Susret pape Franje i pape emeritusa Benedikta XVI
Protekli tjedan je bio doista težak za mene kao katolika. Morao sam pretrpiti direktne i indirektne osude na temelju moga stava prema papi Franji. Naime, moje neradovanje, sumnjičavosti, kritički nastup i manjak oduševljenja su zbunile i razočarale neke moje kolege i prijatelje. Pošto još nisam prebolio odreknuće pape emeritusa Benedikta XVI., medijska pompa oko pape Franje mi je pravo zasmetala. Svaki njegov pokret i svaki bitni i nebitni, značajni i beznačajni čin popraćen je i uzveličan kao da se to nikada nigdje nije desilo u povijesti papinstva. Što je najgore, ovo je činjeno od ozbiljnih sekularnih medija, kako domaći tako i stranih, a bome i ozbiljnih katoličkih medija, kako domaći tako i stranih. I to medija svih orijentacija, od liberalnih do konzervativnih. No, sekularni liberalni mediji kao i katolički, dobro znaju svoju ulogu i znaju kako iskoristiti medijsku pozornost koja je sada na papi Franji. Michael Voris je to dobro komentirao u svojoj Vortex epizodi – populariziranjem i veličanjem svakog poteza pape Franje i uspoređujući ga s Benediktom, želi se smanjiti utjecaj (čak i izbrisati) njegova papinstva i ocrniti njegovu duhovnost i ljubav prema Tradiciji i hermenautici kontinuiteta. Jer papa Franja je po nekim pitanjima dijametralan papi Benediktu i to mediji dobro znaju.
Zbog toga, među svojim društvom sam odlučio ukazati na te probleme i nastojati ukazati da se ne treba baciti u delirij zbog cipela pape Franje ili njegovih telefonskih poziva. Jer nije prošlo ni dva tjedna pontifikata, a već imamo skoro započet proces kanonizacije živućeg čovjeka. Ali naišao sam na nerazumijevanje, osudu i etiketiranje. Dobio sam etiketu strašnog i mračnog tradicionalista, onoga negativnog farizeja koji sam gunđa i opominje. Onoga koji je ohol i smatra da jedino njegova vizija Crkve je jedina ispravna, itd.
Dakle, politički korektan govor mora biti i u Crkvi.
No, to me je nagnulo na razmišljanje, jesam li ja tradicionalist i što to meni predstavlja? Vidim li se ja tu, ako me moji kolege tu vide? Ne, ja nisam tradicionalist u smislu u kojem oni misle da jesam. Ja sam katolik, ja dišem s Crkvom i ljubim sv. Oca. Stvar je u tome da ja nisam naivan. Nisam naivna mlaka ovca koja uzima onaj srednji put jer se zbog straha od osude skriva iza neke lažne poslušnosti i poniznosti, pošto nije hrabra izreći Istinu u Ljubavi.
Prije svega ljubim Krista i nesvrstajem se niti u jednu struju unutar Crkve. Ali doista zahtjevam na autentičnom katoličanstvu koje je u skladu s Tradicijom – Predajom od prvog sabora u Jeruzalemu do II. vatikanskog koncila. Želim katoličku liturgiju na sv. Misama, a ne protestantski mambojumbo miks, želim red i poštivanje liturgijskih propisa. Želim katolički nauk s propovjedaonica, želim katoličke molitve, katoličke pjesme. Želim redovnike i redovnice u habitima, svećenike u kolarima, želim dostojanstvene pričesti, želim poštivanje euharistije. Želim pobožnosti prema Gospi. Želim da se vrati ono izvorno katoličko u katoličke župe i susrete mladih. Želim da Nova evangelizacija bude katolička obnova u duhu Tradicije. I želim još mnogo toga katoličkoga! Ako me to sve to čini tradicionalistom i farizejom, onda sam taj.
Blog jednog farizeja 
