Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje – Kanonski razlozi (2. dio)

Donosim drugi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i H. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. Prvi dio teksta pročitajte ovdje. Preporučam također članke dr. sc. Ivana Zelića na portalu Bitno.net. 

Jedan od razgovora koje sam u to vrijeme imao bio je s čovjekom kojeg sam poznavao prije mnogo godina u Manchesteru. On je isto, a da toga nisam bio svjestan , istupio iz SSPX krugova, i slučajni susret jednog dana uveo nas je u raspravu. Ne sjećam se točno teme o kojoj smo razgovarali , ali znam da sam otišao s naputkom da pogledam pismo Pia XII. koje osuđuje biskupska posvećenja u Kineskoj Crkvi 1958. Razmišljanje iza toga je da , bez obzira kakve probleme SSPX imao, Lefebvre nije imao pravo podijeliti apostolsko naslijeđe na način na koji je to učinio. Mislio sam kako sam imao odgovor na tu primjedbu, ali sam svejedno iznova razmotrio taj problem.

SSPX nije bio spor u razvijanju kompleksnih i uvjerljivih kanonskih argumenata koji brane njegova biskupska posvećenja (znam da vi u glavnoj struji više volite izraz biskupska ‘ređenja’, ali pratite me ovdje). Ako sam se pokušao detaljno baviti ovim problemima, to nije bilo zato jer sam vjerovao da sam posebno kompetentan za to, već zato što nisam mogao početi nigdje drugdje nego tamo gdje jesam. Ne samo da sam akademski tip, nego sam proveo skoro četiri godine u SSPX sjemeništima i bila mi je navika ići u detalje, često na nezadovoljstvo mojih prijatelja.

Raspravljajte cijeli dan – citirajte sve užase i zloupotrebe Vatikanskog koncila i 70-ih i 80-ih – i ključno načelo kanonske obrane Lefebvreovih posvećenja je ovo: postoji kanonsko Stanje nužde, i biskupska posvećenja se mogu obaviti bez ovlaštenja kada se ne može posavjetovati sa zakonodavcem (papom). Prema SSPX-u – ljubitelji Ivana Pavla II., duboko udahnite – s Ivanom Pavlom II. se nije moglo posavjetovati oko predloženih biskupskih posvećenja, ne zato jer je bio fizički nepristupačan, nego zato jer je bio moralno nepristupačan, tj. prema SSPX-u, toliko je malo shvaćao katoličku vjeru, um mu je bio toliko ispunjen zabludom univerzalnog spasenja, toliko je bio zaljubljen u lubanjodršce iz Istočnog Timora, svoje sugovornike u Asizu, da nije bio sposoban ispunjavati svoje dužnosti koje se tiču vjernika koji su ovisili o Lefebvreu za pravovjerne svećenike, sakramente po obredu iz 1962., tradicionalne škole i ispravnu katehezu. Teoretski gledano, odgovor Kongregacije za nauk vjere na SSPX-ove upite o vjerskoj slobodi, i praktično gledano, susret svjetskih religija 1986. u Asizu, uvjerili su Lefebvrea da je ponašanje Ivana Pavla II. neprihvatljivo. To je bio ključni argument koji je opravdavao odluku o posvećenju biskupa bez papinskog ovlaštenja.

Osim toga, Lefebvre je uvijek govorio kako posvećuje biskupe samo da bi podjeljivali sakramente, a ne iz nekog drugog razloga. To nije bila paralelna Crkva. ‘Loin de moi, loin de moi de m’ériger en pape!’ (Neka bude daleko, daleko od mene da se postavim za papu), rekao je na svom predivno čistom francuskom na dan posvećenja 1988.

U ovom stadiju dvije su mi stvari počele izlaziti na vidjelo.

Puno kasnije, ono što sam pročitao o Ivanu Pavlu II. u biografiji Georgea Wiegela i drugim izvorima uvjerilo me kako je poljski papa bio daleko od nemara za spasenje duša. Ipak, primarno, čak i ako je SSPX bio u pravu oko Ivana Pavla II., je li glavni argument siguran? Kada sam promislio, učinio mi se prilično klimavim. Nije bilo potpuno nelogično reći da Ivan Pavao II. nije bio ‘moralno pristupačan’, ali završni ishod je sigurno bio oblik praktičnog sedevakantizma: za SSPX su svijeće u Vatikanu bile upaljene ali, takoreći, nitko nije bio doma. Nije li ovo bio uvod u teže stvari? Koje bi se druge papine odluke mogle odbaciti ako se smatrao pravno nesposobnim? Nadalje, ključni argument ne uzima u obzir nijednu drugu okolnost. Na primjer, barem dva od kandidata koji su bili zaređeni 30. lipnja 1988. možda ne bi uspjeli proći normalni proces (u kojem se tri kandidata pišu na listu terna i istražuju): biskup Williamson (preobraćenik i ne toliko dugo katolik) i biskup Fellay (šest godina ispod kanonske dobi). Bilo je vrlo moguće da se Ivan Pavao II. duboko želio izmiriti sa SSPX – sigurno je to želio 2001. – ali kao staromodni poljski klerik, nije namjeravao dopustiti da sve bude po Lefebvreovu. To je princip za svakoga tko ima autoritet! Na kraju krajeva, TKO je papa? ‘Loin de moi, loin de moi de m’eriger en pape!’

Trebao bih dodati da je po kanonskom pravu papa vezan samo božanskim zakonom (iako bi bilo nepromišljeno mijenjati druge, niže zakone). Ali u ovom slučaju, mislio sam, da bi se opravdala posvećenja, zar se ne bi morao tvrditi kako je odbijanje Rima da sankcioniranja posvećenja ovih četiriju muškaraca na taj datum (odbijenica koju je javno objavio kardinal Gantin službenim kanonskim upozorenjem 18. lipnja 1988., mislim) oprečno božanskom zakonu? A kako je to moguće? I kad bi se tvrdilo da su posvećenja bila nužna za obranu vjere – Operacija Preživljavanje, kako ju je zvao Lefebvre – što je to govorilo o ostatku Crkve? Zar nitko nije mogao čuvati vjeru osim po uvjetima zajamčenima Lefebvreovim djelovanjem?

Druga stvar koja mi je počela  izlaziti na vidjelo je kako postoji veza između prenošenja biskupskog reda i same naravi Crkve. Lefebvre je rekao da je htio posvetiti biskupe samo za sakramente. Zapravo, vjerovao je kako je dužan to učiniti. Ipak, ova ideja biskupa samo za sakramente je počela izgledati klimavo. Biskupi nisu strojevi za sakramente. Zapravo, čak i za pomoćne biskupe, njihov red ih orijentira – uređuje ih – prema učenju vjere, vodstvu stada i podjeli sakramenata. Biskupske ovlasti ne vrše se samo u sakramentalnom kontekstu, nego i u kontekstu života lokalne crkve (i potencijalno cijele Crkve). Nadalje, ako se biskup može zarediti samo za sakramente kao u slučaju pomoćnog biskupa (teološki puristi, izdržite ovu aproksimaciju), to je zbog toga što je vodstvo i poučavanje određenog stada već zbrinuto po glavnom biskupu . Biskupska posvećenja možda nisu stvorila paralelnu Crkvu kao takvu, ali bila su korelativna s crkveno autonomnim životom SSPX-a u kojem učenje, vodstvo i sakramenti nisu ovisili ni o jednom vidljivom Crkvenom autoritetu. Lefebvre je svojim dijeljenjem biskupskog reda bez papine dozvole kristalizirao, liturgijski i sakramentalno, autonomno crkveno postojanje.

Nastavlja se…

Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje (1. dio)

Donosim prvi dio prijevoda članka Ispovijesti nikoga ili zašto sam napustio SSPX okruženje. Zahvaljujem  I. na prijevodu i K. na korekturi prijevoda. Radi lefebvrističkih trolova komentari za ovaj serijal bit će isključeni. Za komentare i ostalo možete mi se javiti na email koji imate tu sa strane. 

Ove retke sam izvorno napisao 2008. kao odgovor na pogrdna objašnjenja zašto sam napustio SSPX okruženje. Pošto mi je mnogo ljudi reklo da su ih smatrali korisnima za svoja vlastita razmišljanja o ovoj stvari, odlučio sam ih učiniti ponovno dostupnima na zasebnoj stranici na ovom blogu.

Ne nudim ovo kao pobijanje SSPX slučaja. Ili zbog toga što naročito volim pričati o sebi, iako sam sklon onome što je biskup Williamson nazivao broj-jedan-itis kao i svatko drugi. Jednostavno mislim na druge ljude koji su prošli isti put, i na one koji bi razmatrali taj isti put kad bi bar mislili da je moguć.

Prešao sam put, i evo kako.

***

Zamislite me u 2003., mlađeg i zasigurno mršavijeg momka, koji upravo dovršava prijevod biografije nadbiskupa Lefebvrea. Bio je to velik zadatak zbog čijeg pothvata se još uvijek osjećam počašćeno, jer koliko god se netko ne slagao s Lefebvreom, on je nesumnjivo većinu svog života bio veliki službenik Crkve. Njegove greške, kada su bile greške, su bile učinjene iz ljubavi prema Crkvi. Otprilike u ovo vrijeme je don Paul Aulagnier, prvi sjemeništarac koji je zamolio Lefebvrea za pomoć kasnih 60-ih, trenutno u Institutu Dobrog Pastira, bio izbačen iz SSPX-a. Postojali su razni razlozi za ovo isključenje, a jedan od njih je bio intervju koji je imao sa “The Wandererom” u kojem je rekao nešto što je, barem taj put, razbilo moj tradicionalistički pogled na Crkvu: rekao je da je staza kojom SSPX ide, ili kojom riskira ići, šizmatska putanja.

Sada je to tako očigledno, no tada se prilično suprotstavljalo mojim pretpostavkama kako će SSPX doći do pomirenja. Nisu one bile jasno naglašene. Mislim da sam do kasnih 90-ih pretpostavljao da će Rim shvatiti velike greške Koncila i okrenuti se SSPX-u za pomoć i da će SSPX dojahati u pomoć. Nakon što je došao i prošao trenutak mogućeg pomirenja 2001., promijenio sam svoj stav i počeo zamišljati kako će buduća reforma Crkve možda više biti na principu jedan po jedan, i sigurno ne nešto slavno poput potpunog opravdanja Lefebvrea.

U svjetlu Aulagnierovih primjedbi, doduše, jedna misao me počela pritiskati: kako će ova priča sa SSPX-om završiti? Koja logika je zapravo vodi do konačnog zaključka? Kada Crkva ispravi sve njene greške, vjerojatno…?

Nije li moguće da se , SSPX nikad ne pomiri, pitao sam se, gledajući kako nikad nije išao ususret Rimu, ne nužno do pola puta nego barem mali dio? Ignorira li pozicija SSPX-a činjenicu da rješenja mogu često biti zbrkana i bolna? Gledajući unatrag, pozicija SSPX-a me podsjeća na francuske monarhiste koje je papa Lav XIII. pozvao da sudjeluju u francuskoj republikanskoj politici. Mnogi su odbili. Mnogi još odbijaju. Njihovi potomci se često, iako ne uvijek, nađu unutar SSPX-a. Još se uvijek nadaju obnovi Francuske Monarhije, i tako već čine skoro 120 godina od enciklike “Au Milieu des Sollicitudes” Lava XIII.; zaista, od smrti Duca de Chamborda, zadnjeg u liniji legitimista. Prije samo par godina, čak i sad, zamišljam, prodavači Action francaisea 2000, posljednje publikacije neo-rojalista,  nedjeljom bi ujutro stajali ispred Saint Nicolas du Chardonneta, SSPX-ove crkve na pariškoj lijevog obali. Najveća uvreda koju su SSPX tradicionalisti upućivali Ecclesia Dei zajednicama je da su ‘ralliés’: okupili su se oko Koncilijarne Crkve, kao izdajnički monarhisti koji se okupljaju oko Francuske Republike.

Ono što me u to vrijeme spriječilo u suočavaju s ovom “šizmatskom putanjom” bile su sve one stravičnosti o kojima je pojedinac mogao čitati u katoličkim publikacijama, slabosti dijecezanskih biskupa, redovite papinske međureligijske sletove pod Ivanom Pavlom II. sa animističkim lubanjodršcima iz Istočnog Timora – šalim se, ali znate što mislim – i povremena obveza pohađanja svadbene liturgije ili pogreba prilagođenih glavnoj struji, banaliziranih i zlostavljanih nekad i do mjere da vam bude neugodno. Tko bi mogao živjeti tako dan za danom? Ne bih li riskirao svoju dušu kad bih se stavio u tu situaciju? Ne, SSPX se činio kao, da se izrazim dugoročnom tautologijom (u logici pojam za valjan iskaz koji je u svakom slučaju istinit), “sigurno utočiste” za katolika u trenutnoj klimi.

Pretpostavljam da sam početkom 2004. ponovno počeo misliti o ovom problemu. Pričao sam s nekoliko ljudi koje sam nekad poznavao u SSPX krugovima, i raspravljajući s njima počelo mi je svitati da i u SSPX analizi ima problema. Također mi je počelo svitati da situacija za SSPX i za Crkvu možda nije kao što mi se činila.

Kao što sam rekao, teško bi bilo sada pratiti svaki korak puta ali želim dati strukturu razmatranjima koja slijede, pa ću ih organizirati kronološki. Prvotna razmatranja su se bavila biskupskim posvećenjima 1988. i tako su bila povezana s kanonskim problemima. Drugi dio razmatranja se bavio teološkim točkama kontroverze, i bio je povezan s Crkvenim učenjima i Drugim vatikanskim saborom. Posljednja razmatranja su se bavila liturgijom i tako su bila povezana s Crkvenim slavljem. Što je zgrozilo mnoge moje prijatelje i moju obitelj u to vrijeme nije bilo samo moje odvajanje od SSPX-a, nego moje ispitivanje njihovih teza na gotovo svakom području. Ono što nisu razumjeli je moja spoznaja da je u svakom od ova tri područja – kanonsko, teološko, liturgijsko – SSPX, iako vrlo dostojno i sa ozbiljnim razlozima, učinio isti krivi korak. To je barem moje mišljenje. Nadam se da ću u nastavku taj krivi korak pokazati na jasan način.

Nastavlja se…

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Dragi svećenici, ne treba vam dopuštenje biskupa za stari obred

U  gradu u kojem živim već duže vrijeme se trudim s nekolicinom svojih prijatelja i poznanika pokrenuti služenje izvanrednog oblika rimskog obreda tj. tradicionalne latinske mise (u daljnjem tekstu TLM) tj. vetus ordo, tj. usus antiquor tj. tridentiske mise, tj. mise po misalu Ivan XIII itd.

Detaljno i oprezno ispitivajući situaciju idući od svećenika do svećenika koji bi pokazao bilo kakav interes za TLM, uočio sam da postoji jedna velika doza neinformiranosti o tome smiju li oni služiti tu misu bez znanja mjesnog ordinarija.

Ta neinfomiranost je prije svega negovorenje i te skoro pa apsolutna izolacija od motuproprija Summorum Pontificum pape Benedikta XVI do strane naših biskupa i onih koji su dužni od tome informirati. Tu i tamo sam našao neku vijest u Glasu Koncila, gdje se motuprorij pogrdio i šturo obradio te ostao neshvaćen.

Najbolje je se osvrnuti na sam motuproprij i vidjeti što on kaže (naglasci moji):

Iz čl. 1:

[…]Prema tome, dopušteno je, u smislu izvanrednoga oblika crkvene liturgije, slaviti Misnu Žrtvu prema tipskome izdanju Rimskoga misala koji je objavio blaženi Ivan XXIII. godine 1962. i koji nikada nije bio ukinut.[..]

Čl. 2. U Misama koje se slave bez prisustva naroda, svaki katolički svećenik latinskoga obreda, biskupijski ili redovnički, može se služiti ili Rimskim misalom koji je izdao blaženi papa Ivan XXIII. godine 1962. ili Rimskim misalom koji je objavio papa Pavao VI. godine 1970., i to bilo koji dan, izuzevši Vazmeno trodnevlje. Za to slavljenje prema jednome ili drugome Misalu svećeniku nije potrebno nikakvo dopuštenje, niti od Apostolske Stolice, niti od vlastitoga Ordinarija.

Čl. 4. Na slavlja svete Mise o kojima se govori u čl. 2, mogu se pripustiti, obdržavajući pravne odredbe, također vjernici koji to sami zatraže.

Čl. 5. § 1. U župama u kojima je trajno prisutna skupina vjernika privrženih ranijoj liturgijskoj tradiciji, neka župnik rado iziđe ususret njihovoj molbi za slavljenjem svete Mise prema obredu Rimskoga misala objavljenoga 1962. godine. Neka se župnik pobrine da se duhovna dobrobit ovih vjernika skladno uklopi u redovno župno dušobrižništvo pod biskupovom upravom u skladu s propisom kanona 392, uz izbjegavanje nesloge i promicanje jedinstva cijele Crkve.

§ 2. Slavljenje svete Mise prema Misalu blaženoga Ivana XXIII. može se održavati običnim danima u tjednu; a nedjeljom i blagdanom se također može održati jedno takvo slavlje.

§ 3. Vjernicima i svećenicima koji to zatraže, neka župnik dopusti slavljenje u ovome izvanrednom obliku također u posebnim prilikama, kao što su ženidbe, sprovodi ili prigodna slavlja, na primjer hodočašća.

§ 4. Svećenici koji se služe Misalom blaženoga Ivana XXIII. moraju biti prikladni i ne smiju imati pravnu zaprjeku.

§ 5. U crkvama koje nisu niti župne niti samostanske, davanje dopuštenja za navedene slučajeve spada na rektora crkve.

[…]

Sve što smo odlučili ovim Motuproprijem, određujemo pravovaljanim i obvezatnim, te se ima obdržavati od dana 14. rujna ove godine, to jest od svetkovine Uzvišenja Svetoga Križa, ukidajući sve protivne odredbe.

Dano u Rimu, kod Svetoga Petra, dana 7. srpnja ljeta Gospodnjega 2007., treće godine našega pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

Iz popratnog pisma uz motuproprija:

[…]

Posljednja redakcija Rimskoga Misala prije Koncila, objavljena vlašću pape Ivana XXIII. godine 1962. i upotrebljavana za vrijeme Koncila, može se rabiti kao izvanredni oblik liturgijskoga slavlja.

[…]

Neposredno nakon Sabora moglo se pretpostavljati da će se potraživanje Misala iz 1962. ograničiti samo na stariji naraštaj koji je uza nj odrastao, no u međuvremenu je postalo jasno da i mladi otkrivaju ovaj liturgijski oblik, osjećaju njegovu privlačnost i u njemu pronalaze oblik koji im je osobito prikladan za susret s Otajstvom Presvete Euharistije. […] Ove odredbe također imaju svrhu osloboditi biskupe dužnosti da uvijek iznova promišljaju kako treba odgovoriti u različitim prilikama.

[…]

Nema nikakvoga proturječja između jednoga i drugog izdanja Rimskoga Misala. U povijesti liturgije postoji rast i razvoj, ali nema raskida. Ono što je prijašnjim naraštajima bilo sveto, to i ostaje i za nas sveto i veliko, te se ne može najednom potpuno zabraniti ili čak proglasiti štetnim. Svima nam je na korist očuvati bogatstvo koje je izraslo u vjeri i molitvi Crkve, te mu dodijeliti zasluženo mjesto. Dakako, da bi i svećenici iz zajednica privrženih starome obredu mogli živjeti u punome crkvenom jedinstvu, oni ne smiju, načelno govoreći, isključivati slavljenje po novim knjigama. Naime, ne bi bilo dosljedno s jedne strane priznavati vrijednost i svetost novoga obreda, a s druge strane potpuno ga isključivati.

[…]

Te iz naputka Universæ Ecclesiæ, naputka o primjeni Apostolskog pisma ‘Summorum Pontificum’ :

[…]

3. Sveti Otac, nakon što je spomenuo skrb vrhovnih svećenika za njegovanje svete liturgije i za priznanje liturgijskih knjiga, ponovo je priznao tradicionalno načelo poznato od pamtivijeka i koje je nužno također ubuduće, naime da se ‘svaka mjesna Crkva mora slagati sa sveopćom Crkvom ne samo u nauku vjere i svetim sakramentima, nego i u načinima postupanja koje je apostolska i kasnija neprekinuta predaja općenito usvojila; njih treba obdržavati ne samo da se izbjegnu zablude, nego i zato da se vjera cjelovito prenosi, budući da pravilo molitve (‘lex orandi’) Crkve odgovara njezinu pravilu vjerovanja (‘lex credendi’)” .

[…]

8. Motuproprij ‘Summorum Pontificum’ predstavlja važan izraz Učiteljstva Rimskog Prvosvećenika i njegove službe (‘munus’) reguliranja i uređivanja svete liturgije Crkve (3). Motuproprij pokazuje njegovu pastoralnu skrb kao Namjesnika Kristova i Vrhovnog Pastira sveopće Crkve (4) te ima za cilj:

a) ponuditi svim vjernicima ‘usus antiquior’ rimske liturgije koju kao dragocjeno blago treba sačuvati

b) učinkovito jamčiti i osiguravati uporabu ‘formae extraordinariae’ svima koji je traže. Pritom se pretpostavlja da je uporaba rimske liturgije iz 1962. godine mogućnost koja je velikodušno osigurana za dobro vjernika, te se mora tumačiti u korist vjernika, kojima je prvenstveno namijenjena.

c) promicanje pomirenja u srcu Crkve

[…]

‘Sacerdotus idoneus’ (prikladan svećenik; usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’, čl. 5 § 4)

20. S obzirom na pitanje potrebnih uvjeta da se svećenik smatra prikladnim (‘idoneus’) za celebraciju u izvanrednom obliku, treba držati sljedeće:

a) Svaki katolički svećenik koji nije zapriječen kanonskim pravom, mora se smatrati prikladnim da celebrira u izvanrednom obliku (7).

b) Glede uporabe latinskog jezika, potrebno je osnovno znanje da svećenik ispravno izgovara riječi i razumije njihovo značenje.

c) Što se tiče znanja izvršavanja obreda smatra se da su prikladni oni koji su željeli samoinicijativno slaviti i to su već činili.

21. Traži se od ordinarija da ponude svojim svećenicima mogućnost da dobiju prikladnu pripravu za celebraciju u izvanrednom obliku. To vrijedi i za sjemeništa gdje budućim svećenicima treba dati odgovarajuću formaciju, uključujući studij latinskoga (8) i, gdje pastoralne prilike sugeriraju, mogućnost da nauče izvanredni oblik rimskog obreda.

22. U biskupijama bez prikladnih svećenika, dijecezanski biskup može zatražiti pomoć od svećenika instituta koje je uspostavilo Papinsko povjerenstvo ‘Ecclesia Dei’, ili da celebriraju u izvanrednom obliku ili da pouče druge kako celebrirati.

23. Motuproprijem je svim svećenicima, bilo svjetovnim bilo redovničkim, dano dopuštenje da celebriraju bez naroda (ili samo uz jednog ministranta) u izvanrednom obliku rimskog obreda (usp. motuproprij ‘Summorum Pontificum’ čl. 2) Dakle, za takvu celebraciju svećenici, prema odredbi motuproprija ‘Summorum Pontificum’, ne trebaju nikakvo posebno dopuštenje svojih ordinarija ili poglavara.

[…]

Mislim da će biti dovoljno. Preporučam detaljno čitanje sva tri dokumenta.

Iz ovoga gore se jasno vidi da svećenicima ne treba nikakvo dopuštenje mjesnog ordinarija za slavljenje TLM.

Normalno je da slavljenje TLM u današnjoj situaciji znači na neki način biti drugačiji i izložiti se osudi i preziru drugog klera, čak i prijetnjama od strane višeg klera te biskupa. Ali za to nemam nikakve pravne osnove. Jedino se odgovara Svetom Ocu. Stoga, strah koji svećenici imaju jest neopravdan, bez obzira hoće li ih prozvati lefevbrovcima, šizmaticima, raskolnicima, nazadnjacima ili nešto treće. Svaki svećenik koji služi TLM je u potpunom jedinstvu s Crkvom i on ima legitimno pravo služiti taj obred. Točka.

Dođe mi da svaki mjesec šaljem ovaj motupropij, popratno pismo te naputak svim biskupima. Jer dok oni proganjaju svećenike koji bi htjeli služiti ovaj obred (pa se isti moraju kriti kao miševi po rupama), u Hrvatskoj već SSPX svećenici vrše kateheze po kućama (1, 2) i na taj način stvaraju još veći raskol, a imaju sve veću potporu, te ne namjeravaju stati.

Stoga, bilo bi dobro da se svećenici odvaže te vjernicima pruže mogućnost izvanrednog oblika rimskog obreda.

Možete me kontaktirati na lexvivendi88@gmail.com za saznati o kojem se gradu radi. 

Farizej

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Tradicionalni liturgijski katolik – što je to?

Zamolio sam jednu prijateljicu koja je već pisala za ovaj blog da napiše svoje svjedočanstvo zašto voli tradicionalnu latinsku misu i tradicionalnu duhovnosti. Pa pročitajte. Mene je ugodno iznenadila. 

Foto: Populus Summorum Pontificum

Zadnjih 13-ak godina pripadam nečemu što bih jednostavno nazvala: tradicionalni liturgijski katolik. Nije to neki dugi staž, pogotovo u usporedbi s onima koji su (ostali) u liturgijskoj tradiciji i po 30, 40 i više godina, u dobru i u zlu… ali opet, u tom se desetljeću ipak mogu steći određeni uvidi i proći mnoge dobre i loše strane na putu otkrivanja liturgijske tradicije. Ne želim ulaziti u teološku problematiku, razlike između Novus Orda i tradicionalne latinske Mise (dalje: TLM) niti se bazirati na temi krize u Crkvi; o tome su pisali i pišu kako profesionalni teolozi i svećenici, tako i bezbrojni blogeri. Ja sam samo običan laik bez teološkog obrazovanja, supruga i majka, radnica s punim radnim vremenom koja ne može pratiti stručnu teološku raspravu i literaturu. Pribrojila bih se, dakle, vjernicima za koje je Joseph Ratzinger još početkom 1980-tih rekao da posjeduju jednostavnu vjeru naših majki i na čiju se stranu otvoreno stavio u obrani od samovolje teologa. Želim samo opisati svoj put ka tradicionalnoj latinskoj Misi.

Odrasla sam u katoličkoj obitelji u kojoj sam vjeru dobila doslovno s majčinim mlijekom. Katolička vjera bila je i jest najnormalniji dio naše svakodnevice; nešto što zapravo oblikuje svakodnevicu. U mojoj obitelji prakticirala se i prakticira se nedjeljna i blagdanska Sveta Misa, svakodnevna molitva, devetnice, hodočašća, crkvena predavanja, posjet bolesnicima, milostinja siromasima i Crkvi itd. bez obzira na vremenske uvjete, umor, planove, osobne probleme, želje i željice i sve ono što ljudi izmišljaju kao izgovore da ne žive svoju vjeru. Katolička vjera je jednostavno konstanta našeg života. Dakle, nisam nikakav obraćenik sa spektakularnom životnom pričom.

Premda nije moguće generalizirati situaciju u hrvatskoj Crkvi, čini mi se da je moja župa ipak bila više-manje prosječna župa kontinentalne Hrvatske: bilo je dobrih, ali i nevjernih franjevaca-svećenika, pravovjernog, ali i neortodoksnog vjeronauka,  Svetih Misa slavljenih na doista različite načine itd. itd. Samo jedan detalj. Kakva je to bila župa, govori i činjenica da je na župskoj biblijskoj grupi za mlade vrlo cijenjen i učeni svećenik otvoreno govorio protiv „kruničanja“, pobožnosti prema svecima i Majci Božjoj i ostalim aspektima katoličkog života te nas vrlo sustavno i perfidno podučavao načelu „Sola Scriptura“. (Mislim da upravo odavde potječe moj dugogodišnji interes za katoličku apologetiku u odnosu na protestantizam u svim njegovim oblicima.) Nešto jest spominjao tradiciju i crkveno učiteljstvo, ali bez argumenata, ne osobito uvjerljivo i bez ikakvog oduševljenja. Taj isti svećenik već bi sutradan uredno predmolio devetnicu Gospi Lurdskoj, doduše, samo iz poslušnosti svom gvardijanu. Da ne nabrajam dalje, postkoncilska strujanja u specifičnoj hrvatskoj komunističkoj i postkomunističkoj verziji – hibridu ortodoksije i ortopraksije s kojekakvim luteransko-karizmatskim natruhama –  itekako su oblikovala moj vjernički život do studija. Ono što bih istaknula kao zajedničko većini nas koji pripadamo prosječnim hrvatskim katolicima rođenima nakon Koncila je sljedeće: rođeni smo i odgojeni u potpunom nepoznavanju crkvene liturgijske prakse i tradicije prije 1969. g. O tome se naprosto šutjelo. Bila sam odgojena u terminima „prije“ i „poslije“ 2. Vatikanskog koncila. Tek sam kasnije srela svećenike – obične! – koji su govorili i da je ono „prije“ bilo dobro i sveto i da je odgajalo svece.

Za tradicionalnu latinsku Misu  (dalje: TLM) prvi put sam čula na studiju. I to doslovno na studiju, unutar jednog kolegija, tijekom kojeg smo detaljno učili dijelove TLM, dakako neovisno od teologije. U to vrijeme imala sam cimericu u studentskom domu koja je bila adventistica, a inače je jedna predivna osoba s kojom me i danas veže prijateljstvo. Brojni razgovori s njom potakli su u meni osobit interes za odnos „Sola Scripturae“ prema katoličkoj tradiciji i autoritetu. Kombinacija razgovora i ispitne građe dovela me je do toga da je liturgijska tradicija postala dio „paketa“ tih interesa. Nekako u isto vrijeme u domu sam upoznala i nekoliko uvjerenih katolika koji su se u traženju autentičnog katoličkog života počeli sve više interesirati za liturgijsku tradiciju, nešto što smo tada zvali „stara Misa“. Svi smo do tada – uz gotovo svakodnevnu Svetu Misu – prošli i klasični studentski vjeronauk u domu i po župama, po koji karizmatski seminar, različita predavanja, izlete sa salezijancima… ono što se tada nudilo na zagrebačkoj katoličkoj studentskoj sceni. No, u svemu tome nismo pronalazili dovoljno nutarnjeg „štofa“. Tražili smo više. Ne kažem da to drugima nije bilo dovoljno – samo da nije bilo dovoljno nama. Uskoro je liturgijska tradicija postala glavna tema naših razgovora i druženja te smo malo-pomalo postajali istomišljenici i prijatelji. Počeli smo dubinski čitati i analizirati tekstove ordinariuma TLM, oduševljavati se Rimskim kanonom (kojeg do tada, usput rečeno, nijednom nismo doživjeli u uobičajenoj liturgijskoj praksi, to smo doživjeli tek na ignacijanskim duhovnim vježbama!), nailaziti na različite teološke studije o liturgiji na raznoraznim stranim jezicima… To je bilo vrijeme čistog oduševljenja doktrinom i ljepotom katoličke tradicije – i to na isključivo teorijskoj razini! Pri tom sam istinski zahvalna isusovcima stare i srednje generacije koji su imali razumijevanja za naše oduševljenje, poticali ga i duhovno se brinuli za nas. Stoga mi je pomalo smiješno kad netko kaže da isusovci nemaju smisla za liturgiju. Na osobnoj sam razini doživjela upravo suprotno.

Otkriće grkokatoličke liturgije na Gornjem gradu bilo je doslovno otkrivanje jednog novog svijeta. Ne mogu zaboraviti trenutak kada sam prvi put zastala na vratima crkve sv. Ćirila i Metoda tijekom Božanske liturgije. Ono je bio raj. A ja sam bila grešnik. Nisam se usuđivala prijeći praga, jer sam kristalno jasno vidjela vlastitu nedostojnost. Samo sam gledala i gledala liturgiju i osjećala da je to ono istinsko bogoslužje koje je Bog darovao Svojoj Crkvi da Mu se klanja, ono o kojemu je Ratzinger pisao u Duhu liturgije. Osjećala sam da je bez obzira na razliku u vanjskoj formi i jeziku ova liturgija iznutra isto ono što je TLM o kojem sam čitala. Kad sam koji mjesec kasnije po prvi put vidjela TLM uživo, moram priznati da sam doživjela šok. Nije bilo otvaranja nebesa ni anđeoskih korova, ni ikakvih emocija pa ni posebne ljepote – samo tišina. Tišina je šok. Ona je teška. I uči nas disciplini. Jako je teška na duhovnim vježbama i u misaonoj molitvi i u klanjanju – no najteža je na Misi. Koliko je teško održavati nutarnju tišinu u svakodnevnom životu – da bismo čuli Božji glas, a ne samo naše misli – zna svatko tko je to pokušao barem jedan dan: najčešće je uvidio vlastitu slabost i ograničenost.

Ilustracija – Foto: Populus Summorum Pontificum

Bila sam na mnogo tradicionalnih Misa, uvijek u okrilju Ecclesia Dei skupina. Ostale ne poznajem pa ne mogu suditi, premda je dosta svećenika koje sam upoznala prvobitno završilo studij u Econu. Premda svećenik nije važan u TLM, on je samo „ljuštura“, ipak bih nešto primijetila. U tradicionalnim krugovima uvijek se govori o objektivnosti Mise koja ne dopušta vidjeti svećenikovu osobnost. Uvidjela sam da i ovdje, baš kao i u Novus Ordu, ima svećenika koji „uspiju“ Misu slaviti u 20 minuta – morala sam se upitati o valjanosti te tradicionalne Mise jer nisam bila sigurna je li svećenik doista izmolio propisane molitve. Vidjela sam svećenike koji su molili tihu Misu sat vremena jer su vjerno pazili na svaku i najmanju jotu. Doživjela sam da i ovdje, kao i u Novus Ordu, ima svećenika koji su naprosto nadareni za liturgiju i onih koji to nisu; onih preko kojih se duh pobožnosti izlijeva na vjernike i onih koji uguše svojim dosadnim propovjedima i nedostatkom pobožnosti. I nemojmo se zavaravati da tako nije bilo i prije Koncila, kao što neki misle. A ipak, svaki od tih svećenika dao bi vlastiti život za tradicionalnu latinsku Misu; mnogi od njih izgubili su i domovinu i materinji jezik i obitelji zbog Mise. To je veličina kojoj jednostavno moram odati priznanje.

TLM nas uči nutarnjoj molitvi i klanjanju Božanskom Veličanstvu – ako mi to dopustimo. A ne moramo dopustiti jer nam je Stvoritelj ostavio slobodnu volju! Povijest Crkve nam jasno govori o tome da je i uz prakticiranje TLM postojalo mnogo krivih shvaćanja i zloporaba Mise. I uz TLM postojala je jednostavna hladnoća srca vjernika, osobito svećenika, koji nisu odgovarali na poticaj milosti. Nevjerojatan razvoj pobožnosti Srcu Isusovom kroz stoljeća, a posebno objave M. M. Alacoque, F. Kowalskoj i J. Menendez, govori upravo o tome – pa svatko treba preispitati kako stoji po tom pitanju. Sljedeći korak u tom procesu jest da nas u Misi i kroz nju Gospodin uči prinošenju i žrtvovanju nas sâmih u sjedinjenju s Kristovom žrtvom. I to nije samo po sebi razumljivo, nipošto nije! To nas uči naša vjera, ali možda je potrebno da do osobnog koraka prođu i godine života. Bog je strpljiv s nama. Nikada to nisam tako duboko shvatila do dana kad sam ležala u bolnici i molila tradicionalnu Misu iz misala u duhovnom sjedinjenju s jednom Misom koja se u tom trenutku slavila negdje u svijetu. A to je bilo tek prošle godine!

Foto: Populus Summorum Pontificum

Završila bih sa tri primjedbe. Primjećujem, osobito u internetskim blogerskim raspravama, da se znatan broj tradicionalnih liturgijskih katolika veže uz teološke tekstove, analize i minuciozne detalje, što često rezultira prepucavanjem oko različitih mišljenja. No, tu nerijetko stradavaju međuljudski odnosi, propadaju prijateljstva, dolazi do nepoštivanja sugovornika i strančarenja, a ponekad i sektaštva. Toga se svaki katolik treba osobito paziti i neprestano preispitivati vlastitu savjest. Kažem to iz vlastitog iskustva. Drugo, trebamo disati i živjeti sa Crkvom. Hijerarhijskom. Takvom kakva jest. Tu će se sada nekima nakostriješiti kosa pa će strastveno povikati: evo neokonzervativca, evo Opus Dei-mentaliteta! Da budem iskrena – to je njihov problem. Povijest Crkve je povijest kriza; stanje jest teško, baš kao što je uvijek i bilo. Rješenje nije u izlasku iz Crkve. Kao studenti svakodnevno smo ponavljali: ne spašavamo mi Crkvu, nego Crkva spašava nas. I tu daljnje polemike nema. Treće, a povezano sa prvim: potrebno je razlikovati učenje koje nam pomaže razumjeti dubinu katoličke tradicije od pukog teologiziranja. Ono je samo početak od kojega se svaki pravi tradicionalist mora maknuti. Benedikt XVI je na izvanredan način iznutra shvaćao liturgiju; to trebamo nasljedovati. Teološko znanje, pa bilo ono ne znam kako opsežno, NE zadovoljava dušu, već ono što je sveti Ignacije Loyola nazvao „unutarnjim kušanjem i proživljavanjem stvari“. Ignacije je tu govorio o misaonoj molitvi, ali mi se čini da to osobito trebamo primijeniti na Svetu Misu kao središtu i vrhuncu kršćanskog života. Netko će sada primijetiti da sam subjektivist i neokonzervativac, da pojma nemam i slično, da treba problematizirati krizu u Crkvi… Kriza nije ono najvažnije. Bez unutarnjeg odnosa s Gospodinom i bez osobnog unutarnjeg sjedinjenja sa Svetom misnom žrtvom cijela priča oko TLM je besplodno teoretiziranje za koje će svatko od nas odgovarati na Posljednjem sudu. I upravo tu vidim odgovor na pitanje što je to tradicionalni liturgijski katolik koji je istovremeno običan laik, supružnik, roditelj i radnik – to je način na koji u Crkvi i zajedno sa Crkvom pridonosimo otkupljenju svijeta.

A. M.

Ako vam se svidio ovaj članak, prijavite se za primanje obavijesti o objavi budućih članaka putem emaila u boxu s desne strane

Misne molitve uz promatranje gorke muke i smrti Isusove

Ovaj post je nastavak prošloga u kojem sam donio tekst iz jednog starog i meni nepoznatog molitvenika. U ovome tekstu ćete naći pripravnu molitvu i molitve za razmatranje pojedinog dijela mise. Mogu samo reći da su ove kratke molitve prekrasne i autetične. Otkrivaju jedno bogatstvo tradicionalne latinske mise. Oba posta sam stavi o u jedan pdf kojeg možete naći ovdje i isprintati ako vas volja. 

Pripravna molitva

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Svemogući, vječni Bože, Bože jedan u božanstvu, a troj u osobama: Oče, Sine i Duše Sveti.Klanjamo se mi nevoljni grješnici tebi i ponizujemo se pred tobom Bogom, Gospodinom i Ocem svojim. Hvalimo ti za sve darove i milosti, što nam ih milostivo udjeljuješ, a osobito, što smo odgojeni u svetoj vjeri katoličkoj i što nas grješnikemilostivo čekaš na pokoru.

Prikazujemo ti sve trude i tegobe, bolesti i nevolje, što smo ih pretrpjeli do sada. Neka bude sve tebi na hvalu i slavu. Ponizno te molimo, oprosti nam grijehe naše, podijeli nam  milost prave pokore, poboljšanje života našega i stalnost u tvojoj svetoj službi.

Raširi katoličku vjeru, obrati neznabošce i krivovjernike, složi kraljeve i vladare kršćanske. Iskorijeni, o Bože, krivovjerstvo, pogibeljne bune, nepokornost poglavarima. Uništi zavist, zlobu, srditost i sveđe, kletve, psovke, razdor i neslogu. Zatri lakomost, krivice i sve grešna djela.

Blagoslovi nas; blagoslovi družinu, kuće, blago, gospodarstvo i sve imanje naše. Oslkobodi nas od kuge, glada i rat, od teških bolesti, nagle i nepripravne smrti.

Smiluj se svim živima, za koje smo dužni moliti, i svim vjrnim mrtvima podijeli pokoj vječni. Za ovo te dobri Bože, danas ponizno molimo, i na ovu namjenu prinosimo ti današnju sv. Misu. Prinosimo ti sve svoje misli, riječi i djela buduće sedmice.

O preljubezni Oče, usliši prošnje i uzdahe naše, daj nam milost, da te nikada više hotimice ne uvrijedimo, nego da uvijek tvoju svetu volju ispunimo, istinski te ljubimo i poslije smrti u nebo dođemo. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

MISNE MOLITVE UZ PROMATRANJE GORKE MUKE I SMRTI ISUSOVE

I dio – od pristupa do vjerovanja

Svećenik ide k oltaru

Isus polazi u Getsemanski vrt

Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga živoga, koji si se za nas grješnike u Getsemanskom vrtu žalostio, dopusti, da sve svoje tuge i nevolje vazda k tebi uzdižem i s tvojom ih žalošću sjedinjujem, da mi po zaslugama tvoje muke budu spasonosne. Amen.

Svećenik moli pred oltarom

Isus moli u vrtu

Pristupam k oltaru tvoga milosrđa, Gospodine Isuse, i ponizno te molim, daj mi žarku molitvu, kakva je bila tvoja na Maslinskoj gori, da i ja vazda gorljivo molim, svetu misu pobožno slušam i tako tebi dostojnu čast iskazujem. Amen.

Svećenik prignut moli opću ispovijed

Isusa oblijeva krvavi znoj

Gospodine Isuse Kriste, koji pod bremenom naših grijeha na zemlji prostrt moliš i moleći krvavim svojim znojem oplakuješ naše grijehe, ispovijedam da sam mnogo sagriješio mišljenjem, govorom i djelima: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Zato te molim daj mi skrušeno srce, da toplim suzama oplačem svoje grijehe. Amen.

Svećenik iza opće ispovijedi moli dalje

Anđeo silazi i krijepi Isusa

O Isuse ožalošćeni i od anđela okrijepljeni, dostoj se okrijepiti mene u svakoj žalosti, da i ja po tvojem primjeru podlažem svoju volju volji Božjoj s uzdahom: Oče, ako je moguće neka me mine ova čaša. Ova nevolje, ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš. Neka bude volje tvoje. Amen.

Svećenik uzlazi k oltaru i cjeliva ga

Juda poljupcem izdaje Isusa

Gospodine Isuse Kriste, za onu ljubav, kojom si Judu izdajicu, kad te je pozdravio himbenim poljupcem, nazvao prijateljem, daj da i ja s pravom kršćanskom ljubavlju ljubim svoje neprijatelje. Amen. 

Svećenik ide na stranu poslanice

Isusa svezana vode ulicama

O Isuse, konopcima svezani i iz vrta vođeni, odriješi me od spona mojih grijeha i ljubavlju me svojom k sebi priveži, da se nigda od tebe ne odijelim. Amen.

Svećenik moli ulaz

Isusa ispituju kod Ane

Isuse Kriste, suče svega svijeta, koga je sluga nemilo po obrazu udario, priznajem evo, da sam preveliki grješnik. Poradi krotkosti, kojom si podnio ovaj udarac, oprosti mi, molim te, grješna djela ruku mojih. Amen.

Svećenik moli „Gospodine smiluj se“

Petar triput zataji Isusa

Gospodine Isuse, u kući Kajfinoj pogrđeni, kad se spomenem, kako te je Petar, tvoj učenik, tri puta zatajio, sav dršćem i vapim: Gospodine smiluj mi se jer poznajem slabu i na zlo sklonu narav svoju. Čuvaj me od zla društva i svake grješne prigode. Ne dopusti, da ikada smrtnim grijehom zatajim tebe, kojega poznajem i priznajem Gospodinom i Bogom svojim. Amen.

Svećenik moli „Slava Bogu … „

Anđeli pjevaju „ Slava Bogu na visini“

Slavca Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje.Slava tebi, Oče nebeski, i hvala ti na svim dobročinstvima tvojim. Ne dopusti, da ikada zaboravim na tebe. Slava i čast neka bude i tebi, Sine Božji, koji si nradi mene sišao s neba i čovjekom postao, da me otkupiš i spasiš. Slava i Duhu Svetomu, koji me milošću svojom na daobro potiče i u dobru krijepi. Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na početku tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.

Svećenik govori „Gospodin s vama“

Isus pogleda Petra

Gospodine, budi vazda kod mene sa svojom milošću da ne upadnem u smrtni grijeh. Ako bi kada po nesreći u nj upao, pogledaj i na mene okom svoga milosrđa, da i ja, kao Petar, odmah proplačem i grijeh svoj okajem. Amen.

Svećenik čita poslanicu

Isusa vode k Pilatu na sud

O Isuse, ogledalo sviju kreposti, radi one čudesne šutnje, kojom si kod Pilata optužen strpljivo podnio kriva svjedočanstva, daj i meni tu krepost, da i ja sumnje, kriva svjedočanstva i ozloglašenja strpljivo podnosim. Neka ljudi govore o meni, što im drago, udijeli mi samo, da pred tobom budem pravedan. Amen.

Svećenik ide k sredini oltara

Isusa vode k Herodu

Isuse Kriste, mudrosti vječna, radi one pogrde, koju si podnio, kad su te kod Heroda u bijelo ruho obukli, molim te, daj mi nebesku mudrost, da sve svjetsko držim za ništa i tebe svoga Spasitelja, pogrđena i raspeta, spoznam i nasljedujem. Amen.

Svećenik čita sveto Evanđelje

Isusa opet vode k Pilatu

Isuse Kriste, učitelju istine, od suca do suca, pogrđeni i gorim od Barabe, javnoga ubojice, proglašeni: jao, koliko sam puta i ja prezrevši istinu i tvoje sveto Evanđelje, tebe za ništa držao. Oprosti, Gospodine, i pomozi mi, da od sada svoj život uredim po nauku Svetoga Evanđelja i tebe nadasve cijenim. Amen.

Svećenik moli „Vjerovanje“

Propovijedanje vjere Isusove po svijetu

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jediniga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega, odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela, život vječni. Amen.

II dio – od prikazanja do podizanja

Svećenik otkriva kalež

Židovi svlače Isusa

Gospodine Isuse, koga židovi svukoše i za stup privezaše, daj mi jakost,da pravo i potpuno otkrijem i očitujem na ispovijedi sve svoje grijehe, da tako u njoj svučem zlu svoju narav i nikada se pred tvojim licem ne pokažem bez odijela milosti posvetne. Amen.

Svećenik prinosi hostiju i vino

Isusa bičuju

Nebeski Oče, prinosim ti za svoje grijehe nemilo bičevanje tvojega ljubljenog Sina i molim te ponizno, daj mi milost, da nikada svojim grijesima ne povrijedim njegovih svetih rana. Za pokoru pak svojih dosadašnjih grijeha primam dragovoljno sve bičeve i nevolje iz očinske tvoje ruke. Bičuj me i karaj ovdje kao milostivi otac, da me na drugom svijetu ne pokaraš kao strašni sudac. Amen.

Svećenik pokriva kalež i moli prignut

Isusa krune trnjem

Isuse Kriste, Kralju vječne slave, klanjam ti se kao svome kralju i radi onoga nemilog krunjenja trnjem molim te, udijeli mi milost tako žestoke i oštre pokore, da mi poteku suze dostojne krune nebeske. Amen.

Svećenik pere ruke

Pilat pere ruke

Isuse Kriste, Jaganjče pravedni, za kojega je sam Pilat perući ruke posvjedočio, da si pravedan, jer reče: „ Nevin sam ja u krvi ovoga pravednika“; ne pogubi s opakima moju dušu. Ja ću je prati pokorničkim suzama, a ti je operi snagom svoje Krvi od svake ljage. Amen.

Svećenik moli predslovlje i „Svet“

Pilat osuđuje Isusa na smrt

Gospodine Isuse Kriste, pravedni suče živih i mrtvih, od Pilata na  viku Židova nepravedno osuđeni, radi one ljubavi, kojom si tu osudu velikodušno primio, molim te, ne osudi me, kada dođeš suditi. Daj da se sada bojim strašnoga suda, a na sudnjem danu da čujem radosnu presudu na život vječni, gdje ću navijeke slaviti tebe s Ocem i Duhom Svetim pjevajući: Svet, svet, svet, Gospodin Bog nad vojskama, puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Amen.

Svećenik moli za žive

Isus nosi križ i susreće svoju majku

O Gospodine Isuse, koji si dragovoljno uzeo preteški Križ na svoja izranjena ramena, spomeni se svojih sluga i službenica što uzdišu u ovoj suznoj dolini, a napose molimo te za … Udijeli mi ponizno te molim i milost …. a nadasve milost da ustrajem do smrti u tvojoj ljubavi. Žalosna Majko, radi one neiskazane tuge, koju si oćutjela susrevši svoga predragog sina, molim te budi mi utješiteljicom u svakoj, osobito smrtnoj žalosti. Amen.

Svećenik drži ruke nad kaležom

Veronika daje Isusu rubac

Gospodine Isuse Kriste, koji si na Veroničinu rupcu ostavio sliku svoga izranjenog obraza, molim te ponizno, stavi je i u moje srce, da što više postanem sličan tebi. Amen.

Svećenik čini križ nad žrtvom

Isusa pribijaju na križ

Gospodine Isuse, radi one muke, koju ti zadadoše čavli, kad probodoše tvoje svete ruke i noge, probodi svetim strahom moje tijelo, da ne pružam svojih ruku za zlom i ne odstupam od zastave tvojega Križa idući putem grijeha. Amen.

III dio – od podizanja do pričesti

Svećenik diže presveto Tijelo Isusovo

Krvnici dižu raspeta Isusa

Nebeski Oče, pogledaj na svojega ljubljenog Sina te radi Križa i muke njegove oprosti nam grijehe.

Pogledaj sa živom vjerom sv. Hostiju i reci: „Gospodine moj i Bože moj“[1]

Zdravo Tijelo Isusovo na oltaru posvećeno, od Djevice porođeno, velegorko izmučeno, za nas na križ pribijeno, za hranu nam svima dano.

Svećenik diže kalež s presvetom Krvlju

Iz rana Isusovih teče presveta Krv

Nebeski Oče, pogledaj na neprocijenjenu Krv svoga Sina, koju je za nas prolio i radi njegove presvete Krvi očisti nas i milostiv budi nama, nevoljnim grješnicima.Vječni oče, prikazujem ti predragocjenu Krv Isusa Krista kao zadovoljštinu za svoje grijehe i za potrebe svete Crkve. [2]

Svećenik tiho moli za mrtve

Isus tiho moli na križu

Predobri Otkupitelju, koji si za sav ljudski rod molio na križu, daj mi dio u molitvi i muci, koju si za me prikazao nebeskom Ocu, a svim vjernim mrtvima, osobito … daruj pokoj vječni.

Svećenik se udara u prsa

Obraćenje skrušenoga razbojnika

Premilosrdni Isuse, sa skrušenim razbojnikom i ja skrušenim srcem i čvrstim ufanjem vapijem k tebi: spomeni se mene u svome kraljevstvu. I ja sam cijena tvoje Krvi, spomeni se dakle i mene sada, a osobito na času moje smrti i primi me u svoje kraljevstvo. Amen.

Svećenik moli „Oče naš“

Sedam riječi Isusovih na Križu

Premilostivi Spasitelju, radi onih tvojih sedam svetih riječi, koje si izrekao na Križu, a osobito za onu ljubežljivu preporuku, kojom si učenika preporučio Majci, a nju učeniku, izbavi me od svakoga zla i daj, da predragoj Majci tako ugodim, da mi doista bude ljubezna majka sada i na času smrti. Amen.

Svećenik lomi sv. Hostiju

Isus umire na Križu

O Isuse predobri Otkupitelju, koji si od ljubavi k nama htio umrijeti, da mi živimo; radi svoje pregorke muke i smrti smiluj se mojoj duši, kad se bude dijelila od tijela, i primi je tada u svoje ruke. Amen.

Svećenik stavlja u kalež česticu sv. Hostije

Duša Isusova silazi u pretpakao

Gospodine Isuse, koji si slomivši silu đavolsku sišao dušom u pretpakao, da utješiš i oslobodiš duše starih otaca, neka siđe krepost tvoje presvete Krvi i čistilište na duše vjernih mrtvih, da se oslobode muka i uđu u vječni život. Amen.

IV dio – od pričesti do kraja

Na „Jaganjče Božji“

Na Kalvariji mnogi daju znak pokore

Gospodine Isuse Kriste, Jaganjče Božji, za nas na Križu žrtvovani, i ja se s onima, koji su se vraćali s Kalvarije, udaram u prsa te ispovijedam sa satnikom, da si ti Sin Božji. Smiluj mi se i daj da pravo spoznam svoje grijehe te se savršeno pokajem. O dobri Isuse, usliši me, ne daj da se od tebe rastavim. To je u nevoljama moja utjeha, a u napastima moja obrana. Amen.

Svećenik uzima u ruke presveto Tijelo

Isusa skidaju s Križa

Gospodine Isuse Kriste, koji si htio, da se tvoje mrtvo Tijelo s križa skine, pomaže i zavije u čisto platno, daj mi milost, da u presvetom oltarskom Sakramentu tvoje živo Tijelo vazda primam čistim srcem. Amen.

Svećenik se pričešćuje

Isusa polažu u grob

Gospodine nisam dostojan, da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja. Znam, da nisam vrijedan,a znaš to dobro i ti, pa ipak hoćeš da se nastaniš u mojemu srcu. Dođi, o dođi, živa željo duše moje, rasplamti mi srce ognjem božanske svoje ljubavi. Prebivaj i ostani u mnei do moje smrti. Budi sa mnom dok i mene ne postave u grob, da iz njega slavno uskrsnem. Amen.

Svećenik pokriva kalež

Uskrsnuće Isusovo

Isuse Kriste, slavni pobjedniče smrti, koji si treći dan sa slavom uskrsnuo iz groba, radi toga tvoga uskrsnuća molim te, daj i meni, da iz groba starih grješnih navika ustanem i živim novim životom. Amen.

Svećenik govori „Gospodin s vama“

Isus se ukazuje učenicima

O Isuse veselje i radosti pravovjernih, molim te, po tvojim radosnim ukazanjima, kojima si utješio i obradovao svoju premilu majku i učenike, utješi i mene tužna i nevoljna, da te i ja mogu s tvojim odabranima jednoć u nebu vidjeti, hvaliti i slaviti. Amen.

Svećenik govori posljednje molitve

Isus ostaje 40 dana na zemlji

Gospodine Isuse, preljubežljivi učitelju, koji si poslije uskrsnuća 40 dana na zemlji proboravio i učenike svoje poučio, kako da vladaju Crkvom, nauči me, molim te, tvoju svetu volju upoznati i savršeno je vršiti. Amen.

Svećenik govori „Gospodin s vama“

Isus uzlazi na nebesa

Slavni Spasitelju, koji si dovršivši otajstvo spasenja uzašao na nebesa, molim te, odijeli moje srce od zemaljskih stvari i povuci ga za sobom, da ište, što je vječno. Amen.

Svećenik daje blagoslov

Dolazak Duha Svetoga

Blagoslovio nas svemogući +Bog, Otac i Sin i Duh Sveti. Predobri Isuse, pošalji nam svojega Svetoga Duha, da nam prosvijetli razum, očisti naša srca, užeže ih ognjem ljubavi, napuni ih svojim darovima i posveti. Amen.

Svećenik čita zadnje Evanđelje

Apostoli propovijedaju Evanđelje

Gospodine Isuse Kriste, koji si zapovjedio apostolima, da idu po svemu svijetu i propovijedaju Evanđelje, podaj svojoj Crkvi brižljive učitelje i propovjednike. Prosvijetli tamnu pamet krivovjeraca, jer ti si svjetlo istinito, što prosvjetljuje svakog čovjeka, koji doalzi na ovaj svijet, da svi upoznadu tebe, vječnu rijwč, koja je postala tijelo, i da svi vjeruju u jednu, svetu, katoličku i apostolsku rimsku Crkvu. Obrati na pravu stazu grješnike, da živeći po nauku sv. Evanđelja, postanu sinovi Božji. Potkrijepi u milosti pravedne i daruj vjernim mrtvima svjetlost vječnu. Amen.


[1] Opr. 7 g.; PO jedanput mjesečno uz opće uvjete

[2] Opr. 100 dana svaki put (Pio VII. 22-IX-1817).

Sveta misa – iz starog molitvenika

Prije par godina jedna prijateljica mi je dala par fotokopiranih listova s nakanom da naučim bolje razumjeti Misu. Na listovima je bio tekst o svetoj misi iz nekog starog i nepoznatog molitvenika. Prijateljica mi je rekla da iako se tekst odnosi na staru misu, poslužit će da i razumjemo novu i što se tu zapravo događa. Nedavno sam se sjetio toga teksta.

Prijateljica je bila u pravu.  Doista, stara misa pomože da se nova misa bolje shvati, u svakom smislu. No, kako sam postao ljubitelj tradicionalne latinske mise, ovaj tekst koji slijedi i kojeg ću prenijeti u par sljedećih postova pokazao se jako korisnim za promišljanje o tome kako su naši stari doživljavali misu.

Prije par dana razgovarao sam  s jednim starim isusovcem koji je svoju prvu mladu misu, kako on kaže, glagoljao jer se u njegovom mjestu tako misa služila. Isto tako rekao mi je da je 7 godina služio misu na latinskom i nakon liturgijske reforme više nije ni jednom. Kazao je da mu je novi obred draži jer ona stari nije imao dodira s narodom. Kaže da je svećenik služio misu, a narod bi molio krunicu i da je bilo primjera gdje bi svećenik dao puku točan broj očenaša koje će izmoliti dok on završi s obredom. Naravno, rekao je da nema namjeru ponovno služiti tradicionalnu latinsku misu.

No, ovaj tekst govori da je se nastojalo puk liturgijski obrazovati, pa im se pokušalo ukazati što je to misa, da ih se poticalo da što pobožnije sudjeluju i da razumiju što se točno događa na oltaru i što se to izgovara.

Prvi dio kojeg ćete pročitati jest općeniti uvod u otajstvo mise, a meditacije i molitve koje se spominju na dnu, objavit ću sljedeći put.

Sveta misa

Sveta je misa neprestana žrtva novoga zavjeta, u kojoj Isus Krist prikazuje sebe svome nebeskom Ocu pod prilikom kruha i vina. Naredio ju je sam Isus na zadnjoj večeri.

Misno ruho

Sveta je misa živa predstava i tajanstvena obnova krvne žrtve na križu, zato nas misno ruho sjeća na haljine, u koju se Isusa za ruglo oblačili za vrijeme njegove muke.

Predmeti na oltaru

Sam oltar na kojem se prikazuje sv. misa, sjeća nas na goru kalvariju ili na stol posljednje večere. – Bijeli stolnjaci, koji su na oltaru, sjećaju nas na bijelo platno, u koje su Josip Arimatejski i Nikodem zavili Tijelo Isusovo. – Propelo se mora staviti na oltar, da se istakne, da je sv. misa ista žrtva kao i ona na Križu. – Zapaljenje svijeće znamenuju žarku ljubav Isusovu u ovoj žrtvi, osim toga nas sjećaju, kako su prvi kršćani za vrijeme progonstva obavljali službu Božju po noći i po tamnim katakombama. Svijeće moraju biti od voska. U svečanoj se misi upotrebljava i tamjan, znak štovanja i klanjanja Bogu, ujedno znači naše vruće molitve, koje se poput miomirisna tamjana dižu k Bogu.

Boje crkvenog ruha

Bijela boja označuje radost, čistoću, svetost i nevinost, zato se upotrebljava na radosne svetkovine Gospodnje, bl. Djevice Marije, anđela i svetih, koji nisu bili mučenici, nego su čistoćom svoga nevina života postali sveti.
Crvena boja označuje vruću ljubav, te se upotrebljava na Duhove, kad je Duh Sveti oganj svoje ljubavi izlio na apostole, zatim na svetkovine apostola i mučenika, koji su svoju ljubav Bogu posvjedočili svojom krvlju.
Ljubičasta boja označuje pokoru i poniznost, zato se uzima u došašću (adventu), korizmi i na sve posne i pokorničke dane.
Crna boja znak [je] velike žalosti, upotrebljava se na Veliki petak, kod misa za pokojne i kod ukopa mrtvaca.
Zelena boja označuje nadu u sretni, vječni život, na koji imamo pravo po Isusu. Upotrebljava se po Bogojavljenju do Sedamdesetnice i poslije Duhova do došašća, osim kad se slavi posebni svetac.

Glavni dijelovi sv. mise jesu:  Evanđelje, prikazanje, pretvorba (podizanje) i pričest.

Na Evanđelje se ustani i prekriži se u znak, da si pripravan priznati nauku evanđeosku pred cijelim svijetom i prema njoj živjeti.
Na prikazanje prikaži s Isusom i sam sebe nebeskom Ocu.
Na podizanje pokloni se živom vjerom Isusu pod prilikama kruha i vina.
Kod pričesti svećenikove pričesti se i ti barem duhovnim načinom, tj. probudi u sebi goruću želju sjediniti se s Isusom u Sakramentu ljubavi.

Na ova glavna četiri dijela sv. Mise treba naročito paziti.

„Sveta misa je sunce svih duhovnih vježba, središte katoličke vjere, duša pobožnosti, neiskazana tajna, koja krije u sebi bezdno ljubavi Božje“ (Sv. Franjo Saleski).
Idi zato ne samo nedjeljom i blagdanom k svetoj misi nego – ako možeš – svaki dan. Time češ uvelike proslaviti Gospodina Boga, a sebi mnogo koristiti.

Da budeš što pobožniji kod svete mise, misli uvijek ovo: Kako god se Isus na Križu žrtvovao svojem Ocu na krvi način, upravo tako mu se po svećeničkim rukama prikazuje u sv. Misi na nekrvni način. Sasvim isto zbiva se dakle na oltaru kod svake sv. Mise na tajanstven način, što se zbilo na gori Kalvarije, gdje je Isus za umro na Križu. Budi stoga kod sv. Mise vazda pobožan i sabran! Vladaj se kao da si na Kalvariji pod Križem.

Za pobožno slušanje sv. Mise možeš se poslužiti slijedećim molitvama: ili promatraj muku Isusovu uz navedene molitve, ili prati sv. Misu po jednom od triju navedenih obrazaca.

Nastavak slijedi

Farizej

Protiv pjesama Dajemo ti slavu i Hosana u visini

Prije koju nedjelju bio sam na župnoj misi u filijalnoj crkvi. To je jedina misa taj dan u toj crkvi i većina župljana idu na tu misu. Uglavnom su to stariji ljudi, nešto djece, manje mladih. Te nedjelje se zatekao bend u crkvi. Veliki razglas, pojačala, gitare, električne, akustične, mikrofoni, pjevačica, bass gitara i tako. Bilo mi je jasno da neće izvoditi gregorijanske korale i pučke pjesme, što će reći da su na repertoaru bile moderne duhovne šansone.

Problem tih modernih duhovnih šansona  je što one ili nemaju veze s liturgijom toga dana (neke nemaju veze s katoličkom liturgijom uopće) ili imaju vrlo malo veze. Često su to pjesme vrlo površnog duhovnog sadržaja, plitkog značenja, lošeg glazbenog izričaja i vrlo brzo dosade. Ima tu i pjesama koje su baš dobro prilagođene novoj liturgiji, no one su zaista rijetkost i zahtjevnije su za izvođenje stoga se često i izbjegavaju. Neke su lako pjevljive, no većina ih nije. Mnoge su prevedene bez ikakvog smisla s engleskog jezika i uglavnom su protestantskog porijekla, što govori da su još više upitne.  Njihova uporaba najviše se opravdava tzv. misama za mlade, zabavnije su, nisu uštogljene i sl.

Komplikacije nastaju kod dijelova sv. mise gdje se neke pjesme koje uopće nisu prigodne kao npr. pjesma Dajemo ti slavu. Molitva Slava Bogu na visini jedna je od najstarijih molitava kršćanstva, dio liturgije od početka Crkve, izvorni izričaj vjere u Presveto Trojstvo. To se ne može jednostavno zamijeniti s riječima pjesme Dajemo ti slavu. Riječi te pjesme imaju vrlo malo dodirnih točaka s veličanstvenom molitvom Slave. Znano mi je da se u božićno doba može zamijeniti ta molitva s određenom pjesmom, ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo.

Još jedna pjesma koja apsolutni promašaj jest pjesma Hosana u visini. Ta vesela, ritmična, glasna pjesma koja je počesto praćena pljeskom u većini slučajeva se pjeva umjesto Svet, svet, svet. Zašto je promašaj? Jednostavno jer nakon nje slijedi najvažniji dio Mise – Prikazanje – Žrtva! Pjesma uzrokuje rastresenost, nesabranost i ne može uvesti u misterij koji nakon nje slijedi. I jedina poveznica s himnom Svet, svet, svet jest stih Hosana u visini – što još više ukazuje na neprikladnost te pjesme u tome trenutku.

Također je problem kada se umjesto Jaganjče Božji pjevaju pjesme o miru, o ljubavi i nešto slično tj. pjesme koje nemaju veze s tim trenutkom jer pružanje mira može biti izostavljeno u misi. Koncentracija uopće nije na Jaganjcu koju oduzima grijehe svijeta, nego na čovjeku koji pruža mir.

Često se psalam zamjeni nekom pjesmom koja nije psalam ili s pjesmom Gospodin je pastir moj iako taj psalam taj dana uopće ne paše.

Većina nema problem s ovim primjedbama i nazvat će one koju prigovaraju na ovakve stvarima farizejima, dosadnjakovićima i sličnima. Ali većina također ne poznaje važnost liturgije, a niti smisao, a takvih ima i među klerom. Misa nije neki društveni događaj, nego susret s Nebom. To je nešto što nas nadilazi. No, indiferentnost prema liturgiji je pokazatelj krize kateheze i poznavanje vlastite vjere. Liturgija se gleda kao nešto sekundarno i to je problem.

Iskreno, nema ništa protiv duhovnih šansona ako se one smisleno koriste i ako su dostojanstveno izvedene. Poznajem neke zborove koji to vrhunski rade. No, ponekad to prelazi u lakrdiju.

Postoje upute koje preporučujem pročitati.

PS. Danas sam bio na jednostavnoj misi u jednom samostanu. Pjevala se Misa de Angelis na hrvatskom jeziku. Misa je odmah poprimila drugačiji, svečaniji, mističniji oblik. Zašto to odbacujemo i prihvaćamo nešto što nije katoličko?