Fiat voluntas Tua

Moram priznati šokirao me izbor pape Franje. Bio sam toliko radostan kad sam vidio bijeli dim, doslovno sam pucao od sreće i nestrpljenja da vidim novoga Svetog Oca. I kada je izašao Franjo, nakon što je izrekao što je naumio i kada se vrata balkona zatvorila, nestala je i moja radost i sreća.

Bio sam, moram priznati, razočaran. Odmah sam trknuo vidjeti što kažu blogovi koje pratim: većina nisu zadovoljni, komentari podijeljeni, neki u strahu, neki pesimistični, neki optimistični. Prebrzo sam se poveo tim mišljenjima i razmišljanjima, pretjeranim pesimizmom tradicionalista i radikalnom radošću modernista i progresivista. Sve me je to još više ražalostilo. Bio sam uzrujan i zabrinut. Što će biti s Crkvom? Svi su se veselili, osim mene. Jer nešto mi smeta u toj „poniznosti“, „jednostavnosti“ i „blagosti“. Smetalo mi je tada, smeta mi i sada. I ne mogu se pomiriti s time.

S tom zabrinutošću sam otišao na duhovne vježbe ignacijskog tipa u tišini koje redovito obavljam u ovo doba. Prvo razmatranje koje je voditelj duhovni vježbi pipremio je bilo o Isusovom nastupu u Nazaretu i neprihvaćanju i bijesu naroda na Njega jer „to je sin Josipov“. Prepoznao sam se u tome narodu, jer ja sam isto postupio prema Jorgeu Marii Bergogliu. Postupio sam s predrasudama jer što će ovaj kardinal koji ne prihvaća štolu? Koji prebrzo napušta tradiciju, koji ruši protokole, koji se vozi u busu, živi u stanu itd? Ja sam ga odbacio jer sam nastupio sa svojom vizijom Crkve, Pape, a ne s vizijom Duha Svetog. Zapravo, viziju Duha Svetoga ne znam, ne poznajem. Ali svojom uskogrudnošću posumnjao sam u Božju svemoć, Njegovu pastirsku brigu za nas ovce. Papa se nije ni pokazao, a ja sam ga već odbacio. Pa sam se zapitao kakav sam katolik? Nisam ni bio svjestan da činim grijeh, prije svega grijeh malovjernosti, a i osude, nepotrebne kritike i oholosti.

I palo mi je na pamet – tolike molitve su izrečene za novoga Papu, kardinale i Crkvu, zar može poći loše? Ne. Možda se nama čini da ide tako, ali Bog se proslavlja. Proslavio se i proslavit će se, kako preko Petra, tako i preko pape Franje. Naša je dužnost njega ljubiti jer bez obzirao kakvu sliku mi imali o njemu, on je Kristov namjesnik na zemlji, on je Petar. Tu es Petrus.
Ali on nije savršen.

U jedno sam siguran, ovaj pontifikat pape Franje pokazat će koliko su ljudi malo voljeli ili koliko nisu voljeli papu Benedikta XVI..
***
Spomenuo sam da sam bio na duhovnim vježbama. Bilo je zaista prekrasno i otvorilo mi je oči. Ovo mi je već peti put i s nestrpljenjem čekam sljedeće. Donosim vam nekoliko misli s tih vježbi našega duhovnika koji ih je vodio.

– Predrasuda priječi Božje djelovanje
– Krist se udaljava od svake religioznosti gdje se štuje Bog, a gazi ljudsko dostojanstvo.
– Zahtjevi ljubavi su iznad zahtjeva Zakona
– Isus ne nameće slobodu, nego je predlaže
– Tko ne pronalazi u Isusu radost nije pravi vjernik
– Bog očekuje plodove svetosti
– Želja svijeta je da Crkva postane jedna velika socijalna ustanova
– Pravu povijest Crkve ispisuju sveci
– Nasljedovanje Krista je puno šire od prihvaćanja samog nauka
– Nijedno čudo nije dovoljno da izazove vjeru u ljudima koji se protive Istini

Deo gratias.

Oglasi