Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Liturgijski razlozi i zaključci (4. dio)

Donosim zadnji dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. i M. na korekturi prijevoda. Komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Cijeli serijal imate ovdje

Misliti liturgijski

Ovo je bio uistinu težak problem za riješiti, ne samo zato jer sam smatrao da su tradicionalistički argumenti protiv Nove mise izuzetno jaki – 2000. sam bio zadužen za prevođenje najvećega dijela SSPX-ove studije nazvane “Problem liturgijske reforme” – nego i zato jer je liturgija prisno vezana za unutarnje živote nas katolika.

Ironično, početak mog razmišljanja o ovom problemu je proizašao iz čitanja knjige Michaela Daviesa protiv sedevakantista “Bit ću s vama zauvijek”. U ovom djelu, kojeg više nemam, Davies, značajan englesko-govorni kritičar Nove mise, tvrdio je da se reformirane liturgijske knjige, one papine, trebaju smatrati integralno katoličkima u njihovim originalnim latinskim verzijama. Ovo je zbog toga, tvrdio je, što je misija Crkve da posvećuje svoju djecu neporaziva. Stoga, stavljajući na stranu užasne greške njenih svećenika ili neadekvatnost reformi 60-ih, učinak te crkvene karizme (neporazivosti) mora biti dostupan kroz njene liturgijske knjige. Ako, koristeći izreku Fr. Z-a, svećenik govori ono crno i čini ono crveno, onda nas ti obredi moraju moći posvetiti.

Ovo je, činilo mi se, puno drukčiji argument od onoga kojeg se normalno drže tradicionalisti. Tvrdili su da su novi obredi defektni zbog izostavljanja molitava i gesti, promjena u riječima i obredima i tako dalje. SSPX-ova službena studija o Misi, “Problem liturgijske reforme”, za većinu čijeg prijevoda sam bio zaslužan, tvrdila je da su promjene slijedile iz heterodoksne teologije pashalnoga misterija, i da bi se sve reforme mogu asocirati sa manjkom vjere u iskupljujuću narav Kristove smrti. S druge strane, Daviesov argument je predlagao da, koje god su se promjene dogodile u obredima Crkve, moramo držati liturgijske knjige same integralnima, inače bi se moglo reći za Crkva da truje svoju djecu.

Kao i sa kanonskim i teološkim problemima, ono što je izviralo bila je ‘crkvena’ dimenzija ovoga liturgijskog pitanja. I u ovome svjetlu mi je došla još jedna misao koja je bila ključna u mom razmišljanju: ako je Nova misa obred Crkve, a to nedvojbeno i jeste, zar ne bih trebao pokušati razumjeti obred u svjetlu učenja Crkve, a ne u svjetlu bilo kojih interpretacija koje bi se mogle primijeniti na obred, bilo sa strane liberala na ljevici ili tradicionalista na desnici? Činilo se da postoje presedani za ovo, na primjer u staroj liturgiji više puta pokleknemo prema križu na Veliki Petak nego prema Euharistiji na redovne dane. Ali nitko ne bi mislio da više častimo križ nego hostiju. U starom obredu, đakon govori molitvu prinošenja kaleža sa svećenikom. No time nitko ne misli da je đakonova služba posvećivanje kaleža. Zašto? Pa, lex orandi, lex credendi, dakako, ali mi razumijevamo liturgijsko djelovanje s umom Crkve, što netko njoj izvanjski ne posjeduje.

Stoga, pomislio sam, umjesto da sjedim ovdje i gunđam sebi u bradu zbog onog što mi se činilo banalnošću Pripjevnog psalma, zar ne bih trebao pokušati moliti u duhu Crkve, sa značenjem koje Crkva ulaže u ove obrede? I umjesto izbiranja onoga što tamo nije bilo, zar ne bih trebao slušati ono što jeste? I gle čuda, po prvi put sam shvatio da je doktrina žrtvene smrti Krista i reparacijskog karaktera Crkvina prinosa bolje izražena u Trećoj euharistijskoj molitvi nego u Rimskom kanonu (ovo je, naravno, samo moje mišljenje) [s kojim se ne slažem, smatram Rimski kanon daleko superiornijim, op. moja] – Trećoj euharistijskoj molitvi koju je napisao stručnjak!

U takvom procesu, međutim, sinulo mi je kako tu leži rješenje za mnoge prigovore tradicionalista protiv novog obreda. Bili su u pravu kada su se žalili na sekularnu atmosferu mnogih liturgija, nepoštovanje, eksperimentaciju i tako dalje. Zasigurno, ono što je nedostajalo u ovim zloupotrebljavanim liturgijama je vjernost umu Crkve glede obreda i njihovog doktrinalnog značenja. A ipak ta vjernost i vjera mogle su se učiniti dostupnima čak i u kontekstu novoga obreda. Ovo mi je objasnilo zašto, daleko od mojih nalaza da su sve pristalice novih obreda slinavi, histerični liberali, bilo je puno vjernih katolika koji su pohađali novu liturgiju i time posvećivali svoje živote. Činilo se da ista stanja prevladavaju: gdje god se vjera propovijedala na cjelokupan način, gdje god se liturgija slavila s dostojanstvom i poštovanjem i gdje je predanost djelima milosrđa bila na mjestu, onda je tamo bio katolički život, iako su obredi bili oni Pavla VI.

Išao sam puno dalje od mnogih tradicionalista na koje sam naišao. Zapravo, išao sam puno dalje nego što Crkva zahtijeva od mene ili bilo koga drugoga, pošto nitko ne treba prisustvovati na ili slaviti Novu misu, samo treba priznavati njenu valjanost i katolički karakter. Zapravo, priznavajući takve stvari, osoba je u puno boljem položaju za kritiziranje njihovih slabosti. Jer tada kritika više ne dolazi izvan crkvenog konteksta, nego iznutra. Ovo mi objašnjava zašto ljudi, koji možda ne pomišljaju na argumente Problema liturgijske reforme slušaju što su razni mainstream teolozi pisali o Novoj misi (Reid, Gamber, Nichols, Lang i čak Ratzinger). Na primjer, netko može i dalje smatrati novi obred integralno katoličkim, a ipak držati kako je kultura izvanrednog obreda, gdje su ljudi navodno pasivni, sklona poučavati ljude da mole nezavisno, dok je kultura redovnog obreda sklona stvarati dinamiku u kojoj ljudi jednostavno pričaju jedni s drugima u crkvi, ako ih svećenik aktivno ne animira.

U svjetlu onoga što je rečeno o mom razmišljanju o ovom problemu, mislim da je vrijedno ovdje dodati da držanje novih obreda kao integralno katoličkih nije izlika za zatvaranje očiju na zloupotrebu ili bilo koju neispravnu praksu unutar mainstreama. Integralni obred ne znači i integralni svećenik. Većina tradicionalista koji idu ovim putem sretno i sigurno stanu na zajednicama Ecclesiae Dei. Trenutačni stav Rima prema ovima koji prisustvuju SSPX misama je da ispunjaju svoju nedjeljnju dužnost. Uzimam ovo kao prešutno priznavanje problema koji su prisutni na terenu. Svaka situacija je različita i zahtijeva upotrebu nadnaravne razboritosti i mudrosti. Međutim, moj argument ne znači da je mainstream dolina mira i sreće. Koristite svoju glavu!

Ništa u ovom procesu me nije navelo na odobravanje zloupotrebe liturgije, heretičkih katekizama, lošeg vodstva, papinskih nedjela ili bilo čega drugoga u obujnom katalogu suvremenih nedaća. Istina je da na neke slučajeve gledam drukčije jer ih gledam u drugom kontekstu. Morao sam naučiti ne žuriti sa sudovima na svakom koraku. Također sam trebao naučiti da osoba mora imati bar malo kredibiliteta prije nego što se uključi i dâ svoje mišljenje. Okolnosti su me navele promišljati o prispodobi u kojoj nam Gospodin zabranjuje da pokupimo kukolj iz pšeničnog polja zbog štete koju možemo učiniti pšenici. Također sam naučio da stvari možda nikad neće biti sasvim onakvima kakve bih ja htio. Neka bude. Svi moramo patiti. Korupcija nije došla sa 60-ima, a nije ni hereza. Ovo su sve lekcije za koje bi bilo koji tradicionalist u tišim trenutcima mogao priznati da ih treba naučiti.

Međutim, da se vratim na bit priče. Počevši misliti kako katolička savjest ne može prihvatiti Novu misu i Vatikan II, sada sam razumio da je katolička savjest dužna prepoznati barem katolički karakter prvoga i religiozno pristati sa umom i voljom na potonje.

Zaključci

I tako, neposredno prije Uskrsa 2004., otišao sam se ispovjediti kod mjesnog svećenika koji mi je postao prijatelj i s kojim sam raspravljao o mnogima od ovih problema. Saslušao je moju ispovijed, i onda me nježno pitao:

“Jesi li u zajedništvu sa rimskim biskupom?”

‘Zajedništvo’, rekao je… riječ koja se pojavljuje na svim prvim stranicama papinskih enciklika “svim biskupima u miru i zajedništvu sa Apostolskom stolicom”.

“Mislim da jesam”, rekao sam. “Smatram da sam u zajedništvu s njim.”

“Ali”, rekao je vrlo ljubazno, “nije važno što ti misliš; važno je što rimski biskup kaže.”

U tom trenutku milosti počeo sam prepoznavati jedinstvenu grešku koja je bila prisutna u svim tezama SSPX-a: neka vrsta privatizacije suda. Reći ću to opet: žive po privatizaciji suda u njihovom kanonskom, teološkom i liturgijskom životu koja ih vodi u autonomnu situaciju u odnosu na ova tri područja crkvenog života. To je učinjeno s dobrom nakanom. To je instinkt samoočuvanja. Čini se da je to najlogičniji i najefektivniji način očuvanja vjere u vremenu ozbiljne dezintegracije. Ipak, to je način mišljenja i ponašanja koje je samopotvrđujuće.

I što je krivo u samopotvrđivanju u Crkvi? Tradicionalisti vrlo često citiraju sv. Pavla koji, kada je došao u Jeruzalem, “usprotivi se Petru u lice” jer je sv. Petar okolišao sa judaističkim običajima. Rijetko, ako ikad, spominju drugo putovanje sv. Pavla u Jeruzalem – ili je bio Damask? – nakon što je bio podučen evanđelju od samog Krista u divljini. Jer na tom putovanju, Pavao je išao drugim apostolima da mu potvrde evanđelje. Nije mu bilo dovoljno što je imao vizije iz samog raja. Kao poslanik i sluga evanđelja, njegovo je djelovanje zahtijevalo odobrenje Crkve.

Ako je privatizacija bila glavna greška koju sam mogao vidjeti u tezama SSPX-a, druga stvar koju sam primijetio je da su u više navrata njihov govor o Crkvi uvijek referirao na neku vječnu Crkvu svih vremena – “vječni Rim”, kako je Lefebvre zove – jezik je koji SSPX nastavlja koristiti. A ipak, ni njihovo kanonsko, ni teološko, ni liturgijsko mišljenje nije se činilo smišljenim u crkvenom kontekstu, kao što sam gore pokušao pokazati. Ako je pristajanje uz ono što oni zovu Crkva svih vremena ključ, zašto je Crkva toliko odsutna u njihovom mišljenju, u biskupskim posvećenjima, u njihovim teološkim tezama i kritici nove liturgije?

I tako, napustio sam dom na Uskrs 2004., otresao prašinu sa nogu, i vratio se kući, u Kuću Gospodnju.

Ne raspravljam sa ljutnjom protiv SSPX-a. Ne mrzim ni njih, ni njihova djela, kao što su neki ljudi rekli. Zapravo, prepoznajem da im puno toga dugujem, čak i zloglasnom biskupu Williamsonu koji je rekao mom najstarijem nećaku i kumčetu u Indiji 2008. da sam bio “vrlo zao dječak”! Mogu razumjeti zašto bi ljudi tamo htjeli ispunjaju svoju nedjeljnu dužnost. Mogu razumjeti zašto ljudi vjeruju njihovom pastoralnom vodstvu. Cijenim kako očajni katolici mogu postati kad se suoče sa svim od Asiza Ivana Pavla II. do Plave džamije Benedikta XVI. Međutim, mislim da je SSPX dugoročno stvorio lažno rješenje za pravi problem. Ovo je ključno.

Mnogi problemi koje oni identificiraju su stvarni. Ali oni, osim tangencijalno, njihovom rješavanju ne doprinose. I koliko više biskup Williamson i biskup Tissier najavljuju apokaliptične drame kao jedini mogući ishod situacije, toliko više obični puk mora tražiti bolje vodstvo.

Nisu oni koji su se izmirili ti koji su se umorili od bitke. Shvatili su da će, osim ako poduzmu borbu unutar Crkve, u tom jedinstvu koje dolazi od Duha Svetoga i koje je vidljivo upisano u hijerarhijske strukture, završiti kao svaki drugi pojedinac koji je volio Crkvu tako snažno da ju je htio uskladiti sa svojom slikom Crkve.

Izmirenje naravno zahtijeva priznanje određenih grešaka o kojima je pozicija SSPX-a ovisna. Ali prepoznavanje toga ne uključuje i ispovijest da su greške i zla u mainstreamu pak dobre stvari. Ipak, to znači da se SSPX mora odreći privatiziranog crkvenog mišljenja, autonomne uprave, i u najmanju ruku priznati katolički karakter reformiranog misala (ne trebaju ga slaviti!). Tek tada njihov glas može poprimiti autentični crkveni karakter koji će ih učiniti uvjerljivim svjedocima onih stvari o kojima s pravom podsjećaju ostatak Crkve.

Takav je bio put koji me doveo tu gdje sam danas. Siguran sam da sam izostavio nekolicinu uvida koji su mi pomogli. Kao svaka ljudska priča, nedvojbeno postoje greške koje sam učinio na putu, i postoje razne nijanse koje bi se mogle dodati u olakšanju tradicionalne pozicije. Ipak, to je ta priča. Shvatite je kako želite.

Ches

Oglasi