Božja prisutnost: mistika svete Madeleine Sophie Barat

Blago skriveno

MSB_portrait_par_Savinien_Petit

Na današnji je dan (25. svibnja) duhovski ponedjeljak, a upravo danas slavimo i 150-tu obljetnicu smrti jedne velike i nepoznate svetice. Sretna je podudarnost to preklapanje blagdana Duhova i njenog odlaska u Nebo: sv. Madeleine Sophie Barat (1779.-1865.) bila je svetica koja je imala posebno blizak nutarnji odnos s Duhom Svetim. 

Mišljenje Katoličke crkve o sv. Madeleine Sophie Barat možda najbolje otkriva činjenica da se njen kip nalazi u bazilici sv. Petra u Rimu. Dakle, Crkva je smatra dostojnom društva svetaca poput Benedikta,Terezije Avilske, Ivana od Boga, Ignacija Loyole…, čiji se kipovi također nalaze u bazilici sv. Petra. O svetici su njeni suvremenici iz najviših crkvenih krugova govorili da je Terezija Avilska 19. stoljeća. A ipak, Madeleine Sophie u općoj je Crkvi danas gotovo zaboravljena svetica, a u Hrvatskoj je posve nepoznata. To je razlog više da se upravo u ovoj rubrici predstavi njen lik, jer ona doista predstavlja „blago skriveno“ Katoličke crkve. Kako je životopis svetice dostupan na brojnim mrežnim stranicama (poput ovdje, ovdje i drugih), ovdje će se nastojati u skromnim obrisima naznačiti glavne karakteristike njene duhovnosti i nutarnjeg života. Njih je lijepo ocrtao isusovac Alexander Brou u knjizi Božja prisutnost : mistika svete Madeleine Sophie Barat.

(Knjiga je iz tiska izašla 1925. g., uz predgovor kardinala Gasparrija, napisanog u papino ime – s papinim posebnim blagoslovom, preporukom i pohvalom. Osim na francuskom jeziku, knjiga je poznata i u engleskim i njemačkim prijevodima. Jedini noviji pretisak knjige onaj je na njemačkom jeziku iz 2000. g., u izdanju Kölner Schriftenapostolat (ovdje ), kojeg vodi svećenik Družbe sv. Petra, p. Engelbert Recktenwald.).

Na putu osobnog susreta s nekim svecem najbolji je vodič njegova pismena ostavština. Sveta Madeleine Sophie nikada nije napisala dnevnik, autobiografiju ili duhovno djelo, kao što su to činile Terezija Avilska, Terezija iz Lisieuxa i toliki veliki kontemplativci. Stoga se ni njen duhovni nauk ne može svesti na jednu knjigu. Ipak, o njenoj specifičnoj duhovnosti saznajemo iz 14.000 pisama upućenih ponajviše njenim duhovnim kćerima te iz brojnih nagovora kojima ih je je duhovno oblikovala. P. Brou svoju je knjigu temeljio upravo na toj pisanoj ostavštini, kao i na svjedočanstvima korištenima u procesima beatifikacije i kanonizacije. Unatoč tome što je knjiga p. Broua vrlo dobro štivo za upoznavanje s duhovnošću svetice te obiluje brojnim citatima, njena duhovnost je kompleksnija od one koju je p. Brou opisao. Stoga ovaj mali osvrt nije samo prikaz knjige p. Broua; ona je polazišna točka za jedno uzbudljivo duhovno putovanje.

Tko je sv. Madeleine Sophie Barat? Ističe se kao utemeljiteljica jedne od najstarijih kontemplativno-aktivnih kongregacija u povijesti Crkve, Družbe Presvetog Srca Isusovog (ili Sacré Cœur), koju smo već spominjali na stranicama Lexa vivendija. Radilo se o vjerojatno najobrazovanijim katoličkim redovnicama na svijetu, čije su učenice bile uključene u vrhunski obrazovni sustav kojemu nije uspijevala parirati niti jedna srodna ženska kongregacija; u službenim krugovima Crkve kroz cijelo 19. stoljeće do 2. vatikanskog koncila ove se redovnice često nazivalo „les saintes savantes“, „svetim učenjakinjama“. Kada čitamo biografije brojnih utemeljitelja i utemeljiteljica aktivnih kongregacija, nerijetko nailazimo na formulacije: „Primijetio/la je konkretne (najčešće socijalne) potrebe svog vremena i odlučio/la odgovoriti na njih…“ Kod Madeleine Sophie to nije slučaj. Ona je primijetila istinski najveću potrebu svog vremena – proslavljati Srce Isusovo i davati Mu zadovoljštinu za toliku nevjeru i grijehe –, željela je na nju odgovoriti kontemplativnim životom žrtve, ali sama po sebi nikada nije razmišljala o osnivanju nove redovničke družbe. Naprotiv, bila je odabrana za misiju o kojoj nije ni sanjala i koja nije bila odgovor samo na trenutne potrebe vremena, već je bila namijenjena univerzalnoj Crkvi. Nju kao utemeljiteljicu te njenu Družbu s glavnim karakteristikama koje su se doista i obistinile, još je prije njenog rođenja i u vrijeme njenog djetinjstva proreklo nekoliko isusovaca na glasu svetosti: p. Tournely, p. Nectoux, p. Drouaud. Najveći dio svetičinog života u izvanjskom se vidu svodio na bezbrojna putovanja u tadašnjim teškim fizičkim uvjetima, na osnivanja samostana, internata i škola, kao i na sate i sate provedene u razgovorima s brojnim državnim i crkvenim vlastima i individualcima, podučavanje djece, pisanje nevjerojatnog broja pisama, duhovnu formaciju novakinja i sestara, mjesece provedene u bolesničkom krevetu… Čini se da je njen život neprestana akcija; čitajući o njenom životu postavlja se pitanje može li osoba toliko aktivnog života uopće biti mistik? A ipak, njen stvarni život u potpunosti je bio usmjeren na kontemplaciju koja je definirala cijelo njeno postojanje i poslanje. Iz jednog njenog pisma otkrivamo da je svakog dana – bez obzira na aktivnosti – provodila u molitvi minimalno 6-7 sati, često i u noćnim satima. Iz svjedočanstava njenih susestara čitamo da su je često nalazile u potpunoj ekstazi iz koje ju je bilo teško istrgnuti. Imala je dar čitanja i vođenja duša, predskazivanja budućih događaja, razotkrivanja lažnih mistika, čudesnih uslišanja molitvi… Molitva je za nju bila životna potreba koja je nije sprječavala u vjernom vršenju dužnosti. Dakako da svaka Bogu posvećena osoba treba svakodnevno moliti: to je obveza koju propisuje Crkva. Razlika je u tome kako se to čini: ostaje li se u duhu molitve i tijekom vršenja aktivnosti ili je molitva samo jedna obveza više koja se mora „odraditi“, dok je izvanjski apostolat bitniji? Tajna mističnog života Madeleine Sophie Barat počiva u naslovu knjige p. Broua: Božja prisutnost koju je ostvarivala kroz neprekidno sjedinjenje sa Srcem Isusovim.

Madeleine Sophie bila je izvrstan poznavatelj Svetog Pisma, crkvenih naučitelja i velikih duhovnih klasika. Sve je to postepeno oblikovalo njenu osobnu svetost, čiji je plod specifična duhovnost koja se sve do 2. vatikanskog koncila gotovo skrupulozno vjerno prenosila generacijama redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog i tisućama učenica diljem svijeta. U njenoj duhovnosti prepoznajemo nekoliko jasnih linija velikih duhovnih tradicija čije se silnice spajaju u središtu, Presvetom Srcu Isusovom. Madeleine Sophie je s jedne strane duhovna kćerka sv. Terezije Avilske, koju svojim kćerima neprestano predstavlja kao uzor nutarnjeg i kontemplativnog života i na čiji se duhovni nauk često poziva. To nimalo ne začuđuje: od najranije mladosti njezina jedina životna želja bio je skriveni život u Karmelu, čijeg se ispunjenja odrekla da vrši očitovanu Božju volju. S druge strane njenu duhovnost snažno oblikuje sv. Ignacije Loyola. Ne otkrivamo ga samo po njenom apostolskom žaru, već i po specifično ignacijanskim segmentima molitvenog života poput razmatranja, pojedinačnog i općeg ispita savjesti, obveznih ignacijanskih duhovnih vježbi, primjene duhovnih načela Duhovnih vježbi  itd. Sv. Franjo Saleški treća je osoba koja je utjecala na njenu duhovnost: naglašavanje poniznosti i blagosti kao temeljnih vrlina Srca Isusovog koje treba nasljedovati svoj utjecaj zahvaljuje upravo ovom svecu. No, njena duhovnost i poslanje nisu posljedica ciljanog nasljedovanja ove ili one duhovne struje niti se mogu svesti na puku mješavinu karmelićanske i ignacijanske duhovnosti: Duh Sveti je taj koji prvenstveno oblikuje njenu osobu i njenu duhovnost. Stoga ni Konstitucije njene Družbe nisu preuzete od neke druge kongregacije ili reda. Njihovo stvaranje pratila je ogromna količina trpljenja i molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, a rezultat je bio toliko drugačiji od svih postojećih konstitucija da je više odgovornih kardinala pri prihvaćanju Konstitucija izjavilo da ih nije pisao čovjek nego sâm Duh Sveti; stoga ih – bez obzira na neke posve nove elemente poput uklanjanja monastičkih rešetki zbog apostolata – Crkva jednostavno mora prihvatiti!

Pronaći ravnotežu između kontemplativnog duha i stremljenja kontemplativnom životu te intelektualno i emocionalno izrazito zahtjevnog apostolata koji obuhvaća odgojno-obrazovni rad s djevojčicama i djevojkama iz najviših društvenih slojeva – bio je jedan od najvećih izazova za Madeleine Sophie Barat i njene duhovne kćeri. Razlog postojanja te Družbe i njeno poslanje, definirani u starim (a danas odbačenim) Konstitucijama, sažimaju život i poslanje sv. Madeleine Sophie: „Cilj Družbe je proslavljanje Presvetog Srca Isusovog. Ona postiže taj cilj time što radi na spasenju duša i na postizanju savršenosti svojih vlastitih članova kroz nasljedovanje kreposti, čije je žarište i uzor Srce Isusovo; nadalje, time što se posvećuje posvećivanju bližnjih, dakle djelu koje je najdraže Srcu Isusovom… Odatle proizlazi da duh ove redovničke zajednice bitno počiva na molitvi i nutarnjem životu, jer se klanjanja vrijedno Srce Isusovo može dostojno proslaviti jedino onoliko koliko se teži proniknuti u Njegova nutarnja shvaćanja – da bi se s Njim sjedinilo, da bi Mu se postalo nalik.“ Ove rečenice najbolje opisuju duhovnost sv. Madeleine Sophie.

Tri su stupa nutarnjeg života koji su oblikovali sveticu i svaku redovnicu njene Družbe: nutarnja molitva kroz razmatranje po metodi sv. Ignacija, Sveta misna žrtva te klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Sredstva postizanja svetosti direktno su oslonjena na tradiciju Crkve. Kako je p. Brou lijepo rekao: kod Madeleine Sophie nema ničeg neuobičajenog, no sve je neobično duboko. Život svake njene redovnice trebao je biti u potpunosti usmjeren na nutrinu i kontemplaciju. Iz pisane ostavštine Madeleine Sophie vidimo da je omiljena tema njenih pisama nutarnji život. Kad god govori o glavnim značajkama duhovnog života – a to je glavna tema tolikih pisama – najčešće koristi termine poput: „sjedinjenje sa Srcem Isusovim“, „nutarnji život“, „nutarnja molitva“, „duh molitve“, „duh žrtve“… Umjesto nabrajanja mnoštva usmenih molitava prema kojima se nema osobni odnos – a što je nerijetko gušilo duhovni život tolikih aktivnih kongregacija – Madeleine Sophie svojim redovnicama neprestano naglašava primat nutarnje molitve. Svaki molitveni čin, pa i usmene molitve propisane Pravilima, trebao je duboko prodirati u nutrinu i voditi ka neprekinutom sjedinjenju sa Srcem Isusovim koje se proteže i na apostolat. Madeleine Sophie upravo stoga često naglašava potrebu obdržavanja ne samo vanjske tišine, već i nutarnje – zato da bi se čulo glas Duha Svetoga, moglo odgovoriti na Njegove poticaje i tješnje se sjedinilo s Presvetim Srcem. Neke od glavnih vidljivih, vanjskih karakteristika koje primjećujemo na njenom licu i na fotografijama tolikih njenih duhovnih kćeri su sabranost i mirna vedrina.

Da bi se došlo do sjedinjenja sa Raspetim Zaručnikom, potrebno je dosegnuti posvemašnju nutarnju čistoću, odnosno nasljedovati kreposti Srca Isusova. To neprekidno usavršavanje vlastite nutrine, koje se postizalo kroz čak dva examena dnevno, ponovno nije bilo formalističke naravi: cilj je bilo nutarnje stapanje s krepostima Srca Isusovog umjesto pukog vanjskog, prividnog kreposnog izgleda. A da bi se saznalo koje su to kreposti i da bi se uopće steklo želju da ih se nasljeduje i praktično primjenjuje, bilo je potrebno kroz svakodnevno razmatranje susretati i  upoznavati osobu samog Isusa Krista i nazore Njegovog Srca. Tako se svi vidovi molitvenog i nutarnjeg života međusobno isprepliću: umjesto odvojenih vježbi o kojima pišu toliki pretkoncilski duhovni pisci, cijela stvarnost je prožeta kontemplativnim uranjanjem u Srce Isusovo.

Osobu Madeleine Sophie možda najbolje možemo opisati jednom riječju: poniznost. To je riječ kojom su je njeni suvremenici najčešće opisivali, to je riječ koju ona sâma toliko često koristi u svojim pismima i nagovorima, to je krepost koja je bila najvažnija krepost svake redovnice njene Družbe. Ona sebe nikad nije nazivala utemeljiteljicom: cijelog života naglašavala je da je njenu Družbu utemeljilo Presveto Srce Isusovo. (Zanimljiv detalj: U knjizi Ljubav zove Sotona kaže redovnici Družbe Presvetog Srca, Josefi Menendez RSCJ, da ne može podnijeti sv. Madeleine Sophie zbog njene ogromne poniznosti.) Duh poniznosti i jednostavnosti sve do 2. vatikanskog koncila bio je hallmark Družbe Presvetog Srca Isusovog; ako se nije postigla ne samo vanjska, već i nutarnja poniznost, nije bilo moguće postati redovnicom Družbe Presvetog Srca Isusovog, bez obzira na često visoki društveni status, intelektualnu nadarenost ili bilo koju drugu vanjsku okolnost. Duh siromaštva nije se odnosio samo na veliko materijalno siromaštvo svake redovnice, koje nije bilo manje od one franjevaca ili isusovaca. On se još više morao prakticirati u nutarnjem pogledu, u neprestanom procesu plijenjenja, odricanja od samog sebe, svih vlastitih želja, pa i onih koje se odnose na duhovni život.

No, što je središte života i duhovnosti Madeleine Sophie? To ipak nije duhovni život kao takav, već Euharistija. Upravo ona je onaj najvažniji segment kojeg p. Brou nije dovoljno duboko pokazao. Madeleine Sophie često piše o tome kako strastveno voli liturgiju, a njen molitveni život i molitveni život Sacré Cœur do najsitnijeg detalja određuje liturgijska godina. Njen život posve je određen i usmjeren ka Euharistiji: Svetoj misnoj žrtvi i klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu. Družba Sacré Cœur svoje prvenstveno poslanje pronalazi u duhu davanja zadovoljštine za grijehe, osobito one počinjene nad Presvetim Oltarskim Sakramentom, te u duhu klanjanja Euharistiji. Ukupna svakodnevica, uključujući i njen aktivni dio, bila je usmjerena na neprestano davanje zadovoljštine za grijehe: duh zadovoljštine i žrtve ključan je za shvaćanje nutrine Madeleine Sophie. Redovnice su kroz svoje sjedinjenje sa Srcem Isusovim doista i postajale žrtvama Srca Isusova. Krajnji cilj egzistencije Madeleine Sophie i njenih kćeri, o kojemu govore tolika njena pisma i duhovni nagovori, bio je biti zaručnica Probodenog Srca Isusova, žrtva Srca Isusovog i Njegova klanjateljica. To se protezalo na apostolat koji nije bio puka dekoracija. Ogromna želja sv. Madeleine Sophie bio je stvoriti što veći broj euharistijskih klanjateljica, koje nije vidjela samo u Bogu posvećenim osobama – već u katoličkim suprugama i majkama! Evo što sama Madeleine Sophie kaže: „Trebamo se posvetiti odgoju mladih, u dušama obnoviti čvrste temelje žive vjere u Presveti Oltarski Sakrament, suzbiti ostatke jansenizma koji su prouzrokovali nedostatak pobožnosti. S objavom Isusa Krista blaženoj Marguerite-Marie o pobožnosti zadovoljštine prema Njegovom Presvetom Srcu u Presvetom Oltarskom Sakramentu, stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Ali, to nije bio unaprijed smišljen cilj; Madeleine Sophie je na kraju životu zapisala mističnu viziju iz mladosti koja je oblikovala njeno posebno poslanje: „Vidjela sam stotine milijuna klanjateljica ispred savršene, univerzalne monstrance, uzdignute iznad Crkve. To je to, trebamo se posvetiti obrazovanju mladih… stvorit ćemo mnoštvo klanjateljica iz svih naroda, sve do kraja zemlje“. Odatle proizlazi četvrti zavjet njenih redovnica: posvećivanje odgoju ženske mladeži.

Zašto bi Madeleine Sophie Barat danas uopće bila aktualna? Prvenstveno stoga što je živjela u jednako nemirnim i opasnim vremenima poput našeg. Mladost Madeleine Sophie obilježili su užasi Francuske revolucije, a njena Družba osnovana je 1800. g., kada se činilo da je društvo nepovratno potonulo u moralni i vjerski rasap. Cijelo 19. stoljeće obilježavaju politički nemiri i revolucije, otvoreni progoni vjere i Katoličke crkve, liberalizacija i ateizacija društva u cjelini. To je stoljeće istovremeno i euharistijsko stoljeće i stoljeće pozitivističkog ateizma, kao što je i naše stoljeće stoljeće mučenika za vjeru i stoljeće moralnog relativizma.

Recept  kojeg je Madeleine Sophie ostavila u baštinu univerzalnoj Crkvi je: tradicija Crkve. Madeleine Sophie svoje je duhovno i intelektualno uporište pronašla u ukupnoj tradicionalnoj vjeri Crkve, genijalno upozoravajući svoje kćeri na opasnosti modernizma, liberalizma i vjerničkog romantičarskog sentimentalizma koji nisu bili manje opasni od današnjeg. Primjerice, unatoč afektivnom sjedinjenju sa Srcem Isusovim, njena pobožnost Srcu Isusovom nipošto nije bilo sentimentalna te je u potpunosti slijedilo tradicionalnu pobožnost Presvetom Srcu Isusovom na način kakvo se ono očitovalo svetoj Margarete Marie Alacoque. Madeleine Sophie nije nam ostavila nijednu molitvu, novu metodu molitve ili nove grandiozne duhovne sustave, nije joj bila objavljena i povjerena nijedna nova pobožnost (kao što, uostalom, nije bila povjerena ni njenoj vjernoj kćeri Josefi Menendez), niti su joj bile objavljene nove dimenzije pobožnosti Srca Isusovog. Njeno je poslanje bilo je: stvoriti generacije mladih euharistijskih klanjatelja kojima će se prenijeti tradicija, blago Crkve koje nam je svima povjereno: naučiti mlade kako to blago pounutrašnjiti, na njega odgovoriti cijelom nutrinom te ga konkretno primijeniti u vlastitom životu.

Njena je Družba nakon 2. vatikanskog koncila počinila nešto što bi se jednostavno moglo nazvati veleizdajom katoličke vjere, vlastitog specifičnog poslanja u Crkvi, svoje duhovnosti i utemeljiteljice. Danas Sacré Cœur predstavlja sve ono što bi se gadilo Madeleine Sophie i što je čista negacija. No, da se iz tog otpadničkog kaosa uspjela provući i sitna mrvica vjernosti, pokazuje jedini svjetli primjer koji danas slijedi izvornu karizmu Madeleine Sophie i stare Konstitucije: samostan redovnica Družbe Presvetog Srca Isusovog u Firenzi. Nakon više od dva desetljeća neuspješnih borbi s Družbom oko očuvanja prvotnog duha i opstanka u Družbi, samostan s pripadajućom školom i internatom uspio se odvojiti od Družbe te sada postoji kao kuća sui iuris papinskog prava. Dok Družba na svjetskom nivou postaje izumirući dom umirovljenica, ova mala skupina u Firenzi unatoč nedostatku ikakve samopromocije privlači mlada zvanja. Rezultat toga može se vidjeti i na video ovdje .

Firenza dokazuje recept sv. Madeleine Sophie: samo kroz klanjanje Euharistiji i vjernost tradiciji Crkve može doći do novog preporoda Crkve i svijeta.

 

Oglasi

One thought on “Božja prisutnost: mistika svete Madeleine Sophie Barat

  1. “Ogromna želja sv. Madeleine Sophie bio je stvoriti što veći broj euharistijskih klanjateljica, koje nije vidjela samo u Bogu posvećenim osobama – već u katoličkim suprugama i majkama! ” Ovaj dio mi je posebno upao u oci. Život majke je darivanje, ali mogu davat sebe (sto uključuje i hrpu mana) ili Krista svojoj obitelji. Jedino crpeći snagu i radost iz klanjanja Kristu u Presvetom sakramentu možemo donositi Krista u svoje domove.

Komentari su isključeni.