Papa Franjo i poslušnost autoritetu

Papa Franjo – prošlo je više od pola godine pontifikata, pola godine turbulencije i neprestanog iščekivanje što će Papa reći, s kime će sad intervju imati, itd.

S tradicionalističke strane gledajući komentari su gotovo na sve Papine poteze bili uglavnom negativni. Gleda ga se ispod oko, svatko njih ispravlja Papu, daje svoje tumačenje, govore što bi trebao činiti, a što ne, itd. U svemu se osjeti jedan prijezir prema ovome pontifikatu koji nije ni počeo kako treba. Sigurno, kritika mora postojati – ali kada ta kritika ide u smjeru da se jedan novinar, bloger ili bilo tko drugi stavlja iznad autoriteta kojeg je postavio sam Krist, to svakako nije u redu. No, među tradicionalističkim krugovima toga ima i previše. I kao da se stvara jedna klima nepovjerenja prema Papi i traže se razlozi da ga se ne sluša.

Pričali su mi da se nešto slično događalo i na početku pontifikata papa Benedikta XVI., samo s modernističke strane – nastojao se potkopati autoritet sv. Oca putem njihovih stranica, blogova i slično. Nastojalo ga se prikazati kao radikalnog konzervativca, monarha koji je ostao u nekom pretkoncilskom dobu i kojeg nije briga za najsiromašnije i odbačene. A znamo da je to dijametralno suprotno istini. A papu Franju se nastoji prikazati kao radikalnog progresivca koji je pun „duha Koncila“, što je također suprotno istini.

Tako sam razgovarao s jednim mudrim čovjekom koji je dao zanimljivu opservaciju na temelju raznoraznih komentara o papi Franji i papi Benediktu. On je rekao da je zapravo tu Sotona na djelu (bunimo se kako modernisti negiraju postojanje Sotone, a i sami smo ga zaboravili). I bojim se da ima pravo. I Sotona djeluje sada s „desna“ – nažalost. Njemu je jedinom stalo da se stvori nepovjerenje prema Kristovu namjesniku i da stvori nove podijele unutar Crkve – jer zna Sotona – slušao je Isusa – kraljevstvo u sebi razdijeljeno ne može opstati.

Mudri čovjek je rekao da je svaki autoritet na neki način postavljen od Boga. To se posebno odnosi na Crkvu. Ako nema povjerenja prema Kristovu namjesniku onda i ako mu se izražava neposluh tj. ne poštuje se njegov autoritet radi tobože neke pravovjernosti , onda tu nešto nije uredu. Očito pravovjernost tu šteka.

Ne mogu reći za sebe nisam pao u ovu gore napast – jesam. Muči me to već pola godine. Na svaku Papinu riječ gledam s nekom dozom opreza, preispitivanja, tražim što je papa Benedikt rekao po istom pitanju i slično. I dosta molim da razumijem Papu i da mu ostanem vjeran.

Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?

Farizej

Oglasi

20 thoughts on “Papa Franjo i poslušnost autoritetu

  1. “Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?”

    Pitaj SVETOG Atanazija što bi ti odgovorio!

    Budni budite.

    …Poslušnošću do otpada, itd………

      • Sv. Atanazija je papa krivo izopćio, što on nije prihvatio nego je nastavio Božji posao, putujući po biskupijama čiji su biskupi bili arijanci i zaređujući nove biskupe katolike na tim mjestima (bez dopuštenja pape). Danas ga štujemo kao sveca, naučitelja i jednog od četvero istočnih otaca Crkve.
        Mislim da je C na to mislio.

        “Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?”
        Sada valjda znate što bi on odgovorio.

  2. ,,Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?”

    Najveća Tradicija je vjernost odnosno poslušnost Bogu, zatim papi, u okvirima u kojima nas poslušnost prema njemu obvezuje. A ne obvezuje nas u onim stvarima koje su protivne vjeri ili je dovode u pitanje. U tom slučaju podložnik je ne samo slobodan nego ponekad i dužan izraziti kritiku jer je u pitanju više dobro – naša vjera koja nam donosi vječno spasenje. I to su definirani kriteriji koje imamo na umu kad govorimo o kritici pastira Crkve (napose pape), nasuprot maglovitim, politički koncipiranim idejama koje obilježavaju ovaj tekst (‘oni kritiziraju previše’, a da se ne pokaže gdje, kako i zašto, a ja sam umjeren).

    • Ovaj tekst je tekst jednog nebitnog blogera među silnim blogerima koji se prenemagaju snijesti nešto pametno. Nije relevantan za ništa, obično piskaranje nekih osobnih viđenja situacije u Crkvi koja mogu biti izrazito pogrešna.

      No tvoj komentar ide u ovome smjeru – dužni smo Papu slušati u okvirima gdje nas to obvezuje, a gdje nas to izričito ne obvezuje – boli me briga što papa Franjo govori – on je ionako modernist, vrlo mala vjerojatnost da će ikada reći nešto ex cathedra, a njegove poruke, poticaji su ionako ne bitni jer eto sve što je trebalo bit rečeno rečeno je do II. V.K. Dakle, poslušnost Papi samo kad moram.

      Sigurno, Pavao je kritizirao Petra, no nit si ti ni ja nit recimo Rorate Caeli Pavao.

      • ,,prenemagaju snijesti nešto pametno” – ,,Nije relevantan za ništa.”

        Malo mi je neobičan ovaj kontrast – znači istovremeno pretendiraš na to da iznosiš pravo viđenje stvari, a potom da to ne trebamo uzimati ozbiljno? Nije mi baš jasno kako to dvoje ide skupa.

        Nadalje, da se ponovim – papu trebamo slušati U SVEMU, OSIM u onim stvarima kada objektivno i sa sigurnošću možemo utvrditi da se radi o nečem protivnom ili kompromitirajućem za vjeru. Kad kažem: ‘u svemu, osim’, to podrazumijeva ne samo izraze obvezujuće za vjeru i moral, nego i sve što spada pod redovnu pastirsku službu pape. No problem je što kod tebe taj ‘osim’ praktično ne postoji odnosno što u ime iskrivljene poslušnosti praviš carevo novo ruho i glorificiraš papu uz ignoriranje njegovih kompromitirajućih poteza.

        Što se tiče trećeg – sv. Pavao nije kritizirao sv. Petra kao sv. Pavao (u svojstvu njegove karizme i ugleda), nego kao njegov podložnik. I to nije tumačenje ni moje ni Rorate Caelija, nego sv. Tome i Augustina:

        ,,Kada postoji neposredna opasnost za vjeru, izjave prelata treba osporiti, čak i javno, sa strane njihovih podložnika. Tako je i sv. Pavao, kao podložnik sv. Petra, javno osporio njegov postupak zbog neposredne opasnosti od sablazni u pitanju vjere. I, kako nam glosa sv. Augustina govori (Ad Galatas 2,14): ‘Sveti Petar je dao primjer onima koji upravljaju, da ako nekad skrenu s pravog puta, ne odbiju ispravak kao nešto nedostojno, čak i ako dolazi od njihovih podložnika’’ (sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, II.II, q. 33, a. 4)

  3. “Ali nije li najveća Tradicija vjernost Papi bez obzira kakav on bio?”

    Oh, brother…

    Čitajte predkoncilske knjige i nauke svetaca o Tradiciji i papinstvu i upoznajte Vjeru koju su modernisti oduzeli vašim očevima i djedovima te vama uskratili.
    Franciscus je jasno dao do znanja da je progresivni modernist i relativist (za razliku od Benedikta, koji je bio “umjereni modernist”) i da je za njega svaka moderna religija prihvatljiva.
    Od kad je preuzeo Stolicu odmah je krenuo u siromašenje i promjenu institucije papinstva. Naravno da je svaki katolik kojemu je poznato što je Sveta Crkva uvijek naučavala i kakvu je Krist utemeljio zgrožen takvim ponašanjem.
    No upravo poradi onih koji bi radije ostali poslušni papi nego Svetoj Tradiciji, što u konačnici znači Bogu, ova kriza i traje toliko desetljeća.

      • Onda ćete sa mnom razgovarati, jer ja nisam sedevakantist (niti sam to ičim dao naslutiti)

      • Dobro, koja je razlika između tebe i nekog sedevakantista? Ti kažeš da stolica nije prazna, ali na njoj sjedi antipapa? Ako je tako, onda ne znam…

      • Opet mi stavljate u usta riječi koje nisam rekao. Tko je spomenuo antipapu?

        Na budućem papi, ne na nama laicima, je da odredi legitimnost modernista koji su okupirali Crkvu zadnjih pola stoljeća.

        Ako poslušate savjet da čitate predkoncilsku literaturu i djela svetaca o tome, vidjet ćete da i pravi papa itekako može biti uništavač Crkve, i da je u tom slučaju obaveza svakog katolika da mu se u tom odupre i spriječi ga koliko god može, jer u protivnom čini grijeh lažne poslušnosti.

      • npr. sv. Robert kard. Bellarmine, crkveni naučitelj:
        “Kao što je zakonito oduprijeti se papi koji napadne tijelo, tako je također zakonito oduprijeti se papi koji napada duše ili remeti društveni red, ili, iznad svega, koji pokušava uništiti Crkvu. Kažem da je zakonito odupirati mu se ne čineći što naredi i sprječavajući da njegova volja bude izvršena.”
        (De Romano Pontifice, Lib. II, c. 29)

  4. Poštovani Farizeju,
    s dvije se točke u Vašem članku ne slažem, ali te točke pronalazim na brojnim blogovima, intervjuima i sličnim mjestima.
    Prvo, imam dojam da tražite nekakav apstraktni, nepostojeći kontinuitet među papama. Kad se Benedikt odrekao Petrove službe ljudi su (a na početku valjda i ja sam) nastojali uspoređivati ustrajanje u bolesti Ivana Pavla II. i odreknuće Benedikta u času (kako su protumačili) kad osjeća da ga snaga počinje napuštati. Sad opet tražimo kontinuitet pontifikata Benedikta XVI. i Franje. i svi su oni jednako dobri pape, samo je svaki drugačiji na svoj način. Ja se osobno ne skanjujem reći da je Benedikt bio bolji papa nego što je to Franjo.
    Neki su pape naprosto veći i bolji, neki slabiji. Imali smo u prošlosti čak i Honorija. Imali smo i Aleksandra VI. koji je bio nesposoban obuzdati svoj drskog suludog sina, imali smo Grgura XIII. za kojeg ni ne znamo da je imao sina jer dotični nije bio problematičan. Imali smo velikog diplomata Pavla III. koji je sazvao tridentski koncil i potvrdio osnivanje isusovačkog reda, a imao je priležnice i u mladosti, i kao papa (imao je i djecu, izravni je predak npr. carice i kraljice Zite). Imali smo Lava X. koji je bio sin Lorenza il Magnifica, naviknut na raskoš, ali osobno neporočan, posve pravovjeran, ako i ne previše sposoban. Franjo svakako živi u čistoći i skromnosti, no je li sposoban? Rekao bih da nije. Je li valjano izabrani papa? Jest. Je li moj papa za kojeg se moram moliti? Jest.
    Drugo, na mnogim sam blogovima uočio sindrom “srednjeg stava”. Ako me napadaju zdesna i slijeva, a ja sam u sredini onda sam ja kako treba. Kod Vas onda imamo ne jednog čovjeka, nego instituciju koju malo napadaju zdesna, malo slijeva i po tome znači da je zapravo ta institucija u sredini i kako treba. Što nas vraća na prvotnu točku: problem samonametnutog kontinuiteta.
    Kao rezime, spomenuo bih se onih problema s Franjevcima Bezgrešne i de Matteijevog otvorenog pisma. Ako se sjetimo slavnog pojma “Riječke krpice” iz povijesti Hrvatske, znamo da on predstavlja jednu pravnu makinaciju. Također, de Mattei je uputio na problem derogiranja Summorum Ponficuma jednim pravnim aktom nižeg ranga. I to je činjenica. Papa može sutra ukinuti S.P. Ali to ne znači da u aktima Svete Stolice treba vladati bezakonje, pravni vakuum, anarhija, i da karijeristi u vatikanskoj Kuriji svoje dragocjeno vrijeme ne trebaju trošiti na pravne gluposti. Jedna je stvar da papa ima puninu vlasti, druga je stvar zanemarivati pravne uzuse i tu puninu provoditi arbitrarno. U tom slučaju naprosto imamo lošu vladavinu i loš Dvor (tj. Kuriju).
    Konačno, papu ne bira Duh Sveti, nego kardinali, a Duh Sveti tj. Bog providi onakvog papu kakvog se oni potrude izabrati (onaj dim iz Sikstinske kapele je običan dim, ne Bog u Slavi u oblaku). Uostalom, providio je sve one gore navedene: kako Honorija, tako i Pija X.

    • M.B., hvala na komentaru.

      Svjestan sam papu ne bira Duh Sveti, ali ne možemo reći da nema svoje prste u tome, kao što si rekao – Bog proviđa. Daleko od mene bilo, elitiziranje bilo kojega pape, pa i pape Benedikta XVI, koji je uza sve svoje vrline i imao i mana – a možda mu je bila najveća što nije bio lijep 😛

      Također, svjestan sam razlikovanja između Papa – svaki jest drugačiji i svaki ima svoje prioritete i svaki je različito sposoban – sjetimo se katastrofe u kuriji za vrijeme bl. Ivana Pavla II. Pitanje je samo kako mi reagiramo na te prioritete. Ne možemo očekivati od sv. Oca da postupa kako mi želimo i da mu mi diktiramo što će činiti i čime će se on baviti. On sigurno ima veći dotok informacija i više poznaje Crkvu iznutra nego što ćemo mi ikada i vjerujem da mu sada prioritetu nisu liturgija i SP. Mišljenja sam da SP neće biti niti ukinut niti promijenjen drastično jer sve bi to izazvalo veću krizu i priljev ostalih tradicionalista SSPX-u.

      Što se tiče srednjeg stava – ne bih se složio s time, više bih svoj stav ocijenio kao stav promatrača koji ne želi zauzeti nikakvu stranu dok ne bude imao čvršće argumente u vezi bilo koga.

      A problem samonametnutog kontinuitet – pa mislim da to nije problem niti da je kontinuitet nametnut. Ono što je zadnjim papama prioritet i da su u kontinuitetu (bar se meni tako čini), usudim se reći od Pia XII jest vratiti Crkvu narodu, a čini mi se da im to dobro ide.

      • Ne bih se složio da je narodu itko Crkvu oduzeo, pa da bi je trebalo vraćati narodu (osim toga tu je i pilatovsko pitanje: Tko je ili što je točno narod). Što je nedostajalo Crkvi u vrijeme, recimo, Pija XI.?
        Ako se misli na kurijalne i birokratske strukture, one će uvijek postojati, bili u njima klerici ili laici (štoviše, kojekakva župna vijeća sastavljena od istih laika 20-30 godina mogu u stvarnosti biti puno utjecajnija u životu jedne župe od župnika koji se mijenjaju svakih par godina; i posve je uobičajeno da ljude u tim vijećima nakon 20-30 godina zamijene njihova rođena djeca: to je lokalna župna klika; zločestiji bih ih nazvali “onima koji ližu oltar”). Ali možda se udaljujem s teme.
        Ako je riječ o “demokratizaciji”, svi znamo da je ideja direktne demokracije utopijska, a ideja predstavničke demokracije koja zapravo vuče porijeklo iz aristokratske engleske države 17. i 18. stoljeća (iako ti ljudi nisu predstavljali narod nego širu aristokraciju, tj. sami sebe) prešla je u današnji koncept koji bih ja nazvao totalitarnom diktaturom anonimnih elita. Nazovi-demokracija na površini ima nekakvo tobože predstavničko tijelo gdje se pogledi stranaka zbog političke korektnosti zapravo uopće i ne razlikuju. Zastupnike kontrolira čelništvo stranaka, a ono je u vezi s anonimnom elitom koju čine sudovi (koliko li je moć suca Vrhovnog suda SAD koji se bira doživotno veća od nekog zastupničića Predstavničkog doma kojeg se bira na dvije godine), mediji, sveučilišta, udruge i aktivisti i dakako, industrijalci (oni “pošteni, naši”). I eto, opet se udaljujem se teme.
        Problem je što smo mi postkršćanski zapadnjaci postali vječnim adolescentima: živimo u obilju i vrištimo na onih par još preostalih autoriteta zamišljajući ih kao da su naši “stari i stara” koji, znamo, ništa drugo nemaju u životu nego da iz ljubomore na svoje veliko, pametno i odraslo dijete (koje je jedino u povijesti ljudskog roda otkrilo toplu vodu) to dijete sadistički maltretiraju. Ali tu nije lijek kupiti malcu motocikl da ode van i razbije se ili šut finog kokaina da od dilera slučajno ne kupi loš heroin.

  5. Ja bih samo svim komentatorima uputila jedno pitanje koje mi se čini ključno, a nekako ga ne vidim u vašim razmišljanjima. Koje je poslanje Crkve?

Komentari su isključeni.