Zašto ne ministrantice [1.dio]

Ne volim vidjeti ministrantice, jednostavno ne volim. To mi je neprirodno i aludira na svećenice.  Jednostavno nije u katoličkom duhu i veoma je odbojno. Zbog toga sam odlučio objaviti prijevode tekstova predsjednika Latin Mass Society of England and Wales, Josepha Shaw koji je ove tekstove napisao na svom blogu lmschairman.org. Tekstovi vrlo dobro razrađuju tu problematiku. Napisani  su 2011. godine.  Slijedi prvi dio. Zahvaljujem I. B. na prijevodu.  Cijeli serijal.

Nedavni naputak Universae Ecclesiae o interpretaciji motuproprija Summorum Pontificum je objasnio kako se razne liturgijske dozvole koje su donesene za prijelazne misale i Novus Ordo od 1962. ne odnose na slavlje usus antiquiora, tradicionalne mise, u slučaju da su u sukobu s rubrikama misala iz 1962. Postoji određena količina toga što ovo uključuje ili isključuje, ali to uključuje pravilo na snazi 1962. koje zabranjuje ženama da ministriraju kod oltara. Ako nema muškaraca ili dječaka da ministriraju, žena može govoriti odgovore i zvoniti zvono s pričesne ograde: nijedna žena ili djevojka ne bi smjela ići u prezbiterij tijekom svete mise, kada se slavi po misalu iz 1962. Legalno stajalište je jedna stvar, a  bit ovog pravila je nešto drugo.

Kao što je dobro poznato, ministrantice su dozvoljene 1992., nakon duge kampanje neposlušnosti prema Crkvenim normama. Dozvoljeno je s priličnim oklijevanjem, i motivacija je očito bila izbjegavanje skandala javnog ratovanja zbog te teme:  papa Ivan Pavao II. nije bio baš uvjeren da je to dobra ideja. Presuda Kongregacije za bogoštovlje iz 1994. to ograđuje s upozorenjima i ograničenjima koja su još na snazi. Dopustivši mogućnost ministrantica, ona govori:

2) Sveta Stolica poštuje odluku određenih biskupa zbog specifičnih lokalnih razloga na temelju odredaba Kanona 230 #2. Doduše, u isto vrijeme Sveta Stolica želi podsjetiti na to da će uvijek biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju. Kao što je dobro poznato, ovo je vodilo do uvjeravajućeg razvoja svećeničkih poziva. Stoga će obveza podupiranja takvih grupa ministranata uvijek postojati.

3) Ako u nekoj biskupiji, na temelju Kanona 230 #2, biskup dopusti da, zbog određenih razloga, žene mogu također ministrirati, ova odluka se treba jasno objasniti vjernicima, u svjetlu gore navedenog pravila. Također se treba razjasniti da se pravilo već naširoko primjenjuje činjenicom da žene često služe kao čitači u liturgiji i da se također mogu pozvati za dijeljenje hostije kao izvanredne djeliteljice pričesti, kao i da obavljaju druge funkcije, sukladno odredbama istog Kanona 230 #3.

4) Također se mora jasno shvatiti da liturgijske službe spomenute gore vrše laici ex temporanea deputatione, u skladu s presudom biskupa, bez da laici, bili oni muškarci ili žene, imaju ikakvo pravo vršiti ih.

Ovo pravilo protiv ministrantica nije neka zaboravljena rubrika Srednjeg vijeka: bila je dio Opće uredbe Rimskog misala kada je novi misal bio izdan 1970., i dio novog Zakonika kanonskog prava iz 1983. (iako su neke nejasnoće, koje su proizašle iz ideje da laici zamjenjuju institucionalizirane akolite, naposljetku dovele do presude iz 1992.). Restriktivnu narav dokumenta iz 1994. je ponovila Kongregacija za bogoštovlje 2001. godine. Uistinu, ponavljajući da samo biskup ima pravo odluke o dopuštanju ministrantica, bez obzira na odluke susjednih biskupa, ponavljajući važnost muških ministranata za promociju vokacija kao i činjenicu da nikakvo pravo ministriranja nije ustanovljeno, naglasila je da svećenici nikada ne mogu biti natjerani na njihovo korištenje [ministrantica]:

U skladu s gore navedenim naputcima Svete Stolice takva dozvola ne može ni na koji način isključiti muškarce ili, posebno, dječake iz ministrantske službe, niti može zahtijevati da svećenici te biskupije koriste ministrantice, jer “uvijek će biti vrlo prikladno pratiti plemenitu tradiciju da dječaci ministriraju”.

Drugim riječima, ako bilo koji biskup ili svećenik odluči ne koristiti ministrantice, to bi bilo ne samo u skladu s tradicijom Crkve, nego bi imalo i potporu od najviših autoriteta Crkve, koji smatraju takvu odluku a priori “vrlo prikladnom”.

Ovo su naravno zakonski, a ne teološki orijentirani tekstovi, pa se razlozi protiv ministrantica mogu ovako sažeti: naime, “plemenita tradicija” Crkve i promocija zvanja. Oba su ispravna i od velike važnosti, ali netko se može još uvijek pitati: zašto Crkva ima ovu tradiciju i zašto je ovo važno za zvanja? Osvrnut ću se na ove teme u dva zasebna članka.

Dr. Joseph Shaw – lmschairman.org

Oglasi

One thought on “Zašto ne ministrantice [1.dio]

  1. Pingback: Ponedjeljak, 11.8.2014. – uz jutarnju kavu preporučujemo | Quo Vadis Croatia

Komentari su isključeni.