Gostujući autor: Evolucionizam u Crkvi

Prijatelj mi je poslao tekst kao bilješku uz intervju Roberta de Matteija objavljenog na blogu Splendor Domini, te me zamolio za objavu. Pa, evo objavljujem. 🙂

Realni socijalizam je pao s Berlinskim zidom, prije više od dvadeset godina, ali njegova doktrinarna jezgra, ideologijsko srce komunizma, dijalektički materijalizam, preživio je i danas mu je ime evolucionizam.” (Roberto de Mattei)

Preživjeli smo komunizam i socijalizam. Uf! Žilava je Katolička Crkva, živa je naša vjera. Nismo otpali, Bogu hvala! Možemo li odahnuti? Ne.

Evolucionizam je, nažalost, nova/stara ideologija u glavama mnogih katolika. Takvima svako pozivanje na predaju, tradiciju, odnosno na predano, smeta i – namjerno, svjesno – žele ga ukloniti.

Bitka se odvija u srcu i umu svakog pojedinog vjernika: Klanjati se Bogu ili klanjati se sebi (čovjeku, ljudima, narodu, ovoj ili onoj skupini…)?

Lukavost je đavlove prijevare u tome da se klanjanje sebi danas, u ovim vremenima, ne odvija kao u doba starog Rima, otvoreno, u kultu caru i sl.

Moderno je idolopoklonstvo zaogrnuto plaštem humanizma, nazovibrige za čovjeka, želje da se čovjeku pomogne… u konačnici: da čovjek spasi čovjeka, ljudi ljude. Da se svi bolje “osjećaju”, da se ostvare (selfizam). To je suvremena varijanta stare napasti: Siđi s križa i spasi sam sebe!

U Crkvi se takvo poimanje očituje u želji da se Crkva prilagodi svijetu, da ugodi čovjeku, da ga stavi u središte pozornosti, ne mareći pritom na Boga i Božju volju, na istinu, objavu, predaju i vjekovno učiteljstvo.

Dovodi se u pitanje poslanje Crkve. Koji je točan odgovor na pitanje čemu služi Crkva: ovozemaljskom uživanju ili vječnom spasenju?

Ima ih koji misle i govore da se to ne protivi jedno drugom. Ti nikada nisu zaista čuli evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji ili Govor na gori, nikada nisu uistinu izmolili Križni put, nikada na vjeronauku nisu čuli da je euharistija ponajprije Sveta žrtva Novoga saveza, klanjanje Bogu, a ne slavljenje sebe (čovjeka, ljudi, naroda, ove ili one skupine…).

Naravno, skrb za konkretnog čovjeka, za bližnjeg, za svaku osobu, od njenog začeća do prirodne smrti, nije nešto nepoželjno. Naprotiv.

To je nezaobilazni plod vjere, koja je djelotvorna ljubavlju. Vjera bez djela je mrtva. Međutim, bez istine, ljubav se izopači u sentimentalizam, odnosno u konačnici, u egoizam, kako nas je poučio Benedikt XVI.

Crkvu vrata paklena neće i ne mogu nadvladati i izvan Crkve nema spasenja. Ali, to ne znači da veliki broj vjernika, uključujući i pastira, ne može otpasti od vjere. Jer, Gospodin dodaje: Kad se vratim, hoću li naći vjernika na zemlji?

M.

Oglasi