Sacrosanctum concilium – što smo učinili i što smo propustili učiniti [1. dio]

Naišao sam na internetu na jedan odličan članak s kojim se većim djelom slažem. Odlučio sam ga prevesti. Mislim da sam to učinio vrlo nezgrapno jer nisam dobar prevoditelj, no nadam se da će se nakana članka shvatiti. Kako je članak prilično dug, odlučio sam ga objaviti u dva dijela.

Članak je napisao monsignor Andrew Wadsworth kao jedan osobni osvrt na razvoj liturgije prema Konstituciji o svetoj liturgiji „Sacrosanctum Concilium“. Članak je napisan 22. svibnja 2013, znači friški materijal.

[…]

U svom uvodu,  Sacrosantum Conciulim (u daljnjem tekstu SC) naglašava primarne motive Koncila  u odnosu funkcije i značenja liturgije: navodi da je cilj Koncila ojačiti kršćanski rast katolika, poticati jedinstvo i privući sve ljude Crkvi .  Napominje se da bi liturgija trebala pridonijeti tome. Ovaj uvod je vrlo značajan i važan, jer stvara bitnu vezu između poslanja Crkve kao zajednice spašenih i liturgije koja proglašava to spasenje i koja nas dovodi u iskustvo istoga čak i u ovom životu. Iz tog razloga, iznenađujuće je to da liturgija nije odmah identificirana kao glavni instrument nove evangelizacije i da se u planovima ne teži prepoznati tu temeljnu važnost liturgije u evangelizaciji. SC jasno na svom početku naglašava da je liturgija, a posebno euharistija, glavno očitovanje Crkve, i da je liturgija uzrok i znak jedinstva.

Prečesto se Koncil  je predstavlja samo kao inovacija, kao razvoj i kao obnova, a ipak se čini da ga prvenstveno treba shvatiti kao organsko napredovanje i kontinuitet prije nego što se bude u  stanju dohvatiti ono što zaista treba mijenjati. Hermeneutički ključ cijelog dokumenta nalazi se u stavku 2. Ovdje je Koncilska definicija o  naravi  i namjeni liturgije – to je naše sudjelovanje u otajstvu Kristovu, to jest Crkve. Čitajući ovu jednu stavku, vidimo da se pojavljuju  tri strahovito važne teme:

1. Po liturgiji se naime, a napose po božanskoj euharistijskoj žrtvi, »vrši djelo našega  otkupljenja« pa stoga ona u najvećoj mjeri pridonosi tome da vjernici živeći  izražavaju i drugima očituju Kristovo otajstvo i izvornu narav prave Crkve

Ovdje nas Sacrosanctum Concilium podsjeća na istinu da se u liturgiji u konačnici radi o otkupljenju i to je  zapravo način na koji se otkupljenje primjenjuje na nas, a to je i vrhunski način na koji se istinska narav Crkve očituje. U svijesti mnogih ljudi, istinsko spasenjsko poslanje Crkve i jedinstvenost njezinih nadnaravnih ciljeva još nisu shvaćeni radi načina na koji slavimo liturgiju. Jednostavnije rečeno, liturgija je najočitiji način na koji katolici mogu odgovoriti na pitanje: što je Crkva? Možda se može odgovoriti:  da slavljenje Euharistije, više nego bilo što drugo, izražava narav i otajstvo Crkve.

2. Njezina je, naime, vlastitost da je ujedno ljudska i božanska, vidljiva i obdarena nevidljivim zbiljnostima, gorljiva u djelovanju, a odana kontemplaciji, prisutna u svijetu, a ipak putnica; i to tako da je u njoj ljudsko upravljeno i podređeno boţanskome, vidljivo nevidljivome, djelovanje kontemplaciji, a ono sadašnje budućem gradu za kojim tragamo

Ovdje nalazimo kontrastne osobine koje se pažljivo održavaju u ravnoteži: ljudska / božanska, vidljiva / nevidljiva; aktivna / kontemplativna …  Nerijetko se dobiva dojam da se, umjesto doživljavanja  ovih osobina istovremeno (što je istinska genijalnost liturgije),  može doživjeti samo jedna od njih. Prevladavajući karakter mnogih misa je još uvijek beznadno horizontalan i orijentiran na zajednicu – negdje na putu od Koncila prema dana, čini se da je prihvaćen protestantski model u katoličkom slavljenju i istinska crkvena dinamika o onome što se događa u liturgiji još uvijek mnogima zamračena. To je osobito vidljivo u slučaju kada uzmemo u obzir da je karakter liturgije u svojoj suštini omogućiti nebeski život. U zemaljskoj liturgiji sudjelujemo u predokusu nebeske liturgije, dok čekamo njezino ispunjenje.

Način na koji se liturgija slavi  mora uvijek pažljivo uzeti u obzir gore navedene važne osobine koje određuju primjerenost određenih načina slavlja,  počevši od načina kako svećenik predslavi i propovijeda, pripremi čitanja i ministriranja, promišljen odabir i korištenje odgovarajuće liturgijske glazbe koja je sastavni dio liturgije i najmoćnijih prijenosnika liturgijske kulture. To je priličan izazov  koji ne treba podcijeniti i koji zahtijeva predanje onoga najboljeg što imamo u svakom od tih važnih područja. Prečesto, liturgija se može učiniti beznadno zemaljska i statična umjesto da potiče u vjernicima žeđ za Bogom i za ono što on čezne da im dade i učini u njima i kroz njih. Imajući taj  izazov pred sobom bitno je pozitivno reagirati na njega: Sacrosanctum Concilium ističe ogromnu viziju za liturgiju  –  no uvijek je lakše odlučiti se za ono manje.

3. Stoga, budući da liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu, u prebivalište Božje u Duhu, do mjere punine dobi  Kristove, ona ujedno na čudesan način krijepi njihove sile kako bi propovijedali Krista; tako liturgija pokazuje Crkvu onima koji su vani kao znak podignut za  narode, pod kojim se raspršena djeca Božja trebaju sabrati u jedno, dok ne postane jedno stado i jedan pastir.

Konstitucija je čudesno nedvosmislena u naviještanju da  liturgija treba ojačati vjernike za misijsko djelovanje, tako da  Radosna vijest  može biti propovijedana (i vjerovana) na snažniji način među ljudima današnjeg vremena. Crkva je misionarska po svojoj naravi i to bitno obilježje Crkve je prikazano u liturgiji, ne samo u činjenici da je liturgija potencijalno snažno naviještanje istine da je poruka spasenja za sve ljude, nego i u pravom osjećaju univerzalnosti koja se nalazi u srcu katoličanstva. Konstitucija nas podsjeća na to da je zadaća Crkve također pozvati ljude na obraćenje i vjeru, da ih pripremi za sakramente i da ih pridobije za djela ljubavi i apostolata.

To su istine koje su često zamračene . Lažni ekumenizam je imao katastrofalan učinak u tom smislu – mnogi katolici  imaju tendenciju da se vide (pojedinačno i skupno), kao samo jedan od subjektivnih odgovora na ljudske težnje, dok Sacrosanctum Concilium govori sasvim naglašeno da je Crkva najučinkovitiji Božji odgovor na veliku ljudsku težnju o trajnoj potrebi Njegovog milosrđa i milosti, dok vjernik pouzdano upućuje [SC]  neprestano na putu prema  pravom domu u Gospodinu.

Pristupi u liturgiji koja pomračuju  ovu temeljnu istinu imaju vrlo štetan utjecaj na svijest vjernika o crkvenoj pripadnosti.  Upravo zbog ovoga razloga Crkva često stavlja riječi Svetoga pisma  u liturgiji. Pismo je, naime, najveći pojedinačni izvor liturgije.  Na primjer, učestalije pjevanje tekstova koji se baziraju na Svetom pismu na misama zasigurno bi bilo poboljšanje u odnosu na neke od glazbene kompozicije koje trenutno ispunjavaju mnoge zbirke liturgijskih pjesama, a koje se razlikuju samo po njihovom očitom nedostatku pravog liturgijskog odijeka.

Nastavlja se…

Oglasi

5 thoughts on “Sacrosanctum concilium – što smo učinili i što smo propustili učiniti [1. dio]

  1. Kako čudna slika. Novus Ordo.
    Svećenici stoje, umjesto da kleče.
    Kao imali smo dosad Ferrarija (Tradicionalna Misa), sada imamo fića (Novus Ordo Misa), ali nećemo se mi vraćat na Ferrarija, nego idemo tunirati fića (kao Novus ordo se služi licem prema Svetohraništu.) Mislim to jest pohvalno u današnje vrijeme.
    Ali Ferrari je Ferrari i nikad najbolje tunirani fićo neće postat Ferrari.
    Što sve izmišljaju, a trebali bi reći: “Ups, ipak smo pogriješili, 2. VK bio je totalni promašaj”.

    • Ne bih se složio da je 2. VK bio promašaj. To je extremno stajalište koje nije prihvatljivo kao ni ono da je 2. VK najbolje što se desilo Crkvi.
      Jer to naprosto nije istina. Stvar je jasna, nakane su bile dobre – bl. Ivan XXIII, kako sam ja shvatio, doista je želio Crkvu obnoviti i prvotne sheme Koncila su išle na tome tragu.
      No, kasnije znamo što je bilo.
      Usporedba Ferrarija i Fiće je dobra, ali opet to je ono što sada imamo i to moramo iskoristiti na najbolji mogući način.
      Stalno žugati nije riješenje, treba djelovati.

      • Slažem se. Treba djelovati.
        Idemo djelovati……………………………..
        idemo pomoći svećenicima,
        idemo naučiti ministrirati za Tradicionalnu Misu,
        idemo moliti da nam Bog da milost da se proširi Tradicionalna Misa,
        idemo pred Presveti Sakrament pola sata dnevno zahvaliti Gospodinu na svemu dobrome što nam je udijelio,
        idemo se raspitati koji svećenici imaju bar malu nakanu da počnu služiti Tradiconalnu Misu,
        ako treba postavit ćemo plakate za Tradicionalnu Misu,
        pisam ćemo biskupu za Tradicionalnu Misu,
        pisat ćemo komisiji Ecclesia Dei u Rimu, ako je moguće da nam omoguće Misu kao u u Zagrebu,
        pisat ćemo članke za novine koja je ljepota tradicionalne Mise,
        stavljati ćemo jako dobre i poučne katoličke postove na blogove,
        napravit ćemo tradicionalni kalendar.

        Što ste od toga u Splitu napravili?
        Ili mislite da će to netko drugi napraviti?
        Vi ste ti koji trebate djelovati, Vi. Vas je Bog izabrao da širite Tradiciju na vašim područjima. Treba djelovati, kažeš……

        :)))

        P.S. Inače kad su pitali papu Pia XII. da otvori koncil, on to nije htio, jer nije bilo potrebe. Vjera je bila presnažna. Pogledaj danas.
        Taj bijedni koncil nije čak ni osudio komunizam, najveće zlo toga vremena.

  2. Dragi C.,
    ja sam veliki fan Josepha Ratzingera i njegove teologije i što se tiče Tradicije i tradicionalizma uopće, ja sam blaža verzija toga. Vjerojatno poznaješ stav Josepha Raztingera prema Koncilu.

    No ipak, mali koraci prema TLM u Splitu se čine, polako ali sigurno. Ne znam koliko situaciju poznaješ u Splitu, no vjeruj mi nitko nije sklon Tradiciji u punom smislu. Sve svećenike koji bi bili zainteresirani što se tiče TLM sam manje više već propitao, 99% ne može zbog obaveza na župamoa faklutetiima i zbog straha od ostalih svećenika da ih netko ne bi cinkao.
    Način na koji je Društvo Benedictus išlo, ovdje ne može proći jer većina ljudi koji su zainteresiran za TLM ne žele riskirati jer bih se tako moglo marginalizirati u njihov širem djelovanju.

    Evo ja pozivam svećenike iz Splita koji čitaju ovaj blog a zainteresirani su za TLM da mi se jave na mail lexvivendi88@gmail.com.

  3. Dobro, Bogu hvala, vjerujem u vas, bit će to sve kako treba.
    Jako mi je žao zbog vašeg izabranog gradonačelnika.
    Jedino što možemo je uzajamno moliti jedni za druge, da dam Bog da milosti da uspijemo izvršavati Njegovu svetu volju.

Komentari su isključeni.