Jean-Pierre de Caussade: Predanje Božjoj providnosti

Blago skriveno

Cima da Conegliano, Bog Otac

O Predanju Božjoj providnosti čitala sam prije otprilike godinu dana na jednom američkom tradicionalnom katoličkom blogu. Knjigu sam odmah uvrstila na svoj must-read popis knjiga. Kako su druge knjige imale prioritet, ova je ostala samo na popisu. Kad je u rujnu ove godine objavljena ova de Caussadeova knjiga, u prvi mah nisam ni pomišljala pisati o Verbumovom izdanju, a još manje o knjizi koja se otprve smjestila na 2. mjesto top-liste najprodavanijih knjiga te izdavačke kuće. Do trenutka pisanja ovog bloga knjiga se popela na 1. mjesto te mi se reklamiranje učinilo još odbojnijim. Ipak sam promijenila mišljenje jer ova knjiga pripada upravo onom profilu knjiga o kojima bi se inače pisalo u Blagu skrivenom.

Knjiga pripada katoličkim klasicima koji su dugo bili zaboravljeni: nastala između 1730-tih godina u obliku duhovnih pisama, knjiga je zbog navodne bliskosti kvijetizmu bila zaboravljena  sve do 1861. g. Danas nam je pomalo nejasno zašto bi se opasnom smatrala jedna knjiga koja na jednostavan način sažima teške tekstove niza provjerenih katoličkih mistika poput isusovca Louisa Lallementa, Franje Saleškog, pa i karmelskih klasika Terezije Avilske i Ivana od Križa. Iz perspektive de Caussadeovih suvremenika, knjiga koja je promicala ideju sakramenta sadašnjeg trenutka mogla se u nekim elementima činiti heretičkom. Glavna de Caussadeova ideja – koja se zbog prvotne epistolarne namjene i forme neprestano ponavlja – jest: Bog nam se objavljuje u svakom trenutku, u našem običnom i svakodnevnom životu. Napredovanje u svetosti ne sastoji se u vrhunskoj kontemplaciji i misticizmu za odabrane, već u predanju Božjoj volji kroz prihvaćanje svih poteškoća svakodnevice (mi bismo suvremenim rječnikom rekli: izazova) i vjerno vršenje dužnosti našeg staleža. Kako se Božja milost izlijeva na nas upravo u ovom trenutku ukoliko vršimo Božju volju i uz iznimku grijeha, de Caussade sadašnji trenutak smatra svojevrsnim sakramentom, ali ga i razlikuje od sedam sakramenata. Iz teksta knjiga razvidno je da je isusovac de Caussade samo jedan dobar isusovac koji se vrlo jasno ograđuje od kvijetizma te štoviše upozorava na njegove zablude i opasnosti. „Pasivnost“ duše zbog koje su de Caussadeovi kritičari bili oprezni ne razlikuje se od pasivnosti o kojoj su pisali i drugi pravovjerni katolički mistici – a koja se naziva predanje srca. Dakle, de Caussade nije donio ništa novo, već je o teškim temama progovorio na jednostavan način. Kako su pisma namijenjena tada zajednici tada izuzetno popularnog francuskog reda Pohođenja Marijina u Nancyu, ne začuđuje što su mnoge misli direktno povezane uz tekstove jednog od osnivača reda, Franju Saleškog. Primjerice, to se osobito odnosi na duhovne suhoće i hod u tami vjere kao ono stvarno i najbolje mjesto pronalaska Boga. No, bez Franjinog uglađenog dvorskog jezika ili karmelićanskih misticizama: transparentnost de Caussadeove poruke, a i jednostavnost jezika takve su da knjigu mogu primjenjivati svi, a ne samo osobe posvećenog života. Štoviše, ni iz čega se ne bi moglo zaključiti da knjiga nije namijenjena prvenstveno laicima. Neke misli doimaju se prethodnicama stoljećima mlađe duhovnosti Opusa Dei.

U knjizi ima mnogo detalja koje bi vrijedilo izvući na svjetlo dana, što nije moguće u ovakvom skromnom osvrtu. Kako Blago skriveno nastoji prenijeti i osobne dojmove, evo jedne takve reference. Isusovci (pri tome mislim na stare isusovce s pretkoncilskim obrazovanjem!) su pravi majstori nauka o svetosti u svakodnevici. Svatko tko je studirao u Zagrebu i išao u Palmotićevu na ispovijed kod tih starih isusovaca, sjeća se da je prvo pitanje na ispovijedi redovito bilo: „A kako je s učenjem? Koliko još imate ispita?“ De Caussadeov tekst je dobar primjer prakticiranja starinske ignacijanske duhovnosti, osobito načela indiferencije iz 1. tjedna Duhovnih vježbi. Premda on tu riječ ne spominje, srž knjige jest prakticiranje neopredijeljenosti da bismo bili slobodni za vršenje Božje volje. To se osobito odnosi na mnoge stvari koje nam se ne sviđaju i koje moramo naprosto odraditi. De Caussade neprestano govori o „izvršavanju zadaća svog staleža“, „vršenju dužnosti staleža“ i sl. kao o prostoru u kojemu kršćanin susreće Boga jer vršenjem dužnosti vrši Božju volju. Ovaj istovremeno pasivan i aktivan pronalazak Boga u svemu svojom konkretnošću predstavlja istinsku suprotnost lažnim misticizmima.

Knjiga je idealno duhovno štivo za ljude koji su se našli u napornijim životnim razdobljima s vremenom dostatnim uglavnom samo za „vršenje staleških dužnosti“. De Caussade im može posvijestiti da to prihvate ne samo kao Božju volju, već i kao osobni put prema Gospodinu. Na tom putu Gospodin nam pomaže prevladati stare strahove pred neprestanim stresovima i problemima te pronaći Njega u svemu što nam je teško i odbojno, jednako kao i u radosnim trenucima. Stjecanje nutarnjeg mira „koji nadilazi svaki razum“ (Fil 4, 7) događa se na konkretan način, budući da to nije nikakva teorija o kojoj su govorili veliki učitelji duhovnog života, već nešto što im je bilo darovano u praktičnom životu, pa može biti i Božji dar svakome od nas.

Nešto o hrvatskom izdanju i prijevodu. Šteta je što su hrvatski čitatelji zakinuti za cjelovito hrvatsko izdanje ove vrijedne knjige. Prevoditelj don Mladen Parlov prevodio je iz talijanskog sažetog izdanja te Verbumovo izdanje broji manje od 150 stranica. Za usporedbu, francuski izvornik i suvremena američka izdanja imaju oko 450 stranica. Također, kada se prevodi s posrednog jezika, gube se brojne fine jezične nijanse izvornika, a i mnoge fraze se prevode krivo već i zbog toga što je talijanski prijevod vjerojatno bio loš. Upravo to se dogodilo i sa hrvatskim prijevodom: niz nelogičnosti i nejasnih, pa i pogrešno prevedenih termina narušavaju objektivnu vrijednost prijevoda.Terminologija francuskih duhovnih pisaca 17. i 18. stoljeća je izuzetno precizna; moglo bi se reći da u pogledu duhovnosti nijedan evropski jezik osim latinskog nije posjedovao takvu razrađenost i jasnoću kao francuski jezik. Francuzi su koristili i po tri-četiri termina s različitim značenjima koji su se u njemačkom, engleskom, pa i hrvatskom jeziku prevodili svega jednim terminom. Stoga – uvijek treba nastojati prevoditi iz izvornika!

Za kraj bih navela jedan citat koji me se osobito dojmio jer sam ga čitala za vrijeme obeshrabrujuće Sinode o obitelji: „Božji je poredak uvijek pobjednički, kao i svi oni koji su svrstani na njegovoj strani i koji će u svu vječnost biti sretni, dok nepravda nikada nije mogla zaštititi dezertere; ona ih je naplatila smrću, a potom i vječnom smrću. Uvijek se vjeruje u nepobjedivost kada se netko svrsta u bezbožnost. O, Bože! Kojim ti se sredstvom netko može oduprijeti? Kada bi dušu napali i svijet i pakao, ne bi se trebala bojati ako je izabrala predanje Božjoj volji. (…) Svi neprijatelji pravičnosti sluge su pravednosti te božansko djelovanje gradi nebeski Jeruzalem tim sredstvima Babilona, koji se ne izgrađuje drugim nego sa svojim potrošenim i raspršenim pabircima. Čemu služe najuzvišenija prosvjetljenja, božanske objave, kada se ne ljubi Božja volja?… Ne treba gledati na put koji oni slijede, nego uvijek čvrsto hoditi na vlastitome.“

A.

Oglasi

One thought on “Jean-Pierre de Caussade: Predanje Božjoj providnosti

  1. Ponekad Bog ljude vodi vrlo vrludavim putevima da bi ispunili njegovu volju: moj studij na kojem sam nagrađen i koji je u jednom času stao na dulje vrijeme primjer je tome. No sve to je bio prst Božji, pokazalo se kasnije. Stoga odgovorno pred Bogom tvrdim da je pitanje “Koliko još imate ispita?” šablonsko i mogao ga je postaviti samo formalist, mediokritet i čovjek BEZ Duha svetoga na sebi.

Komentari su isključeni.