Molitva Djevici Mariji iz molitvenika iz 1848. godine

Latinska verzija:

Ave, gáude et laetáre, o caelórum Regína et terrárum Dómina, María. O laetum diúque exoptátum Ave, per quod Eva invérsa est: haec maledictiónem ipsámque mortem: tuum Ave, o María, benedictiónem vitámque mundo sempitérnam invéxit.

Grátia plena, in quam imménsum gratiárum mare se totum effúdit. O grátiae affluéntia! quae caelis glóriam, terris Deum, salútem áttulit homínibus. Fac, o Mater grátiae, ut grátiae tuae abundántia in cor meum redúndet.

Dóminus tecum quali modo cum nullo umquam hóminum aut Angelórum fuit, Pater coeléstis tecum est, qui Fílium suum facit et tuum: Fílius tecum est, qui virgíneam tuam carnem aetérno sibi vínculo conjúngit; Spíritus sanctus tecum est, qui cum Patre et Fílio tuum sanctíficat úterum. Tua, o María, intercessióne ímpetra, ut idem Dóminus mecum sit.

Benedícta tu in muliéribus, quae omnis maledictiónis mulíerum expers fuísti; Virgo concepísti; sine dolóre peperísti. Mater géneris nostri salútem attulísti mundo: áuctrix peccáti Eva, áuctrix mériti tu es, o María. Eva occidéndo óbfuit, tu vivificándo profuísti; illa percússit, tu sanásti. Te supplex oro, o benedícta inter mulíeres, ut tuae benedictiónis partícipem me fácias.

Et benedíctus fructus ventris tui, qui omnis benedictiónis fons est. O Virgo benedícta! quis dignas tuis méritis grátias ac láudes réferat? quae illum mundo peperísti, in quo benedicúntur omnes gentes: bonitátis tuae abundántia offícii nostri deféctus excúset, ac súppleat. Fac ínsuper, o invéntrix grátiae, o génitrix vitae, o mater salútis, ut qui per te nostrae carnis ac misériae vóluit esse párticeps, per te quoque benedictiónis suae in praesénti, et glóriae in futúro nos fáciat partícipes Jesus Christus Fílius tuus Dóminus noster, qui cum Patre et Spíritu sancto vivit et regnat.

S. María etc.

Prijevod:

Zdravo, veseli se i raduj, o nebesa Kraljice i zemalja Gospodarice, Marijo.
O sretno i dugo žuđeno Zdravo, po kojem je Eva preokrenuta: ova prokletstvo i samu smrt: a tvoj je Zdravo, o Marijo, blagoslov i život vječni svijetu unio.

Milosti puna, u koju se neizmjerno more milosti cijelo izlilo. O milosti obilje! Koje je donijelo nebesima slavu, zemljama Boga, spas ljudima. Učini, o Majko milosti, da se izobilje tvoje milosti u moje srce izlije.

Gospodin s tobom na način na koji nikada ni s jednim od ljudi ili anđela nije bio, Otac nebeski s tobom je, koji Sina svoga čini i tvojim: Sin s tobom je, koji je djevičansko tvoje tijelo vječnim konopom sebi spojio; Duh Sveti s tobom je, koji s Ocem i Sinom tvoju posvećuje utrobu. Svojim, o Marijo, zagovorom postigni da isti Gospodin sa mnom bude.

Blagoslovljena ti među ženama, koja si bila bez udjela svega prokletstva ženâ; Djevice koja si začela; bez boli rodila. Majko koja si spas našega roda svijetu donijela: začetnica grijeha Eva je, začetnica dobročinstva ti si, o Marijo. Eva je padom naškodila, ti si rađanjem doprinijela; ona je ranu zadala, ti si izliječila. Tebe ponizno molim, o blagoslovljena među ženama, da me učiniš dionikom svoga blagoslova.

I blagoslovljen plod utrobe tvoje, koji je izvor svega blagoslova. O Djevice blagoslovljena! Tko bi dostojnim hvalama i zahvalama uzvratio tvojim zaslugama? Koja si svijetu rodila njega, u kojem bivaju blagoslovljeni svi narodi: neka izobilje tvoje dobrote opravda i nadoknadi pad naše podložnosti.
Učini osim toga, o začetnice milosti, o majko života, o majko spasenja, da Isus Krist Sin tvoj Gospodin naš, koji po tebi htjede biti dionik našega tijela i bijede, po tebi također nas učini dionicima svoga blagoslova u sadašnjosti, i slave u budućnosti, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje.

S. Marijo…

Prijevod: I.B.

Zašto ne ministrantice: tradicija i ređenje žena [3. dio]

 Cijeli serijal

Kao što sam napomenuo, kada je Kongregacija za bogoštovlje dozvolila ženama ministrirati, navela je dva važna problema u vezi toga: loše je za zvanja, i oprečno Crkvenoj tradiciji. Drugim riječima, ministrantice su loše zbog društvenih razloga, i loše zbog teoloških razloga. Bavio sam se društvenim problemom, načinom na koji djevojke koje ministriraju potkopavaju pozive u svećenstvo, u prošlom članku. Fundamentalniji problem, koji nije potpuno zaseban, je što je krivo s tim u teološkom smislu: zašto je tradicija Crkve protiv toga. Nikada nije bilo – čak ni danas – službeno preporučeno ili poticano; do 1992. je bilo zabranjeno. Postoje li dobri teološki razlozi za ovo?

Teološki problem ministrantica je povezan s nemogućnosti ređenja žena. Ukratko, ako se žene ne mogu zarediti, nije prikladno da pomažu kod oltara u kvazi-kleričkoj ulozi ministranata. Ako postoje dobri razlozi, nasuprot pukom povijesnom slučaju, zašto se žene ne mogu zarediti, onda bi bilo prirodno da ovi razlozi vrijede i protiv ministrantica.

Uvijek se tijekom rasprave o ređenju žena ističe da je Krist izabrao samo muškarce za apostole i, stoga, za svećenike. Bl. papa Ivan Pavao II. ističe s velikim naglaskom da je ovo bila “suverena odluka”, a ne rezultat društvene konvencije. Predložiti da je u odluci poput ove naš Gospodin bio rob društvene konvencije je povijesno apsurdno (pogledajte njegova ostala djela i riječi), i da je to istinito potkopalo bi cijelo evanđelje: ako možemo odbiti ovu odluku na temeljima ovoga, što bi onda ostalo? Pa ipak, prirodno je pitati se zašto je naš Gospodin donio ovu odluku, i Ivan Pavao odgovara davajući nam teološki diskurs o prirodi i ulozi ženstvenoga u ekonomiji spasenja. Ovo radi u “Mulieris Dignitatem” (“O dostojanstvu žene”, 1988.), i poziva se na ovo u “Ordinatio Sacerdotalis” (1994.) kada čini izričitim stalni (i zbog tog razloga nepogrešiv) nauk Crkve da Crkva nema moć za ređenje žena. Ukratko, zbog toga što muškarci i žene imaju drukčije karaktere i drukčije uloge u povijesti spasenja i Crkvi, kao što je odlučio Bog, Bog je ustanovio činjenicu da Sveti red ne može biti podijeljen ženama.

Na dnu toga postoji veza između Kristove uloge Svećenika i Žrtve i njegove muškosti. Zapravo, bilo bi čudno da ne postoji, pošto svećenička uloga i žrtvovanje sebe za zajednicu odgovaraju muškoj ulozi u ljudskom društvu, o čemu sam govorio u prošlom članku. Svećenik kao alter Christus mora biti muškarac jer preuzima ovu ulogu. Kler oko oltara i ministranti također sudjeluju u ovoj ulozi, i zbog tog razloga je prikladno da i oni budu muškarci.

Zaista ne treba dug lanac rasuđivanja da se vidi primjena nauka o muškom svećenstvu na ministrantice. Nije moguće zarediti žene zato što to nije prikladno njihovoj prirodi: služiti Misu nije dio njihove uloge u Crkvi. Ako je sasvim nemoguće da žene služe Misu, nije prikladno ni da žene i djevojke pomažu svećeniku u ulozi ministranta. Ministrant igra ulogu klerika: laici ministriraju kada klerik nije dostupan. To je kvazi-klerička uloga, i nije u redu da žene igraju ulogu klerika.

Teologija nije matematika: teološki argumenti ne napreduju pomoću deduktivnih silogizama. Ovdje imamo slučaj da je nešto, kao što su skolastici stalno govorili, “inconveniens”: nezgodno, neprikladno, nepodobno. Jednostavno je neprikladno da djevojke ministriraju, zato što to ide protivno ženskoj ulozi. Na isti način bi bilo neprikladno da je naš Gospodin bio rođen od žene koja nije djevica, da je tijelo Gospino bilo ostavljeno u grobnici i tako dalje. Reći da ide protiv simboličke i zaista ontološke struje ekonomije spasenja i uloga koje je Stvoritelj dodijelio spolovima je dovoljno. To se ne bi trebalo činiti.

Ali ne vjerujte mi na riječ; poslušajte ovaj vrhunski govor oca Briana Harrisona (MP3) koji je održao u svjetlu odluke dopuštanja ministrantica 1992. Njegove praktične poante na kraju su obuzeli događaji, ali njegova teološka analiza je pronicljiva. Kao što ističe, savršeno je jasno da postoji veza između želje za ministranticama i želje za ženske svećenice, i da najozbiljniji zagovornici ministrantica nisu slijepi na ovu vezu. Ako djevojke mogu imati kvazi-kleričku ulogu ministrantica, ovo služi da potkopa nauk Crkve da se žene ne mogu rediti.

Nauk bl. Ivana Pavla II. o različitim ulogama muškaraca i žena u ekonomiji spasenja je jednako istinit kad se Misa služi po redovnom obliku ili izvanrednom obliku. Poseban značaj ovog problema za izvanredni oblik je to što je izvanredni oblik “tradicionalna misa”: Misa služena, kao što to opisuje Summorum Pontificum, po Crkvenim “prijašnjim liturgijskim tradicijama”. Ovo je Misa u kojoj se pridržavamo tradicija koje su bile aktualne za cijelu Crkvu do prije vrlo malo vremena. Ovo su dobre tradicije, i dobro je za Crkvu da budu sačuvane. Ako su u nekim kontekstima izgubljene, posebno je dobro da budu sačuvane u drugim. Sami dokument koji dopušta djevojkama da ministriraju opisuje muško ministriranje kao “plemenitu tradiciju”, i upravo za očuvanje tradicija poput ovih je Misal 1962. očuvan – i to očuvan u svojoj cijelosti.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Zašto ne ministrantice: zvanja [2. dio]

Cijeli serijal.

Altar boys arrive in procession during a mass celebrated by Pope Benedict XVI to commemorate cardinals and bishops who died this year, at the Vatican

Kao što sam rekao, Crkveni dokumenti koji dopuštaju ministrantice čine to s vidljivim oklijevanjem, navodeći dva razloga: “plemenitu tradiciju” Crkve u vezi ovoga i važnost muških ministranata za svećenička zvanja. Ovdje ću se prvo baviti potonjim, jer je manje fundamentalan. Svejedno, on je očito stvar znatne brige sljedećim prefektima Kongregacije za bogoštovlje, čak i kad je znatan problem dopuštanja ministrantica već riješen. Zašto su tako zabrinuti?

Ministriranje je izvanredno intimno sudjelovanje u Svetoj žrtvi. Ako niste to radili kao dijete ili odrasli čovjek, morat ćete mi vjerovati. Ministrirao sam (Novus Ordo) na mahove kao dijete, i naučio sam ministrirati EF [Extraordinary Form – izvanredan oblik mise tj. misa po misalu iz 1962.] kao odrasli čovjek. To nas na određeni način čini suradnikom svećenika. Možete vidjeti i čuti više toga što se događa, mehanike obreda, takoreći, i ovo također služi za još veće naglašavanje stvari koje ne možete vidjeti ili čuti. Možete rukovati s više svetih stvari korištenih na oltaru, i ovo služi za još veće naglašavanje svetih stvari koje ne smijete dirati. Osim ako nemate nikakav osjećaj za sveto, svjesni ste koliko je privilegirana vaša pozicija: pozicija sluge obreda i svećenika. Ovo služi za još veće naglašavanje privilegije svećenstva: ne privilegije slobode, bilo koje vrste tiranije ili kreativnosti, nego privilegij službe, služenja na najintimniji način najvećem Gospodinu od svih. Ukratko, ministriranje daje razumijevanje i zahvalnost svećeničkom pozivu.

Ovako je u kontekstu tradicionalne mise, puno više nego u kontekstu Novus Ordo mise. U izvanrednom obliku ministrant ima puno više za raditi i govoriti, i njegova je uloga puno važnija i različitija od uloge zajednice. Ali svejedno, ovo vrijedi i za novus ordo misu. Prikladno je, prirodno i neizbježno da je ministriranje plodno tlo za svećenička zvanja.

Oni koji su za ministrantice mogu ovo prihvatiti i reći da možemo imati ministrante obaju spolova. Pa, u najboljem slučaju ovo smanjuje broj dječaka ministranata, no u stvarnosti posljedice su drastičnije od toga. Kada djevojčice počnu ministrirati, dječaci postaju nevoljki za to.  Ovo možete vidjeti u mnogim župama diljem svijeta, gdje, ako se ne pazi, ministriranje može postati isključivo ženska okupacija.

Ovo je zbog muške psihologije. Mnogo je napisano o ovome, pa ću čitatelja usmjeriti na druge izvore i pružiti vrlo kratki sažetak onog što mi se čini da ima smisla. Temeljni problem je što se muškost pravi ili postiže, ne rađa se. Posebna uloga žena u društvu je očito utemeljena na njihovoj reproduktivnoj ulozi. Njihova uloga u stvaranju djece je presudna, dugoročna i opasna. Zbog ova tri razloga one zaslužuju (i trebaju) podršku i poštovanje. Muška uloga u reprodukciji je vrlo različita:  trenutna je i sigurna. Ako se muškarci trebaju povezati sa korisnom ulogom u društvu koja im daje pravo na poštovanje – ako se neće samo glupirati – mora postojati nešto drugo. Moraju biti uvjereni da uzmu mušku ulogu koja ih može, gdje društvena i instinktivna poticanja djeluju u skladu na strukturiran način, staviti u odnose i dati im da prihvate svoj dio opasnih poslova (za koje su, naposljetku, fizički dobro prilagođeni). To dobrovoljno prihvaćanje opasnih stvari je najočitije muška osobina, i nešto što dječaci rade da dokažu svoju muškost, kako bi ih njihova grupa prijatelja prihvatila kao muževne osobe.

Ovo je osnova gotovo svakog ruganja dječacima na igralištu koje ste ikada čuli. Dječaci imaju urođeni strah od svega što je za slabiće, od svega kukavičnog i ženstvenog (kada je povezano sa njima). Njih obvezuju iznimno snažni nagoni i pritisak prijatelja da izbjegavaju ove stvari kako bi uspostavili svoju potvrdu muškosti. Ovo je savršeno i zdravo, i dok se feministkinjama možda ne sviđa, to je nešto s čime trebamo živjeti. Iz toga slijedi da su dječaci posebno nevoljki činiti stvari zbog kojih bi izgledali glupo ili ženskasto.

Religija se lako može okarakterizirati kao nešto što je za slabiće. Ako ne želimo potpuno izgubiti muškarce iz naših zajednica, i iz nade spasenja, vrlo je važno da se borimo protiv ovakvog viđenja. Prava religija nije nešto za slabiće, zapravo: ona je ozbiljna, teška i opasna. Pravim muškarcima pristaje da budu uključeni u nju, i dječaci mogu biti ponosni vezajući se s njom. Dječaci izviđači koji hodočaste u Chartres se mogu ponositi s tim što čine zbog fizičke zahtjevnosti. Dječaci koji ministriraju na Misi mogu također zbog toga biti ponosni, jer pridružujući se ministrantskoj grupi oni se pridružuju grupi isključivo za muškarce, u kojoj ih muškarci uče važnoj, teškoj i muškoj ulozi. To barem vrijedi tamo gdje ministriraju muškarci.

Ovakvo viđenje ministriranja je vrlo brzo uništeno ženskom upletenošću. Dječaci normalne psihološke situacije se vrlo brzo počnu osjećati nelagodno zbog ovoga, i vidimo spiralu feminizacije. Sad, ovo nije teološki problem: ovo proizlazi iz nepredviđenih slučajeva psihologije i društvene konvencije. Ovaj tip argumenta poziva odgovor: “Ne bi trebalo biti tako!” Pa, šteta, tako je. Moramo živjeti u pravom svijetu; moramo doseći ljude gdje jesu.

Ovdje Michael Voris priča o muškosti i katoličanstvu, i ženskim ministranticama. Ističe glavne stvari kao i ja, i na određen način ih proširuje.

 

 

Preporučam vam govor dr. Leona Podlesa, autora knjige “The Church Impotent”, u kojem priča puno opširnije i dublje o problemu feminizacije Crkve i učinka koji on ima na mušku uključenost. Možete preuzeti MP3 datoteku ovdje. Između ostalog, ističe da što je kršćanska crkva liberalnija, to je manje ljudi u zajednici; tradicionalna misa, nasuprot tome, privlači 50% muškaraca. Podles ističe nešto očito: muškarci će nekad rađe umrijeti nego ispasti nemuževni: zaista, to se stalno događa. Mislite li stvarno da možete učiniti Crkvu nježnom i ženskastom i još ih uvijek privlačiti?

Podlesovu knjigu možete pročitati na internetu ovdje; ona se bavi problemom na povijestan i teološki način; nisam siguran slažem li se u cjelini s njom, ali ona sigurno daje problemu puno širi kontekst.

Feministi će mrziti ovaj argument zato što mrze spolno određene društvene uloge. Međutim, ovo je povezano s većim problemom: teološkim problemom, i malim problemom primanja žena na svećeničko ređenje. S tim ću se baviti u sljedećem članku.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Preveo: I.B.

Zašto ne ministrantice [1.dio]

Ne volim vidjeti ministrantice, jednostavno ne volim. To mi je neprirodno i aludira na svećenice.  Jednostavno nije u katoličkom duhu i veoma je odbojno. Zbog toga sam odlučio objaviti prijevode tekstova predsjednika Latin Mass Society of England and Wales, Josepha Shaw koji je ove tekstove napisao na svom blogu lmschairman.org. Tekstovi vrlo dobro razrađuju tu problematiku. Napisani  su 2011. godine.  Slijedi prvi dio. Zahvaljujem I. B. na prijevodu.  Cijeli serijal.

Nedavni naputak Universae Ecclesiae o interpretaciji motuproprija Summorum Pontificum je objasnio kako se razne liturgijske dozvole koje su donesene za prijelazne misale i Novus Ordo od 1962. ne odnose na slavlje usus antiquiora, tradicionalne mise, u slučaju da su u sukobu s rubrikama misala iz 1962. Postoji određena količina toga što ovo uključuje ili isključuje, ali to uključuje pravilo na snazi 1962. koje zabranjuje ženama da ministriraju kod oltara. Ako nema muškaraca ili dječaka da ministriraju, žena može govoriti odgovore i zvoniti zvono s pričesne ograde: nijedna žena ili djevojka ne bi smjela ići u prezbiterij tijekom svete mise, kada se slavi po misalu iz 1962. Legalno stajalište je jedna stvar, a  bit ovog pravila je nešto drugo.

Kao što je dobro poznato, ministrantice su dozvoljene 1992., nakon duge kampanje neposlušnosti prema Crkvenim normama. Dozvoljeno je s priličnim oklijevanjem, i motivacija je očito bila izbjegavanje skandala javnog ratovanja zbog te teme:  papa Ivan Pavao II. nije bio baš uvjeren da je to dobra ideja. Presuda Kongregacije za bogoštovlje iz 1994. to ograđuje s upozorenjima i ograničenjima koja su još na snazi. Dopustivši mogućnost ministrantica, ona govori:

2) Sveta Stolica poštuje odluku određenih biskupa zbog specifičnih lokalnih razloga na temelju odredaba Kanona 230 #2. Doduše, u isto vrijeme Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga će obveza podupiranja takvih grupa ministranata uvijek postojati.

3) Ako u nekoj biskupiji, na temelju Kanona 230 #2, biskup dopusti da, zbog određenih razloga, žene mogu također ministrirati, ova odluka se treba jasno objasniti vjernicima, u svjetlu gore navedenog pravila. Također se treba razjasniti da se pravilo već naširoko primjenjuje činjenicom da žene često služe kao čitači u liturgiji i da se također mogu pozvati za dijeljenje hostije kao izvanredne djeliteljice pričesti, kao i da obavljaju druge funkcije, sukladno odredbama istog Kanona 230 #3.

4) Također se mora jasno shvatiti da liturgijske službe spomenute gore vrše laici ex temporanea deputatione, u skladu s presudom biskupa, bez da laici, bili oni muškarci ili žene, imaju ikakvo pravo vršiti ih.

Ovo pravilo protiv ministrantica nije neka zaboravljena rubrika Srednjeg vijeka: bila je dio Opće uredbe Rimskog misala kada je novi misal bio izdan 1970., i dio novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. (iako su neke nejasnoće, koje su proizašle iz ideje da laici zamjenjuju institucionalizirane akolite, naposljetku dovele do presude iz 1992.). Restriktivnu narav dokumenta iz 1994. je ponovila Kongregacija za bogoštovlje 2001. godine. Uistinu, ponavljajući da samo biskup ima pravo odluke o dopuštanju ministrantica, bez obzira na odluke susjednih biskupa, ponavljajući važnost muških ministranata za promociju vokacija kao i činjenicu da nikakvo pravo ministriranja nije ustanovljeno, naglasila je da svećenici nikada ne mogu biti natjerani na njihovo korištenje [ministrantica]:

U skladu s gore navedenim naputcima Svete Stolice takva dozvola ne može ni na koji način isključiti muškarce ili, posebno, dječake iz ministrantske službe, niti može zahtijevati da svećenici te biskupije koriste ministrantice, jer “uvijek će biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju”.

Drugim riječima, ako bilo koji biskup ili svećenik odluči ne koristiti ministrantice, to bi bilo ne samo u skladu s tradicijom Crkve, nego bi imalo i potporu od najviših autoriteta Crkve, koji smatraju takvu odluku a priori “vrlo prikladnom”.

Ovo su naravno zakonski, a ne teološki orijentirani tekstovi, pa se razlozi protiv ministrantica mogu ovako sažeti: naime, “plemenita tradicija” Crkve i promocija zvanja. Oba su ispravna i od velike važnosti, ali netko se može još uvijek pitati: zašto Crkva ima ovu tradiciju i zašto je ovo važno za zvanja? Osvrnut ću se na ove teme u dva zasebna članka.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Liturgijski razlozi i zaključci (4. dio)

Donosim zadnji dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. i M. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Cijeli serijal imate ovdje

Misliti liturgijski

Ovo je bio uistinu težak problem za riješiti, ne samo zato jer sam smatrao da su tradicionalistički argumenti protiv Nove mise izuzetno jaki – 2000. sam bio zadužen za prevođenje najvećega dijela SSPX-ove studije nazvane “Problem liturgijske reforme” – nego i zato jer je liturgija prisno vezana za unutarnje živote nas katolika.

Ironično, početak mog razmišljanja o ovom problemu je proizašao iz čitanja knjige Michaela Daviesa protiv sedevakantista “Bit ću s vama zauvijek”. U ovom djelu, kojeg više nemam, Davies, značajan englesko-govorni kritičar Nove mise, tvrdio je da se reformirane liturgijske knjige, one papine, trebaju smatrati integralno katoličkima u njihovim originalnim latinskim verzijama. Ovo je zbog toga, tvrdio je, što je misija Crkve da posvećuje svoju djecu neporaziva. Stoga, stavljajući na stranu užasne greške njenih svećenika ili neadekvatnost reformi 60-ih, učinak te crkvene karizme (neporazivosti) mora biti dostupan kroz njene liturgijske knjige. Ako, koristeći izreku Fr. Z-a, svećenik govori ono crno i čini ono crveno, onda nas ti obredi moraju moći posvetiti.

Ovo je, činilo mi se, puno drukčiji argument od onoga kojeg se normalno drže tradicionalisti. Tvrdili su da su novi obredi defektni zbog izostavljanja molitava i gesti, promjena u riječima i obredima i tako dalje. SSPX-ova službena studija o Misi, “Problem liturgijske reforme”, za većinu čijeg prijevoda sam bio zaslužan, tvrdila je da su promjene slijedile iz heterodoksne teologije pashalnoga misterija, i da bi se sve reforme mogu asocirati sa manjkom vjere u iskupljujuću narav Kristove smrti. S druge strane, Daviesov argument je predlagao da, koje god su se promjene dogodile u obredima Crkve, moramo držati liturgijske knjige same integralnima, inače bi se moglo reći za Crkva da truje svoju djecu.

Kao i sa kanonskim i teološkim problemima, ono što je izviralo bila je ‘crkvena’ dimenzija ovoga liturgijskog pitanja. I u ovome svjetlu mi je došla još jedna misao koja je bila ključna u mom razmišljanju: ako je Nova misa obred Crkve, a to nedvojbeno i jeste, zar ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu učenja Crkve, a ne u svjetlu bilo kojih interpretacija koje bi se mogle primijeniti na obred, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na desnici? Činilo se da postoje presedani za ovo, na primjer u staroj liturgiji više puta pokleknemo prema križu na Veliki Petak nego prema Euharistiji na redovne dane. Ali nitko ne bi mislio da više častimo križ nego hostiju. U starom obredu, đakon govori molitvu prinošenja kaleža sa svećenikom. No time nitko ne misli da je đakonova služba posvećivanje kaleža. Zašto? Pa, lex orandi, lex credendi, dakako, ali mi razumijevamo liturgijsko djelovanje s umom Crkve, što netko njoj izvanjski ne posjeduje.

Stoga, pomislio sam, umjesto da sjedim ovdje i gunđam sebi u bradu zbog onog što mi se činilo banalnošću Pripjevnog psalma, zar ne bih trebao pokušati moliti u duhu Crkve, sa značenjem koje Crkva ulaže u ove obrede? I umjesto izbiranja onoga što tamo nije bilo, zar ne bih trebao slušati ono što jeste? I gle čuda, po prvi put sam shvatio da je doktrina žrtvene smrti Krista i reparacijskog karaktera Crkvina prinosa bolje izražena u Trećoj euharistijskoj molitvi nego u Rimskom kanonu (ovo je, naravno, samo moje mišljenje) [s kojim se ne slažem, smatram Rimski kanon daleko superiornijim, op. moja] – Trećoj euharistijskoj molitvi koju je napisao stručnjak!

U takvom procesu, međutim, sinulo mi je kako tu leži rješenje za mnoge prigovore tradicionalista protiv novog obreda. Bili su u pravu kada su se žalili na sekularnu atmosferu mnogih liturgija, nepoštovanje, eksperimentaciju i tako dalje. Zasigurno, ono što je nedostajalo u ovim zloupotrebljavanim liturgijama je vjernost umu Crkve glede obreda i njihovog doktrinalnog značenja. A ipak ta vjernost i vjera mogle su se učiniti dostupnima čak i u kontekstu novoga obreda. Ovo mi je objasnilo zašto, daleko od mojih nalaza da su sve pristalice novih obreda slinavi, histerični liberali, bilo je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time posvećivali svoje živote. Činilo se da ista stanja prevladavaju: gdje god se vjera propovijedala na cjelokupan način, gdje god se liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je predanost djelima milosrđa bila na mjestu, onda je tamo bio katolički život, iako su obredi bili oni Pavla VI.

Išao sam puno dalje od mnogih tradicionalista na koje sam naišao. Zapravo, išao sam puno dalje nego što Crkva zahtijeva od mene ili bilo koga drugoga, pošto nitko ne treba prisustvovati na ili slaviti Novu misu, samo treba priznavati njenu valjanost i katolički karakter. Zapravo, priznavajući takve stvari, osoba je u puno boljem položaju za kritiziranje njihovih slabosti. Jer tada kritika više ne dolazi izvan crkvenog konteksta, nego iznutra. Ovo mi objašnjava zašto ljudi, koji možda ne pomišljaju na argumente Problema liturgijske reforme slušaju što su razni mainstream teolozi pisali o Novoj misi (Reid, Gamber, Nichols, Lang i čak Ratzinger). Na primjer, netko može i dalje smatrati novi obred integralno katoličkim, a ipak držati kako je kultura izvanrednog obreda, gdje su ljudi navodno pasivni, sklona poučavati ljude da mole nezavisno, dok je kultura redovnog obreda sklona stvarati dinamiku u kojoj ljudi jednostavno pričaju jedni s drugima u crkvi, ako ih svećenik aktivno ne animira.

U svjetlu onoga što je rečeno o mom razmišljanju o ovom problemu, mislim da je vrijedno ovdje dodati da držanje novih obreda kao integralno katoličkih nije izlika za zatvaranje očiju na zloupotrebu ili bilo koju neispravnu praksu unutar mainstreama. Integralni obred ne znači i integralni svećenik. Većina tradicionalista koji idu ovim putem sretno i sigurno stanu na zajednicama Ecclesiae Dei. Trenutačni stav Rima prema ovima koji prisustvuju SSPX misama je da ispunjaju svoju nedjeljnju dužnost. Uzimam ovo kao prešutno priznavanje problema koji su prisutni na terenu. Svaka situacija je različita i zahtijeva upotrebu nadnaravne razboritosti i mudrosti. Međutim, moj argument ne znači da je mainstream dolina mira i sreće. Koristite svoju glavu!

Ništa u ovom procesu me nije navelo na odobravanje zloupotrebe liturgije, heretičkih katekizama, lošeg vodstva, papinskih nedjela ili bilo čega drugoga u obujnom katalogu suvremenih nedaća. Istina je da na neke slučajeve gledam drukčije jer ih gledam u drugom kontekstu. Morao sam naučiti ne žuriti sa sudovima na svakom koraku. Također sam trebao naučiti da osoba mora imati bar malo kredibiliteta prije nego što se uključi i dâ svoje mišljenje. Okolnosti su me navele promišljati o prispodobi u kojoj nam Gospodin zabranjuje da pokupimo kukolj iz pšeničnog polja zbog štete koju možemo učiniti pšenici. Također sam naučio da stvari možda nikad neće biti sasvim onakvima kakve bih ja htio. Neka bude. Svi moramo patiti. Korupcija nije došla sa 60-ima, a nije ni hereza. Ovo su sve lekcije za koje bi bilo koji tradicionalist u tišim trenutcima mogao priznati da ih treba naučiti.

Međutim, da se vratim na bit priče. Počevši misliti kako katolička savjest ne može prihvatiti Novu misu i Vatikan II, sada sam razumio da je katolička savjest dužna prepoznati barem katolički karakter prvoga i religiozno pristati sa umom i voljom na potonje.

Zaključci

I tako, neposredno prije Uskrsa 2004., otišao sam se ispovjediti kod mjesnog svećenika koji mi je postao prijatelj i s kojim sam raspravljao o mnogima od ovih problema. Saslušao je moju ispovijed, i onda me nježno pitao:

“Jesi li u zajedništvu sa rimskim biskupom?”

‘Zajedništvo’, rekao je… riječ koja se pojavljuje na svim prvim stranicama papinskih enciklika “svim biskupima u miru i zajedništvu sa Apostolskom stolicom”.

“Mislim da jesam”, rekao sam. “Smatram da sam u zajedništvu s njim.”

“Ali”, rekao je vrlo ljubazno, “nije važno što ti misliš; važno je što rimski biskup kaže.”

U tom trenutku milosti počeo sam prepoznavati jedinstvenu grešku koja je bila prisutna u svim tezama SSPX-a: neka vrsta privatizacije suda. Reći ću to opet: žive po privatizaciji suda u njihovom kanonskom, teološkom i liturgijskom životu koja ih vodi u autonomnu situaciju u odnosu na ova tri područja crkvenog života. To je učinjeno s dobrom nakanom. To je instinkt samoočuvanja. Čini se da je to najlogičniji i najefektivniji način očuvanja vjere u vremenu ozbiljne dezintegracije. Ipak, to je način mišljenja i ponašanja koje je samopotvrđujuće.

I što je krivo u samopotvrđivanju u Crkvi? Tradicionalisti vrlo često citiraju sv. Pavla koji, kada je došao u Jeruzalem, “usprotivi se Petru u lice” jer je sv. Petar okolišao sa judaističkim običajima. Rijetko, ako ikad, spominju drugo putovanje sv. Pavla u Jeruzalem – ili je bio Damask? – nakon što je bio podučen evanđelju od samog Krista u divljini. Jer na tom putovanju, Pavao je išao drugim apostolima da mu potvrde evanđelje. Nije mu bilo dovoljno što je imao vizije iz samog raja. Kao poslanik i sluga evanđelja, njegovo je djelovanje zahtijevalo odobrenje Crkve.

Ako je privatizacija bila glavna greška koju sam mogao vidjeti u tezama SSPX-a, druga stvar koju sam primijetio je da su u više navrata njihov govor o Crkvi uvijek referirao na neku vječnu Crkvu svih vremena – “vječni Rim”, kako je Lefebvre zove – jezik je koji SSPX nastavlja koristiti. A ipak, ni njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko mišljenje nije se činilo smišljenim u crkvenom kontekstu, kao što sam gore pokušao pokazati. Ako je pristajanje uz ono što oni zovu Crkva svih vremena ključ, zašto je Crkva toliko odsutna u njihovom mišljenju, u biskupskim posvećenjima, u njihovim teološkim tezama i kritici nove liturgije?

I tako, napustio sam dom na Uskrs 2004., otresao prašinu sa nogu, i vratio se kući, u Kuću Gospodnju.

Ne raspravljam sa ljutnjom protiv SSPX-a. Ne mrzim ni njih, ni njihova djela, kao što su neki ljudi rekli. Zapravo, prepoznajem da im puno toga dugujem, čak i zloglasnom biskupu Williamsonu koji je rekao mom najstarijem nećaku i kumčetu u Indiji 2008. da sam bio “vrlo zao dječak”! Mogu razumjeti zašto bi ljudi tamo htjeli ispunjaju svoju nedjeljnu dužnost. Mogu razumjeti zašto ljudi vjeruju njihovom pastoralnom vodstvu. Cijenim kako očajni katolici mogu postati kad se suoče sa svim od Asiza Ivana Pavla II. do Plave džamije Benedikta XVI. Međutim, mislim da je SSPX dugoročno stvorio lažno rješenje za pravi problem. Ovo je ključno.

Mnogi problemi koje oni identificiraju su stvarni. Ali oni, osim tangencijalno, njihovom rješavanju ne doprinose. I koliko više biskup Williamson i biskup Tissier najavljuju apokaliptične drame kao jedini mogući ishod situacije, toliko više obični puk mora tražiti bolje vodstvo.

Nisu oni koji su se izmirili ti koji su se umorili od bitke. Shvatili su da će, osim ako poduzmu borbu unutar Crkve, u tom jedinstvu koje dolazi od Duha Svetoga i koje je vidljivo upisano u hijerarhijske strukture, završiti kao svaki drugi pojedinac koji je volio Crkvu tako snažno da ju je htio uskladiti sa svojom slikom Crkve.

Izmirenje naravno zahtijeva priznanje određenih grešaka o kojima je pozicija SSPX-a ovisna. Ali prepoznavanje toga ne uključuje i ispovijest da su greške i zla u mainstreamu pak dobre stvari. Ipak, to znači da se SSPX mora odreći privatiziranog crkvenog mišljenja, autonomne uprave, i u najmanju ruku priznati katolički karakter reformiranog misala (ne trebaju ga slaviti!). Tek tada njihov glas može poprimiti autentični crkveni karakter koji će ih učiniti uvjerljivim svjedocima onih stvari o kojima s pravom podsjećaju ostatak Crkve.

Takav je bio put koji me doveo tu gdje sam danas. Siguran sam da sam izostavio nekolicinu uvida koji su mi pomogli. Kao svaka ljudska priča, nedvojbeno postoje greške koje sam učinio na putu, i postoje razne nijanse koje bi se mogle dodati u olakšanju tradicionalne pozicije. Ipak, to je ta priča. Shvatite je kako želite.

Ches

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Teološki razlozi (3. dio)

Donosim treći dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje, drugi dio ovdje

Zamislite me kako sada dolazim do zaključka da posvećenja jednostavno više nisu sigurna. Kakva god bila situacija SSPX-a i kakvi god bili širi problemi u Crkvi, sud koji je doveo do odluke da se obave posvećenja i implikacije autonomnog crkvenog života više nisu bile prihvatljiva rješenja krize.

U tom slučaju, kamo sam trebao ići, što sam trebao učiniti? I kako bih mogao prihvatiti Drugi vatikanski sabor (u daljnjem tekstu DVS) i Novu misu, prihvaćanje koje je bilo za mene nužno kako bih pohađao ono što smo tada zvali ‘iznimne mise’ (u originalu “indult masses”, engleska riječ ‘indult’ označava nekakvu dozvolu ili privilegiju koja odstupa od normalnih pravila crkvenog zakona)? Kao što su mi mnogi rekli, i kao što sam se i sam bojao, prihvaćanje takvih stvari oprečno je katoličkoj savjesti.

Opet, teško je rekonstruirati svaki korak na puta kojim je napredovalo moje razmišljanje oko ovoga, ali mislim da je ono što je činilo promjenu bilo to da bi me drugi, kad god bih raspravljao oko SSPX slučaja s njima, trebali podsjećati da je ono što iznosim moje mišljenje, a ne nužno i Crkveni nauk. U ovom pogledu, jedan važan dokument na koji sam naišao u to vrijeme su bila uputstva Kongregacije za nauk vjere o crkvenom pozivu teologa. Dva razlikovanja su proizašle iz ovog čitanja koje su me od tada dobro služile u svim ovim debatama.

Prvo, postoji razlika između pojedinačnog teološkog mišljenja i Crkvenog naučavajućeg suda. To mi nije prije stvarno sinulo, vjerojatno zato jer sam smatrao svako učenje koje nije bilo svečano definirano podložno kritici (svako učenje nakon 1962., naravno!). Jedan važan primjer ove zbunjenosti u mom umu je bila Intervencija Ottavianija i Baccija o Novoj misi. U ovom dokumentu autori tvrde da Nova misa značajno odstupa od doktrine Misne žrtve ‘formulirane na 22. zasjedanju Tridentskog sabora’. Tradicionalisti ovu izjavu smatraju čvrstim temeljem pomoću kojeg se odupiru pokušajima da ih se natjera da pohađaju Novu misu. No, problem s ovim je da su, iako smo obvezani prihvatiti 22. zasjedanje Tridentskog sabora, ono što Intervencija Ottavianija i Baccija tvrde, dedukcije temeljene na čitavom skupu pretpostavki; stoga je Intervencija izjava teološkog mišljenja, iznimno podložna kritici drugih teologa, koliko god ugledni bili njeni potpisnici. Drugim riječima, koristeći se takvim dokumentima, tradicionalisti su ignorirali svoje vlastite teološke procese i metodologije. Ovo je dovoljno loše samo po sebi, makar si ljudski um ne može pomoći u dolasku do zaključaka koji se potencijalno nalaze u svom rasuđivanju. Međutim, gore je bilo što se činilo da tradicionalistički kritičari prebacuju autoritet naučavajućeg suda – u ovom slučaju s Tridentskog sabora – na njihove vlastite teološke zaključke. Ideja da je Nova misa oprečna vjeri se ne može naći ni u jednom Crkvenom dokumentu; to je bila teološka dedukcija. Slučaj tradicionalista protiv Nove mise, međutim, nije samo teološki, i vratit ću se na to poslije.

Ovaj uvid je počeo mijenjati način na koji čitam ono što tradicionalistički kritičari pišu. Kada sam čitao riječi: “Crkva osuđuje ovu praksu koja je sada vrlo rasprostranjena”, počeo sam mentalno dodavati riječi, “po rasuđivanju ovog pisca”. U nekim slučajevima, naravno, bili su u pravu, ali opet, postoji suptilna nijansa koju treba prepoznati između teološkog mišljenja i suda magisterija.

Ne mogu dovoljno naglasiti važnost ove razlike za razumijevanju toliko tradicionalističkih spisa. U bilo kojem od slučajeva, tradicionalističkom kritičaru se čini dovoljnim moći se pozvati na neko učenje iz prošlosti da zaključi kako se učenja DVS-a mogu odmah odbaciti kao pogrešna. Čini se kao da tradicionalističkom kritičaru njegovi vlastiti zaključci postaju jednako aksiomatski kao dokumenti na kojima su zasnovani. Ne govorim ovdje da je njegova razrada kriva, nego da vrijednost koju on dodjeljuje svojim zaključcima treba biti potkrijepljena od strane Crkve, a ne njime samim! Usput, trebao bih istaknuti da je ovdje zanimljivo primijetiti razliku između Lefebvreova stava – da se DVS treba čitati u svjetlu Tradicije – sa trenutnim stavom SSPX-a: DVS se ne može čitati u svjetlu Tradicije.

Drugi uvid, koji je posljedica prvoga, je da je tijelo Crkvenog nauka bilo nešto drukčije od tijela teoloških spisa u Crkvi. Kao što dokument Kongregacije za nauk vjere spomenut gore jasno prikazuje (citirajući svetog Tomu Akvinskog), postoji razlika između Magisterija Naučitelja (ili stručnjaka) (magisterium cathedrae magisterialis) i Magisterija Pastira (biskupi i papa) (magisterium cathedrae pastoralis) (bilješka 27). Prvi uobičajeno hrani razmišljanje drugog; štoviše, prvi mora voditi svoje istraživanje u kontekstu drugog, i kada se raziđu, onda Magisterij Pastira dobiva prioritet. Da uzmemo primjer iz drugog krila Crkve, nema veze što mnogi ugledni profesori teologije s planinama uvjerljivih silogizama raspravljaju kako je enciklika Humanae Vitae u krivu. Magisterij Pastira je, ovom prigodom u osobi Pavla VI., presudio drugačije.

Kako sam onda mogao doći do prihvaćanja DVS, pogotovo točaka za koje sam mislio da su  oprečne prijašnjem učenju? U ovoj sam fazi također shvatio da, iako je DVS, na svoj vlastiti način, bio ‘pastoralni’ a ne ‘dogmatski’ sabor, to ne znači da nije bio doktrinalni sabor. Kakve su onda bile moje obveze prema doktrinama naučavanim u saborskim dokumentima? Odgovor je došao u čitanju Lumen Gentiuma, jednog od dogmatskih konstitucija sabora:

25. Služba propovijedanja

Među poglavitim dužnostima biskupa ističe se propovijedanje evanđelja. Oni su, naime, glasnici vjere koji dovode nove učenike Kristu, te autentični ili Kristovom vlašću obdareni učitelji; narodu koji im povjeren oni propovijedaju vjeru koju im valja vjerovati i primjenjivati u postupanju; oni je razjašnjuju u svjetlu Duha Svetoga iznoseći iz riznice objave novo i staro (usp, Mt 13,52) te rade na tome da urodi rodom i budno odbijaju od svoga stada koje mu prijete (usp. 2 Tim 4,1-4). Kad biskupi naučavaju u zajedništvu s rimskim prvosvećenikom, trebaju poštovati kao svjedoke božanske i katoličke istine; vjernici se  pak, sa sudom svojega biskupa, što ga on u Kristovo ime iznosi u stvarima vjere i ćudoređa, moraju slagati i uza nj pristajati s religioznim posluhom duha. No taj se religiozni posluh volje i razuma treba na osobit način iskazivati autentičnom učiteljstvu rimskoga prvosvećenika i kad ne govori »ex cathedra«; to valja činiti tako da se njegovo vrhovno učiteljstvo priznaje s poštovanjem te se iskreno pristaje uz odluke koje on iznosi u skladu s njegovom očitovanom nakanom i voljom, što se poglavito vidi bilo iz naravi dokumenta bilo i čistoga predlaganja istoga nauka, bilo iz načina izražavanja. Premda biskupi pojedinačno nemaju povlasticu nezabludivosti, oni ipak nezabludivo iznose Kristov nauk kad se – iako raspršeni diljem svijeta, ali čuvajući svezu zajedništva među sobom i s Petrovim nasljednikom i autentično naučavajući o stvarima vjere i ćudoređa – slože u nekoj odluci  kao konačno obvezatnoj. To je još očitije kad su okupljeni na nekom ekumenskom koncilu kao učitelji i suci vjere i ćudoređa za sveopću Crkvu, pa uz njihove definicije valja prianjati s posluhom vjere.

Lumen Gentium

Što sam dobio iz čitanja ovog je sljedeće. Ove točke gdje ne prepoznajemo kontinuitet moraju nastaviti biti stvari razmišljanja. Ali proglašenje učenja po Magisteriju, čak i ako je samo dio autentičnog Magisterija, zahtijeva od nas da njihovom sadržaju damo religiozni pristanak uma i volje. Njihovo proglašenje ih čini nekom vrstom teološke datosti koja se više ne može tretirati kao puko teološko mišljenje.

Želim biti vrlo jasan ovdje, jer sam u prošlim verzijama ove priče na loš način ispričao moje mišljenje o ovoj točki. Postoje dvije važne točke koje valja imati na umu. Prva je pitanje analize, a druga pitanje autoriteta.

Prvo, postoji neka vrsta pretpostavke u tradicionalističkoj metodologiji koja vodi ravno od analize do odreknuća grešaka koje ta analiza tvrdi da je otkrila. Ovo razmišljanje podupire, na primjer, esej Abbéa Berta o Običnom Magisteriju, u izdanju Angelus Pressa. Čitajući ovaj esej, mislili bi da kontinuitet s prijašnjim učenjima, kao što je pokazano u Crkvenim naučavajućim dokumentima, sažima radnju Magisterija, i da je ovaj kontinuitet neproblematična stvar. Tako je, u smislu izreke svetog Vincenta Lerinškog o tome što se uvijek vjerovalo, svugdje, od strane svakoga. Ali ovdje je problem u razmišljanju da ako ja – me, moi, s poštovanjem – procijenim da nema kontinuiteta, onda zapravo nema kontinuiteta. Međutim, što ako drugi kritičari dođu do drugih zaključaka? Abbé Berto imenuje ‘objektivnost’ i ‘sensus fidei’ dvama vodećim kriterijima za kontinuitet, ali nijedan od njih ne garantira koja analiza ili čija analiza je složna s autentičnim smislom doktrine.

Drugi problem je da sam vjerovao da je Crkvena doktrina, osim ako je definirana nepogrešivom ili ako sam je mogao podvrgnuti testu svetog Vincenta Lerinškog, podložna slobodnoj kritici. Sada, istina je da učenja autentičnog Magisterija nisu sama po sebi nepogrešiva. Stoga nisu zaštićena od pogrešaka. Ovo nas ne bi trebalo začuditi. Čak i u izvanrednoj definiciji, tek je sama definicija (npr. Marija je bila uznesena na nebo) ‘nepogrešiva’ kao takva; teološki argumenti koji doprinose definiciji nisu nepogrešivi. Onda je moguće da netko stekne vjerovanja da je neko učenje autentičnog Magisterija pogrešno. Međutim, u ovom slučaju se sigurno treba vrlo dobro paziti. Pitanje se treba uputiti teolozima i filozofima i zasluge argumenta bi se trebale izvagati i testirati. Pretpostavka ide u korist Crkvenog učiteljskog autoriteta, i protiv zaključka bilo kojeg individualnog teologa ili pojedinca dok se razjašnjenje traži od Pastoralnog Magisterija. Teološki zaključak obvezuje logikom; učenje magisterija obvezuje dužnošću religijskog pristanka.

Čini se da javno djelovanje na temelju diskontinuiteta, do te točke da se učenje Magisterija osuđuje kao protivno vjeri, ide korak dalje. To čini teološke zaključke neke osobe praktičnim normama ne samo za ispitivanje, nego i za odbijanje Crkvenog autentičnog učenja magisterija. To znači praktično reći da Crkva u svojem autentičnom Magisteriju nije autoritativni agent koji predlaže kršćansku doktrinu, ili da je Crkva samo autoritativna kada svečano definira. Kad kažem da je to privatizacija naučiteljske uloge Crkve – da se premjesti u nečije vlastite dedukcije – to je ono što mislim.

Mislim da je papa Benedikt učinio puno za tradicionalističke kritičare kada im je ponudio ‘hermeneutiku kontinuiteta’ kao metodološko uže za spašavanje. Ipak, vrlo sam svjestan ranjivosti ovog položaja i to je nešto o čemu često razmišljam. Izgleda da me to čini krivim za ono za što su protestanti dugo optuživali katolike: pogreška predavanja svoga uma Crkvi. Međutim, kako ja to vidim, molim se da Crkva razjasni probleme koji me najviše zabrinjavaju, posebice nejasnoću koja se spustila nad učenje Lava XIII. o naravi slobode i religioznim dužnostima države, tako da je ovo potonje previdio Grgur XVI., Pio IX te su odjeknule kasnije pape. Da sam ja teolog, radio bih na tome da gurnem raspravu u tom smjeru. Takvo je bilo nastojanje na koje je Ivan Pavao II. pozivao u svom motu propriju Ecclesia Dei; i ne vidim razlog zašto se neka vjerska država i religijska sloboda, ne u prosvjetiteljskom smislu, nego u smisli kako se shvaća u Dignitates Humanaea, ne mogu pomiriti.

Taj je misaoni proces, onda, bio ono što mi je omogućilo ne da nužno napustim SSPX teze, nego da ih vidim u novom svjetlu, svjetlu za koje se usuđujem kazati kako se može zvati crkvenim, jer referira, konačno, na način na koji je moja savjest obvezana Crkvom. To nije značilo kako sam morao prihvatiti svako odstupanje i zloupotrebu koje sam vidio. Nisam morao misliti da su međureligiozne aktivnosti Ivana Pavla II. velika blagodat kršćanskoj civilizaciji. Zapravo, bilo je mnogo aspekata tradicionalističkih teza o trenutnoj situaciji koje sam mogao zadržati ako odlučim da su zaista istinite. Nisam bio na pragu gubljenja svojeg prava, kao što je definirano u kanonskom pravu, da predstavim hijerarhiji svoje rezervacije.

Ali sada je razlika bila ovo: prepoznao sam da u svojoj kritici trebam priznati magisterijalni karakter određenih učenja koja sam dotada smatrao otvorenim slobodnoj kritici. I ukoliko su mi obvezivali savjest, morao sam im dati vjerski pristanak uma i volje. I dalje se ostaje razuman, i dalje se koristi bogomdana inteligencija. Praktična svijest hereze, toliki element mišljenja sv. Pavla, mrtvo je slovo u umu mnogih suvremenih katolika. Moramo biti oprezni. Ali kad Crkva magisterijalno kaže ‘stvari stoje ovako’, onda moramo slušati.

Znam da sada neki ljudi govore: što sa svetim Atanazijem? Pa, postupci sv. Atanazija temeljili su se na činjenici da je ekumenski sabor, nicejski sabor, svečano definirao konsubstancijalnu uniju Oca i Sina 325. godine, prije početka arijevske krize. Atanazije se borio, stoga, da obrani doktrinu ekumenskog sabora.

Drugi će reći: da, ali DVS je bio potpuna namještaljka liberalnih krtica koji su sve potkopavali. Ovo mi se čini redukcionističkom verzijom povijesti Sabora. Svaki sabor ima svoje slabosti i kontroverze, i one DVS vjerojatno nadilaze ostale. Ali tu je, u svoj svojoj odbojnoj stvarnosti. I osim ako smo spremni stvoriti teoriju Crkve-varalice, moramo se suočiti s njime. Osobno, mislim da trebamo dopustiti povjerenje Duhu Svetome.

Prema trećem prigovoru, pitanje svetog Tome o bratskoj korekciji (ST, II-II, 33. pitanje, 4. članak, prigovor drugi i pripadni mu odgovor) opravdava postupke Lefebvrea. Ali ovo uključuje ogromnu ekstrapolaciju. Sveti Petar u drugom poglavlju Galaćanima ustupa oko prakse judaista čiji su pokušaji da se nežidovi drže židovskog zakona odbačeni na jeruzalemskom saboru (Dj, 15). Nema naznake u Poslanici Galaćanima da je sv. Petar učio s apostolskim autoritetom, i uz odobrenje cijele Crkve osim sv. Pavla, suprotno onome što je bilo odlučeno u Jeruzalemu; makar njegovi postupci bili tome nevjerni.

Zbog ovih razmatranja počeo sam misliti da je ne samo moguće dati vjerski pristanak uma i volje učenjima DVS-a, nego i da sam u nekom smislu bio nevjeran Crkvi kada sam ih smatrao otvorenima slobodnoj kritici. To nije riješilo, i ne rješava primjedbe i poteškoće, ali mijenja stav kojim se pristupa  tim učenjima.

Ali što s Novom misom? Kako sam mogao živjeti s time?

Nastavlja se…