Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Kanonski razlozi (2. dio)

Donosim drugi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje. Preporučam također članke dr. sc. Ivana Zelića na portalu Bitno.net. 

Jedan od razgovora koje sam u to vrijeme imao bio je s čovjekom kojeg sam poznavao prije mnogo godina u Manchesteru. On je isto, a da toga nisam bio svjestan , istupio iz SSPX krugova, i slučajni susret jednog dana uveo nas je u raspravu. Ne sjećam se točno teme o kojoj smo razgovarali , ali znam da sam otišao s naputkom da pogledam pismo Pia XII. koje osuđuje biskupska posvećenja u Kineskoj Crkvi 1958. Razmišljanje iza toga je da , bez obzira kakve probleme SSPX imao, Lefebvre nije imao pravo podijeliti apostolsko naslijeđe na način na koji je to učinio. Mislio sam kako sam imao odgovor na tu primjedbu, ali sam svejedno iznova razmotrio taj problem.

SSPX nije bio spor u razvijanju kompleksnih i uvjerljivih kanonskih argumenata koji brane njegova biskupska posvećenja (znam da vi u glavnoj struji više volite izraz biskupska ‘ređenja’, ali pratite me ovdje). Ako sam se pokušao detaljno baviti ovim problemima, to nije bilo zato jer sam vjerovao da sam posebno kompetentan za to, već zato što nisam mogao početi nigdje drugdje nego tamo gdje jesam. Ne samo da sam akademski tip, nego sam proveo skoro četiri godine u SSPX sjemeništima i bila mi je navika ići u detalje, često na nezadovoljstvo mojih prijatelja.

Raspravljajte cijeli dan – citirajte sve užase i zloupotrebe Vatikanskog koncila i 70-ih i 80-ih – i ključno načelo kanonske obrane Lefebvreovih posvećenja je ovo: postoji kanonsko Stanje nužde, i biskupska posvećenja se mogu obaviti bez ovlaštenja kada se ne može posavjetovati sa zakonodavcem (papom). Prema SSPX-u – ljubitelji Ivana Pavla II., duboko udahnite – s Ivanom Pavlom II. se nije moglo posavjetovati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato jer je bio fizički nepristupačan, nego zato jer je bio moralno nepristupačan, tj. prema SSPX-u, toliko je malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom univerzalnog spasenja, toliko je bio zaljubljen u lubanjodršce iz Istočnog Timora, svoje sugovornike u Asizu, da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Teoretski gledano, odgovor Kongregacije za nauk vjere na SSPX-ove upite o vjerskoj slobodi, i praktično gledano, susret svjetskih religija 1986. u Asizu, uvjerili su Lefebvrea da je ponašanje Ivana Pavla II. neprihvatljivo. To je bio ključni argument koji je opravdavao odluku o posvećenju biskupa bez papinskog ovlaštenja.

Osim toga, Lefebvre je uvijek govorio kako posvećuje biskupe samo da bi podjeljivali sakramente, a ne iz nekog drugog razloga. To nije bila paralelna Crkva. ‘Loin de moi, loin de moi de m’ériger en pape!’ (Neka bude daleko, daleko od mene da se postavim za papu), rekao je na svom predivno čistom francuskom na dan posvećenja 1988.

U ovom stadiju dvije su mi stvari počele izlaziti na vidjelo.

Puno kasnije, ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u biografiji Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša. Ipak, primarno, čak i ako je SSPX bio u pravu oko Ivana Pavla II., je li glavni argument siguran? Kada sam promislio, učinio mi se prilično klimavim. Nije bilo potpuno nelogično reći da Ivan Pavao II. nije bio ‘moralno pristupačan’, ali završni ishod je sigurno bio oblik praktičnog sedevakantizma: za SSPX su svijeće u Vatikanu bile upaljene ali, takoreći, nitko nije bio doma. Nije li ovo bio uvod u teže stvari? Koje bi se druge papine odluke mogle odbaciti ako se smatrao pravno nesposobnim? Nadalje, ključni argument ne uzima u obzir nijednu drugu okolnost. Na primjer, barem dva od kandidata koji su bili zaređeni 30. lipnja 1988. možda ne bi uspjeli proći normalni proces (u kojem se tri kandidata pišu na listu terna i istražuju): biskup Williamson (preobraćenik i ne toliko dugo katolik) i biskup Fellay (šest godina ispod kanonske dobi). Bilo je vrlo moguće da se Ivan Pavao II. duboko želio izmiriti sa SSPX – sigurno je to želio 2001. – ali kao staromodni poljski klerik, nije namjeravao dopustiti da sve bude po Lefebvreovu. To je princip za svakoga tko ima autoritet! Na kraju krajeva, TKO je papa? ‘Loin de moi, loin de moi de m’eriger en pape!’

Trebao bih dodati da je po kanonskom pravu papa vezan samo božanskim zakonom (iako bi bilo nepromišljeno mijenjati druge, niže zakone). Ali u ovom slučaju, mislio sam, da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi morao tvrditi kako je odbijanje Rima da sankcioniranja posvećenja ovih četiriju muškaraca na taj datum (odbijenica koju je javno objavio kardinal Gantin službenim kanonskim upozorenjem 18. lipnja 1988., mislim) oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija Preživljavanje, kako ju je zvao Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima Lefebvreovim djelovanjem?

Druga stvar koja mi je počela  izlaziti na vidjelo je kako postoji veza između prenošenja biskupskog reda i same naravi Crkve. Lefebvre je rekao da je htio posvetiti biskupe samo za sakramente. Zapravo, vjerovao je kako je dužan to učiniti. Ipak, ova ideja biskupa samo za sakramente je počela izgledati klimavo. Biskupi nisu strojevi za sakramente. Zapravo, čak i za pomoćne biskupe, njihov red ih orijentira – uređuje ih – prema učenju vjere, vodstvu stada i podjeli sakramenata. Biskupske ovlasti ne vrše se samo u sakramentalnom kontekstu, nego i u kontekstu života lokalne crkve (i potencijalno cijele Crkve). Nadalje, ako se biskup može zarediti samo za sakramente kao u slučaju pomoćnog biskupa (teološki puristi, izdržite ovu aproksimaciju), to je zbog toga što je vodstvo i poučavanje određenog stada već zbrinuto po glavnom biskupu . Biskupska posvećenja možda nisu stvorila paralelnu Crkvu kao takvu, ali bila su korelativna s crkveno autonomnim životom SSPX-a u kojem učenje, vodstvo i sakramenti nisu ovisili ni o jednom vidljivom Crkvenom autoritetu. Lefebvre je svojim dijeljenjem biskupskog reda bez papine dozvole kristalizirao, liturgijski i sakramentalno, autonomno crkveno postojanje.

Nastavlja se…

Oglasi