Blago skriveno
Na početku jedna posve osobna opaska.
Ne privlače me privatne objave. Nisam čitala tekstove velikih mističnih autora i vidioca poput bl. Anne Katharine Emmerich, sv. Terezije Avilske ili sv. Veronike Giuliani… Ne poznajem čak ni Fatimske tajne. Jedino što sam čitala bila je autobiografija sv. Margarete Marie Alacoque. A taj mi je tekst potvrdio da mističari nisu za mene. Oduševljavam se čistom doktrinom Crkve – i to mi je dovoljno. Međutim, bio mi je preporučen jedan pozamašni svezak pod naslovom Ljubav zove koji me je doslovno oborio s nogu. O toj knjizi čula sam od jedne osobe koju izuzetno cijenim ne samo zbog njene učenosti, već ponajprije zbog istinske, velike, posve uravnotežene i razumski utemeljene svetosti. Njena ocjena knjige kao potpuno autentične poruke koja je nastavak i produbljivanje tradicionalne pobožnosti Presv. Srcu Isusovom bila mi je dovoljna preporuka da se upustim u čitanje preko 650 stranica teksta. Spomenut ću i dva imena koja su me svojom preporukom dodatno uvjerila u to da knjigu treba pročitati. Prvo je bl. Alojzije Stepinac, kojemu je to bilo duhovno štivo; na koricama hrvatskog izdanja može se pročitati lijep Stepinčev osvrt na knjigu. Drugo ime je Eugenio Pacelli, tadašnji kardinal-protektor Družbe Presvetog Srca Isusovog, koji je u travnju 1938. g. prekrasnim vlastoručnim pismom blagoslovio i preporučio prvo izdanje knjige. Nekako mi se ne čini slučajnošću da je za manje od godinu dana postao Pio XII. Sapienti sat.
Knjigu je 2010. g. objavila nedovoljno poznata izdavačka kuća Naklada Benedikta kao jedno od svojih prvih izdanja koje je ujedno i prvi hrvatski prijevod. Ljubav zove nema oficijelnog autora; uredile su je redovnice Družbe Presvetog Srca Isusovog kojoj je pripadala Josefa Menéndez. Ta Družba u povijesti Crkve poznatija je pod nazivom Sacré Cœur, a inače je kontemplativno-aktivna kongregacija posvećena odgoju djevojčica. Knjiga je sastavljena kao kompilacija Josefinog životopisa, njenih izvornih bilješki te sjećanja svjedoka njezinog života.
Tko je Josefa Menéndez (1890.-1923.)? U Hrvatskoj je gotovo posve nepoznata, kao i Poruka čiji je bila glasnik. O Josefi možete pročitati ovdje i ovdje na službenoj stranici koju uređuje njena Družba. Preporučujem čitati francusku verziju koja sadrži daleko više tekstova od engleske.
Josefin životopis zapravo se može svesti u svega nekoliko rečenica.
Rođena je u Madridu. Sa 11 godina dobila je duhovno zvanje koje prati isusovački svetac novijeg datuma, sv. J. Maria Rubio, a sa gotovo 30 godina ulazi u novicijat Družbe Presvetog Srca Isusovogu Poitiersu u Francuskoj. (Zanimljivost: jedna njezina sestra također je bila redovnica u istoj Družbi, a druga sestra je bila karmelićanka i učiteljica novakinja, među njima i sestri Luciji iz Fatime.) Josefa je bila obična sestra pomoćnica, poznata po iznimnoj marljivosti, poniznosti, jednostavnosti i pobožnosti. Kako je po zanimanju bila izvrsna krojačica, preuzela je vođenje krojačke radionice u samostanu. U svojoj Družbi živjela je svega 4 godine te je umrla sa 33 godine. Sažetak njenog života je: živjela je i umrla skromno, jednostavno i sveto, posve u duhu utemeljiteljice Družbe, sv. Madeleine Sophie Barat.
Ovih nekoliko rečenica ni po čemu ne bi dalo nagovijestiti da se radi o jednoj od najvećih mističarki 20. stoljeća. Čitajući knjigu, neminovno upada u oči izvanjska sličnost sestre Josefe sa sv. Faustinom Kowalskom, a s poljskom sveticom vezuje ju i sadržaj Poruke. Ono što ću navesti u odnosu na sestru Faustinu samo su neka općepoznata mjesta, bez mnogo veze s njenim Dnevnikom. Obje sestre su skromne pomoćne sestre. Nisu pripadnice kontemplativnih redova, već aktivnih kongregacija posvećenih odgoju djevojčica. U oba slučaja okolina nije znala za njihov mistični život, te su živjele posve nezapaženo u obavljanju fizičkih poslova. Sestra Josefa imala je viđenja s porukama Presvetog Srca Isusovog između 1920. i 1923., a sestra Faustina od 1933. g. Dakle, radi se o povijesnom periodu koji spaja dva najstrašnija svjetska rata u povijesti čovječanstva, ali i periodu u kojem vladaju duhovno beznađe i pustoš, te razaranje naravnog morala u društvu. Obje sestre imale su strašne vizije pakla, a ukazivali su im se Isus, Djevica Marija, duše iz čistilišta i sveci. Obje poruke su poruke Božanskog milosrđa, a obje glasnice umiru kao duše-žrtve u cvijetu mladosti, u 33. godini života.
No, ovdje prestaju sve sličnosti. Sestra Josefa nije proživljavala nerazumijevanje i sumnjičenja od strane svojih poglavara. Premda su na početku njezin duhovnik i poglavarica u samostanu Feuillants u Poitiersu bili oprezni, nakon kraćeg početnog promatranja u potpunosti su je podupirali. A radilo se o izuzetnim osobama: duhovnik je poznati dominikanac p. R. Philippe Boyer, poglavarica Marie-Thérèse de Lescure RSCJ, kasnije vrhovna poglavarica Sacré Cœur. Ona je mnogo pridonijela širenju Poruke, a i sama umrla na glasu svetosti.
Dok je poruka sestre Faustine s promicanjem posebne pobožnosti više desetljeća bila pod oštrim povećalom Vatikana, Ljubav zove od samog je početka nailazila na veliko odobravanje i preporuku crkvenih pastira. U Dnevniku Faustine Kowalske bilo je mjesta koja su crkvene pastire poput kardinala Ottavianija navele na sumnjičavost, dok kod sestre Josefe nema osobnih razmišljanja o značenju rečenog ili pokušaja tumačenja. Josefa kao osoba zapravo ne postoji. Ona je samo skriptor, vjerni zapisivač onoga što su joj rekli Gospodin, Djevica Marija, sv. Madeleine Sophie Barat ili sv. Ivan Evanđelist. Josefa na jednostavan način govori o vlastitim emocijama neizmjerne radosti, divljenja, kajanja, tuge ili straha – i ovdje završava svaki ukaz na samu sebe.
Lik sestre Josefe doista je izvanredan. Ona je krajnje jednostavna, skromna i razumna osoba s izuzetno čistom ljubavi prema Bogu i ljudima. Neprestano se bojala da se nalazi na krivom putu, da je pod utjecajem vlastitih iluzija ili Sotoninih obmana te da zbog vizija i ovog posebnog, nadnaravnog puta neće moći izvršavati svakodnevne dužnosti. Njezina jedina želja – da proslavlja Presveto Srce Isusovo putem vršenja dužnosti i potpunog ispunjavanja pravila iz Konstitucija svoje Družbe – bila joj je i najveća zapreka, jer joj se činilo da odbijanjem prihvaćanja tog neobičnog puta rastužuje Isusa i ne vrši Njegovu volju. A Josefa je veliki zaljubljenik u osobu Isusa Krista, čime je u potpunosti kćerka sv. Madeleine Sophie Barat. Kao što Madeleine Sophie ne postoji bez svoje Družbe Sacré Cœur, ni Josefa ne postoji bez Poruke. Zanimljivo je da su u Poruci koncentrirani duhovnost i kontemplativno poslanje sv. Madeleine Sophie Barat i njene Družbe, kojima je pridodano univerzalno značenje za cijeli svijet.
Poruku knjige mnogi nažalost svode na vizije pakla i Sotone, na strašne fizičke i psihičke muke kojima je Sotona mučio Josefu, Sotonine pokušaje uništavanja Josefinih bilježnica i sl. Međutim, takvo svođenje je posljedica traženja izvanrednih i zastrašujućih elemenata koji već sami po sebi izazivaju interes širih masa. Meni je to bila sporedna dimenzija knjige. Središnja Poruka je sâm Isus Krist koji pokazuje na svoje Presveto Srce te ljubav i milosrđe sadržane u Njemu. Sažetak Poruke je jasno i nedvosmisleno očitovanje beskrajnog milosrđa Srca Isusovog prema svima nama. Ona je nastavak na viziju sv. Margarete Marie Alacoque, ali i njeno nadilaženje te najava poruke sv. Faustini. Kako je sâm Gospodin više puta rekao sestri Josefi, Poruka ne govori donosi ništa novo. Ona ponavlja, naglašava i produbljuje sve što je prethodnih stoljeća sadržano u različitim manifestacijama pobožnosti Srcu Isusovom. To je jedna izuzetno duboka i višedimenzionalna poruka pred kojom čovjek ostaje nijem. Stoga je i teško izdvajati ove ili one poruke ili aspekte. Ipak, nastojat ću izdvojiti svega nekoliko elemenata koji su mene fascinirali.
Prvo, izvanredna jednostavnost i sažetost Poruke te njena tradicionalnost. Poruke su jednostavne i po svom leksičkom izričaju i u sadržaju te se neprestano ponavljaju. (Dragi Bog zna koliko brzo zaboravljamo sve što nam kaže.) Kroz knjigu je moguće osobno susresti jednostavnog Isusa. Čitatelju je i bez teološkog obrazovanja savršeno jasno što je Isus htio reći, dok komentari otaca isusovaca na kraju knjige ukazuju na vrlo jake podudarnosti s mističnom teologijom Srca Isusovog kod sv. Augustina i sv. Bernarda, ali i na vezu s kasnijom enciklikom Mystici Corporis Christi Pia XII. Drugim riječima, jasna veza sa Svetim Pismom, crkvenim naučiteljstvom i pokladom vjere uvijek je bila onaj filter kroz kojeg mora proći bilo koja privatna objava da bi joj se priznala autentičnost.
Drugo, univerzalnost poruke. U knjizi svatko može pronaći poruku za sebe: ateisti, veliki grješnici, mlaki vjernici, pobožni vjernici kojima nedostaje „još samo malo“, sveci; laici i posvećene duše (redovništvo, svećenici, biskupi…) Poruka je doista namijenjena cijeloj Crkvi i onima izvan Nje. Postoji i poruka Srca Isusovog koja je preko Josefe bila upućena samo Družbi Presvetog Srca, no ta poruka je ostala tajna te se nalazi u Rimu u sjedištu Družbe.
Treće, osoban odnos s Isusom Kristom kao temelj pravog štovanja Srca Isusovog koje liječi i čisti svijet. Po Isusovim riječima, čitanje Njegovih riječi pojedincima će dati velike milosti te će uvećati osobnu ljubav i povjerenje prema Njegovom milosrđu.
Četvrto, duh žrtve i davanje zadovoljštine za grijehe svijeta da bi se postiglo obraćenje grješnika. Veliki naglasak je na davanju zadovoljštine upravo za grijehe posvećenih osoba. U ovom nemirnom vremenu za koje se čini da se sve u Crkvi raspada – Poruka je krajnje aktualna.
Peto, načini vršenja Poruke ne donose nove blagdane, pobožnosti, čašćenje predmeta i slično. Isus od duša traži tri stvari: obavljanje Svete ure kao načina davanja zadovoljštine, molitvu „Pet puta Oče naš… na čast Isusovim Ranama“ te neprestano sjedinjenje sebe i svojih (pa i najmanjih) djela s Presvetim Srcem, što daje vrijednost svim djelima. Barem ovo posljednje je nešto što svatko od nas može činiti svakodnevno činiti.
Knjiga je prepuna predivnih citata. Ne bih izdvajala niti jedan. To je knjiga kojoj ćete se iznova vraćati jer će vas privlačiti poput magneta. Možda ćete se sjetiti oduševljavajućih Josefinih riječi. Pisala bi: „Došao je Isus, prelijep…“
Što je danas s Josefom? Trenutno ništa. Ona je službenica Božja. Za Josefu je njena Družba na čelu sa Marie-Thérèse de Lescure 1948. g. pokrenula postupak beatifikacije. Družba je 1960–tih godina zaustavila postupak – navodno zbog nedostatka novca. Stvarni razlog nije novac, već opće oduševljenje Družbe „duhom Koncila“. Josefa je za svoje susestre postala „staromodna“, a njena poruka suvišna. Čudi me da uopće postoji službena web-stranica koja se još bavi Josefom, jer je Družba u potpunosti napustila svoju duhovnost i specifično poslanje, a jednim većim dijelom i pravovjernu katoličku vjeru. Iz današnje perspektive pomalo je tragično čitati Isusove riječi koje se odnose na Družbu, zadužene za širenje Poruke Srca Isusovog. No, sestra Josefa je i bez kanonizacije svetica, koja je u Nebu sigurno zadovoljna time što je samo „službenica Božja“.
A.
Blog jednog farizeja 