pravo blago. I to ono skriveno. Koliko knjigu i samu autoricu cijene veliki ljudi Katoličke crkve, možete pročitati u kolumni Before the Cross. Potpis Raymonda L. Burkea (koji je osobno poznavao majku Mary Francis) predstavlja više nego dovoljnu referencu da se netko odvaži otpočeti sa čitanjem tih stotinjak stranica. Kako kardinal kaže, to je „wonderful collection of meditations“. Nešto o autorici kažu i zagrebačke klarise, čiji je samostan povezan sa Roswellom. Dakle, ne radi se o nekakvoj prosječnoj knjižici nabacanih razmatranja, kakve Teovizija, KS i njima slični izdavači izdaju na tone kad god se neki nadobudni svećenik/profesionalni teolog/časna sestra sjeti da bi se mogao predstaviti kao vrla duhovna osoba.

Premda je prava namjena knjige bio niz nagovora za redovnice samostana Roswell, forma knjige je zaokružena, a misli slijede promišljenu logiku. U Anima Christi svaka stranica pršti od pravog sadržaja. Nema sladunjavosti, banaliziranja i psihologiziranja. Majka Mary Francis konkretizira ulazak u nutarnji smisao svake riječi te molitve. Čitatelju je jasno da je to rezultat istinske kontemplacije, a čija je krajnja posljedica potpuna konkretizacija u običnom svakodnevnom životu. Dakle, nema formalizma, sterilnosti i odrađivanja – zato Mary Francis vrlo često napominje da je ovaj ili onaj zaziv „opasan“ jer nas uvodi u jednu novu i višu dimenziju osobnog odnosa s Gospodinom koja je često bolna i teška. Drugim riječima: pazi što moliš! Nailazimo na danas nepopularne i staromodne izraze poput „žrtva“, „vršenje pokore“, „struktura“, „disciplina“, „Kristove rane“, „vječno blaženstvo“… U tekstovima Mary Francis ti se termini ne čine neprivlačnima i sterilnima (a što se zna dogoditi u duhovnom štivu starijeg datuma), već odišu svježinom i neposrednošću nekoga tko u vlastitom životu provodi u djelo ono o čemu piše. To se posebno vidi u inzistiranju na detaljima istinskog kršćanskog života koji se manifestiraju u plodovima Duha. Istaknula bih ono što mene osobno najviše dotiče: nutarnje shvaćanje pobožnosti prema Presvetom Srcu Isusovom koje je zapravo ključ razumijevanja molitve Dušo Kristova.

Tu je zanimljiva još jedna stvar. Premda se ova molitva netočno pripisuje sv. Ignaciju Loyoli i premda su je najviše promicali isusovci, Anima Christi vezana je i uz franjevce koji su tijekom Srednjeg vijeka pa sve do Drugog vatikanskog koncila bili veliki promicatelji pobožnosti Srcu Isusovom. Stoga zapravo ni ne čudi što je jedna istinska klarisa stroge opservancije ušla u tajnu ove molitve. Kroz tekstove se provlači i franjevačka duhovnost, koja se nalazi kristalizirana u gotovo svakom od zaziva. Osobno ne razumijem ništa od franjevačke duhovnosti – premda sam njom bila okružena cijeli život. Moja skeptičnost prema franjevcima i franjevkama gotovo svih provenijencija vjerojatno je posljedica dugogodišnjeg promatranja nevjerojatne količine osobne nevjernosti i nevjere pripadnika te duhovne obitelji. Vjerojatno ni ne znam što je iskonsko franjevaštvo. Kroz Mary Francis upoznala sam novog svetog Franju i novu svetu Klaru – likove koji odišu ljubavlju i radošću. Ne onom banalnom i prisilnom radošću, o kojoj često čujemo sa naših propovjedaonica u neprestanom ponavljanju sterilnih izjava poput (citiram!):„moramo svjedočiti radost uskrslog Krista“, već zaraznom, kreativnom i odvažnom radošću.

Jedini detalj koji je nagrdio sveukupan dobar dojam jest spominjanje jednog liturgijskog promašaja: „Na jednom nedavnom sastanku moje sestre i ja zajedno smo komentirale ljepotu nakita na oltaru, razmišljajući o onome ono što piše u Svetom pismu: ‘Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe’ (Iv  7, 38).  Uistinu, bio je to dražestan nakit sa svijetlom tkaninom koja je označavala vodu koja teče, a ‘voda’ se slijevala u čistu bijelu posudu u kojoj je plivala mimoza okružena uresnim kamenčićima.“ (str. 24). Komentar je suvišan. Ipak, vrijednost cijele knjige mnogo je veća od spomenute rečenice, jer knjiga doista nema modernističkih natruha.

Za kraj jedna lijepa misao iz sredine knjige: „Svatko je od nas na poseban način pozvan da bude u svim otvorenim ranama Crkve, u svim smrtonosnim ranama mističnoga tijela Kristova. Moramo biti sredstvo koje zacjeljuje otvorene rane Kristova namjesnika na zemlji, otvorene rane teološke oholosti, egzegetske drskosti, sve otvorene rane na divnome licu Crkve, na ranjenom tijelu Crkve, u smrtnoj borbi cijeloga svijeta“. Pa završimo posljednjem riječju Anima Christi: Amen.

A.

Fotografije i izvještaj s misa služenih 24. i 25. svibnja

Kao što već znate, tradicionalna latinska misa tj. misa po izvanrednom obliku rimskog obreda služena je u subotu 24. i u nedjelju 25. svibnja u crkvi sv. Filipa Nerija u Splitu. Mogu reći u ime svih organizatora, da smo ugodno iznenađeni brojem ljudi koji su pohodili  misu ovih par dana. Osobno sam veoma zahvalan Gospodinu što nam je dao priliku i ohrabrenje za daljnje djelovanje. Možemo reći da je i onaj susret ljubitelja tradicionalne latinske mise rodio plodom.

U subotu smo doista očekivali puno više ljudi nego u srijedu, no da će biti crkva popunjena i do skoro zadnjeg mjesta, nismo se nadali. Mnogima je ovo bio prvi put i došle su cijele obitelji s djecom. Osjetila se doista jedna posebna atmosfera.  Sveukupno je bilo negdje oko 70-tak vjernika.

Misa se služila na oltaru Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila vrlo slična onoj u srijedu, s tim da je bila proširena s nekim dodatnim detaljima. Naglašena je univerzalnost ovoga obreda i latinskog jezika.

Imali smo čast da ovaj put jedan mladi Splićanin, srednjoškolac ministrirao na sv. misi, a to je odradio vrlo impresivno i točno s obzirom da mu je ovo prvi put.

Slike od subote pogledajte u galeriji koja slijedi.

I video:

 

U nedjelju je također bilo negdje oko 60-tak vjernika, od kojih je polovica bilo novih, tj. oni koji nisu dolazili zadnja dva puta. Misa se služila na oltaru sv. Ivana Nepomuka. Taj oltar je okrenut prema Istoku, a i blagdan sv. Ivana Nepomuka je bio nedavno, stoga smo zaključili da je zgodno imati misu na tome oltaru, iako je siromašniji detaljima nego oltar Naše Gospe od Srca Isusova.

Propovijed je bila kratka, te se svećenik  posebno osvrnuo na prvo čitanje koje bilo iz Poslanice sv. Jakova  te ohrabrio prisutne da žive svetačkim životom. Naglasio je važnost tišine, kako u sv. misi, tako i u životu općenito.

Fotografije imate u galeriji koja slijedi. Nastojao sam što manje fotografirati zbog toga da bih mogao biti više usmjeren na sv. misu i da ne bih ljudima previše odvlačio pažnju od iste.

Akademska crkva sv. Filip Neri nije imala nikakve veze s organizacijom mise po izvanrednom obliku, u smislu da nije bila inicijator ovih događanja. Rektor crkve nam je dopustio koristiti crkvu za služenje mise, na čemu smo mu iznimno zahvalni.

Misa se služila na pokrajnjim oltarima zbog toga što na glavnom oltaru, koji je odrezan da bi se na njemu mogla služiti misa versus populum (prema narodu), nema dovoljno mjesta na oltarskim stepenicama za svećenika da može bez problema kleknuti i kretati se. Isto vrijedi za ministranta.

Neki su komentirali svećenika don Matu Bartulicu, koji je služio sv. misu. Ukoliko vas zanimaju detalji, možete me osobno pitati preko maila i mogu vam dati objašnjenje.

Misnica koju smo koristili je misnica iz kolekcije misnica crkve sv. Filipa Nerija koje se brižno čuvaju. Neke detalje s misnice imate u galeriji koja slijedi. Sve je od jednog kompleta.

O samoj crkvi sv. Filip Neri imate više na njihovoj stranici svfilipneri.hr.

Ukoliko je netko od čitatelja sudjelovao na sv. misi ovih dana, neka slobodno ostavi svjedočanstvo o tome kako mu je bilo, naročito oni koji su se prvi puta susreli s tradicionalnom latinskom sv. misom.

Zahvaljujem Gospodinu od srca na Summorum Pontificumu pape Benedikta XVI, a još više na papi Benediktu XVI koji je mnogima otvorio dušu za liturgiju.

Lex

Tradicionalna latinska misa u Splitu – izvještaj, fotografije i obavijest

IMG_6231

Obavijest: Tradicionalna latinska misa će biti služena u subotu, 24. svibnja u 12:00 (podne) u crkvi sv. Filipa Nerija.

Za sve informacije javite se na lexvivendi88@gmail.com.

***

Prva javna tradicionalna latinska misa u Splitu nakon Summorum Pontificuma pape Benedikta XVI. služena je u srijedu, 21. svibnja u crkvi sv. Filipa Nerija.

Akademska crkva sv. Filip Neri nije bila ni na koji način povezana s organizacijom ovoga događaja.

Misu je služio don Mate Bartulica, svećenik iz SAD-a.

S obzirom da smo saznali u utorak u 22h da bismo mogli imati TLM, brzo smo se organizirali te smo rektora crkve sv. Filip Neri zamolili da nam iziđe u susret. Došao je iznenađujući velik broj vjernika, oko četrdesetak, većinom mladih, među kojima je bila i četveromjesečna beba, te  troje mlađe djece, od kojih je jedna prvopričesnica.

U prigodnoj homiliji, don Mate se osvrnuo na pojam Tradicije, objasnio prisutnima što je to tradicionalna latinska misa te kako njegovati duhovnost te mise. Potaknuo nas je da radimo na širenju Tradicije i duhovnog blaga Crkve. Izrazio je radost zbog velikog broja prisutnih te naročito mladih, te je ukazao da većinom mladi u SAD-u i drugdje u zapadnom svijetu prijanjaju uz ovaj obred.

Nakana sv. mise je bila za sve nastradale u poplavama. Misa je služena na oltaru Naše Gospe od Srca Isusova.

Zahvaljujem ekipi sv. Martina iz Zagreba na donacijama misala za puk i opreme, i naravno našemu I.J. na ministiranju i pripremi svega što je bilo potrebno.

Fotografije imate na dnu u galeriji.

Također, ako je netko od čitatelja bio prisutan na misi, neka svoje dojmove ostavi u komentarima.

Tradicionalna latinska misa će opet biti služena i u subotu 24. svibnja u 12:00 (podne) u crkvi sv. Filipa Nerija.

Preporučam da proučite latinsko-hrvatski misal za puk- kojeg trebate isprintati kao booklet te pokušate pratiti uz ove video TLM-a.

Lex